utorak, 19. svibnja 2026.

Pobožnost prema Gospi


Marija kao djeliteljica Božjih milosti

Marijino majčinstvo podrazumijeva puno toga, a konkretno da je ona djeliteljica Božjih milosti. Majka u obitelji je ona koja više osjeća iskazuje ljubav nego otac, preko nje na taj način dobivamo više, a tako je u odnosu sa Nebeskom majkom. 

Jednostavno Bogu se svidjelo da joj da da ona može raspolagati sa milostima koje su nam namijenjeni udjeljivat ih onako kako su nam potrebne. I zato se ona štuje pod nazivima: odvjetnica, braniteljica, pomoćnica, posrednica. Jer jedino Isusovo posredništvo ne isključuje Marijino posredništvo. Ono je podređeno, ali je posredništvo. Glavni cilj svake autentične marijanske pobožnosti je voditi vjernike Gospodinu Isusu Kristu. Marija nije krajnji cilj. Ona nije božica, ona je ljudsko stvorenje. Ona je među ljudima ima najuzvišeniji položaj zato jer je Majka Božja i zato ona nije krajnji cilj, krajnji cilj je Isus. Ona nas vodi do Boga. I jednostavno svojom majčinskom ljubavlju olakšava put do Spasitelja. 

Majčinska ljubav

Kad gledamo zašto je Bog stvorio muško i žensko vidimo da je to dragocjeno u obitelji, jer za djecu je potrebno i jedno i drugo. Dva različita prístupa. Potreban je onaj pristup majčinski koji daje ljubav, suosjećanje i slično, nježnost, a s druge strane potrebno je također i promišljenost i strogost koju daje otac. Tu se njih dvoje nadopunjuju. Marija kao posrednica olakšava svojom majčinskom ljubavlju put do Spasitelja.

Gospino proroštvo

Gdje je najavljena pobožnost prema Gospi? Tu vidimo da je sama Gospa prorokovala tu pobožnost kad je rekla: od sad će me svi naraštaju zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni. Po tome što je Bog učinio u njenom životu, u njoj, uzdigao ju je i učinio svojom majkom, to je ono što je čini da ima posebnu ulogu u spasenju ljudskog roda. Zbog toga kršćani moraju imati sinovsku svijest o Mariji. I ako je ona naša majka koja nam je dana kao takva od Isusa, a mi smo njezina djeca onda najbolje da živimo posljedice toga odnosa s njom. 

Zemaljsko i nebesko majčinstvo

Zemaljsko prirodno majčinstvo nam daje jednu sliku tog nebeskog majčinstva. Majka daje život svom djetetu jednom pri porodu, zatim njeguje i održava taj život brigom nekoliko godina, i više godina dok dijete ne postane samostalno. Zatim Marija nam neprestano daje božanski život za vrijeme cijelog našeg života zemaljskog. Njena briga za nas kako rastemo u životu milosti - raste. Tako postaje sve više naša majka, a mi sve više njezina djeca

Bez Marije - kao protestanti?

Neki praktički negiraju Marijino majčinstvo tvrdeći da su u redu milosti Bog i njegov Sin dovoljni. To je ono što vidimo u protestantizmu. Oni nemaju pobožnost prema Gospi; misle kao da bi ona mogla umanjiti, zasjeniti pobožnost prema jedinom Spasitelju, Isusu Kristu. Takvo eliminiranje, iako često nesvjesno, izuzetno je ozbiljno. Kad bi dijete gledalo na svoju majku kao da je ona prvotni izvor života, od nje bi napravilo idola i počelo u njoj gledati Boga. Ali kad bi dijete potvrđujući da život dolazi od Boga bilo bez svoje majke sigurno bi umrlo ili se barem ne bi pravilno razvijalo. Znači, sinovska, djetinja ljubav prema majci isključuje ljubav prema... jedno pretpostavlja drugo. 

Bog nam je htio dati Majku da nas vodi do pune zrelosti

Bog je htio da Marija bude za nas --- božanske milosti. I u tome kao i svemu trebamo ispitati stvari kakve jesu, kakvima ih je Bog htio i učinio

To znači da bez Marije ne možemo pravilno rasti kao djeca Božja. 

Ne možemo doći do punine kršćanskog identiteta, ne možemo dobiti potpuni odgoj, ne možemo doći do zrelosti. Sv. Pio X je rekao ... zavedeni obmanama đavla vjeruju da mogu bez pomoći Djevice. Jao onima koji napuste Mariju pod izlikom štovanja Isusa. Kao što je Bog predvidio da nam treba jedno i drugo, da nam treba i ova ženska figura u povijesti spasenja. također u kolektivnoj povijesti spasenja. 

