Propovijed na Okitu, pred Božić 2025., 2. dio

Često puta kad razmíšljamo ljudski, možemo se pitat - kojeg smisla ima ova borba u ovome svijetu, kojeg smisla ima borba s neprijateljima koji su višestruko jačí, organizirani, imaju sve na svojoj strani, imaju banke i lože, imaju  političare, sve živo. A što mi imamo? Nemamo ništa… imamo evo zidove crkava imamo, župe imamo strukturu crkvenu, ali u biti to je nedostatno i nedovoljno da se borimo s neprijatelji koji je višestruko, stostruko jači.

Dakle, ono što može odnijeti prevagu i učiniti razliku je  - ako računamo na Boga. On je onaj koji čini razliku. Evo to je ono pitanje: "Vjerujem li ja?" Ako vjerujem onda znam da je najkorisnije što mogu učiniti da se povežem s Bogom i da Bog bude moje oružje, jer onda one moje nule, naše nule skupa…  Dakle, ako nas ovdje sad ima koliko 300… 400 nula… i kad tome dodamo jednu jedinicu, ako dodamo Boga ispred – onda je to velika brojka.

Dakle Bog čini razliku i zato mi nemamo što tu šta zdvajat, predavat se nekoj malodušnosti, nego moramo činiti ono što možemo činiti, a onda Bog čini razliku. 

Bog dakle donosi prevagu i on donosi daje pobjedu onda kad on odluči. Borba služi da se ne uspavamo, da ne omlitavimo, da ne postanemo kapitulanti, da se ne predajemo kompromisima. To nas čini drži budnima i živima. 

00:19 

Zato su protivštine dobrodošle. U  ovim protivštinama koje svatko prolazi u svom životu i koji prolazimo kao narod, kako vidimo u tim protivštinama - ako se čovjek drži Boga ostaje dakle uspravan, ostaje Božji i postaje sve više Božji. Kad gledamo danas naše obitelji, primjećujem sve više kako one obitelji koje su više u Bogu su više i kušane.

Koga će Sotona napadati?

Neće napadat one obitelji koje su razorene rastavom braka, pobačajima i slično. Dakle, nema tu šta više napadat. To je već potpuno rasulo. Komu će Bog pripustiti kušnje? Dakle, ako su ti tamo već rasuti, prosuti izgubljeni, onda Bog ima sućuti za njih i onda ih pušta na miru. Dovoljno su sebi kazni i muka natovarili na glavu svojim grijesima.

I onda Sotona upire sve svoje sile prema onima koji su ostali vijeni Bogu i Bog to dopušta da onda preko tih kušnji, koje sotona daje, da onda njihove duše postaju svete i da se spašavaju druge duše, da se spašavaju druge obitelji. Zato su kršćanske obitelji danas pod posebnim napadom napadnute kao nikad više i ne moramo se tome čuditi. Ne smijemo se tome čuditi, to je tako.

I tako isto i kod svećenika, oni svećenici koji mole Boga, koji vjeruju u Boga, dakle oni imaju problem. Oni koji nemaju problema, oni su se suobličili u ovome svijetu. Evo, kad gledate televiziju - kojega našeg biskupa, posebno mediji hvale? Svi znamo kojega, a zato jer govori ono što se njima sviđa. Ne govori ono što uči evanđelje. Prema tome, dakle, ne treba tu biti posebno pametan da vidimo koja se tu politika vodi. Vodi se politika da se unese podijela unutar Crkve, da se suprotstavi jednog biskupa većini drugih biskupa i to je ono što je evo, dakle nešto što se sve više širi. Dakle, svaku našu razliku, svaku našu slabost, neprijatelj koristi da okrene protiv nas, ali evo to je tako. To smo vidjeli da se to događalo u komunizmu, događalo sve u ovoj župi u Vodicama, kad su imali imali župnika kojega su podržavali komunisti, a čiji on bio župnik jer je bio župnik, katoličke Crkve ili je bio župnik Komunističke partije? Svaki svećenik se obvezuje na poslušnost svome biskupu. I Svetoj stolici, ne obvezuje se na poslušnost nikakvom političaru niti stranci.

