U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.
Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo.
Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.
Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.
I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.
Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.
Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.
Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.
Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“
Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.
Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, … … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14... 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, ... Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.
Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže - obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.
Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak - i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?
Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.
I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.
I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto - ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.
U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima - Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.
Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. - da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo. Važno je i zato ako dođu progonstva - da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat - ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.
To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost - onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.
Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono - pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne - događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom. Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit. I evo s tim ću završit večeras.
Izvor: Video/ audio - s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)
Htio bih napraviti jednu paralelu Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan. Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao - da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ. Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.
To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost - onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.
Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono - pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne - događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom. Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit. I evo s tim ću završit večeras.
Izvor: Video/ audio - s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)
Htio bih napraviti jednu paralelu Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan. Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao - da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ. Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.
Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.
Don Josip Mužić
Don Josip Mužić
Nema komentara:
Objavi komentar