Pravi odnos prema Mariji

Sveti Ljudevit Montfortski kaže da sinovski odnos prema Djevici karakterizira 5 odlika. koje nam daju da prepoznamo da je to autentičan odnos, a to je da taj odnos mora biti privržen, nježan, svet, ustrajan i nesebičan. 
Što bi značilo da mora biti... kao što vidimo odnosi mogu biti i površni, na društvenim mrežama, gdje se mnoga prijateljstva svedu na to da bi netko lajkao, ne-lajkao, To je dakle, jedna potpuno površna razina. ... Tako mi imamo poznanike kojima se javimo, pitamo ih kako su i sl. To je nešto izvanjsko. to je jedno iskazivanje poštivanja, uljudno ponašanje. Za pravi odnos potrebno je da postoji ova unutarnja dimenzija. To je važno i u našem odnosu prema Mariji. 


(nastavit će se)

ponedjeljak, 11. svibnja 2026.

Razmatranje o Marijinu majčinstvu

U prvom razmatranju ću se zaustaviti samo na par redaka iz Evanđelja po Ivanu. Oni glase:

„Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojeg je ljubio, reče majci: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od toga časa uze je učenik sebi.“

Ove Isusove riječi s križa su temelj naše pobožnosti prema Gospi i smatranja Marije našom majkom. Kao što vidimo u Ivanovu evanđelju (posebno koje počinje bičevanjem i krunjenjem trnovom krunom), Isus u svemu tome ima stalni nadzor nad vlastitim životom. On je onaj koji odlučuje kad će se predati u ruke grešnika. U Maslinskom vrtu on stoji uspravno pod svim zlostavljanjima koja prolazi. On drži kontrolu nad svojim životom i nad svime što se događa oko njega.

Njegovo božanstvo je skriveno, ali se može naslutiti. To je bilo vidljivo u Maslinskom vrtu – kad on kaže: "Koga tražite?", a oni svi popadaše po podu. Tu se vidjelo da On ima vlast i da On sam odlučuje da se preda. Zato Isus kaže Pilatu: "Ne bi imao nad mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo." To je ono što ukazuje da je Isus tempirao stvari sve dok nije došao njegov čas, nego – kad je došao njegov čas, onda se predao u ruke neprijatelja. Mogao je u svakom trenutku iskoristiti svoje božanstvo i osloboditi se, poraziti svoje neprijatelje i pokazati svoju moć, ali on to nije učinio.

Objava božanstva kroz odnos prema Mariji i Ivanu

U ovim riječima upućenim Mariji i upućenim Ivanu, On otkriva jednu duboku objavu Njegova božanstva. Otkriva svoju volju. Otkriva da to nije puko zbrinjavanje Marije (kako ćemo vidjeti, to nije bilo ni potrebno), nego nešto drugo. Mariju on ovdje zove: "Ženo!"

I na svadbi u Kani je tako oslovio Mariju. To je bilo na početku njegova javnog djelovanja, i sad na kraju oslovljava je na isti način. Tada znamo da je napravio prvo čudo, vodu pretvorio u vino, i kaže: "Moj čas još nije došao!" Čas na križu. U toj muci i smrti na križu tada se rađa Crkva i postaje njegova zaručnica. Ovaj naziv "Ženo" nije pogrdan naziv, nego ima jednu svoju ljepotu koja se na prvi mah ne vidi.

Ovim nazivom Isus otvara majčino srce drugom majčinstvu koje su predstavljene u osobi apostola Ivana, koji je stajao pod križem i koji je imao prisan odnos s Isusom. Učenik se ovdje ne predstavlja svojim imenom, ali on baš zato, jer se ne predstavlja svojim imenom, još lakše predstavlja svakoga od nas i sve njegove prave učenike. Nije samo da se radi o odnosu Marije i Ivana, nego Ivan predstavlja sve one koji su Isusovi učenici i onda Marija postaje majka svih nas, svakog onog koji je želi prihvatiti kao majku. Imamo još jedno značenje, a to je da Žena koju evanđelist nikad ne naziva pravim imenom (samo: Isusova majka), i Ivan apostol na kraju tako zove i Crkvu koju nalazimo u 1. i 2. poslanici te u knjizi Otkrivenja.

Nadnaravno majčinstvo i suvremeni svijet

Čini se da je Isus namjeravao povjeriti svoju majku nekomu u iščekivanju svoje vlastite muke. To je prvo što nam na neki način pada na um – da se htio pobrinuti i skrbiti za svoju majku. Nije više imala svetog Josipa, pa je morala na neki način biti zbrinuta. Kad malo bolje promotrimo, onda vidimo da su Isusove namjere bile drugačije.

