.png)
Posljedica osmanske okupacije bila je da smo kao narod, koji ima jednu domovinu, podijeljeni u dvije države (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) kao svojedobno Židovi u dva kraljevstva. Više od četiri desetljeća prolazili smo kroz pustinju komunističkoga bezboštva....11 str
Bosna i Hercegovina zemlja je mučenika za vjeru, zemlja isposnika i priznavalaca, zemlja koja je stoljećima natapana krvlju mučenika. Ovdje se živjelo od vjere i umiralo za vjeru. ... 11. str
...važno je i da se borimo da im se očuva spomen i da, gdje je god moguće, budu uzneseni na čast oltara. Tu smo često nemarni, baš kao i prema svojim svetcima. Ako su živjeli u tuđini, budu kanonizirani za čas, a ako su ostali u domovini, uvijek ima nešto važnije čime se treba baviti,...11 str.
Kao primjer neka posluži sljedeći slučaj: fra Didak Buntić (Paoča, 9. listopada 1871. - Čitluk, 3. veljače 1922.) veliki dobrotvor i zaštitnik hrvatskoga puka koji je 1917. godine od gladi spasio tisuće djece iz Hercegovine. Šesnaest godina nakon smrti njegovo je tijelo iz čitlučkoga groblja preneseno u Mostar (1938.) i tada je pronađeno neraspadnuto. Kad smo izvadili kovčeg iz groba i otvorili ga, SVI smo vidjeli fra Didakovo tijelo čitavo! - zapisao je svjedok, profesor morala i crkvenoga prava dr. fra Bonifacije Rupčić. Iz nekoga razloga, crkvene vlasti do danas nisu reagirale, a puk bi ga odavna rado vidio izdignutoga na čast žrtvenika...
.png)
Tomu je svakako pridonijelo i umanjivanje i nedržanje do svojih vjerskih velikana uvjetovano dugogodišnjim služenjem tuđinu. Ugledni povjesničar fra Gabrijel Hrvatin Jurišić veli: „Povijest Hrvatske često je bila povijest nepravde - od Turaka do Tita. Ne samo da te nepravde nisu ispravljene, nego nisu ni priznate, te su i brojni naši sveti sunarodnjaci kao žrtve nepravde ostali nepriznati, a onda nam i postali nepoznati. Ne može se poreći ni zanemiravanje biskupa, koji su nam kroz stoljeća mahom pristizali iz inozemstva. Tako smo došli do paradoksa: na velik broj osoba na glasu svetosti njih više od osamsto - imamo tek tri proglašena sveca. No kanonizacija je tek kruna svetosti. Sveci se i bez nje mogu štovati, ali prvo ih valja upoznati." Danas, kad smo se izborili za slobodu, trebamo učiniti sve da naši Božji ugodnici zasvijetle u svojem punom sjaju najprije u nas, a onda i u cijeloj Crkvi. Time ćemo im iskazati zahvalnost koja će umnažati i širiti vjeru. Str 12
Ali-paša bio je poznat po svojoj okrutnosti, pa pravoslavni ljetopisac Čokorilo navodi: Računa se da je za 18 godina svoje vladavine ubio oko 1000 samih pravoslavnih. Ja sam vidio za sve to vrijeme samo četiri slučaja kada je naredio da se strijeljaju Muslimani."
Njegova tvrđava na Buni širila je strah i jezu. Na toj tvrđavi bilo je do 150 kolaca i na svakom je stršala po jedna mrtva glava. E Kad su mu sluge krvopije donosili kakvugod svježu glavu, te nisu znali, kud bi s njome, pošto su svi kolci bili puni, to je Ali-paša naređivao, da se sa njih zbaci jedna ili više već osušenih glava da bi mogli novu nabiti. Skinute glave bacane su na put i dešavalo se da su ih djeca koturala kao lopte, a nitko ih nije smio sahraniti, osim ako bi se našla kakva pobožna duša, koja bi to krišom, po noći, učinila. "34
Fra Lovro Karaula opisuje stanje katolika u gradu Livnu: „Građani, koji sačinjavaju više od 400 katoličkih obitelji, od tih samo 70 ima svoje vlastite kuće, a ostale, nemajući sredstava da kupe zemljište i da si kućice sagrade, prisiljene su da za skupi novac iznajmljuju od muhamedanaca za stanovanje kolibice, sobice, hipodrome i štale (određene za životinje) ili da obavljaju najprostije službe, nedostojna kršćanskog morala, samo da zarade kruha, ili napokon da s njima zajedno živu. A onaj koji makar malo zna, da muhamedanci udovoljavaju tijelu i krvi više nego što im naravni stid dopušta, taj će lako pojmiti, da katolički pastiri ni danju ni noću ne prestaju gorkim suzama oplakivati česta zavođenja ženskih.... Str 23
**Skrivanje i preživljavanje:**
Nosili su bradu i građansku odjeću kako bi se zaštitili. Noćili su u obiteljskim kućama vjernika, a iz sigurnosnih razloga predstavljali su se kao rodbina, odnosno pod nazivom "ujaci".
