Unutarnja apostazija (1.)

Krepostan život iz ljubavi prema Kristu smatra se problematičnim, a grijeh se normalizirao i često se doživljava kao nešto dobro i poželjno. Grešnici se tako proglašavaju pravednicima i ne treba im Spasitelj.

Nekoć smo imali otvoreni otpad, koji bismo mogli nazvati i vanjskim, kada se vjera u pravoga Boga zamjenjivala nevjerom ili nekim lažnim bogom, a sada imamo prikriveni otpad, koji bismo mogli nazvati unutarnji otpad, u kojem većina nominalnih kršćana više ne drži do Božjega zakona i ne vjeruje u temeljne istine svoje vjere i uz pravoga Boga štuje lažne bogove ili jednostavno nevjeru proglašava vjerom. Kardinal Silvio Oddi je pojasnio: „(Treća tajna) nema veze s Gorbačovom. Blažena Djevica nas upozorava na apostaziju u Crkvi.“ Ova „unutarnja“ apostazija u prošlosti je bila izolirani slučaj, a sada je postala masovna. Ne samo da se ne događa formalni otpad već su ovi stvarni apostati toliko ojačali da se sve više uzimaju sebi za pravo da oblikuju kršćanstvo po svojoj mjeri.

Moralna apostazija

Moralna apostazija ili praktično bezboštvo označava stanje u kojem osoba i dalje ostaje nominalno katolik, ali ne mari za duhovni život i živi kao da Boga nema. Tijekom svoje povijesti kršćani su bili svjesni vlastite slabosti i grešnosti te potrebe stalne borbe i budnosti. Kada bi netko moralno pao, bilo bi mu jasno da se nalazi u teškom grijehu iz kojega može izići samo ako se pokaje i ispovjedi. To je omogućavalo da put obraćenja bude stalno otvoren. Sada se stanje promijenilo, krepostan život iz ljubavi prema Kristu smatra se problematičnim, a grijeh se normalizirao i često se doživljava kao nešto dobro i poželjno. Grešnici se tako proglašavaju pravednicima i ne treba im Spasitelj. Na taj način samoobmana zatvara put obraćenja i imamo sve učinke pravoga otpada iako nepriznatoga.

Kler

Nakon Drugoga vatikanskog sabora dogodila se neviđena izdaja apostazija. U ime nekoga izmišljenog duha koncila te pod jakim pritiskom svijeta, posebno preko sredstava javnog priopćavanja i kulture, došlo je do duboke krize identiteta mnogih svećenika. Samo u razdoblju od 1969. do 1976. od svećeničkoga reda apostaziralo je 70 000, a od redovništva 43 000.

Razotkrivanje pedofilije među klerom izazvalo je novi val otpada vjernika od Crkve. Ova pošast je u uskoj sprezi s problemom homoseksualnosti. Opsežno istraživanje naručeno od američkih biskupa objavljeno 2010. godine pokazalo je da je u razdoblju od 1950. do 2002. otprilike 4 % svećenika bilo optuženo za seksualna zlostavljanja maloljetnika te da je ogromna većina žrtava, čak 81 %, bila muškoga spola. To znači da su u više od 80 % slučajeva počinitelji bili osobe s homoseksualnim sklonostima. Poljski profesor s Papinske teološke akademije u Krakovu, otac Dariusz Oko o tome kaže: „To je posljedica nedopustive popustljivosti prema kleru s takvim sklonostima. Nekritički odnos prema stavovima i upozorenjima nekih psihologa rezultiralo je time da se desetljećima olako dopuštalo pomazanje takvih ljudi, dopušteno im je previše.“ Uzroci su prvenstveno jaki pritisak nakon seksualne revolucije 1968. na Crkvu te nesnalaženje i zloupotrebe nakon Drugoga vatikanskog koncila. To je rezultiralo infiltracijom i širenjem homoseksualca među klerom, njihovo zauzimanje visokih službi skupa s napadom na crkvena učenja o spolnosti te konačnim promicanjem homoseksualnosti i ideologije roda koja nisu jenjala s izbijanjem skandala, nego su se čak i pojačala. Treba imati na umu da u zataškavanju ovih slučajeva snose odgovornost ne samo mnogi biskupi i kardinali nego jednako tako i građanske vlasti koje su preko svojih tajnih službi vrlo dobro znale što se događa, ali su izabrale šutnju kako bi imale spremno oruđe za ucjenu i prisilu klera na suradnju. To se događalo i događa kako u komunističkim zemljama tako i u demokratskim zemljama. Kada su ovi slučajevi pedofilije izneseni u javnost, često u politički zgodnom trenutku i znalački s ciljem da se kompromitira cijelu Crkvu i izazove što veći otpad vjernika.