Dakle, tu se onda stvorila podjela i tako se stvara podjela i danas u našem narodu. Tako se stvara podjela i na razini cijele Crkve.

To je nešto što moramo prepoznati i moramo moliti za takve ljude koji možda u svojoj gluposti, u neznanju u naivnosti ne vide da se njima služe da se unese podjela u Crkvu. Za te ljude treba molit, ali evo njihove krive postupke, njihove grijehe treba imenovat i treba odbaciti i osuditi. I to je tako. Tako je i u našem životu.

00:23

Nemojmo se bojat nazvat svoje grijeh imenom, imenovati svoje grijehe i reći: Evo moj grijeh je taj taj, evo zato dolazim na ispovijed. Ne dolazi na ispovijed da se hvalim: evo molio sam, učinio sam to i to. Dobro mi sve ide, dobro sam, sa svima sam u miru, ništa nisam napravio loše… A što je to, to nije ispovijed, to je onda samohvala, dakle na ispovijed dolazimo da Bogu rečemo šta sam sagriješio. Imenuj grijeh, ako se i često ispovijedaš, ako se redovito ispovijedaš svaki tjedan ili svaki dan ko sveti Leopold. Dođeš sa konkretnim grijesima za koje se kaješ. Ako nemaš to nemoj dolazit, što ćeš dolazit ako se ne kaješ. Bog ti nema što oprostiti. Ostani doma! Dakle, moramo pronaći konkretne grijehe i reći:  je, to je moj grijeh, kajem se za to - imenovat ga osudit ga, odbacit ga. 00:24

To je ono što nam je pokazao dobri razbojnik na križu gdje je dakle, nadmašio sve one pravednike svoga vremena kad je u tom istom svome pokajanju imenovanje sebe kao grešnika, i kad je priznanjem Isusa kao Boga dakle postigao raj. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Dakle, tu vidimo kolika je snaga pokajanja, kolika je snaga kad iskreno rečemo svoje grijehe. Dakle, ne moramo se, ne smijemo se bojati toga da prokažemo svoj grijeh, da rečemo, evo to je to. Jer ako ga imenujem, ako ga donesem pred Boga onda mi Bog oprašta, a ako ga skrivam ako ga opravdavam ako ga umanjujem ako ga uljepšavam, onda to nije to. Onda mi Bog oprašta dio, ali ne oprašta mi sve, a onda zašto sam dolazio na ispovijed.

Zato shvatimo ispovijed ozbiljno. Sakramenti nisu da se s njima poigravamo nego su sakramenti pogonsko gorivo da od njih živimo, da postanemo pravi kršćani, da postanemo svetci i svatko je od nas, pozvan da bude svet. Dakle nitko nije od toga izuzet i onaj koji ne postane svet neće se spasiti.

00:25 Ko dolazi u raj, ko se nalazi u raju? U raju se nalaze sveti. Prema tome, ako ne postanemo sveti na ovoj zemlji, dakle čeka nas čistilište, gdje ćemo onda puno težim putem doći do svetosti gdje jednostavno možemo onda dakle provesti mjesto 70 godina, 80 ovoga života na zemlji, možemo provesti 8000 godina u čistilištu, pa dakle sa mukama i tjelesnim i nutarnjim i svakakvima i onda nema popusta, nego je to to. Prema tome idimo do kraja. Nemojmo se štediti.

Propovijed na Okitu pred Božić, 1. dio

Živimo u vremenu koji teško razumije evanđelje, zato jer smo duboko uronjeni u grijeh, između ostalog i u grijeh nečistoće, a onda zamisliti da netko može biti djevica - to je već ludost i sablazan možemo reći u današnjem svijetu. A još da djevica može začeti po Duhu Svetomu, to je dvostruka ludost koja kojoj se ovaj svijet odupire. I doista kako netko koji je u grijehu može mislit da mu razum funkcionira normalno. Ne može. Razum je kako učí Crkva - kad je u teškome grijehu, onda je pomračen, onda ne može spoznati istinu. Zaslijepljen je.

