„Što reći u ovakvim trenucima – kad se čovjek oprašta od bliske osobe?“ – upitao se i don Josip, čije poznanstvo i prijateljstvo s Ivanom seže u Ivanove mlade dane, te nastavio:
Kako vidimo Ovakve smrti nas ispunjaju mirom i ovakvi rastanci nas ispunjaju nadom u skori susret i ponovno zajedništvo života.
Zašto? Jer to nije obični rastanak i obična smrt. Tu jednostavno imamo predokus vječnosti jer kad umre pravednik ostavi iza sebe jedan mir i to je ono što smo mogli vidje u Ivanovu životu da je njegov život bio drugačiji, nije se uklapao u main-stream, rečeno današnjim rječnikom, nije se uklapao u vladajuću glavnu struju, bio je uvijek u manjini, na margini i prezren od onih koji su na vlasti, jer on je za njih bio nitko i ništa.
I bez obzira koje to vlasti bile, prošle ili sadašnje, – nije se promijenio odnos moćnika prema pravednicima. No, Ivan je ostajao i bio dosljedan i bio je svima nama oslonac i uzor, kako biti nepopustljiv u onom što je istina, kako biti jak u ljubavi prema Bogu,