Bog nije šutio u našoj povijesti

Propovijed možete poslušati i ovdje:

Propovijed o Petrovoj vjeroispovijesti

Što mi kršćani vjerujemo o Isusu?  

Kad čujemo ovo evanđelje toliko nam je poznato da onda znamo što poručuje. A opet kad malo bolje stanemo vidimo da je to velikim dijelom neotkriveno. Jer doista, kad Isus pita svoje apostole: „Što kažu ljudi tko sam ja?“ mogao bi to pitanje uputiti i svima nama.

Evo – što kažu ljudi danas TKO JE ISUS? Neki kažu da je jedan dobar učitelj moralnog života, neki kažu da je prorok, kao što to kažu muslimani, neki da je veliki čovjek, drugi da je mirotvorac, neki pobornik zaštite okoliša – svatko prema svome svjetonazoru i svojim uvjerenjima – imaju u pravilu jedno uvažavanje prema Kristu, osim onih baš ekstremnih sotonista.

Postavlja se pitanje - ŠTO MI KRŠĆANI KAŽEMO TKO JE KRIST? Tu vidimo da je pravi problem. Jer za mnoge od nas koji imamo sve sakramente Krist je jedna pozitivna osoba, jedan mudar čovjek, uzoran čovjek moralnog života, ali za koliko je nas kršćane ISUS KRIST – BOG? To je pitanje. Veliki čovjek – može biti i za bezbošce. Moralan čovjek također. Ali Bog je samo za nas. Samo mi vjerujemo da je ISUS KRIST BOG. Muslimani vjeruju da je prorok. Židovi da odbacuju da je lažni Mesija. Bezbošci ga drže za velikog čovjeka, ali samo mi vjerujemo da je on BOG. Da se jedino po Njemu možemo spasit.

Kriza vjere unutar Crkve

Problem je kad unutar nas, unutar Crkve vjera počne dolazit u pitanje. Doista to vidimo posebno kod mladih naraštaja da su zbunjeni, da više ne znaju tko je Krist. Kad su radili istraživanje prije par godina u Italiji vidjeli su da 85 % katolika u Italiji, onih praktičnih vjernika ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Euharistiji. To je pokazatelj do čega smo došli. ZAŠTO SE TI LJUDI PRIČEŠĆUJU? Dolaze na Pričest, a ne vjeruju da je tu stvarno Krist. Onda mogu ići na protestantski obred Posljednje večere gdje nema Pretvorbe, gdje se blaguje kruh kao uspomena na Posljednju večeru. Dakle, ne mogu pristupat Pričesti u Katoličkoj Crkvi  - jer ne vjeruju, a onaj tko ne vjeruje da je Krist tu stvarno nazočan ne može primat Pričest. Jednostavno, potrebna je vjera za to.

I vidimo što idemo zapadnije to tužnije. Ljudi mahom koji dolaze na misu idu na Pričest. Primaju Pričest svakako, svakako odjeveni i ispovjedaonice nisu u funkciji, zatvorene su. Ne ispovijedaju se. Možemo s pravom zaključit da se tu redom radi o svetogrdnim Pričestima,  da te pričesti, to blagovanje Tijela Kristova, nije za njihovo spasenje, za njihovo dobro, nego za njihovu propast. I to je onda problem na problem. Zato se s tim svetinjama ne možemo igrat. „Sa svetim treba postupat sveto“ – kaže latinska izreka. I zato je uvijek u pozadini pitanje vjere: U što ja vjerujem? Ako doista vjerujem da je Isus Bog onda primam Njegove riječi kao Božje riječi, onda su te riječi svjetlo za moj život, te riječi su vodilja za moj život, jer Isus je uzor, Onaj od kojeg očekujem sve ono što mi je za život potrebno. 

Petrova ispovijest vjere   

Zato je ovo drugo pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja? – zbunilo apostole, a samo je Petar dao pravi odgovor. 