Da je Isus mislio samo na to kako će zbrinuti svoju majku, onda bi jedino obraćanje bilo ono svetom Ivanu. Umjesto toga, on se prije obraća Mariji povjeravajući joj Ivana. U prvom planu ima Crkvu koju predstavlja sveti Ivan. Zbrinjava je na taj način da je povjerava Mariji. Tek nakon toga se obraća učeniku i traži od njega da prihvati taj dar Marijina majčinstva. I to je ono što se traži od svakog od nas – jer Marija je svakom od nas ponuđena za majku, ali svatko od nas je može prihvatiti za majku ili ne prihvatiti.

Često nailazimo na nerazumijevanje u pobožnosti prema Gospi, u majčinskom odnosu prema nama i našeg sinovskog odnosa prema njoj. 

Majčinstvo je poremećeno na više načina. Poremećeno je time da je stvorena takva "kultura smrti" da žene sve teže vide svoje ostvarenje u majčinstvu. Vidimo da je pobačaj učinio jednu drugu stvar: više se majčinska ljubav ne podrazumijeva. I onda je zbog toga teže razumjeti Marijino majčinstvo i teže ga je prihvatiti. Zato, kako vidimo, tu nastaju poteškoće. Uvijek su stvari vezane: nadnaravno pretpostavlja naravno. Ako nema naravne osnove, puno teže će nadnaravno djelovati. Onda milost nema zapreka za djelovat. Zato tamo gdje je zdrava narav – u zemljama Trećeg svijeta – lakše je evangelizirati jer oni žive jednu prirodnu moralnost i nije problem. Dok u razvijenim zemljama to je drugačije i vidimo da je problem višestruk.

Zašto baš pod Križem?

Iz ovoga vidimo da Isus želi prije svega zbrinuti Ivana. Evanđelje nekoliko puta govori o Isusovoj braći (koji se semitski nazivaju braćom), i u toj kulturi patrijarhalnoj, gdje se drži do obiteljskih veza, Marija nema nikoga. Skrb spada na njezinu najbližu rodbinu i oni bi tu dužnost preuzeli, ne bi zakazali.

Nadalje, ovdje se ne može raditi o jednostavnoj oporuci, obznaniti svoju volju i osigurati Mariju materijalno. Mogao je to učiniti već na početku javnog djelovanja. Zato je nelogično da bi Isus čekao do samog trenutka svoje smrti da to obznani. Isus je čekao ovaj čas jer ovo povjeravanje nije jednostavna oporuka, nego je čin koji je usko povezan sa otajstvom otkupljenja. Zato se ovo povjeravanje nije moglo dogoditi nigdje drugdje nego pod Križem.

Također smo vidjeli da Isus Mariju zove "Ženom". Kako je to učinio u Kani, i kao što je javno djelovanje označio prisustvom Gospinim, tako je i kraj njegova djelovanja/života na Golgoti označen prisustvom Marijinim. Nije bila vidljiva u javnom djelovanju – kad je bio popularan, slavan, Marije tu nije bilo – ona je bila u pozadini. A onda kad je bilo najpotrebnije – u vrijeme njegove muke – ona je tu. Pod Križem Marija je dala Crkvu koja se rađa... 

To povjeravanje se nije moglo dogoditi nigdje drugdje jer Crkva nije mogla biti povjerena Mariji osim u trenutku rođenja Crkve, odnosno kako kaže Ivan – pod Križem. Isto tako, tek u trenutku njezina rođenja Crkva može osloviti Mariju sa riječima: "Majko!"

Marijino novo majčinstvo

Također treba uočiti da Marijino majčinstvo dobiva jedan novi vid, jer je određena za sina koji nije fizički rođen od nje. Ovo majčinstvo nadilazi ono zemaljsko... Ivan nije rođen od nje, nije joj čak ni njezin rođak i nije joj u bliskom srodstvu.

Nije najstariji sin Zebedejev. U židovskoj tradiciji obično je prvorođenac uzimao bilo kakvu ulogu odgovornosti. Znamo da Ivan ima starijeg brata i po toj logici on bi trebao preuzeti nju.

Povjeravanje Marije strancu, a ne bliskom rođaku, moglo je biti i uvredljivo. Sve to pokazuje da je Isusova nakana nadilazila brigu za Marijinu zemaljsku sudbinu. U tom slučaju Isus bi postupio drugačije. Ivan je stoga predstavnik zajednice učenika koji će u ovom trenutku Mariju prepoznati kao svoju majku. Od tog trenutka nadalje Marija preuzima ovo univerzalno majčinstvo i u vlastitoj boli istinski rađa novo čovječanstvo ujedinjujući sa svojim pristankom volju svoga Sina. Ovo je kao drugi Marijin "Fiat".

Kao što je bio kod navještenja, prije utjelovljenja, tako prije nego će Marija postati Majka Crkve – od nje se traži pristanak. Kad Isus kaže: "Evo ti sina", traži da ona pristane na to. Iz toga razumijemo kako se naziv suotkupiteljica može primijeniti na Mariju na novi, potpuni, izvoran način.

