Prikazani su postovi s oznakom RADIO emisija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom RADIO emisija. Prikaži sve postove

utorak, 4. lipnja 2024.

IZBORI - Don Josip Mužić, Sjaj istine, 27.4.2024.


Najveći dokaz demokracije su i dalje izbori i zato su oni okruženi svečarskim ugođajem, koji je pojačan neradnim danom i medijskom pozornošću. To je izgleda zadnje što je ostalo od demokracije kao što se zorno može vidjeti u Hrvatskoj
 izbori
Zloupotrebe
Sama pravila glasovanja napravljena su tako da se uvjetuje ishod. Dijaspora od 4 milijuna ima pravo na 3 zastupnika, a manjine, kojih je sveukupno 240 079, imaju 8 zastupnika. D’Hondtovom metodom obračuna glasova po kojem se treba proći prag od 5 posto birača po- goduje se većinskim strankama i nečasnim koalicijama. Izborne jedinice prekrajaju se prema procjenama vladajuće stranke. Tolerira se sumnjivo i interesno financiranje političkih stranaka i njihovih kampanja, posebno iz inozemstva kao u slučaju stranke Možemo. Ovo su konstitutivne nepravde koje dovode u pitanje smisao ovakvih izbora.
Kod mnogih glasača je upitna sloboda izbora jer su egzistencijalno uvjetovani od određene stranke. Neki poslodavci čak traže i slikanje vlastitoga glasačkog listića kao dokaz da se glasovalo po njihovoj želji. Određenim nacionalnim manjinama plaća se autobus i daje dnevnica da bi došli na glasovanje iz drugih država. Tako imamo primjerice općine, poput Kistanja, gdje su Hrvati stvarno većina ali su Srbi većina nominalno jer su prijavljeni iako tu ne žive i kao takvi drže vlast.
Da ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, izbori se mogu namještati, prema potrebi, u većoj ili manjoj mjeri. Već se odavno zna da „nije važno tko glasa nego tko broji glasove”. Ako navedena izjava i nije Staljinova, ipak je istinita. Hrvatska ima tako pola milijuna fan- tomskih glasova i po tome je jedinstvena država na svijetu. To je izuzetno pogodna okolnost koja se znalački koristi za utjecaj na ishod glasovanja. Uz to idu još i uobičajene nepravilnosti kod biračkih odbora i izbornih povjerenstava te mogućnosti informatičkih zloupotre- ba kod prebrojavanja. Kada su razlike u ishodima glasovanja malene i neznatne, manipulacije su presudne.
No ako ustreba, nema problema da se organizira i velika prevara kao u slučaju izbora 2020. u SAD-u kad je bilo toliko brojnih nepravilnosti da mnogi drže da je Trump bio pokraden. Ako se to događa u zemlji koja cijeli svijet uči demokraciji, daleko je lakše ostvarivo u drugim zemljama. Kod nas se dovoljno prisjetiti dva poništena referenduma gdje se otvoreno izigrala i prezrela volja naroda.
Na koncu, ako sagledamo stvari s motrišta ponuđenih političkih stranaka, onda je jasno da je istinska politička alternativa skoro nemoguća misija. Tako u Hrvatskoj prava domoljubna opcija ne može nikako doći na vlast pokraj sluganskih medija, banaka i tajnih službi.
Sadržajno nema bitnih razlika između glavnih stranaka jer sve one imaju iste „vrijednosti” (protukršćanstvo, pobačaj, rodna ideologija, zelena agenda..) i promiču globalizam. Prava moć je već unaprijed raspodijeljena i grešne strukture javno i tajno kontroliraju uglavnom sve. Jedan političar, čak i kao predsjednik vlade, stvarno može vrlo malo jer je uvjetovan na razne načine.
Ako ustane u obranu konstitutivnih interesa svoga naroda, što je izuzetno rijedak slučaj jer zato treba imati karakter, može biti preko noći ocrnjen medijima, a ako zatreba, Bruxelles može zemlji obustaviti dotok novca, bojkotirati turizam, uvesti sankcije i sl.