Laici

Otpadništvo klera uzrokovalo je velike sablazni i dovelo do otpadništva laika. Prvo je otpadništvo drastično smanjilo broj pastira a drugo, ništa manje pogubno, ispraznilo je crkve. Uz značajan broj katolika koji je formalno apostazirao, po svemu sudeći, puno je veći broj onih koji su to učinili prikriveno prestavši jednostavno prakticirati vjeru. U većini europskih zemalja prisutnost katolika na nedjeljnoj misi spustila se ispod 10 %, a u Francuskoj na svega 3 – 4 %. Ipak svi oni drugi koji ni taj minimum ne obdržavaju formalno se i dalje drže vjernicima. To je vidljivo i u našem narodu. Istraživanje na uzorku od 473 kandidata za potvrdu pokazuje da njih skoro 40 posto (38,3 %) ne prakticira vjeru. A ipak drže da imaju pravo na primanje navedenog sakramenta. Ne čudi stoga previše paradoks da primanje sakramenta zrelosti za više od devedeset posto krizmanika označava prestanak pohađanja crkve.

Moralna apostazija je vidljiva i među laicima koji se često po svome životu ni u čemu ne razlikuju od pogana. Tako ne samo da ogromna većina ne prakticira ni minimum koji se traži za održavanje vjere, nedjeljna misa i godišnja ispovijed nego se i ne trudi živjeti u skladu s kršćanskim moralom što je vidljivo posebno u korištenju kontracepcije, vršenju pobačaja i bludnosti svake vrste. A ipak smatraju se katolicima i nisu spremni ništa mijenjati u svom životu. Unutarnja apostazija sve više zahvaća i vjernike koji redovito pristupaju sakramentima. Nedavno provedeno istraživanje u Šibeniku i Subotici u uzorku uglavnom sastavljenom od praktičnih vjernika daje poražavajuće rezultate: „Negiranje ili nepoznavanje činjenica da su seksualni odnosi izvan braka, masturbacija, kontracepcija i život u izvanbračnoj zajednici teški grijesi, prisutno je u prosjeku kod oko 31 % vjernika koji se jednom mjesečno ispovijedaju, kod oko 38 % vjernika koji idu svake nedjelje na pričest i kod oko 48 % vjernika koji redovito idu svake nedjelje na misu.... Posebno je indikativno nepoznavanje teških grijeha u području seksualnosti kod vjernika koji se redovito ispovijedaju i često pričešćuju. Nalazi istraživanja objektivno ukazuju na moguću prisutnost nemaloga broja svetogrdnih ispovijedi i pričesti kod praktičnih katoličkih vjernika.“

Unutarnja apostazija na moralnom planu očituje se kao praktični ateizam. Po svemu sudeći krenula je od svećenika, pred nešto više od pedeset godina, s masovnim napuštanjem svećeničkoga reda, a onda se nastavila s raširenim fenomenom seksualnoga zlostavljanja djece i maloljetnika od određenoga broja svećenika. U oba slučaja to je uzrokovalo velike sablazni među vjernicima od kojih su neki otpali, a velika većina su postali pseudokatolici koji žive kao da Boga nema.

......