Ostali su ostali šuteći, nisu znali, oni su dijelom dijelili ono što su mislili drugi: da je prorok, da je učitelj, da je ovo i ono, ali još nisu bili došli do toga da vjeruju da je Isus Bog i Isus ih je postupno vodio u tu vjeru. Nije mogao to odjednom tražit od njih jer nisu bili spremni. To je bilo jednostavno nečuveno, nešto što je prvi put odjeknulo u svijetu da postao čovjekom. Zato je on morao biti s njima, pokazati im primjer svoga života, da živi besprijekorno, morali su čuti njegovu riječ, i zaključiti kao i oni stražari da nitko nije nikad tako naučavao, nitko nije tako govorio, pa su ga počeli cijeniti kao učitelja, kao onoga koji ima autoritet kad govori, pa je dao da vide čuda koja je činio, to ih je također utvrdilo u vjeri i onda ih je poučavao i vodio u vjeri. Na kraju ih je doveo do prave vjere gdje su morali prekoračit i ta je ispovijest vjere prešla preko usta Petrovih i radi toga je Petar dobio prvenstvo među apostolima i u Crkvi. Prema tome, Petar je današnji i Petar prvi – Kristov namjesnik. On može naučavat samo ono što je Krist naučavao. Može tu njegovu nauku pojašnjavat, možemo kroz stoljeća tu nauku produbljivat, otkrivat uvijek nove stvari u njoj, ali ne možemo izmišljat novu nauku protiv Kristove nauke, ne možemo mijenjat Kristove objavljene istine, dakle tu vlast nema nitko na svijetu pa ni sveti otac papa. Nitko to ne može promijeniti, to nas obvezuje i potrebno je da svaki kršćanin pozna svoju vjeru da bi mogao prepoznati da li ono što prima od svojih pastira – je li to u skladu s onim što Krist naučava. To je na žalost u ovo vrijeme pomutnje na Zapadu potrebno. Jer neki naučavaju svoju nauku, neki naučavaju krivu nauku, a i dalje su svećenici, biskupi i sl. Mi moramo poznavati svoju vjeru u onim bitnim elementima da znamo da se onda takvih trebamo klonit.

Takve crkve treba zaobilazit. Crkve gdje vidimo one muškoložničke zastave LGBT pojam i sl. To je znak da mi u tu crkvu nećemo pristupit bez obzira što se zove katolička, sve dok takva zastava tu visi i dok se ne napravi obred zadovoljštine. Zato je vjera u Krista u pozadini svega, ona nam otvara oči da možemo razlučivat. 

Božje intervencije u našoj povijesti (Široki Brijeg)  

Evo nedavno sam otkrio istražujući što se događalo na Širokom Brijegu, kad je Široki brijeg pao, napustili su ga vojnici, njemci, ustaše i domobrani, ušli su partizani i onda su oni ubili tu 12 franjevaca koji su tu bili nisu bili otišli, i htjeli su porušiti crkvu. Oni su već prije dobili direktive kad uđu u Široki brijeg da treba pobit sve franjevce i to je bila direktiva. Na taj način je trebalo obezglavit narod, to je bilo u Hercegovini glavno vjersko žarište i trebalo je jednostavno na taj način obračunat se s vjerom u narodu. I dobili su nalog, Dalmatinska brigada je dobila nalog da uništi crkvu – kako su mislili, eksplozivom ili ne znam kako, svakako jedan je od tih pripadnika brigade, kasnije kao direktor jedne firme komunistički, jednoj svojoj djelatnici za koju je vidio da je vjernica povjerio se i rekao: 

Je, mi smo došli s tim nakanom da srušimo crkvu i na ulazu u crkvu smo vidjeli Gospu sa djetetom Isusom u naručju. To nas je toliko zblanulo da smo jednostavno šutke okrenuli i otišli neobavljena posla. 

Nisu nikome o tome pričali. Gospa je tada svojim ukazanjem tada spasila tu crkvu da ne bude srušena. Ovi drugi, partizani koji za to nisu znali, jer bilo ih je više, oni su crkvu oskrvnuli – porušili pokrajne oltare, pretvorili je u konjušnicu, držali su tu konje, i tu je bio njihov izmet, slama i sve, i u jednom trenutku su je pretvorili u plesnjak. Organizirali plesove u crkvi. I onda se dogodilo da je u jednom trenutku za vrijeme plesa – vidjelu su prvo veliki plamen ispred pokrajnog oltara, to plameno svijetlo je došlo polako na glavni oltar, nije bio požar nego jedan neobjašnjivi plamen i onda se na glavnom oltaru pojavila Gospa. Oni su se svi prestravili od straha i popadali po tlu. Kao što se dogodilo onim stražarima kad su na Maslinskoj gori došli po Isusa… Koga tražite?  … i oni popadoše po tlu. Dvojica od njih su poludjeli, jednostavno skrenuli s uma, tada su napustili crkvu i svetogrđa se više nisu događala. No i dalje je nastavio se viđati plamen iz crkve i na mjestu mučeništva fratara. Fratre su najprije mučili, tražili od njih da pogaze križ i ako pogaze križ da će bit slobodni, a kad nisu onda su ih odveli tamo gdje su pucali u njih, zapalili benzinom, zatrpali u skloništu i onda je na tom mjestu ispred crkve se viđao plamen. Neobjašnjivi plamen i to dva puta tjedno: srijedom i subotom. Srijedom kad su fratri bili pogubljeni, subotom koja je posvećena Gospi a crkva je posvećena uznesenju Blažene Djevice Marije. I to su ljudi mogli vidjet sa udaljenosti od 5-6 km. Plamen koji ide poviše brijega, plamen koji ide u nebo, i nisu znali tome dati objašnjenje. Kad su fratri streljani nije se mogla služit misa, tek su nakon nekog vremena dozvolili biskupu Čuli da dođe i ponovo posveti crkvu ti su fenomeni prestali. Tu vidimo da se Bog zna koristiti i tim nadnaravnim znakovima, i ukazanjima, da jednostavno zaustavi zlo, da se dalje zlo ne širi. Zato kažemo: Božja je zadnja.