Održavanje privida

Zašto je vladajućima stalo da se izbori održavaju ako već sve kontroliraju?
Zašto su komunisti držali izbore gdje se moglo glasovati za kandidate unutar samo jedne stranke, a i to su mogli po volji namještati kako im se htjelo? Sjećam se da sam jednom kad sam glasovao u Jugoslaviji, i to je bio prvi i zadnji put, dobio olovku za zaokruživanje. Logika je ista.
Što je veći totalitarizam to je i veća potreba stvaranja privida slobode izbora.
Samo se prije govorilo radničkom samoupravljanju, a danas o građanskim pravima.
Izbori služe i tome da vladajući dobiju legitimitet. Za bilo koju grešku koju počine mogu onda prebaciti odgovornost na narod kazavši:
vi ste nas izabrali nemate se što buniti. 

nedjelja, 26. veljače 2023.

POKORA - Sjaj istine, don Josip Mužić


Tema emisije je POKORA. To je ono što se uklapa u korizmeno vrijeme što se uklapao korizmeno vrijeme ali inače možemo reći da je to nešto što bi trebalo bit stalno zastupljeno u našem vjerničkom životu. No, događa se, kao i kod toliko drugih stvari, da smo mi bogatstvo koje imamo,  pa tako i bogatstvo pokore jednostavno zanemarili i zaboravili tako da je za suvremene kršćane na Zapadu pokora ostala jedna čista apstrakcija bez stvarnog sadržaja. To je ono što mi znamo kao pojam ali iza tog pojma u životu nema ničega. Zna se dogoditi da se na sam spomen reagira negativno sa mješavinom odbojnosti, često iracionalne iz straha od tobožnje ugroze zdravlja. Mi danas čujemo kako se ljudi zgražaju kako to da su se prije ljudi bičevali u procesijama ili u svom samostanskom životu, kao to je: “Nešto prestrašno, kako se  može tako raditi atentat na vlastito tijelo”. Ne bi oni tu svoje tijelo unakazili, bičevi su najčešće bili od konopa i ostale bi vjerojatno modrice, ne bi bilo ni krvarenja ni ničeg. Bilo je i onih koji su se bičevali i sa drugim bičevima koji su izazivali rane, ali mi u biti ne vidimo što je bilo iza toga i zato nam je to besmisleno i ludo.

Nepovjerenje prema pokori je rašireno i u redovničkim sredinama gdje su prije prednjačili u pokori i tu se često stvari onda pravdaju i teološkim putevima. U nekim slučajevima se jednostavno pokora reinterpretira pa ispada da sve ono što živimo u životu pokora. Mi možemo život doživljavat kao pokoru, ali to nije ova pokora koja se od nas traži. Na kraju, iako je suvremeni život zahvaljujući tehnološkom napretku daleko lakši nego što je bio prije, imamo manje pokore nego prije, kad je život bio teži. Do  Drugog Vatikanskog koncila mi smo imali korizmenu pokoru sasvim drugačiju od one koju imamo danas, a ona se događala skoro 15 stoljeća, na način da je kroz korizmu se ne bi mrsilo, ne bi se jelo meso, ali ni sve one prerađevine od mesa. To mi sad činimo, zapovjedni nemrs, dva puta godišnje. Na veliki Petak i Čistu srijedu, i preporuča se preko godine petkom. Dakle, tada je to bilo cijelu korizmu i plus toga, jelo se samo jedanput, jedan obrok dnevno, bez mesa, bez mlijeka, bez sira. Jedan obrok dnevno, zamislite kako je to izgledalo. To je daleko zahtjevnije nego što mi to danas imamo na Čistu srijedu ili na Veliki petak. I ljudi su tada radili težačke poslove jer su bili zemljoradnici. I svejedno nije bio problem da tako prožive cijelu korizmu. Nama je to, kako vidimo, jednostavno neshvatljivo. U mojoj obitelji su pričali da su moja prababa i pradjed, tako obdržavali korizmu i to se danas čudimo, kako je to moguće, a opet to su bili ljudi kao i mi. Ono što je bilo dostupno njima, dostupno je i nama. Međutim, promijenio se način našeg razmišljanja, oslabila je volja, ohladila se ljubav, i često puta je upitna i vjera - što je ostalo od vjere.