U plamenu 2. svjetskog rata: Fratri na Širokom Brijegu

Zaboravljeno mučeništvo i ukazanja iz 1945....

U vihoru Drugog svjetskog rata, Široki Brijeg postao je mjesto brutalnih zločina nad franjevcima, časnim sestrama i civilima. U samostanu i njegovoj okolici ubijeno je preko četrdeset fratara, čiji su posmrtni ostaci danas zajedno sahranjeni u bazilici – mjestu molitve, ali i tihog vapaja povijesti. Samostanska knjižnica s više od 80.000 knjiga spaljena je, oltar srušen, a crkva obeščašćena i pretvorena u plesnjak, sve dok se nije, po svjedočanstvu, Gospa ukazala pred zapanjenim očima nevjernika. Pojavio se i plamen koji gori a ne sagorijeva. U Širokom brijegu su živjeli dvojica iznimnih ljudi – fra Didak Buntić, koji je spašavao od gladi hercegovačku djecu i pokrenuo gradnju sadašnje crkve, te fra Bariša Drmić, asketski redovnik i pučki prorok, poznatog po molitvi, čudima i proročanstvima.

Na putu prema Širokom brijegu hodočasnici su u autobusu imali priliku od don Joze čuti nešto o tom mjestu i tamošnjim stradanjima. 

Kad su već oslabili u moći (Turci), onda su pod pritiskom zapadnih zemalja i da se malo umiri narod, počeli dozvoljavati da se rade crkve. Jedna od prvih je bila sagrađena na Širokom brijegu. Nije sagrađena slučajno. 

Jer u mjestu, isto ovako skritom u brdima, postoji jedno malo mjesto Orovnik gdje je 1600 i neke bilo ukazanje Gospe. I Gospa se ukazala i na tom mjestu je provrla voda i sad ta voda teče i tako da se tu slavila glavna misa na Veliku Gospu.

Kapelica u Orovniku, najstarijem Gospinu svetištu u Hercegovini

Danas ljudi tu dolaze, slavi se misa, jer se proslava Velike Gospe preselila na Široki.

Tamo je crkva posvećena Uznesenju BDM. Crkva na Širokom je nasljednica te male kapele koja je postojala u tom sakritom mjestu gdje se u skrovitosti držala misa. I zato nije slučajno crkva posvećena Velikoj Gospi.

Tu su dozvolili malu crkvu i ona je sagrađena. Međutim, bila je neprikladna i premalena za vjernike jer ih je bilo dosta, i onda je odlučeno da će biti srušena i da će biti sagrađena nova. Pokretač te akcije da se tu gradi nova crkva koju sad vidimo bio je fra Didak Buntić – njemu se to može zahvalit.

On je organizirao da se kamen kopa ovdje blizu Širokog, da se donosi domaći kamen. Organizirao je klesare iz Italije koji su onda učili ljude da obrađuju kamen, i onda su tako oni mjesni majstori nastavili gradit crkvu. Tako da se računa da je tada obučeno 50 kamenoklesara, koji su onda mogli od toga živjeti dobro, jer su odlazili u Dalmaciju i drugdje i klesali i gradili kuće, i to je bilo dobro plaćeno i cijenjeno.

1945.e godine su preimenovali Široki brijeg u Lišticu, i tako je bilo sve do 1990.e kad je ponovno vraćen naziv Široki brijeg. Ideja ok m je bila da se zatre spomen na zločine. Lištica je rijeka koja prolazi kroz mjesto.

Dakle, ta velika crkva je sagrađena zahvaljujući njemu i ona uz sebe ima franjevačku gimnaziju, konvikt za smještaj đaka, bile su tu i časne, tako da je to bila jedna od najvećih i najboljih visokoškolskih ustanova u cijeloj Bosni i Hercegovini. Imala je 25 doktora znanosti. (!!!)

Franjevačka klasična gimnazija i sjemenište u Širokom Brijegu

I zato su u istočnoj Hercegovini smatrali malim Rimom i čekali su priliku kad će to uništit. Prilika im se pružila, dakle, u 2. svjetskom ratu. Crkva nije imala vojnu važnost. 

Nijemci su zadržali jedan dio samostana. Oton Knežević opisuje da su Nijemci bili potpuni pogani, nisu išli na misu, nisu se molili Bogu, rugali su se ljudima koji su svaku večer u kućama molili krunicu, i imali su tu i bolnicu, i on kaže da su pričali s njima, i on kaže da su bili zaluđeni s tim nacizmom, i jednostavno kršćanstvo su potpuno odbacili. 