Duhovno srodstvo jače od krvnoga

Primajući Ivana kao svoga Sina, Marija doseže vrhunac .. otkriva potpuno nove odnose. Svatko tko ide u dubine učeništva Kristova doživljava smanjenje odnosa izvedenih iz krvnog srodstva i vidi koliko je duhovno jače od ovoga prije. I doista, krvno srodstvo je važno, ali se po krvnom srodstvu ne spašava. Spašavamo se po onome duhovnome i zato Isus kaže, kada Ga ona žena hvali, kaže - tko je moja majka, tko su moja braća - oni koji vrše volju oca mojega i to je Marija vršila najviše od svih ljudi koji su Krista posluživali. Od tog trenutka nadalje snagom krvnog srodstva u Krvi Kristovoj - Ivan je Marijin sin, u punom i stvarnom smislu, možda čak i više nego da je fizički rođen od nje. kao što je Marija istinska majka njemu, u dubljem smislu od onoga kojim se doživljava ljudsko majčinstvo. Najveća razlika između ljudskog i djevičanskog majčinstva jest u tome što - tko god je istinsko dijete Marijino, on je sličan njoj u srcu

Sličnost Ivana i Marije

Ljudski stvarati djecu znači prenijeti život novom biću koje nosi fizičke karakteristike obiteljskog stabla, To su djeca koja fizički nalikuju roditeljima, ali mogu biti sasvim različita po srcu. Ivan je imao najdublje razumijevanje Isusa, bio je najbliži Isusu od svih apostola i to je dakle, ona duhovna blizina koju on ima i sa Marijom. I zato kod djece, ako im ne prenesemo ono duhovno što imamo, koliko god nas vezivala krv, nasljedstvo materijalno to je manje važno i često posve nevažno ako nema ovoga prvoga. Tako da kad djeca krenu drugim putem, kad se otuđe od vjere, postanu bezvjerci i slično, tu se stvori jedan razdor, to su sad dva duhovna svijeta, i onda vrlo teško je imati jedno razumijevanje.

Žena pod križem... Žena u Kani... 

Na ljudskoj razini može se postići jedan minimum, ali u biti, oni su na distanci. I ako završe život kao takvi stranci pitanje je hoće li se u vječnosti naći skupa. Zato je najvažnije da se zadrži to duhovno zajedništvo

Velika sličnost spaja Djevicu Mariju s učenikom kojeg je Isus volio. Ivan je jedini među dvanaestoricom njegov pouzdanik. Na Posljednjoj večeri Petar kaže Ivan da pita tko je izdajica. Vidimo da je Ivan najmlađi od njih, da živi djevičanstvo, kao što je živjela i Gospa. To su sve neke sličnosti koje olakšavaju ovaj trenutak kad ih Isus povjerava jedno drugome. Samo oni koji žive svoj život kao manje kopije Krista i njegove majke, mogu reći da su istinski ponovo rođeni kao nova stvorenja. Biti rođen od ljudskih roditelja znači biti sličan njima po DNK, biti rođen od Otkupitelja i Suotkupiteljice znači biti sličan njima srcem i umom, i reproducirati u vlastitoj ljudskosti osobine i crte njihove nutarnje slike. Ovo se nije dogodilo iznebuha. Isus je pripremao teren za to, pripremao je svoju majku za to, za ovo novo iskustvo majčinstva, da ima djecu koja će joj istinski nalikovati. To je činio posebno tijekom njegova javnog života. To više puta opažamo i uočavamo u obliku pedagogije kojom je Sin udaljio majku od njenog ljudskog majčinstva. Prvi put je to učinio baš na svadbi u Kani, kad ju je nazvao ženom. Jedina rečenica koju Isus upućuje Mariji tijekom susreta snažno je obilježena tom božanskom pedagogijom kojom se ona mora sve više udaljavati od svoga majčinstva fizičkoga prema njima. "Ženo, što ja imam s tobom!" To su teške riječi. Fali pravi odmak od fizičkog majčinstva. Tako da je Kana za Mariju bila ono što je za Josipa bilo nalaženje Isusa u hramu. Tada je Marija rekla: Otac tvoj i ja tražili smo te s mukom. A Isus je rekao: Niste li znali da moram biti u onome što je Oca mojega. To je za Josipa predstavljalo umanjenje vlastitog očinstva. On je bio poočim, ali nikad nije to poočinstvo nije bilo osporeno, ni od strane Isusa ni ikoga drugoga. Prvi put sa 12 godina Isus tu pravi jedno razgraničenje. Isus odgovara - Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega. Isus ne mora odgovarati zbog jednostavne činjenice da je Josip samo poočim. Isus, međutim, mora odgovarati svom Ocu. To je ono što je iznad ljudske veze. To je ono prvo. Pod njim je Josipovo očinstvo zasjenjeno. Marija je možda vjerovala da je umanjivanje Josipova očinstva logična činjenica. Potpuna prirodna posljedica za čovjeka koji nije bio Isusov pravi otac, ali joj je bilo teže prihvatiti umanjivanje vlastitog majčinstva koje je bilo - stvarno i konkretno. Isus je zaista izišao iz njene utrobe, on je tijelo njenog tijela. I na vjenčanju u Kani, Marija počinje shvaćati da se ne samo Josipovo prividno očinstvo moralo umanjiti nego i se i njeno vlastito stvarno majčinstvo proći proces preobrazbe. Lišiti se onog ljudskog koliko je moguće i ući u jednu drugu dimenziju. Niti Očevo božansko očinstvo ne dopušta nikakav drugi roditeljski autoritet, osim sebe. Niti sam Isus prizna ikakav autoritet nad sobom, osim Očevog. Prema tome, ako Isus čini nešto iz poslušnosti prema zemaljskim vlastima to je isključivo radi njegove slobodne volje. U Kani je Marijino majčinstvo umanjeno. Marija je pozvana da se psihološki distancira od svoje ženske sklonosti da sina smatra nečim svojim, da ga posvaja. I vidimo da je Marija tu odluku usvojila, jer je baš ta njena neprisutnost u Isusovu javnom djelovanju, pokazala da je ona dala Isusu slobodu, da je ona napravila taj odmak od ove prirodne potrebe da se veže za svoje dijete. Kad je na svadbi usred slavlja nestalo vina Marija intervenira svojim majčinskim autoritetom, kod svog Sina koji može riješiti problem. Ona uzima zdravo za gotovo da će je Sin poslušati. Isus je doista poslušao, čineći čudo koje nije pretjerano uključeno, koje zapravo nije oslobođenje ni iscjeljenje, nego potcrtava da je njegova poslušnost prema Mariji ... moj čas još nije došao. Ako je sad od Marije traži da ima sad ovo duhovno majčinstvo, da je Majka Crkve - ...to je ono što se traži od Ivana, to je ono što se traži od svakog od nas. 