Prema tome da bi mogli razumjeti evnđelje, trebali  bi se očistiti grijeha i trebali bi za to činiti pokoru znači da možemo jednostavno ući u jednu drugu dimenziju, u jednu drugu sferu. Ta druga sfera i ta druga dimenzija nije protiv čovjeka nego je za čovjeka.

Čovjek nije stvoren samo za zemaljsko, nego je stvoren i za nadzemaljsko stvoren je za ono onostrano, stvoren je za Božje. Prema tome, kadri smo da se degradiramo i živimo kao životinje, potpuno po osjetilima tijela ili kadri smo također da živimo kao poput anđela, kao djeca Božja, da živimo u milosti Božjoj i da onda

naše razumijevanje bude sasvim drugačije. Marija je prihvatila da bude Majka Božja. Josip se suočio sa činjenicom i sa istinom sa objavom koliko nikad nije dotad imao prije njega - da djevica može začeti po Duhu Svetom.

Pošto je bio pravedan, pošto je živio u milosti Božjoj, nije mogao to do kraja razumjeti, ali je mogao to prihvatit i on je to prihvatio s vjerom i to je bio njegov blagoslov. I to je naš blagoslov jer je po tome Isus dobio poočima i mi smo dobili zaštitnika duhovnog života.

Nemojmo htjeti da sve držimo pod svojom kontrolom razuma.

Naš razum je ograničen i jednostavno Božja otajstva ne možemo mi iscrpiti svojim razumom, možemo ih do neke mjere razumjeti, ali ne možemo ih iscrpiti. Ne možemo ih potpuno razumjeti i zato je potrebno da čovjek u svome pristupu životu, u svom pristupu svijetu, svome pristupu Bogu sačuva poniznost razuma da reče: evo.

“Moj razum je ograničen. Bože, daj mi da ono što ne mogu spoznat, da mogu prihvatiti kao sveti Josip u vjeri. Vjera nije protiv razuma, vjera nadograđuje razum.  

Slavimo Boga u zgodno i nezgodno vrijeme! (Propovijed na Okitu - 18.12.2021.)

Prije 2000 godina vijest o Isusovu rođenju prošla je nezapaženo. Nije bila vijest da je začet Bog. Što bi zanimalo medije onog vremena? Zanimalo ih je kakva je društvena, politička situacija, koliko imaju vojnika, koliko imaju četa, koliko je moćan Herod, koliko sinedrij, veliki svećenik. U tim odnosima moći ispalo bi da Bog nema nikakve šanse: „Što On može promijenit da postane čovjek? Moć je već podijeljena, nema šanse da se išta promijeni“.

Gospa se oko toga ne zamara. Ona zna da nosi Boga i da je nitko i ništa ne može rastaviti od Boga. Ide neopterećena kod rodice Elizabete, ne samo da ima Boga, ona ispunja one ljudske obaveze i ne zamara se što će biti što neće biti. A to je program i cijelog našeg života. Ne moramo se zamarat o tome što govore mediji, što svjetska zdravstvena organizacija, što razne institucije moćnika. Jer što to znači u Božjim očima? Ništa, osim da li sam povezan s Bogom i jesam li spreman to zadržati po cijenu bilo čega?

...

