Ukazanja u Ćosanlijama, IV dio

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Fra Miroslav Džaja, pišući o događanjima u Ćosanlijama, prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima.

Svi su svećenici, posebno za vrijeme samih događanja, bili vrlo oprezni u vezi sa svojim očitovanjem o ukazanjima pazeći da se ne bi zamjerili vlastima. Zato jedna svjedokinja kaže: „Fratri nisu ništa govorili."¹ Privatno, međutim, stvari stoje drukčije pa tako mnogi zaključuju da su župnici u pravilu podržavali ukazanja. Sigurno je to dijelom bilo da se ne zamjere narodu koji je vjerovao i da ih se ne optuži da podilaze vlastima. Neki pak jednostavno pokazuju otvorenost za pozitivno mišljenje kao fra B. Vidović koji piše: „Stvar teče, pa vidit ćemo, kako će se završiti." To znači pustiti da se narod okuplja i donijeti sud na kraju nakon što su se sabrale sve činjenice.

Osporavanje ukazanja

Treći pisani izvor o ukazanjima je Kronika Franjevačkog samostana na Gorici. Kronika samostana nije vođena za razdoblje od 1942. do 1955. koje uključuje i događanja u Ćosanlijama. Tek naknadno se ispisuje to razdoblje, a zadaću obavlja fra Miroslav (Mirko) Džaja (1885. - 1972.). On piše kad su prošla najteža poratna progonstva, nakon što su ukazanja završena i s jednim vremenskim odmakom. To mu dozvoljava da sagleda cjelokupnu situaciju i da donese sud slobodno, bez straha da se kome zamjeri. Pišući o događanjima u Ćosanlijama on prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima. Dakle znamo autora, ali ne znamo razloge zašto je došao do navedenoga zaključka. On je imao kontakt sa župom u Čukliću jer je prije Drugoga svjetskoga rata neko vrijeme bio upravitelj Franjevačkoga svjetovnog reda, a moguće je da je bio i župnik. Džaja zauzima kategoričan stav odbacivanja autentičnosti fenomena: „Stvar je inscenirala inače nabožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija valjda radi nekog religioznog bulažnjenja, jer se je poslije pokazalo, da je sve samo - fantazija. Sva je sreća da se župnik nije u to ništa pačao."

Ljetopisac ne spominje druge vidioce nego samo Janju koju drži odgovornu za sve. Ujedno donosi negativan sud o događanjima optužujući Janju da je ona sve organizirala („inscenirala") odnosno isključujući da se išta nadnaravno zbilo. Iako joj priznaje pobožnost, pa vjerojatno i dobru vjeru, za „ukazanja" pretpostavlja da proizlaze iz bolesne religioznosti („religioznog bulažnjenja") što bi značilo da je dotična sve to sebi umislila. U prilog tomu ne nudi nikakav argument niti navodi da je razgovarao s Janjom ili proveo ikakvo istraživanje. Jedino što nudi kao krunski dokaz jest konačan ishod događanja. Ne obrazlaže iz čega se poslije pokazalo da je sve to plod mašte kao da se to samo po sebi razumije. Ako to zaključuje na osnovi prisilne obustave okupljanja naroda ili na stvarnim lakovjernim ispadima pojedinaca, to nije dovoljno niti može osporiti Janjino svjedočanstvo. Imajući na umu, iznesena negativna prosudba je osobno mišljenje koje niti je htjelo biti niti može biti crkveni pravorijek o autentičnosti tadašnjih ukazanja.

Za vrijeme ukazanja Janja je imala oko dvadeset godina za razliku od Gojke koja je imala deset godina i Celije koja je imala devet godina. Stoga je ona za djevojčice bila autoritet, a pred vlastima glavna odgovorna za sve što se događalo. Njoj se vjerovalo a sve druge, koji su kazivali da vide, nije se uzimalo ozbiljno.7

Rod Franjičevića je podrijetlom iz Ugljana i živjeli su prvo u Biloj odakle su se polovinom devetnaestoga stoljeća preselili u Ćosanlije. Braća „Stipan (1839.), Toma zv. 'Tomika' (1843. 1909.) i Jozo zv. 'Joko' (1846. – 1933.) preci su svih Franjičevića iz Čosanlija." 