Učenik prima Mariju

Ako je Isus ostavio svoje učenike predstavljene u osobi ljubljenog učenika u rukama žene, ... nam je tako ostavio svoju Majku Crkvu - u rukama učenika. On je rekao Ivanu: Evo ti Majke - evanđelist nastavlja - i  od toga časa učenik je primi u svoj dom. Vidimo da je taj čas bio pod križem. To nije značilo ono što doslovno govore ove riječi. To je označavalo da je Isus primio Mariju kao dragu i vrijednu osobu. To nas podsjeća na ono što Ivan kaže u svojim pismima kad sebe naziva prezbiterom koji ljubi odabranu Gospu i koji moli za nju, kako bi se brinuo za nju i branio je od Antikrista tj. od onih koji ne priznaju Krista i nastoje uznemiriti djecu Crkve. 

Riječi retka 27 kažu - I od tog časa učenik je uze k sebi. To je vjerniji i bolji prijevod. Podsjeća nas na ono na početku Matejeva evanđelja, kad evanđelista počinje svoj izvještaj viđenjem anđela u snu Josipa, Marijina muža. Kaže: Josipe, Sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju, jer ono što je u njoj začeto je od Duha Svetoga. Matej počinje svoje evanđelje povjeravanjem Marije i Isusa Josipu. I ona završava svoj izvještaj time što Isus povjerava svoju Majku u ruke ljubljenog učenika. Josipu je bilo povjereno ono najdragocjenije što Bog ima na zemlji - svoga Sina i Mariju, a Ivanu je sada namijenjena uloga slična Josipovoj. Nije dovoljno da Marija preuzme svoju ulogu majke nego učenik mora postati sve više svjestan Marijina majčinstva. ...na Kalvariji.
Sad znamo da će učenik samom činjenicom da ga Isus voli prihvatiti ono što On od njega traži. Tekst kaže - uze je od toga časa - a to bi mogli prevesti kao - primio ju je u svoju intimnost. Dakle, to se ne odnosi na primanje u svoju kuću, u svoj dom. Marija nije predmet koji treba uzeti. Ona je osoba koja je primljena u najdubljem smislu glagola - To je dobrodošlica puna ljubavi. Kaže: od tog časa je uze k sebi. Primio ju je kao dragocjeno vlasništvo. To izražava svu ljubav kojom je učenik kojega je Isus volio poslušao svog učitelja. kaže - primio ju je u svoju intimnost  - to znači - primio ju je u svoj unutarnji život vjere, a unutarnjost učenika nije ništa drugo nego njegova spremnost da se u vjeri otvori Isusovim posljednjim riječima da izvrši njegov duhovni testament postavši sin Isusove majke, primajući je kao Majku u svom životu. Isusova Majka je sada i njegova majka. Marija nas prima kao drugog Isusa. O. kaže: Svaki čovjek koji je postao savršen više ne živi - nego Krist živi u njemu. Budući da Krist živi u njemu Mariji se kaže: Evo ti sina! (Ti imaš mene). 

