U plamenu 2. svjetskog rata: Fratri na Širokom Brijegu

Zaboravljeno mučeništvo i ukazanja iz 1945....

U vihoru Drugog svjetskog rata, Široki Brijeg postao je mjesto brutalnih zločina nad franjevcima, časnim sestrama i civilima. U samostanu i njegovoj okolici ubijeno je preko četrdeset fratara, čiji su posmrtni ostaci danas zajedno sahranjeni u bazilici – mjestu molitve, ali i tihog vapaja povijesti. Samostanska knjižnica s više od 80.000 knjiga spaljena je, oltar srušen, a crkva obeščašćena i pretvorena u plesnjak, sve dok se nije, po svjedočanstvu, Gospa ukazala pred zapanjenim očima nevjernika. Pojavio se i plamen koji gori a ne sagorijeva. U Širokom brijegu su živjeli dvojica iznimnih ljudi – fra Didak Buntić, koji je spašavao od gladi hercegovačku djecu i pokrenuo gradnju sadašnje crkve, te fra Bariša Drmić, asketski redovnik i pučki prorok, poznatog po molitvi, čudima i proročanstvima.

Na putu prema Širokom brijegu hodočasnici su u autobusu imali priliku od don Joze čuti nešto o tom mjestu i tamošnjim stradanjima. 

Kad su već oslabili u moći (Turci), onda su pod pritiskom zapadnih zemalja i da se malo umiri narod, počeli dozvoljavati da se rade crkve. Jedna od prvih je bila sagrađena na Širokom brijegu. Nije sagrađena slučajno. 

Jer u mjestu, isto ovako skritom u brdima, postoji jedno malo mjesto Orovnik gdje je 1600 i neke bilo ukazanje Gospe. I Gospa se ukazala i na tom mjestu je provrla voda i sad ta voda teče i tako da se tu slavila glavna misa na Veliku Gospu.

Kapelica u Orovniku, najstarijem Gospinu svetištu u Hercegovini

Danas ljudi tu dolaze, slavi se misa, jer se proslava Velike Gospe preselila na Široki.

Tamo je crkva posvećena Uznesenju BDM. Crkva na Širokom je nasljednica te male kapele koja je postojala u tom sakritom mjestu gdje se u skrovitosti držala misa. I zato nije slučajno crkva posvećena Velikoj Gospi.

Tu su dozvolili malu crkvu i ona je sagrađena. Međutim, bila je neprikladna i premalena za vjernike jer ih je bilo dosta, i onda je odlučeno da će biti srušena i da će biti sagrađena nova. Pokretač te akcije da se tu gradi nova crkva koju sad vidimo bio je fra Didak Buntić – njemu se to može zahvalit.

Komunistički zločin nad dvjema ženama u mjestu Izbično, blizu Širokog brijega

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković (jedna udovica, a druga djevojka) dogodio se u mjestu Izbično, pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947 godine.

Memorijalni centar GROBLJE MIRA - da se ne zaborave žrtve hrvatskog naroda

Memorijalni centar - Groblje mira je projekt započet 2013. godine, kada su franjevci krenuli u potragu za posmrtnim ostacima pobijenih svećenika, a pritom pronašli i kosti civila. 

Otvorilo se pitanje kako im iskazati poštovanje i očuvati njihovu uspomenu. Došlo se na ideju da se napravi zajedničko spomen-područje. U inicijativu su se uključile općine, posebno iz Zapadne Hercegovine, a za lokaciju je izabrano upravo ovo tiho mjesto.
 Danas je ovdje postavljeno oko 11.000 križeva, a planirano je oko 50.000.

Tolerancija koja razara & Zaboravljene žrtve hrvatskog naroda (propovijed na Groblju mira)

...Ogromna većina pohađa vjeronauk – 90% Hrvata je poučeno o osnovama vjere. Znaju deset zapovijedi, znaju o čemu se radi. 
S druge strane, znaju i što znači reći: "Ja sam katolik, Hrvat katolik." Puno imamo onih koji su samo "papirnati katolici", formalni katolici, a u biti - ne trude se živjeti u skladu s Božjim zapovijedima. I onda to nam kaže da su to praktični bezbošci.

Tih praktičnih bezbožaca imamo sve više, i to postaje problem, to je jedan sraz koji se događa u cijelom narodu, pa smo podijeljeni na one manjinu koja ima minimalnu vjersku praksu da ide nedjeljom na misu i većinu koja ne ide na misu. I znači tu je već podjela na 1) 25% Hrvata ide nedjeljom na misu, a 2) ostali ne idu. 

Onda, unutar onih koji idu, koji prakticiraju makar to da nedjeljom idu na misu, opet imamo podjelu na 1.1) one koji se žele držati zapovijedi Božjih, koji to poštuju i na 1.2) one koji to ne poštuju. 

Pričao mi je nedavno prijatelj – da je bio na jednoj muškoj fešti. Dobro su jeli, igrali na balote. I onda je jedan opsovao Boga. On ga je opomenuo, I kad je opsovao drugi put - ovaj digao i rekao: "Ja ne mobu bit u ovakvom društvu!" - i otišao ća. Jasno, to je svima izgledalo otkačeno i na neki način previše radikalno, ali dogodilo se da taj čovjek koji je tada opsovao Boga da je došao, kad su se sreli na ulici, i ispričao se. Znači, ipak to nešto djeluje. 

 Mi ne znamo kada i kako će djelovat. A ako mi šutimo, ako se povlačimo se, onda to druga strana shvaća kao odobravanje, i osjeća se ohrabreno da nastavi dalje. 

Imam i primjer - jedan mi je pričao da je bio pozvan na svadbu, na pir, pozvao ga je prijatelj da dođe, došao je sa ženom, i onda se digao nakon sat vremena sa pira i rekao ovom koji ga je pozvao: Čuješ, ja nisam došao ovdje na pir da gledam tvoju ženu kako je razgolićena nego sam došao radi tebe kao prijatelja. Prema tome, ja ovdje nemam šta tražit i idem kući. Sasvim normalno. 

Usred zala biti NAROD NADE - Intervju s don Josipom Mužićem