Janjin stric je bio fra Anđelko Franjičević koji je prešao u dijecezanske svećenike. Janjina obitelj je uvijek bila pobožna i u kući se molilo.10 Janja je imala brata Jozu Franjičevića (1933. - 2020.) i dvije sestre Andu (r. 1939.) i Mariju (r. 1936.). Jozo je živio u Ćosanlijama i imao četiri kćeri (Slavica, Jelica, Draže-na, Marija) i sina Matu."

Janja je do svoje smrti živjela sa svojom obitelji i nije se udala. Otac joj je bio Marko, nadimak „Baćo", a majka Jela Barać iz Bile. Janja je puno trpjela i zbog komunista nije se smjela isticati.12 Rano ujutro u šest sati kad bi zvonio pozdrav Gospi, odlazila je na mjesto ukazanja (groblje) da se pomoli.13 U svibnju bi predvodila krunicu, djeci je držala vjeronauk i učila ih molitve. 15 Ovo je bilo posebno važno u vrijeme od listopada 1952. godine do srpnja 1955. godine kada je župniku fra Luji Franjičeviću bilo onemogućeno da poučava djecu u vjeri. Iz toga je razvidno da je Janja dobro poznavala katolički nauk i bila kadra prenositi ga drugima. No također otkriva i njezinu odvažnost jer se time dodatno zamjerala vlastima i riskirala dodatne progone pa i zatvor. Svako jutro je išla u crkvu¹6 i stalno se molila. 17 Resila ju je strpljivost i nikad nije klela. 18 Govorila je da se vjeruje i moli i da će Bog dati. 19

/Svojim životom Janja je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju/

Imala je bolest kože na nosu odakle se proširila po licu. 20 Madež išla sama sebi ukloniti pa se proširio i ugrozio vid te je bila slabovidna. 21 Kad je oboljela, nije izlazila iz kuće. 22 Teško je bolovala, iscurile su joj zjenice i bila je sva u ranama. 23 No do kraja je bila strpljiva i u tom vremenu molila.24 Upamćene su i njezine posljednje riječi upućene majci: „Baće moj, nećeš me više okrećati po mene će doći Blažena Djevica Marija i moj Isus!"25  Ujutro je preminula. Imala je svega 44. godine.

Svi su u selu držali da je osoba velike vjere. Janja je imala uokvirenu Gospinu sliku koju je resila ukrasima kojima su se djeca mazala kad bi bila bolesna. 26 Iz toga se vidi da su izuzetno držali do Janje i njezine molitve. Štoviše, mnogi su odrasli smatrali da je bila svetica, 27 odnosno „živa svetica". 28 Imajući na umu Isusove riječi da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24), ovo je istinsko priznanje koje isključuje da je takva osoba mogla biti prevarantica ili psihički bolesna osoba. Svojim životom ona je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Beskompromisna politika katolika - Vinkovci - don Josip Mužić

Na kraju ove tribine don Josip spominje primjer jedne žene u tridesetim godinama, koju pozna, a koja je obrazovana, govori više jezika i radi na kruzeru za bogate. Iako se radi o naizgled uspješnom i dobro plaćenom poslu, njezina svakodnevica je izrazito iscrpljujuća – spava samo dva sata dnevno, radi gotovo neprekidno i postupno narušava vlastito zdravlje i privatni život. Odustala je od ozbiljne veze i obitelji, a počinju se javljati i problemi s pamćenjem. Unatoč očito teškim uvjetima, ona ne vidi sebe kao žrtvu, nego osjeća zahvalnost i dužnost prema poslodavcima.

Tu situaciju interpretira kao primjer Stockholmskog sindroma – psihološkog fenomena u kojem se žrtva emocionalno veže uz onoga tko je iskorištava ili zlostavlja. Smatra da ona pogrešno percipira stvarnost jer ne prepoznaje izrabljivanje, nego ga opravdava i čak produbljuje vlastitim dodatnim angažmanom. Kao jedino rješenje vidi da joj kaže istinu tj da joj ukaže na problem te je potakne da prekine takav odnos i pronađe zdraviji životni put.