Marija nas vodi Isusu

Marija nas želi vidjeti kao Isusa i želi nas dovesti Isusu. Zato, pobožnost prema Gospi ima za cilj da nas dovede k Isusu i da nas suobliči s Isusom.  Događaj na Kalvariji završava riječima - Gledat će onoga koga su proboli. A tko su prvi koji su gledali probodenog Isusa? Marija i učenik koji ju je primio kao Majku. Marija ne želi da se usredotočimo na nju, nego na Isusa. Marija nas želi vidjeti kao drugog Isusa. Što smo sličniji Isusu to je veća njena ljubav prema nama. Iz svega ovoga vidimo da je Marija postavljena od Isusa da nam bude majka. Zato, kršćanin nikad neće biti sam, neće biti siroče. Ne samo da je dijete Božje, nego ima i Mariju za majku. U Crkvi je nazivamo Majkom Isusovom, a istovremeno i našom majkom. Zato Crkva ima marijansko lice. Drugi Vatikanski sabor naglašava još jedan aspekt i kaže - Marija je naša majka u redu milosti. Dakle, to duhovno majčinstvo znači da ne samo uzima brigu za nas da nam bude majka po Isusovoj želji nego da preko nje imamo sve milosti koje su nam za to potrebne. 

Marijino majčinstvo se stalno nastavlja

Ovo Marijino majčinstvo neprekidno se nastavlja od trenutka njenog pristanka kod navještanja, koje je bez oklijevanja držala podno križa ... Njenim uznesenjem na nebo nije napustila ovo spasenjsko poslanje. Vidimo da nas Isus nije napustio kad je uzišao k Ocu, nego djeluje na razne načine do konca svijeta, i zato kažemo kad je čovjek u milosti Božjoj onda Bog prebiva u njegovoj duši, djeluje preko svoje riječi. Prisutnost Božja čini da je prisutan u sakramentu Euharistije, na razne načine je ovdje s nama. Jednako tako se i Marijino poslanje se nastavlja do konca svijeta. Ona uznesena na nebo nije napustila svoje poslanje, nego svojim mnogostrukim zagovorom nastavlja za nas dobivati darove vječnost spasenja. Svojom majčinskom ljubavlju brine se za braću i sestre svoga Sina koji su još uvijek na hodočašću. U opasnosti su i u tjeskobi dok ne budu dovedeni u svoju blaženu Domovinu. ... To je dano Crkvi i to ostaje... Mi nismo prepušteni sami sebi. To se znalo dogodit kod ljudskih roditelja, da dobiju djecu i onda ih napuste. To Bog ne čini s nama. Bog nam je dao život i kad nam je dao život pobrinuo se da nam da najbolje vrijeme i ako smo rođeni u ovom stoljeću to nije slučajno. To je stoljeće koje je najbolje za nas, da se rodimo u najboljim okolnostima, da dobijemo roditelje koji su za nas najpogodniji. I za svakog od nas ima jedan plan kako bi trebao izgledati njegov život da postigne svoje ostvarenje i bude sretan. 

Naš odgovor

Zato - pronaći Božju volju, njegov plan za nas. njegov naum - znači pronaći svoju sreću. Vidimo da uz to da je Bog onda svojim prisustvom, Marijinim prisustvom i brigom prati nas u svakom našem koraku. Jasno, on poštuje našu slobodu. Na nama je da možemo to prihvatiti i da to možemo i odbit - i bitno je drugačiji ishod odluka i života. Jer u biti kad čovjek odbija pomoć, skrb i brigu Boga za sebe čini čin oholosti; kao da mu poručuje - ja znam bolje od tebe što je za mene dobro. To je kao da malo dijete od 4-5 godina počne diktirat pravila u kući kako će se ponašat, jer ono zna bolje od njih. Znači, to je umišljenost i oholost koja nas udaljava od Boga i vjerujemo da smo samodostatni, punimo se sa nadmenosti i otuđimo se od Njega i zato nas Marijino majčinstvo drži stalno u blizini svoga Sina i vodi nas da tu vezu s njim sve više produbljujemo i da rastemo u tom odnosu s Njime. 



malo slika za duhovne obnove






nedjelja, 26. travnja 2026.

Ukazanja u Ćosanlijama, IV dio

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ


Fra Miroslav Džaja, pišući o događanjima u Ćosanlijama, prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima.