Don Josip Mužić, Svjetlo riječi, studeni 2026

Suvremena apostazija

 Apostazija se pojavljuje u dva glavna oblika. Jedan je zamjena pravoga Boga idolom odnosno lažnim bogom. I dalje je jednoboštvo, ali izokrenuto u kojem se izravno ili neizravno štuje Sotonu. Drugi oblik je pridruživanje štovanju pravoga Boga jednoga ili više lažnih bogova. 

Apostate su krštene osobe koje su svojevoljno i potpuno odbacile katoličku vjeru bilo radi neke druge vjere bilo zbog bezboštva. To se nekad zvalo i apostazija perfidije jer uključuje izdaju Krista kao i pobunu protiv njega i Crkve. U užem smislu apostate su i oni koji su napustili svećenički stalež ili redovništvo.

GORAŽDE, B i H

Putem preko Srbije, u BiH, prema Goraždu

Navečer smo stigli u Goražde: 

 

Sofija, glavni grad Bugarske

 

ČIPROVCI, Bugarska

 

U štovanju Gospe Olovske

 

HODOČAŠĆE - Gospa Olovska, BiH, nekad najveće Gospino svetište na Balkanu

Na putu do svetišta - kip sv. Mihaela 

Iz knjige: Vječna Hercegovina

Olovska Gospa

Olovo je grad u srednjoj Bosni koji pripada župi Vijaka slavne povijesti koja je ostavila duboki trag u našem narodu. Tu je, prema franjevačkom povjesničaru Luki Weddingu, postojala crkva „od vajkada“. Ona je, prema Franji Sudiću Varadinicus, bila posvećena Gospi. Oba se ta izvora slažu da je franjevački samostan naknadno izgrađen pored nje. 

Nakon što su Osmanlije po zauzeću Bosne i Hercegovine porušili i spalili sve crkve i samostane, crkva u Olovu bila je jedna od rijetkih koja je ostala čitava. 

Godine 1679. franjevac F. Sudić Varadinac u djelu Pastor bonus bilježi: „Olovskoj Gospi hodočašte ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjerci iz Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike, a vrhunac je na Veliku Gospu. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Osmanske vlasti znadu za svečanost i uvažavaju je: propisano je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja će čuvati red.“ 

Olovo je u 16. i 17. stoljeću bilo „najpoznatije i najposvećenije Gospino svetište na Balkanu“. To ima zahvaliti poglavito čudima koja su se tu događala.

Otac Pavao Rovinjanin 1640. godine prvi je put došao u Olovo i tada je pred Gospinom slikom četrdeset i pet minuta neprestano plakao ne mogavši zaustaviti suze. On opisuje štovanje Majke Božje koje je tada vidio: „U olovskom samostanu stoji u malenoj polukrugloj niši slika Majke Božje, naslikana na drvetu rukom samog svetog Luke. Koliko se Gospa štuje, vidi se po tom, što joj se klanjaju ne samo kršćani, nego i muslimani, a osobito žene. One su često molile gvardijana, neka dopusti, da se samostanska vrata otvaraju već u 4 ili u 5 u jutro. Od tih vrata do Marijine slike puzile su na koljenima moleći i dajući Majci Božjoj najslađa imena, koja se mogu zamisliti od milja. A sama je pobožnost katolika neopisiva. Put od Olova do crkve, načinjen od okrugla kamenja, često se crvenio od krvi pokornika, koji su po njem puzili.“