Zaboravljeno čudo: Klen ispred crkve koji je cvjetao na Badnjak, u Okitu kod Vodica

 

Put prema crkvici na Okitu, uz molitvu krunice, (Vodice)

U ovoj crkvi se zapravo slavi Gospa Karmelska. Kad su naši ljudi, iseljenici čuli za to čudo (klena koji cvjeta na Badnjak) htjeli su imati neku grančicu tog klena i onda se to slalo. A danas je to čudo palo u zaborav. O čemu se tu radi? Ljudi su u Okitu dolazili na Badnjak u crkvu. Tada nije bilo Polnoćki. I onda je bila Božićna misa u 4 sata ujutro. Narod se molitvom pripremao na tu misu. Ljudi su znali dolaziti već oko 8, 9 sati i onda bi ostajali do jutarnje mise. I tako su primjetili – čudo: Klen koji je bio pred crkvom bi u ponoć prolistao, propupao i procvjetao. I to se događalo svake tri godine. (Klen inače cvjeta svako treće godine). To je trajalo do sv. Stjepana. Ljudi su uzimali nekoliko listića i čuvali bi ih. Tako se prisjeća i šibenski biskup Ivas da mu je majka poslala grančicu tog klena i on je to čuvao sve do svoga ređenja. Kasnije mu se negdje zagubila. Uglavnom, ljudi su njegovali to čudo. Čudesno je to što klen cvjeta u četvrtom ili petom mjesecu, a ne tada, zimi. Za Božić (!).

Zasluga je jednog laika da je jednu grančicu dao profesoru botanike. On je trebao dati neko znanstveno objašnjenje. Rekao je: „TO JE ZNANOSTI NEOBJAŠNJIVO, ALI JA NE VJERUJEM U ČUDA!“ I to je jedan korektan stav čovjeka koji je bio ateist. To priznanje o čudu došlo je, dakle, od nevjernika.
Unatoč tome to je ostao jedan nezapažen fenomen.
Došlo je jedno društvo koje je htjelo utvrditi radi li se o čudu. Kad su već mislili da nema ništa od čuda netko je uzviknuo: "Evo, procvjetalo je!" Tada je kažu župnik održao najkraću propovijed ikad: „Evo Bog i Njegova majka su nam poslali znak svoje prisutnosti!“
1942. godine talijanski vojnici su čuli za čudo i tražili od lovaca da ih odvedu gore. Gore su se pridružili ljudima... Ponijeli su grančicu u Italiju. Komunisti su na talijane gledali kao na neprijatelje. :.... Župnik je sklonio Gospinu sliku i oni su s ratnog broda porušili crkvu...  ...  Gradnja crkve je bila brza: U 72 je sve sagrađeno! Ljudi su nosili materijal na ledjima, na glavama... Svi su radili. Žene i djeca. Bili su vezani za to svetište.

Crkva je ponovo porušena od strane Srba 1992. Palo je 130 granata u jedno jutro pa su poslali i avione koji će je porušiti.

Tako je crkva porušena dva puta. .
Crkva je ponovno građena. 2000-e godine je to započelo. (vidi/poslušaj video). Ovu novu, sadašnju crkvu projektirao je Bašić, to ga se dojmilo. Upotrijebio je prvoklasan kamen, vidio je da tu ima potencijal entuzijazma i na to se oslonio. To je sad jedna crkvica koja nije toliko prisna ni sakralna kao što je bila crkva prije, ali možda to još dotjeraju. To je sve od kamena. Odatle se ima lijep pogled na okolicu.
Danas se na taj fenomen gleda kao na neku BAJKU O KLENU, na „legendu“. Gubi se spomen na čudo. A ima još svjedoka, od onog vremena, koji čuvaju grančicu klena. Onih koji su bili svjedoci čuda. Zadnje čudo dogodilo se 1049. godine. Tada su komunisti odlučili sasijeći klen. Htjeli su poslat nekoga stanovnika da odsječe stablo, no sjekira se odbila od stabla pa su onda angažirali jednog čovjeka koji živi 40 m dalje. Spominje se da je taj čovjek kad je umirao imao pokrete ruku kao da siječe (klen). Kad je klen posječen posađen je novi, no primjetilo se da se ne razvija. Vidjelo se u čemu je problem kad se otkopao. Na tri mjesta su žile bile prstenovane. To je napravljeno tako da se klen sasuši.

... U Vodicama postoji i jama Golubinka, gdje je skončalo 400 ljudi, a bez ikakva sudjenja...