Svi su svećenici, posebno za vrijeme samih događanja, bili vrlo oprezni u vezi sa svojim očitovanjem o ukazanjima pazeći da se ne bi zamjerili vlastima. Zato jedna svjedokinja kaže: „Fratri nisu ništa govorili."¹ Privatno, međutim, stvari stoje drukčije pa tako mnogi zaključuju da su župnici u pravilu podržavali ukazanja. Sigurno je to dijelom bilo da se ne zamjere narodu koji je vjerovao i da ih se ne optuži da podilaze vlastima. Neki pak jednostavno pokazuju otvorenost za pozitivno mišljenje kao fra B. Vidović koji piše: „Stvar teče, pa vidit ćemo, kako će se završiti." To znači pustiti da se narod okuplja i donijeti sud na kraju nakon što su se sabrale sve činjenice.

Osporavanje ukazanja

Treći pisani izvor o ukazanjima je Kronika Franjevačkog samostana na Gorici. Kronika samostana nije vođena za razdoblje od 1942. do 1955. koje uključuje i događanja u Ćosanlijama. Tek naknadno se ispisuje to razdoblje, a zadaću obavlja fra Miroslav (Mirko) Džaja (1885. - 1972.). On piše kad su prošla najteža poratna progonstva, nakon što su ukazanja završena i s jednim vremenskim odmakom. To mu dozvoljava da sagleda cjelokupnu situaciju i da donese sud slobodno, bez straha da se kome zamjeri. Pišući o događanjima u Ćosanlijama on prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima. Dakle znamo autora, ali ne znamo razloge zašto je došao do navedenoga zaključka. On je imao kontakt sa župom u Čukliću jer je prije Drugoga svjetskoga rata neko vrijeme bio upravitelj Franjevačkoga svjetovnog reda, a moguće je da je bio i župnik. Džaja zauzima kategoričan stav odbacivanja autentičnosti fenomena: „Stvar je inscenirala inače nabožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija valjda radi nekog religioznog bulažnjenja, jer se je poslije pokazalo, da je sve samo - fantazija. Sva je sreća da se župnik nije u to ništa pačao."

Ljetopisac ne spominje druge vidioce nego samo Janju koju drži odgovornu za sve. Ujedno donosi negativan sud o događanjima optužujući Janju da je ona sve organizirala („inscenirala") odnosno isključujući da se išta nadnaravno zbilo. Iako joj priznaje pobožnost, pa vjerojatno i dobru vjeru, za „ukazanja" pretpostavlja da proizlaze iz bolesne religioznosti („religioznog bulažnjenja") što bi značilo da je dotična sve to sebi umislila. U prilog tomu ne nudi nikakav argument niti navodi da je razgovarao s Janjom ili proveo ikakvo istraživanje. Jedino što nudi kao krunski dokaz jest konačan ishod događanja. Ne obrazlaže iz čega se poslije pokazalo da je sve to plod mašte kao da se to samo po sebi razumije. Ako to zaključuje na osnovi prisilne obustave okupljanja naroda ili na stvarnim lakovjernim ispadima pojedinaca, to nije dovoljno niti može osporiti Janjino svjedočanstvo. Imajući na umu, iznesena negativna prosudba je osobno mišljenje koje niti je htjelo biti niti može biti crkveni pravorijek o autentičnosti tadašnjih ukazanja.

Za vrijeme ukazanja Janja je imala oko dvadeset godina za razliku od Gojke koja je imala deset godina i Celije koja je imala devet godina. Stoga je ona za djevojčice bila autoritet, a pred vlastima glavna odgovorna za sve što se događalo. Njoj se vjerovalo a sve druge, koji su kazivali da vide, nije se uzimalo ozbiljno.7


Rod Franjičevića je podrijetlom iz Ugljana i živjeli su prvo u Biloj odakle su se polovinom devetnaestoga stoljeća preselili u Ćosanlije. Braća „Stipan (1839.), Toma zv. 'Tomika' (1843. 1909.) i Jozo zv. 'Joko' (1846. – 1933.) preci su svih Franjičevića iz Čosanlija." 

Janjin stric je bio fra Anđelko Franjičević koji je prešao u dijecezanske svećenike. Janjina obitelj je uvijek bila pobožna i u kući se molilo.10 Janja je imala brata Jozu Franjičevića (1933. - 2020.) i dvije sestre Andu (r. 1939.) i Mariju (r. 1936.). Jozo je živio u Ćosanlijama i imao četiri kćeri (Slavica, Jelica, Draže-na, Marija) i sina Matu."