* **Život u ilegali:** Živjeli su u stalnoj nesigurnosti; krstili su djecu i obilazili bolesne uglavnom noću, dok su se danju skrivali po šumama i špiljama. *
**Ugnjetavanje i mučenje:** Trpjeli su stalna batinanja, zatvore i tiraniju. Bili su prisiljeni besplatno primati na noćenje i hraniti osmanske vojnike i službenike. *
**Teški uvjeti u samostanima:** Preostali samostani građeni su u najtamnijim i najstrašnijim dolinama. Redovnici su u njima živjeli iza zaključanih vrata, u skučenim zgradama s uskim prozorima, izloženi stalnim upadima i maltretiranjima. *
**Život župnika na terenu:** Župnici su pješačili po 20 do 30 milja dnevno kroz puste šume kako bi stigli do vjernika. Jeli su isključivo hladnu hranu, a spavali na goloj zemlji u siromašnim slamnatim kućama kršćana. *
**Potjere i pokolj:** Lokalne vlasti su nerijetko organizirale prave potjere za fratrima (poput lova), a svaki pedalj zemlje bio je natopljen krvlju ubijenih, osakaćenih i ranjenih redovnika.
Dvojica istaknutih franjevačkih mučenika *
**Fra Lovre Milanović (1777. – 1807.)** Ubijen je od strane Muje Arnauta samo zato što, prilikom mimoilaženja na putu, nije sjahao s konja i uputio pozdrav osmanskom prolazniku, što se smatralo neposluhom i nedostatkom pokornosti. *
**Fra Ivan Rozić (~1520. – 1575.)** Nakon što je u Mostaru 1563. godine srušen franjevački samostan, on je hrabro nastavio pastoralno djelovati i brinuti se za preostale vjernike. Zbog toga ga je mostarski kadija osudio na okrutno mučenje i smrt vješanjem. Nakon ukopa, na njegovu su se grobu počela događati čudesna ozdravljenja, pa je narod hodočastio u velikom broju.
Bilo je to razdoblje nasilnog širenja islama, otimanja djevojaka za hareme i dječaka za janjičare – u kojem je oko 200.000 kršćanskih mladića odvedeno od obitelji i kasnije slano u borbu protiv vlastitog naroda.
S druge strane, povijesni zapisi bilježe i trenutke dubokog poštovanja prema svetim kršćanskim biskupima i svećenicima. Primjer je biskup Nikola Bjanković, od kojeg su Osmanlije tražili blagoslov, a žene mu ljubile ruku moleći za zaštitu djece i polja. Mnogi su Turci u sebi nosili želju za prelaskom na kršćanstvo, ali su živjeli u strahu od najbrutalnijih kazni.(da budu nabijeni na kolac)
Propusti pastira & otpad od vjere
..Bijanković je stoga izvijestio tadašnju Kongregaciju godina više od 6000 vjernika otpalo do katoličke vjere". Zbog nedostatka svećenika i neodgovornosti nekih biskupa, koji iz straha godinama nisu obilazili svoje vjernike u istočnoj Hercegovini za vrijeme turske vladavine, većina katolika prelazi na pravoslavlje ili na islam." O tome dubrovački nadbiskup Bernardin 1640. godine piše kardinalu Antoniju Barberiniju: „Radi manjka dobrih župnika mnogi katolici postaju raskolnici ili Turci".
Osmanlije ne znaju za dostojanstvo osobe ni za svetost ljudskoga života, nego moć stavljaju na prvo mjesto, pa oni koji su visoko na društvenoj ljestvici, imaju sva prava, a oni koji su na dnu, nemaju nikakva. Tako vrijedi pravilo: „Svaki čovek je vlastan ubiti svoju ženu kad hoće, i svaki gospodar svoga slugu, za najmanju pogrešku, osobito ako je kršćanin, "
Položaj žene općenito je bio težak, a položaj katolikinje nezavidan.
ODVOĐENJE DJEVOJČICA U HAREME bila je redovita pojava jer je to uključivao danak u krvi.
Kako bi se spasili od Osmanlija, u Bosni i Hercegovini mladi katolici, a pretežno djevojke, od djetinjstva su si na vidljivim dijelovima tijela, kao što su ruke, prsa i čelo, TETOVIRALI najčešće KRIŽEVE u različitim izvedenicama. Taj se običaj zvao križićanje, bocanje ili sicanje.
Kako islam zabranjuje tetoviranje i križ mu je odbojan, to je bio logičan NAČIN ZAŠTITE.
Osmanski moćnici polagali su pravo na prvu bračnu noć koju su mlade morale provesti s agom ili begom.
Kako bi se to izbjeglo, nastali su običaji zajedničkih svadbi na kojima bi se vjenčalo više parova odjednom. Bilo je i slučajeva kada bi se mladoženja pobunio i ubio Osmanliju.
No ni udane žene nisu mogle biti mirne. ...
Katoličke djevojke bile su laka i nezaštićena meta Osmanlijama...
Str 32-34
Mučeništva u vrijeme osmanske okupacije
Teška povijest katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću ostala je trajno upisana kroz potresna svjedočanstva o mučenicima koji su dali živote za svoju vjeru i dostojanstvo: *
....