Sličnosti ovog čuda u Okitu s nekim drugim čudima u svijetu

ČUDO U FIRENZI – Kad je bio pokop jednog biskupa svetog života i kad je, prigodom pogreba, jednim putem trebao proći lijes – lijes se dotakao stabla brijesta i BRIJEST je procvjetao (!). Taj brijest je sasiječen. Ostalo je samo deblo. Od tog drveta je napravljen korpus koji se i danas štuje. Tako je taj sveti biskup čudom potvrdio da je svet čovjek.
ČUDO U GUALDO TADINU - Jedan je redovnik odlučio biti pustinjak. Pustinjak je umro. A kako su to ljudi doznali? Zvona su počela zvoniti i tako su otkrili. STABLA uz put su procvjetala.
ČUDO SV. RITE - U životu svete Rite čitamo da je zamolila rodicu da joj donese ružu i dvije smokve iz očeva povrtnjaka. Kad je ova prolazila pokraj kuće svete Rite u povrtnjaku je bila ruža i dva ploda smokve. ...
ČUDO U MJESTU BRA (Italija) – Jedna trudnica koja je prolazila pokraj kapelice našla se tu kad su tuda prolazili neki vojnici, plaćenici, koji su je htjeli silovati. Ona je zavapila Gospi u pomoć . Tu je uz Gospinu pomoć porodila dijete. Gospa joj je pomogla da prereže vrpcu. Vratila se kući. Tamo je onda otišla rodbina nadajuć se da će vidjet Gospu. I na tom mjestu divlja je ŠLJIVA procvjetala. 1340. Kad je kardinal Sh. ucjepio grančicu sa te šljive koja cvjeta zimi na drugu, vidjelo se da cvate u isto vrijeme kad i ona u mjestu Bra.
ČUDO U MEKSIKU – GOSPA GUDALUPSKA - U mjestu Guadalupe, na brdu Tepejac Gospa se ukazala Juan Diegu. U to vrijeme Španjolci su osvajali Meksiko ali unatoč naporima da pridobiju ljude na kršćanstvo nije baš bilo uspjeha. S ovim događajem stvari se mijenjaju. Gospa je Juan Diega poslala biskupu da na tom mjestu sagradi crkvu. Biskup mu nije vjerovao nego je tražio znak. Gospa je poslala znak. Bilo je to posebno cvijeće, RUŽE, koje nisu cvjetale u Meksiku. Gospa je te ruže složila u njegov plašt. No ispod ruža je ostavila i svoju sliku. Biskupove sluge nisu htjele primiti Juan Diega. Ali kako im je tu bilo nešto neobično pustili su ga iz radoznalosti. Na slici su bile neobjašnjive boje i to je nešto što traje do danas. Gospine zjenice na slicu su čudesne jer je u njima prizor koji se ogađao kod biskupa. Vidi se pet osoba. Znanost potvrđuje da ljudska ruka takvo nešto ne može napraviti. U vrijeme kad se ovo događalo oko 5-6 milijuna ljudi je otpalo na protestantizam, a onda u 10 godina preko 8 milijuna domorodaca je primilo katoličku vjeru. Gospina slika je cijela jedna kateheza. Slika pokazuje da je Gospa trudna. Ima pojas kakav nose trudne žene u Meksiku, ima kraljevsko dostojanstvo, gazi polumjesec... nadvladava poganska božanstva. Pravo značenje imena Guadalupe je: „ona koja zmiji gazi glavu.“
I tu je primjer Božjeg znaka u prirodi.
ČUDO SA MASLINAMA – (Italija) - Dvije pastirice su našle grančice MASLINE. Gospa je rekla da se tu sagradi crkva. Župnik je djevojčicu koja mu je to rekla poznavao kao gluhonijemu te je zaključioo odmah da je imala ukazanje . On nije imao viđenje. Od tada se u ime Gospe slavi misa i procesija. Na kraju procesije tri masline procvjetaju, daju plod i oni onda mogu taj plod ponijeti sa sobom. Tako obilježavaju taj Gospin dan.
ČUDO SA TRNJEM ISUSOVE KRUNE – Isusova kruna je bila štovana najprije u Jeruzalemu pa u Carigradu. Kad su križari osvojili carstvo kruna je darovana francuskom kralju te se prenijela u Pariz. Kruna nije bila onakva kakvu je mi prikazujemo već kao kaciga. Sad je bez bodlji jer su bolje darivane crkvama. „Trn iz Isusove krune“ – štuje se u raznim mjestima. Računa se da ih ima preko 900. Neki nisu originali. Neki su se samo dotakli relikvije pa su relikvije druge klase. U Italiji ima preko 200 takvih mjesta. U crkvi sv. Andrije, na jugu Italije, točno na Blagovijest kad se poklopi da je Blagovijest na isti dan kad i Veliki petak (a to se dogodi dva puta u jednom stoljeću) na taj dan bi se dogodilo čudo. Na trnovima se naprave mali pupoljci i mijenja im se boja. To je bilo nešto impresivno.
***
To su događaji koji su nekako najbliže događanjima u Okitu. A to što se događalo svako tri godine – možemo tražiti simboliku u tri stvari: Proslava Isusova rođenja, proslava Duha Svetoga i proslava Marije.
A kako to da je izabrano baš to mjesto? Tumačenje bi se moglo naći u tomu što se tu Božić dočekivao na jedan kršćanski način. To je onda moglo biti jedno priznanje vjeri. Danas se Božić dočekuje u drugčijem konzumističkom duhu. A s druge strane, ono što se događalo u betlehemu je bilo u skromnosti. To je Božji način djelovanja.