Tvrdi da se sličan obrazac ponašanja može vidjeti i u narodu, koji kroz povijest prihvaća različite oblike dominacije i nepravde – od stranih vlasti do suvremenih političkih i ekonomskih utjecaja. Prema njegovom mišljenju, ljudi razvijaju svojevrsnu privrženost onima koji ih iskorištavaju te ih ne prepoznaju kao “zlostavljače”.

Govornik kritizira percepciju da je država uistinu suverena, pravedna ili kršćanska. Smatra da u praksi nedostaje stvarne zaštite temeljnih vrijednosti poput života, obitelji, odgoja djece u vlastitoj vjeri i brige za najranjivije. Ističe da političke elite ne služe općem dobru, nego vlastitim interesima ili vanjskim centrima moći, zbog čega narod ostaje bez stvarne zaštite.

Naglašava da kršćanski pristup ne znači ignoriranje nepravde u ime mira, nego prepoznavanje i imenovanje zla. Kao ključnu poruku izdvaja potrebu suočavanja s istinom, jer samo istina može dovesti do oslobođenja i promjene.

U završnici poziva na osobnu i kolektivnu odgovornost. Vjeruje da promjena počinje od pojedinca i da je to jedini put prema boljoj budućnosti.

Ukazanja u Ćosanlijama III dio

 PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ, ožujak 2026.

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je bila spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i uništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi."¹

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali. Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti. Grupu iz Prologa su istukli pendrecima, a druge su pritvorili. Ljude su zatvarali i u kapelu. Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti. Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli. Ovo iskustvo Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila. Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru". 10 Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.¹¹ Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru. 12

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja."13 Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine, a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. - 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.). 15 Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar.16 Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača."17 Samostanski kroničar kaže „sva je sreća" da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa čosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947. godine."18 Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto. 19 Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika. 

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Ukazanje u Ćosanlijama, II.dio

 Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: 'I ja ću je Mare uzet." Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa może ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja. Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavlju je se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Čosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna ukazanja" koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj. Jandre Lauš je govorio da vidi anđele. Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer. „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklo-pilo. Janja je tada rekla: 'Ode Gospa!" „Janja kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli."" Uz to su vidjeli i „sjajnost".

Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!" Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!"10 Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore. Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja. To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali. Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao. Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih." Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji obilazio" groblje. Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe." Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo. Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.

Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili... došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije nakon toga vidio. 

Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.). Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci". Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.. Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti. Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. 

U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve. No vlasti su nakon nekoliko dana sazvali ipak kako se okupilo mnogo naroda, sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protu zakonite zborove. 

Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

PRO-LIFE inicijative na meti medija & PRINCIPI O KOJIMA SE NE PREGOVARA (knjiga don Josipa Mužića)

 

Najava borbenog političkog djelovanja, osnivanje stranke i pro-life" političke platforme te poziv svim katolicima na borbu protiv komunizma, relativizma, medija, lijevih udruga i političara koji se prave katolicima sažetak je javne tribine u organizaciji Glasa Koncila održane u četvrtak navečer u dvorani Vijenac zagrebačkog Nadbiskupijskog pastoralnog instituta.

Skup pod nazivom "Beskompromisna politika katolika: principi o kojima se ne pregovara pod blagoslovom Zagrebačke nadbiskupije, skupio je više stotinjak ljudi, ugostio istaknute figure domaće ultrakonzervativne civilne scene: Željku Markić, šeficu udruge U ime obitelji, inicijative Hod za život, Vica Batarela, šefa Zaklade Vigilare, Krunoslava Puškara, šefa pokreta "Muževni budite" odnosno "klečavaca na Trgu" i Dijanu Završki iz inicijative 40 dana za život, organizatoricu molitelja ispred bolnica i klinika za pobačaje.  Službeno, povod okupljanja bio je predstavljanje istoimene knjige splitskog svećenika i teologa, don Josipa Mužića, redovitog profesora Katoličko bogoslovnog fakulteta u Splitu. Teolog, otprije poznat po sklonostima teorijama zavjera za vrijeme covida-19 pozivao je vjernike da se ne cijepe, a pandemiju je nazivao društvenim eksperimentom - sada je izdao knjigu: "Beskompromisna politika katolika" koja bi trebala važiti kao svojevrsni "manifest klečavaca". U njoj Mužić hrvatske katolike optužuje za pogubljenost i mlitavost, navodi da je svijet pod napadom relativizma, novog komunizma, rodne ideologije i zamjene stanovništva, vjernike poziva na politički angažman, bespogovornu borbu za tri principa:

 pravo na život, brak kao zajednica muškarca i žene te pravo obitelji na odgoj djece.