I koliko je takvih Božjih intervencija imamo u našoj povijesti?! Evo i ovo sam slučajno otkrio jer o tome se nije pisalo, nije ništa objavljeno zato jer se nije smjelo, a onda su kasnije ljudi zaboravili. Oni koji su nešto znali nisu imali interesa da to bilježe i to onda zatrpa zaborav. A to je naša duhovna baština koju treba čuvat, koju treba njegovat, jer ona nas puni onom pozitivnom nadom – Bog nas nije ostavio niti će nas ostavit. Važno je ostat na njegovoj strani, ostat vjeran i Bog neće nikad zakazat pa i onda kad je najteže neće nas napustit. 

Zahvalnost za dobročinstva

Evo zato je važno da u molitvi njegujemo i zahvalnost, da se sjećamo dobročinstava koje je Bog učinio u našem životu, da zahvaljujemo na dobročinstvima svakoga dana, večernja molitva bi trebala biti osvrt na protekli dan, da smo Bogu zahvalili za ono dobro što nam je dao kroz taj dan, da smo tražili oproštenje za ono loše što smo učinili taj dan. To je bit večernje molitve. No, evo vidimo da Isus nakon toga kaže apostolima. 

Križ i uskrsnuće

Nakon što ih je doveo i nakon što su oni preko usta Petrovih izrekli vjeru u Njegovo božanstvo, On im kaže nešto što izgleda  u potpunoj suprotnosti s tim. Kaže im:

Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i da treći dan uskrsne. Evo, to je, kako vidimo navještaj Njegove muke i uskrsnuća. U jednoj rečenici. I sad zamislite – dođete do vjere da je Isus Bog i sad – čujete da on mora završit kao najgori zločinac na križu, a to je bila kazna rezervirana za najgore zločince. I odbačen od Crkve svoga vremena.

To se i u povijesti znalo dogodit. Jedan Savonarola koji je prozivao nemoral kod crkvenih ljudi stradao je, jedna Ivana Orleanska koja je organizirala oslobođenje Francuske od Engleza okupatora toga vremena, njoj su Englezi montirali lažni proces i bila je osuđena i spaljena na lomači. I kasnije je rehabilitirana i proglašena svetom. Ali u tom trenutku je imala Crkvu u svojoj zemlji protiv sebe. Dakle, reći tako apostolima da će imat svećenike, glavare svećeničke, dakle narodne vođe – da će ga svi oni osuditi i odbacit, da će bit osuđen kao najgori zločinac, nakon navještaja njegova božanstva ovo je navještaj koji prizemljuje. Otkriva jednu drugu stvarnost, ali otkriva također i da će treći dan uskrsnuti. Da je opet Božja zadnja. I da će on biti pobjednik nad smrću.

 Apostoli su ovo prečuli – ovo zadnje najvažnije su prečuli. Čuli su ono prvo, sablaznili se, to potisnuli i zaboravili što je bilo prije. Čak ga je Petar odgovarao od toga. Onda je on rekao: „Odstupi od mene Sotono!“ ali su potpuno zaboravili na navještaj uskrsnuća i zato ih je zatekao nespremne treći dan kad je došao među njih nisu ga očekivali, nisu se nadali. Poslao je žene da ih pripreme, ali nisu ni njima vjerovali. Nisu vjerovali da je moguće da se netko iz mrtvih vrati među žive.

Bog i danas čini čuda

Jedini Bog čini nemoguće stvari. I naš Bog i danas čini nemoguće stvari, čini čuda. Na to moramo računat. Ne na svoje snage nego na Božju silu. To je naše najmoćnije oružje: da budemo uz Njega, da tražimo Njegovu pomoć da se On bori za nas!

Neka nam Bog da milost da naša vjera bude potpuna, da se ne odričemo Isusa u bilo kojoj prigodi, da budemo Njegovi svjedoci do nakraj zemlje. Amen.

(S duhovne obnove za muškarce, Pazin, 26.9.2025.)