Njih su fratri pokušali uvjeriti da se ne stacioniraju tu, da se maknu, ali nisu uspjeli i oni su tu bili jedan dio rata. Živjeli su nemoralno, organizirali su zabave i spavali su s bolničarkama, sunčali se goli, imali odnose u samostanskom vrtu, narod se sablažnjavao, onda su roditelji posebno pazili na kćeri da ih ovi ne pokvare, tako da je to bilo vrlo teško s njima.

Svakako, Nijemci su se povukli, i ove druge snage koje su branile Široki, a partizani su onda ušli. Znači, tu nije bilo nikakvog otpora. Oni su, unatoč tome, bombardirali crkvu – crkva je pogođena 304 puta. Fasada je bila izranjena. Trebalo je promijeniti 500 kamenih blokova, koji su se kasnije promijenili.
Kad su ušli, prva stvar je bila da pogube fratre koji su ostali. Fratri su bili upozoreni od više njih šta ih čeka, jer je odluka bila donesena na više instanci da se pobiju fratri i da se zatre to kao katoličko središte. Zato su se neki od njih sklonili u obližnje župe, samostane i otišli sa Širokog. Ostalo je njih 12. Jedan od njih nepokretan. Među njima i rođeni brat od Petra Barbarića.

Pobijeni fratri

Kad su došli, oni su ih zatvorili i izvodili jednog po jednog, upucali bi ih, i onda su ih kasnije zapalili na mjestu koje ćemo vidjeti. 

Mjesto gdje su paljeni fratri nakon što su ubijeni (nedaleko od crkve)

Oni su, dakle, ušli u Široki 7. 2. Tjedan dana kasnije pogubili su 40 franjevaca – ovdje u Izbičnu 3, u Mostaru 8, i u okolnim mjestima – to je bio pokolj. Tako da, jasno, stradali su i civili, ali najočitije je, što se vidi, taj broj fratara koji je stradao.

Pošto su fratre potjerali, i nitko nije smio pristupiti, zapalili su knjižnicu koja je imala preko 80 000 knjiga. Sve su to matične knjige, sve su to zapalili, uništili, sve one kulturne eksponate i to što je bilo – što su mogli odnijeti, odnijeli su i pokrali. To je pustošenje tih kulturnih ustanova na Širokom trajalo dobre dvije godine.

Svakako, oni su crkvu pretvorili u plesnjak. U crkvi, oni koji su uspjeli ući pronašli su tragove krvi. Znači, nekoga su tu i ubili. Oltari su bili svi porušeni. Malom Isusu su bili otpilali ruku. Iznakazili su crkvu iznutra, pretvorili je u plesnjak.
I onda se dogodilo da je na Veliki Petak – negdje nakon dva mjeseca (7. 2. ulazak u grad, onda je to bilo možda dva mjeseca kasnije) – dogodilo se da se za vrijeme plesa pojavio veliki plamen u crkvi, koji nije bio prava vatra nego ona koja ne sagorijeva.
Nakon toga se ukazala Gospa na oltaru, gdje bi se obično polagalo Tijelo Kristovo – ukazala se Gospa. Oni su je svi vidjeli. Znači, Gospa se ukazala neprijateljima vjere – oni su je svi vidjeli. Onaj koji je svirao harmoniku i još dvojica plesača su poludjeli. Ovi su svi drugi pobjegli glavom bez obzira. To im je bilo upozorenje.
Nakon toga nisu više koristili crkvu za tu namjenu, kao plesnjak, i kratko vrijeme nakon toga oni su odustali od crkve, napustili je. Došao je biskup Čule, on je blagoslovio crkvu, ponovno je blagoslovio, i otada se ponovo služi sveta misa. Tako da evo, mi smo imali tu ukazanje Gospe ’45. i u samoj bazilici. 

Slučajno sam našao svjedočanstvo od papinog poslanika, koji je imao praktički službu nuncija u Zagrebu. Njemu su dvije časne, koje su izbjegle iz Hercegovine — bilo ih je 10 na Širokom — ispričale što se dogodilo. Časne su zatvorili, maltretirali, sve su ih silovali. One su se kasnije prebacile u Lovret u Splitu i ne znam dalje kako su išle. Ali to za silovanje se doznalo jer se jedan iz Staševice, komunista — imamo ime i prezime — hvalio da su on, oficiri i vodnici silovali časne sestre na Širokom Brijegu.