(Izvor: Informacije koje je u autobusu na hodočašću u Okit ispripovijedao don Jozo, a koji o istom piše knjigu)
Za više informacija o mjestu Okit, gradnji crkve, Gospi Okitskoj, pogledaj video sa hodočašća Gospi Okitskoj

fotografije sa hodočašća Gospi Okitskoj, 29.4.2018:

S molitvom krunice na putu Gospi Karmelskoj

Ulaz u crkvu Gospe od Karmela

Čudesnog klena, koji je cvjetao na Badnjak, više nema. Posjekli su ga komunisti. Iz onog vremena tu je ostao jedan drugi stari klen, koji evo normalno cvjeta u ovo proljetno vrijeme.

Na mjestu nekadašnjeg čudesnog klena posađen je novi, no na njemu nema onog čuda od prije.

Josip Mateša Jole, priča o cvjetanju klena...

Josip Mateša, koji je osim kipar, također i pjesnik, na kraju svete mise nam je pročitao nekoliko svojih stihova, te don Jozi poklonio križ...

"Karmelski dvori", vlasništvo jedne Janjevačke obitelji sa osmero djece

Vrt Josipa Mateše, gledan izvana, sa ulice, a iz kojeg na ulicu gleda lik Isusa iz žive masline...

Maslina od koje je J.Mateša napravio lik Isusa u Maslinskom vrtu. U vezi s ovim kipom održao nam je cijelu katehezu - o volji Božjoj.

Posred vrta je i kip sv. Majke Tereze

Zanimljiv i vrijedan rad svakako je i "Višeslavova krstionica", ukopana u zemlju. Zasigurno je to jedna prelijepa "fontana" kakve baš nemamo prilike vidjeti drugdje.

U vrtu je i - "bunja" - kućica od kamenja, kakve su se gradile u poljima kao zaštita od nevremena.

Ispod nadstrešnice su masline od kojih su nastali radovi protkani dubokom religioznošću, o kojima smo imali priliku nešto i čuti.

Jedan od radova - Gospa drži mrtvo Isusovo tijelo - ili kako je taj rad nazvao J.M. : "More boli"

Rad inspiriran knjigom Otkrivenja, o "dvije masline", "dva svijećnjaka", "dva svjedoka"...." Srce Isusovo i Srce Marijino"

...

Na povratku u Split - PRIMOŠTEN - Gospa Loretska