Jutarnji list, 17.1.2026.

Iznjedriti vlastite političare

Mi sada moramo ići na maksimum, moramo se boriti za državu kakvu želimo. Promjene neće doći kroz političare na vlasti, niti medije koji im služe, rekao je u svom govoru. 

Mužić u knjizi poziva hrvatske katolike za pogubljenost i mlitavost te poziva vjernike da se politički angažiraju

Dodao je da politički angažman katolika mora ići odozdo odnosno kroz inicijative poput onih Markić, Batarela i Puškara.

Iz tih inicijativa doći će naši političari i naše političke platforme, poručio je. Zanimljivo, među okupljenima u publici nije bilo visokih crkvenih dužnosnika niti viđenijih desnih političara, osim Branke Lozo, lanjske predsjedničke kandidatkinje stranke DOMiNO. Skupilo se tu, kako smo vidje li, nekoliko redovnika i časnih stara, manji broj mladih vjernika i većina onih starijih od 65 godina. Čini se, dakle, da je tribina, mimo predstavljanja knjige, najprije služila zbijanju redova domaćih ultrakonzervativaca i najavi njihova zajedničkog ulaska u politiku, pri čemu je Mužićeva knjiga njihov neslužbeni stranački program.

"Mi smo većina"

U prilog tome govore i izjave čelnice udruge U ime obitelji, Markić, koja je odmah na početku tribine jasno naglasila da "hrvatski političari vjernike ne predstavljaju autentično". Mi smo većina, a oni nam neprestano stavljaju ruku na usta. Žele nas ušutkati i vratiti u komunizam. Djelovanje kroz civilno društvo zna biti teško i sporo, zato je potreban angažman katolika u politici - naglasila je Markić, podsjećajući da su političke promjene moguće kad se katolici organiziraju i okupe, kao što je to bio njezin uspješan referendum da definicija braka, zajednice muškarca i žene, uđe u Ustav.

Ukazanja u Ćosanlijama, I. dio (Don Josip Mužić, Svjetlo riječi)

 

Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju

Kronike nam prenose da se u kolovozu 1946. godine, nakon svetkovine Velike Gospe, proširio glas o ukazanjima Majke Božje na groblju u Ćosanlijama. Fra Bonifacije Vidović u svom dnevniku je precizniji i kaže da se ukazanje zbilo "početkom srpnja" 1946. na groblju u Ćosanlijama. Groblje je staro, sahrana se u njemu vrši od pamtivijeka, nalazi se nekih 400 metara iznad sela i prostire se na 3000 m³. Prvi pisani trag o groblju je od 7. veljače 1804. kada je u Matici umrlih Gornjeg polja upisana Kata Novokmet. Zanimljivo je da ako ranije pomaknemo slijed događanja, na što upućuju neka druga svjedočanstva, dolazimo lako do 24. lipnja svetkovine sv. Ivana Krstitelja kada su počela ukazanja u Medugorju i u Roženici. Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju. Naime, logično je da je nakon početka ukazanja, u doba kada su se vijesti pronosile usmeno, trebalo neko vrijeme da se za njih sazna. Svetkovina Velike Gospe tradicionalno okuplja puk u velikom broju u crkvama i kao takva je bila izuzetna prigoda za susretanje vjernika iz raznih župa i međusobnu razmjenu informacija.

Prva ukazanja

Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija. Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed dogadanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago. Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franičević (1924.- 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol. Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. 

Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov. Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:

Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli...). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovač i nisam virovala. To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u groblje i vidim tri kipa

Svi sklopili ruke, u sve tri očenaši, i idu prema selu.

Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. 

Zrake od njih idu. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš pruci zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave...). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla Janja Franjičević sva u ranama 'živina je jela' (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj, a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju tri Gospe... Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta... Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). 

Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janja da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed, Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali... pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi da ih zadrži za sebe.  Išli oko do pred kapelu. Janja rekla: Ajdete sad kući. 

Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo sa Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe. Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.

Nastavak ukazanja

Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala. Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Laus, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju. Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključe no da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i ne snalaženje djece. 

Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili velika sirotinja i neki su suseljani zločesto komentirali di će se šugi takvoj ukazati". Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.

/isticanje teksta: Admin/

1 Liber memorabilium fupe Čuklic, sv. 1., 55, Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, Arhiv 156, 1833, 1962, sv. 1, 421

2 Anđelko Barun, Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942 do 1948. godine, Cleuna, 1/2014, 411

 3 Marijan Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklic", u Marijan Karaula (ur.), župa Čuklic od postanka do danas, Svjeto riječi, Sarajevo, 2020., 116

4 M. Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić", 120

5A. Barun, Dnevnik, 411,

6Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21, ožujka 2025

 7Ibidem

8M. Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklic", 156.

9Nadimak za oca Ivu

10Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921, don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.

11Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke lanje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025. 

12Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Muliću 27. studenoga 2025. 

13Ibidem

Propovijed na Okitu, pred Božić 2025., 2. dio

Često puta kad razmíšljamo ljudski, možemo se pitat - kojeg smisla ima ova borba u ovome svijetu, kojeg smisla ima borba s neprijateljima koji su višestruko jačí, organizirani, imaju sve na svojoj strani, imaju banke i lože, imaju  političare, sve živo. A što mi imamo? Nemamo ništa… imamo evo zidove crkava imamo, župe imamo strukturu crkvenu, ali u biti to je nedostatno i nedovoljno da se borimo s neprijatelji koji je višestruko, stostruko jači.

Dakle, ono što može odnijeti prevagu i učiniti razliku je  - ako računamo na Boga. On je onaj koji čini razliku. Evo to je ono pitanje: "Vjerujem li ja?" Ako vjerujem onda znam da je najkorisnije što mogu učiniti da se povežem s Bogom i da Bog bude moje oružje, jer onda one moje nule, naše nule skupa…  Dakle, ako nas ovdje sad ima koliko 300… 400 nula… i kad tome dodamo jednu jedinicu, ako dodamo Boga ispred – onda je to velika brojka.

Dakle Bog čini razliku i zato mi nemamo što tu šta zdvajat, predavat se nekoj malodušnosti, nego moramo činiti ono što možemo činiti, a onda Bog čini razliku. 

Bog dakle donosi prevagu i on donosi daje pobjedu onda kad on odluči. Borba služi da se ne uspavamo, da ne omlitavimo, da ne postanemo kapitulanti, da se ne predajemo kompromisima. To nas čini drži budnima i živima. 

00:19 

Zato su protivštine dobrodošle. U  ovim protivštinama koje svatko prolazi u svom životu i koji prolazimo kao narod, kako vidimo u tim protivštinama - ako se čovjek drži Boga ostaje dakle uspravan, ostaje Božji i postaje sve više Božji. Kad gledamo danas naše obitelji, primjećujem sve više kako one obitelji koje su više u Bogu su više i kušane.

Koga će Sotona napadati?

Neće napadat one obitelji koje su razorene rastavom braka, pobačajima i slično. Dakle, nema tu šta više napadat. To je već potpuno rasulo. Komu će Bog pripustiti kušnje? Dakle, ako su ti tamo već rasuti, prosuti izgubljeni, onda Bog ima sućuti za njih i onda ih pušta na miru. Dovoljno su sebi kazni i muka natovarili na glavu svojim grijesima.

I onda Sotona upire sve svoje sile prema onima koji su ostali vijeni Bogu i Bog to dopušta da onda preko tih kušnji, koje sotona daje, da onda njihove duše postaju svete i da se spašavaju druge duše, da se spašavaju druge obitelji. Zato su kršćanske obitelji danas pod posebnim napadom napadnute kao nikad više i ne moramo se tome čuditi. Ne smijemo se tome čuditi, to je tako.