Glavna je proslava bila i ostala svetkovina Velike Gospe i za tu bi prigodu hodočasnici iz različitih mjesta i država pristizali pješice, hodajući i do tri mjeseca. Pred čudotvornom slikom Majci Božjoj utjecali su se osim katolika i pravoslavci i muslimani. Godine 1626. pobožni car Ferdinand II. poslao je Splićanina Atanazija Grgičevića (Jurjevića) da pohodi svetište u Olovu i napravi presliku Gospine slike. U svojem izvješću caru Atanazije piše da zbog Gospine zaštite u Olovu oluja nikad ne pogodi polja s kojih se može vidjeti crkva, a ako se pojavi kuga, mještani naprave procesiju s Gospinom slikom i bolest odmah nestane. Nadalje navodi da su se u Olovu stalno događala čuda, ali bi ipak najveća bila na Veliku i Malu Gospu te uoči Velike Gospe, kada bi se oko ponoći Gospina slika prenosila iz njezine crkvice u samostan, uz pratnju velikoga mnoštva puka koji je, uglavnom bosonog, hodio osvijetljen svijećama i bakljama. Biskup Nikola Olovčić (1635. – 1701.) godine 1672. piše da su se u Olovu gotovo svaki dan, po Gospinu zagovoru, događala čudesna ozdravljenja ili oslobađanja od opsjednutosti. Dovoljno bi bilo da opsjednuta osoba pogleda sliku i demon bi izlazio iz nje uz povik: „Zašto nas progoniš i mučiš, Djevice Marijo?“

Franjevački samostan i crkva spaljeni su po nalogu Sefer-paše u noći između 1. i 2. kolovoza 1704. godine, a počinitelj, Ciganin Kotoman, nagrađen je konjem i dvama dukatima. „No, na nesreću, u crkvi je ostala čudotvorna slika Majke / Božje, Bl. / Djevice. Svi koji su naokolo stajali posve su sigurno vidjeli - neko sasvim posebno, divno, svjetlo kako je izišlo i kako je odmah, poput munje, odatle proletjelo prema zapadu. Ovo priznaju čak i sami Turci.“

U konačnici, pod najtežim osmanskim progonima, svetište je opstalo punih 240 godina. U tim vremenima mraka i patnje Gospa je u tom svetištu bila svjetlo koje je jačalo vjeru i podizalo klonule duše.

Unatoč uništenju crkve, vjerni je puk nastavio ustrajno hodočastiti na razvaline svetišta više od dvjesto i trideset godina, dok napokon nije izgrađena nova crkva. Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler posebno se zauzeo oko izgradnje i obnove velikih hodočašća u Olovu. Od stare crkve očuvan je ključ koji je istodobno služio i kao samokres za obranu. Grad Olovo od dolaska Osmanlija stalno je gubio katoličko stanovništvo. Još 1655. godine Olovo je imalo „44 muslimanske i 135 hrvatskih katoličkih obitelji“. Tijekom Domovinskoga rata broj katolika još se više smanjio i 2011. godine bilo ih je samo dvadeset i petero a 2020. ostalo ih je samo osam.

U Olovu je izvor ljekovite vode koji se zove Gospina voda. „Gospina voda bila je kultno mjesto sve dok 'partizani nisu uzeli vodu i odveli je u hotel. Ali ne mogu oni ništa. Opet je Gospa narodu ostavila izvor. Eno, kako god uzmu, na drugom mjestu izvire. I, mnogo naroda ne zna za vodu, inače nije se moglo prije prići. Jedan je doktor iz hitne pomoći pitao bi li mi [katolici] voljeli da nam opet ozidaju bazen. A, čovječe kako ne bi bili sretni. Pa, vidi samo kako izvire voda kada je god zatvore. Neće Gospa ostaviti naroda bez svoje vode'. Ispričala mi je to župljanka iz župe Vijaka poslije molitve i umivanja na izvoru vode nedaleko od bazena. Ljekovitost vode i muslimani i katolici pripisuju njezinom izvoru ispod crkve. Osim, što muslimani kazuju da se i crkva dala izgraditi iznad pećine u kojoj stanuje Gospa i ispod čijih nogu izvire voda koju i oni zovu Gospina voda. Mnogi i danas uzimaju ovu vodu i piju je. Katolici pak nose vodu domovima i njome blagoslivljaju kuću i okućnicu.“

O povijesti olovskoga svetišta fra Bonaventura Duda (1924. – 2017.) kaže da je: „jedna od najuzbudljivijih u povijesti našeg hrvatskog katoličanstva. Tužna, herojska, uporna, dirljiva. Bez premca u povijesti Marijinih prošteništa uopće.“