Janja je do svoje smrti živjela sa svojom obitelji i nije se udala. Otac joj je bio Marko, nadimak „Baćo", a majka Jela Barać iz Bile. Janja je puno trpjela i zbog komunista nije se smjela isticati.12 Rano ujutro u šest sati kad bi zvonio pozdrav Gospi, odlazila je na mjesto ukazanja (groblje) da se pomoli.13 U svibnju bi predvodila krunicu, djeci je držala vjeronauk i učila ih molitve. 15 Ovo je bilo posebno važno u vrijeme od listopada 1952. godine do srpnja 1955. godine kada je župniku fra Luji Franjičeviću bilo onemogućeno da poučava djecu u vjeri. Iz toga je razvidno da je Janja dobro poznavala katolički nauk i bila kadra prenositi ga drugima. No također otkriva i njezinu odvažnost jer se time dodatno zamjerala vlastima i riskirala dodatne progone pa i zatvor. Svako jutro je išla u crkvu¹6 i stalno se molila. 17 Resila ju je strpljivost i nikad nije klela. 18 Govorila je da se vjeruje i moli i da će Bog dati. 19

/Svojim životom Janja je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju/

Imala je bolest kože na nosu odakle se proširila po licu. 20 Madež išla sama sebi ukloniti pa se proširio i ugrozio vid te je bila slabovidna. 21 Kad je oboljela, nije izlazila iz kuće. 22 Teško je bolovala, iscurile su joj zjenice i bila je sva u ranama. 23 No do kraja je bila strpljiva i u tom vremenu molila.24 Upamćene su i njezine posljednje riječi upućene majci: „Baće moj, nećeš me više okrećati po mene će doći Blažena Djevica Marija i moj Isus!"25  Ujutro je preminula. Imala je svega 44. godine.

Svi su u selu držali da je osoba velike vjere. Janja je imala uokvirenu Gospinu sliku koju je resila ukrasima kojima su se djeca mazala kad bi bila bolesna. 26 Iz toga se vidi da su izuzetno držali do Janje i njezine molitve. Štoviše, mnogi su odrasli smatrali da je bila svetica, 27 odnosno „živa svetica". 28 Imajući na umu Isusove riječi da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24), ovo je istinsko priznanje koje isključuje da je takva osoba mogla biti prevarantica ili psihički bolesna osoba. Svojim životom ona je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

subota, 18. travnja 2026.

Beskompromisna politika katolika - Vinkovci - don Josip Mužić


Na kraju ove tribine don Josip spominje primjer jedne žene u tridesetim godinama, koju pozna, a koja je obrazovana, govori više jezika i radi na kruzeru za bogate. Iako se radi o naizgled uspješnom i dobro plaćenom poslu, njezina svakodnevica je izrazito iscrpljujuća – spava samo dva sata dnevno, radi gotovo neprekidno i postupno narušava vlastito zdravlje i privatni život. Odustala je od ozbiljne veze i obitelji, a počinju se javljati i problemi s pamćenjem. Unatoč očito teškim uvjetima, ona ne vidi sebe kao žrtvu, nego osjeća zahvalnost i dužnost prema poslodavcima.

Tu situaciju interpretira kao primjer Stockholmskog sindroma – psihološkog fenomena u kojem se žrtva emocionalno veže uz onoga tko je iskorištava ili zlostavlja. Smatra da ona pogrešno percipira stvarnost jer ne prepoznaje izrabljivanje, nego ga opravdava i čak produbljuje vlastitim dodatnim angažmanom. Kao jedino rješenje vidi da joj kaže istinu tj da joj ukaže na problem te je potakne da prekine takav odnos i pronađe zdraviji životni put.



Tvrdi da se sličan obrazac ponašanja može vidjeti i u narodu, koji kroz povijest prihvaća različite oblike dominacije i nepravde – od stranih vlasti do suvremenih političkih i ekonomskih utjecaja. Prema njegovom mišljenju, ljudi razvijaju svojevrsnu privrženost onima koji ih iskorištavaju te ih ne prepoznaju kao “zlostavljače”.

Govornik kritizira percepciju da je država uistinu suverena, pravedna ili kršćanska. Smatra da u praksi nedostaje stvarne zaštite temeljnih vrijednosti poput života, obitelji, odgoja djece u vlastitoj vjeri i brige za najranjivije. Ističe da političke elite ne služe općem dobru, nego vlastitim interesima ili vanjskim centrima moći, zbog čega narod ostaje bez stvarne zaštite.

Naglašava da kršćanski pristup ne znači ignoriranje nepravde u ime mira, nego prepoznavanje i imenovanje zla. Kao ključnu poruku izdvaja potrebu suočavanja s istinom, jer samo istina može dovesti do oslobođenja i promjene.

U završnici poziva na osobnu i kolektivnu odgovornost. Vjeruje da promjena počinje od pojedinca i da je to jedini put prema boljoj budućnosti.