I tako isto i kod svećenika, oni svećenici koji mole Boga, koji vjeruju u Boga, dakle oni imaju problem. Oni koji nemaju problema, oni su se suobličili u ovome svijetu. Evo, kad gledate televiziju - kojega našeg biskupa, posebno mediji hvale? Svi znamo kojega, a zato jer govori ono što se njima sviđa. Ne govori ono što uči evanđelje. Prema tome, dakle, ne treba tu biti posebno pametan da vidimo koja se tu politika vodi. Vodi se politika da se unese podijela unutar Crkve, da se suprotstavi jednog biskupa većini drugih biskupa i to je ono što je evo, dakle nešto što se sve više širi. Dakle, svaku našu razliku, svaku našu slabost, neprijatelj koristi da okrene protiv nas, ali evo to je tako. To smo vidjeli da se to događalo u komunizmu, događalo sve u ovoj župi u Vodicama, kad su imali imali župnika kojega su podržavali komunisti, a čiji on bio župnik jer je bio župnik, katoličke Crkve ili je bio župnik Komunističke partije? Svaki svećenik se obvezuje na poslušnost svome biskupu. I Svetoj stolici, ne obvezuje se na poslušnost nikakvom političaru niti stranci.

Dakle, tu se onda stvorila podjela i tako se stvara podjela i danas u našem narodu. Tako se stvara podjela i na razini cijele Crkve.

To je nešto što moramo prepoznati i moramo moliti za takve ljude koji možda u svojoj gluposti, u neznanju u naivnosti ne vide da se njima služe da se unese podjela u Crkvu. Za te ljude treba molit, ali evo njihove krive postupke, njihove grijehe treba imenovat i treba odbaciti i osuditi. I to je tako. Tako je i u našem životu.

00:23

Nemojmo se bojat nazvat svoje grijeh imenom, imenovati svoje grijehe i reći: Evo moj grijeh je taj taj, evo zato dolazim na ispovijed. Ne dolazi na ispovijed da se hvalim: evo molio sam, učinio sam to i to. Dobro mi sve ide, dobro sam, sa svima sam u miru, ništa nisam napravio loše… A što je to, to nije ispovijed, to je onda samohvala, dakle na ispovijed dolazimo da Bogu rečemo šta sam sagriješio. Imenuj grijeh, ako se i često ispovijedaš, ako se redovito ispovijedaš svaki tjedan ili svaki dan ko sveti Leopold. Dođeš sa konkretnim grijesima za koje se kaješ. Ako nemaš to nemoj dolazit, što ćeš dolazit ako se ne kaješ. Bog ti nema što oprostiti. Ostani doma! Dakle, moramo pronaći konkretne grijehe i reći:  je, to je moj grijeh, kajem se za to - imenovat ga osudit ga, odbacit ga. 00:24

To je ono što nam je pokazao dobri razbojnik na križu gdje je dakle, nadmašio sve one pravednike svoga vremena kad je u tom istom svome pokajanju imenovanje sebe kao grešnika, i kad je priznanjem Isusa kao Boga dakle postigao raj. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Dakle, tu vidimo kolika je snaga pokajanja, kolika je snaga kad iskreno rečemo svoje grijehe. Dakle, ne moramo se, ne smijemo se bojati toga da prokažemo svoj grijeh, da rečemo, evo to je to. Jer ako ga imenujem, ako ga donesem pred Boga onda mi Bog oprašta, a ako ga skrivam ako ga opravdavam ako ga umanjujem ako ga uljepšavam, onda to nije to. Onda mi Bog oprašta dio, ali ne oprašta mi sve, a onda zašto sam dolazio na ispovijed.

Zato shvatimo ispovijed ozbiljno. Sakramenti nisu da se s njima poigravamo nego su sakramenti pogonsko gorivo da od njih živimo, da postanemo pravi kršćani, da postanemo svetci i svatko je od nas, pozvan da bude svet. Dakle nitko nije od toga izuzet i onaj koji ne postane svet neće se spasiti.

00:25 Ko dolazi u raj, ko se nalazi u raju? U raju se nalaze sveti. Prema tome, ako ne postanemo sveti na ovoj zemlji, dakle čeka nas čistilište, gdje ćemo onda puno težim putem doći do svetosti gdje jednostavno možemo onda dakle provesti mjesto 70 godina, 80 ovoga života na zemlji, možemo provesti 8000 godina u čistilištu, pa dakle sa mukama i tjelesnim i nutarnjim i svakakvima i onda nema popusta, nego je to to. Prema tome idimo do kraja. Nemojmo se štediti.