O tome se ne govori ni u crkvenim krugovima jer je to previše bolna tema, i časne su bile žive itd. To sam pronašao u Blanke Matković, a objavljeno je prije nekoliko godina, i evo, sad ću to uklopiti u knjigu. Svakako, mi smo ovdje imali dva ukazanja; to Gospino ukazanje je praktički zaustavilo obeščašćivanje crkve i omogućilo da bude bogoslužni prostor.
Tako da, evo, Gospa nikad nije uzimala oružje u ruke, ali nas nije napuštala, bila je s nama pod svim našim križevima. Tako je prolazila i kroz Velike Petke i Križne puteve, i evo, i ova ukazanja to na neki način označuju.

Bazilika je važna. Mi ćemo ići na mjesto gdje su fratri bili zapaljeni i zakopani. Vidjet ćemo to mjesto, ali njihov grob se sada nalazi u bazilici, skupa sa ostacima drugih franjevaca koji su tada bili pobijeni, tih tjedan dana, i njihova grobnica je u bazilici. 

U bazilici je i grob fra Didaka Buntića. To sam vam rekao: 1938. godine u Mostaru, kad su ga premještali s Mostarskog groblja, pronašli su neraspadnuto tijelo (!) Dakle, on je, kako je Blago rekao, počelo je sad izlaziti van, bio otrovan jer je bio stvarno moralni autoritet u Bosni i Hercegovini. Cijenili su ga svi i netko je smatrao da predstavlja opasnost. Oni su ga tako uklonili. Njegov grob je grob sveca.

Imamo grob blizu crkve, grob fra Bariše Drmića, koji je bio veliki čudotvorac, umro je 1938. Prorokovao je da će doći do rata i da će doći do vladavine bezboštva, da će doći do nacizma. Bio je rodom iz Prisoja. Djelovao je u Seonici i gornjim župama, gornjoj Hercegovini, oko Tomislavgrada. Svakako, bio je poznat po tome što su ljudi dolazili kod njega da mole za razne potrebe, onda bi on kleknuo, podignuo habit i klečeći molio dva-tri sata te tražio od ljudi da mole s njim. Na ispovijedi bi davao pokore od 20 krunica. Četiri sata, i nitko se nije bunio. Kad su došli neki nametnici u polje, on bi molio i oni bi napustili polje u koloni.

Molio je za zdravlje bolesnih, za opsjednute, i oni bi bili oslobođeni. Evo, jednom su mu poslali žandare da ga privedu, ali ih je on blagoslovio. Oni su ostali ukipljeni, nisu se mogli maknuti s mjesta. Pustio ih je da ostanu tako nekoliko sati, onda ih je ponovno blagoslovio, povratili su sposobnost kretanja i pobjegli. Kad je njihov zapovjednik pitao: „A gdje je fra Bariša?“, oni kažu: „Privedi ga ti!“…

Grob fra Bariše nije u crkvi nego 

na groblju u Širokom Brijegu

Bio je ovdje kao nemoćni starac, u samostanu na Širokom. Nije bio više pokretan u zadnje vrijeme svog života, i onda bi ga posluživali ovi mladi franjevci, ali on da ih ne smeta po noći kad bi pao s kreveta i slično, ne bi ih dozivao, nego bi čekao jutro pa kaže: „Šta ću smetati mladima, pusti ih da se naspavaju.“ Pokopali su ga tu na groblju odmah blizu crkve, i narod je dolazio iz okolice Tomislavgrada, i narod je dolazio iz cijele Hercegovine i uzimao sebi malo zemlje, kao spomen, tako da se svako malo morala nasipati nova zemlja.

(…) Fra Bariša bi davao zapise, znači, ili bi blagoslovio vodu pa bi blagoslovljenom vodom poškropio blago i slično, ali uglavnom bi davao zapise. To je bilo na komadiću papira, recimo jedan stih od nekog psalma ili redak iz evanđelja i slično. Onda je u određenom trenutku biskup zabranio da se daju zapisi jer je to podsjećalo na muslimansku praksu, pa je on blagoslivljao vodu i blagoslivljao predmete koji su se onda mogli nositi sa sobom… (…) Ne, nije to bio zapis ljudima za čitanje, nego je to bio zapis koji bi oni čuvali kao relikviju, nije za čitanje nego bi on to blagoslovio i dao im....

Govoreći o stradanjima na Širokom Brijegu, fra Gabrijel je ispričao kako je ispred crkve 

sedam dana gorjela lomača na kojoj su paljene samostanske knjige

Grobovi fra Didaka Buntića i fra Rafe Barišića