Sinagoge i crkve

 

(Kršćanstvo se ispočetka širi preko sinagoga, ali ubrzo dolazi do razlaza)

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Kao što je Isus bio izbačen iz sinagoge u Nazaretu i nakon toga su ga njegovi mještani pokušali ubiti tako i njegovi sljedbenici bivaju izopćeni iz sinagoga koje postaju glavna žarišta borbe protiv širenja radosne vijesti

Prve sinagoge vjerojatno su nastale nakon uništenja prvoga hrama u Jeruzalemu oko 6. st. pr. Kr. Sinagoga je bogomolja koja služi kao mjesto molitve, učenja i okupljanja židovske zajednice. Kao takvu, Isus je pohađa cijeloga svog života kao svaki pobožni Židov. Početkom Isusova javnoga djelovanja, sinagoge – kao i sam hram – postaju i mjesta u kojima on izlaže svoj nauk. To izaziva rastuće neprijateljstvo farizeja i pismoznanaca pa ih Isus sve oštrije prekorava i pokazuje njihove zablude. Ovaj sukob doveo je na kraju do njegove osude i okrutnoga ubojstva.

ROŠKO POLJE, hodočašće - video (M.R.)

 

Rat protiv čovjeka i kršćanski odgovor (predavanje u Metkoviću, srpanj 2026)

Hvaljen Isus i Marija. Evo večeras ću koristiti ovaj nagovor da se osvrnem na temu knjige RAT PROTIV ČOVJEKA i na temu ove druge knjige BEZKOMPROMISNA POLITIKA KATOLIKA. 

To su dvije knjige koje se međusobno dopunjuju. Znači, u knjizi Rat protiv čovjeka postavljeno je pitanje temeljno, kakva je situacija s djecom danas u svijetu? Što se događa s djecom? Je li njihov odnos bolji, je li njihov položaj bolji u odnosu na prošla vremena ili gori? 

Kad mi razmišljamo o prošlim vremenima, onda ih smatramo barbarskim vremenima, primitivnim vremenima, kada su se prinosile ljudske žrtve, kao evo u Latinskoj Americi, ili kad su se prinosile žrtve djece, kao što je to bilo na Bliskom Istoku i u drugim zemljama.
Pa čak, evo, u Rimu su imali pravo, otac je imao pravo da raspolaže sa životom svoga djeteta sve do osme godine (!) Znači, ako ga je htio pogubiti do osme godine, ne bi zato odgovarao pred nikim su ovim građanskim sudom.
I onda kod tog pitanja sam pokušao proći, evo, što sve prolaze djeca danas u svijetu, i našao sam na to da je zaključak sa više strana taj - da djeca nikad nisu više patila (i to na različite načine) nego što pate U DANAŠNJEM "civiliziranom" svijetu.

Evo, najeklatantniji primjer je pitanje pobačaja. 
Pitanje pobačaja doživjelo je masovne razmjere. 

Opasna ravnodušnost prema grijehu - propovijed, don Josip Mužić, Metković, 18.7.

(ČITANJA , PETAK, 18.7. )

(...) Evo vi svi ovdje koji ste okupljeni, vi ste praktični vjernici i često se nama svećenicima dogodi da praktičnim vjernicima prigovaramo za ono
što rade oni koji ne prakticiraju uopće vjeru.

Ali kad mi promatramo sami sebe, evo, mi svećenici sebe i praktični vjernici sebe, svoj život,

onda vidimo koliko tu ima grijeha koji se toleriraju, o kojima se ne govori,
o kojima se šutimo,

o paklu, o vječnoj kazni, o čistilištu, o Božjem sudu,
šutimo zbog toga jer se ne usuđujemo imenovati grije svojim imenom.

I kada imenujemo svojim imenom, onda vidimo da je to katastrofa.

