Bog nije šutio u našoj povijesti

Propovijed možete poslušati i ovdje:

Propovijed o Petrovoj vjeroispovijesti

Što mi kršćani vjerujemo o Isusu?  

Kad čujemo ovo evanđelje toliko nam je poznato da onda znamo što poručuje. A opet kad malo bolje stanemo vidimo da je to velikim dijelom neotkriveno. Jer doista, kad Isus pita svoje apostole: „Što kažu ljudi tko sam ja?“ mogao bi to pitanje uputiti i svima nama.

Evo – što kažu ljudi danas TKO JE ISUS? Neki kažu da je jedan dobar učitelj moralnog života, neki kažu da je prorok, kao što to kažu muslimani, neki da je veliki čovjek, drugi da je mirotvorac, neki pobornik zaštite okoliša – svatko prema svome svjetonazoru i svojim uvjerenjima – imaju u pravilu jedno uvažavanje prema Kristu, osim onih baš ekstremnih sotonista.

Postavlja se pitanje - ŠTO MI KRŠĆANI KAŽEMO TKO JE KRIST? Tu vidimo da je pravi problem. Jer za mnoge od nas koji imamo sve sakramente Krist je jedna pozitivna osoba, jedan mudar čovjek, uzoran čovjek moralnog života, ali za koliko je nas kršćane ISUS KRIST – BOG? To je pitanje. Veliki čovjek – može biti i za bezbošce. Moralan čovjek također. Ali Bog je samo za nas. Samo mi vjerujemo da je ISUS KRIST BOG. Muslimani vjeruju da je prorok. Židovi da odbacuju da je lažni Mesija. Bezbošci ga drže za velikog čovjeka, ali samo mi vjerujemo da je on BOG. Da se jedino po Njemu možemo spasit.

Kriza vjere unutar Crkve

Problem je kad unutar nas, unutar Crkve vjera počne dolazit u pitanje. Doista to vidimo posebno kod mladih naraštaja da su zbunjeni, da više ne znaju tko je Krist. Kad su radili istraživanje prije par godina u Italiji vidjeli su da 85 % katolika u Italiji, onih praktičnih vjernika ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Euharistiji. To je pokazatelj do čega smo došli. ZAŠTO SE TI LJUDI PRIČEŠĆUJU? Dolaze na Pričest, a ne vjeruju da je tu stvarno Krist. Onda mogu ići na protestantski obred Posljednje večere gdje nema Pretvorbe, gdje se blaguje kruh kao uspomena na Posljednju večeru. Dakle, ne mogu pristupat Pričesti u Katoličkoj Crkvi  - jer ne vjeruju, a onaj tko ne vjeruje da je Krist tu stvarno nazočan ne može primat Pričest. Jednostavno, potrebna je vjera za to.

I vidimo što idemo zapadnije to tužnije. Ljudi mahom koji dolaze na misu idu na Pričest. Primaju Pričest svakako, svakako odjeveni i ispovjedaonice nisu u funkciji, zatvorene su. Ne ispovijedaju se. Možemo s pravom zaključit da se tu redom radi o svetogrdnim Pričestima,  da te pričesti, to blagovanje Tijela Kristova, nije za njihovo spasenje, za njihovo dobro, nego za njihovu propast. I to je onda problem na problem. Zato se s tim svetinjama ne možemo igrat. „Sa svetim treba postupat sveto“ – kaže latinska izreka. I zato je uvijek u pozadini pitanje vjere: U što ja vjerujem? Ako doista vjerujem da je Isus Bog onda primam Njegove riječi kao Božje riječi, onda su te riječi svjetlo za moj život, te riječi su vodilja za moj život, jer Isus je uzor, Onaj od kojeg očekujem sve ono što mi je za život potrebno. 

Petrova ispovijest vjere   

Zato je ovo drugo pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja? – zbunilo apostole, a samo je Petar dao pravi odgovor. 

SVECI I EUHARISTIJA - Don Josip Mužić, 15.- 17.12. '23., duhovna obnova,...

EUHARISTIJSKA ČUDA - Don Josip Mužić, 15.-17.'23., duhovna obnova u Rako...

SVETA PRIČEST - Don Josip Mužić - duhovna obnova u Rakovici, 15.-17.'23

REDOVITA MISA & OZDRAVLJENJA

 

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno. Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo.

PROGON EUHARISTIJE U CRKVI - Don Josip Mužić - Sjaj istine, 25.11.2023.

Propovijed - don Josip Mužić - 22.5.2022.; Pokupsko

U današnjem evanđelju vidimo kako Isus odmah na početku ovog govora učenicima vezuje ljubav prema Njemu sa čuvanjem Njegove Riječi. 

Rekli bi: što je tu sad posebno - čuvat Njegovu riječ? Kad gledamo kako smo dobili evanđelje, kako smo dobili Novi zavjet, - dobili smo radi toga jer je netko sačuvao Isusove riječi. 

Kad gledamo odakle je to počelo, onda vidimo da je već Blažena Djevica Marija, piše Luka Evanđelist: Pohranjivaše i prebiraše u svom srcu sve te događaje. Ona je bila ona koja je prva čuvala (Njegovu Riječ). I ona je prenijela sve to Luki i po uzoru na nju su prvi apostoli čuvali ono što je Isus naučavao i prvo naviještanje Evanđelja je bilo na temelju onoga što su ljudi pamtili.  I to im se bilo duboko urezalo u sjećanje i u srce i na temelju toga su nastali ovi pisali zapisi, od kojih je Crkva proglasila da možemo imati potpuno povjerenje, i da je iza toga Duh Sveti. Dakle, iza izvještaja četiriju evanđelista, i ovih drugih Djela apostolskih i poslanica koji su ušli u Kanon Novoga zavjeta.

Dakle, to je čuvanje koje znači zapamtiti, memorirati, pohraniti u memoriji, ali čuvanje znači i nešto drugo. Znači NE PROMIJENITI BOŽJU RIJEČ. I to je ono, kad gledamo vrijeme u kojem živimo na Zapadu, koje papa Benedikt XVI  nazvao "diktaturom relativizma". Vidimo to u modama koje se događaju, da se mode brzo mijenjaju, tako imamo mode uređivanja kuća, uređivanje namještaja, kuhinja i slično, i sve se to brzo mijenja. I mi smo se navikli na te brze promjene i onda smo došli do onoga što je on nazvao "diktaturom relativizma". Znači, da "nema ništa što se ne može promijeniti", da je sve promjenjivo. Jedino što nije promjenjivo jest ta promjenjivost. To je ona diktatura relativizma. I pod utjecajem duha vremena mi možemo upast u napast da onda mijenjamo i evanđelje.

SVETA NEPOPUSTLJIVOST (19.9.)

Posluh u doba korone - 25.04.2020.

I. Dvije krajnosti
U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete Mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti. Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njena nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme. Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete Mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrešivosti, kod nekih vjernika neslaganje je na žalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.
Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te se neopazice završi u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun samodopadne oholosti jer sam u pravu) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje kazne. Želi se ispraviti ono što se vidi krivim po kratkom postupku, odstranjujući krivce. Iza toga može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).