Zašto se događa da se naši mladi ne žene iz vjerničkih obitelji, da se događa u vjerničkim obiteljima pobačaj, da se u vjerničkih obiteljima nema djece, da dolazi do rastave braka, da dolazi do priležništva, da dolazi do varanja muža ili žene, da dolazi do trošenja pornografije, masturbacije i sl. I to se događa masovno. I nikome ništa. Kao da ti grijeha nema. Mi svi zatvaramo oči i uši. (...)

.........................................

„Plava knjiga" o Hrvatima (II.)

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrešnog Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu. 

"Ljubim vas s osobitom majčinskom nježnošću. Danas želim donijeti utjehu i radost svima koji žive u ovoj meni predragoj zemlji.“ Ovim riječima Marija očituje svoju ljubav prema hrvatskom narodu i opisuje je kao posebno majčinsku i nježnu dajući nam tako do znanja da smo, iako maleni, veliki u njezinim očima. Uz to Hrvatsku ovdje izdvaja kao njoj predragu zemlju što je povlastica koja obvezuje. Tako na dva načina ukazuje na jedinstvenu vezu koju ima s nama i neizravno na važnu ulogu koju nam je Bog namijenio u njezinoj borbi protiv Sotone.

Navještaj oslobođenja

Od svojih štovatelja ona traži da budu „svjedoci ljubavi" i „svjedoci molitve", posebno krunice, te da šire obiteljske Cenakule molitve koji su „lijek za velika zla koja danas prijete opstanku kršćanske obitelji zbog ozakonjenja abortusa, razvoda i svih sredstava za sprječavanje života. Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobraze srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.“ Mi nismo izuzeti od zala koja pogađaju svijet, ali nas Gospa poziva da skupa s njom molimo dajući nam tako u ruke najmoćnije oružje kojim možemo spašavati svoju domovinu.

Na kraju obznanjuje: „Čudo milosrdne Isusove ljubavi uskoro će se ispuniti u vašem vremenu. U tom se sastoji trijumf mog Bezgrješnog Srca: u najvećem trijumfu milosrdne Isusove Ljubavi, koja će izmijeniti svijet i odvesti vas u novu eru ljubavi, svetosti i mira. S ovog Cenakula blagoslivljam sve vas, svoj Pokret, vašu Domovinu, Crkvu i cijelo čovječanstvo.“ Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrješnoga Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. Udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu.

Na kraju poruke danoj u Austriji, iste godine u susretu u kojem su sudjelovali i hrvatski svećenici, Marija naviješta skori kraj komunizma u susjednim zemljama „koje su još pod jarmom velikog ropstva" koje uključuju i Hrvatsku i „naviještam vam da je blizu čas njihova oslobođenja". Ovo proroštvo je od velike važnosti jer obznanjuje skori pad tiranskoga sustava koji je izgledao nepobjediv.

Nova kušnja

Posljednja Marijina poruka Hrvatima dana je u Zagrebu 20. rujna 1996. nakon Domovinskoga rata: „Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. Ali sad vas očekuju još veće muke.“ Gospa obznanjuje da je uzrok netom završenoga rata ljutnja Sotone na Hrvate očito jer su, unatoč svojoj slabosti, ostali vjerni Kristu i njegovoj Majci. To je pravi razlog svih zala i patnji koje su nas snašle. No Marija otkriva također da smo njezinim zauzimanjem izišli kao pobjednici iz rata i postigli toliko žuđenu slobodu. Činjenice to potvrđuju. U ratu kada smo bili napadnuti od višestruko nadmoćnijega neprijatelja, premreženi izdajnicima i kada su nas svi iznevjerili, utekli smo se preko molitve krunice Gospi i u njoj pronalazili snagu i nadu. Na koncu se Oluja kao presudna pobjeda za oslobođenje zbila upravo na blagdan Gospe Snježne.

No Marija nam ujedno najavljuje nove i veće izazove u budućnosti. Sada nakon tri desetljeća od završetka rata, na prvi pogled izgleda da nisu nastupile još te najavljene veće kušnje jer što može biti teže od ratnih stradanja. Ali kada malo bolje pogledamo što se događalo u tom razdoblju, razvidno je da se stalno vodio rat i to puno pogubniji. Ovaj novi rat je unutarnji i cilja na duše jer se njime želi izbrisati katolička vjera i nacionalni identitet. Sve banke i glavni nacionalni resursi su u rukama tuđina; političari su redom u službi globalista; svi vodeći mediji vode kulturni protuhrvatski i protukatolički rat; ušli smo u Europu koja prednjači u provođenju protuživotnih i protunaravnih ideologija; ugurali su nas u NATO savez bez referenduma koji se silno trudi da uđe u rat s Rusijom, provode zamjenu stanovništva pa je pola milijuna Hrvata iseljeno a ubrzo će biti useljeno jednako toliko Azijata...

Bogorodica čak pet puta opetuje poziv da se ne bojimo unatoč svojoj brojčanoj malenosti, hvali odaziv na njezin poziv, najavljuje odlučujuću bitku koja će za Crkvu predstavljati „najbolnije čišćenje" te na kraju proslavu Isusa i poraz (...)

Poslanje Hrvata

Na kraju Gospa objašnjava u čemu se sastoji poslanje Hrvata: „Ono što se dogodilo u ovom Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za čitavo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.“

Gospa otkriva da je pravi razlog Domovinskoga rata pokušaj zatora hrvatskoga naroda. Time je u namjerno izazvanoj pomutnji raznih i često proturječnih objašnjenja otkrivena istina. Pokretač i idejni tvorac toga je sam Sotona što znači da su agresori i njihovi pokrovitelji bili puko oruđe u njegovim rukama. Motiv za ovaj genocidni pothvat je samo jedan: vjernost katoličkoj vjeri. Kao što je Stepinac osuđen i otrovan zbog toga, tako je sada cijeli narod bio određen da bude zbrisan s lica zemlje. U postizanju toga cilja, kao izvršitelji, udružile su se „sve sotonske i masonske sile“. Doista dovoljno se prisjetiti embarga na oružje koji nam je bio nametnut i tako nam oduzeto pravo na samoobranu, protuhrvatskog angažmana međunarodnih političara te pogrešnog i štetnog izvještavanja glavnostrujaških medija.

Marija se izravno založila protiv toga udruženog zločinačkog pothvata i porazila ih, protivno svim ljudskim predviđanjima. Hrvati su, iako daleko slabiji, surađivali usrdnom molitvom i junaštvom svojih branitelja te su iz rata izišli kao pobjednici. Ovo naše čudesno iskustvo u zadnjem ratu Bog je upotrijebio da nas učini živim znakom današnjem bezbožnom svijetu koji ignorira i odbacuje nadnaravno uzdajući se samo u svoje ljudske sile. Znak dan od Boga u Svetom pismu ima veliko značenje. I sam Isus je naviješten kao znak. Prvi put od proroka Izaije koji obznanjuje kralju Ahazu: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!" (Iz 7,14). Drugi put od starca Šimuna koji držeći Isusa u naručju za njega prorokuje da će biti „znak osporavan" (Lk 2,34). Hrvatska je dokaz i poučak za cijelo čovječanstvo da će se sve sile ovoga svijeta udružiti na globalnom planu da unište kršćanstvo ali da treba sačuvati nadu i ustrajati u vjernosti Kristu koji će po svojoj Majci poraziti sve neprijatelje.

Poruka završava riječima: „Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu." Hrvati su pozvani da se preko svoje nebeske Majke povežu i okupe s drugima i da budu dio maloga stada u ovom svjetskom sukobu preko kojega će se ostvariti Marijin trijumf u cijelom svijetu. To znači da će biti pod posebnim udarom neprijatelja, podnijeti velike žrtve ali i imati posebne milosti, ostati do kraja vjerni i izići kao pobjednici.

--------------

„Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobrazbe srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.“