Propovijed na Okitu pred Božić, 1. dio

Živimo u vremenu koji teško razumije evanđelje, zato jer smo duboko uronjeni u grijeh, između ostalog i u grijeh nečistoće, a onda zamisliti da netko može biti djevica - to je već ludost i sablazan možemo reći u današnjem svijetu. A još da djevica može začeti po Duhu Svetomu, to je dvostruka ludost koja kojoj se ovaj svijet odupire. I doista kako netko koji je u grijehu može mislit da mu razum funkcionira normalno. Ne može. Razum je kako učí Crkva - kad je u teškome grijehu, onda je pomračen, onda ne može spoznati istinu. Zaslijepljen je.

Prema tome da bi mogli razumjeti evnđelje, trebali  bi se očistiti grijeha i trebali bi za to činiti pokoru znači da možemo jednostavno ući u jednu drugu dimenziju, u jednu drugu sferu. Ta druga sfera i ta druga dimenzija nije protiv čovjeka nego je za čovjeka.

Čovjek nije stvoren samo za zemaljsko, nego je stvoren i za nadzemaljsko stvoren je za ono onostrano, stvoren je za Božje. Prema tome, kadri smo da se degradiramo i živimo kao životinje, potpuno po osjetilima tijela ili kadri smo također da živimo kao poput anđela, kao djeca Božja, da živimo u milosti Božjoj i da onda

naše razumijevanje bude sasvim drugačije. Marija je prihvatila da bude Majka Božja. Josip se suočio sa činjenicom i sa istinom sa objavom koliko nikad nije dotad imao prije njega - da djevica može začeti po Duhu Svetom.

Pošto je bio pravedan, pošto je živio u milosti Božjoj, nije mogao to do kraja razumjeti, ali je mogao to prihvatit i on je to prihvatio s vjerom i to je bio njegov blagoslov. I to je naš blagoslov jer je po tome Isus dobio poočima i mi smo dobili zaštitnika duhovnog života.

Nemojmo htjeti da sve držimo pod svojom kontrolom razuma.

Naš razum je ograničen i jednostavno Božja otajstva ne možemo mi iscrpiti svojim razumom, možemo ih do neke mjere razumjeti, ali ne možemo ih iscrpiti. Ne možemo ih potpuno razumjeti i zato je potrebno da čovjek u svome pristupu životu, u svom pristupu svijetu, svome pristupu Bogu sačuva poniznost razuma da reče: evo.

“Moj razum je ograničen. Bože, daj mi da ono što ne mogu spoznat, da mogu prihvatiti kao sveti Josip u vjeri. Vjera nije protiv razuma, vjera nadograđuje razum.  

Gospa na brigu 1945. (III.dio)

 DON JOSIP MUŽIĆ

Nadnaravna očitovanja su se nastavila. Neposredno nakon spaljivanja tijelesa širokobrijeških mučenika narod je primijetio da "miriše meso fratarsko". Miris se osjećao, kako svjedoče očevici, više dana i bio praćen dimom. "Peti dan dim je bio poseban, bijeli kao snijeg, kao vuna. I oko 9 sati otprilike izlazio je iz bunkera na malu rupicu pa se gori sve širilo i išlo u krug. Kad je to došlo gori, meni se učinilo blizu neba, to se raširilo kao... livak. I to je nestalo. Recimo, gori se širilo, širilo ko livak. Ovako je bilo bijelo. I najedanput se rastavi od bunkera. Rastavi se dim i ode, ode, ode... I mi smo gledali. I onda smo samo rekli ovako: Odoše u nebo." Miris mrtvih tijela poznata je pojava po kojoj Bog potvrđuje svetost dotičnih osoba. Dim je neuobičajeni fenomen, ali u ovom slučaju jasan znak nebeske proslave mučenika.

Čudesni znaci nad grobovima mučenika

"U toku tri mjeseca, dvaput tjedno, svake srijede i subote, kad je crkvu ponovno posvetio mostarski biskup dr. Petar Čule, mogli su se vidjeti ogromni plamenovi, što su izbijali ispred crkve." Drugi pak preciznije kažu: „Dolaze vijesti da se na grobovima mučenika već događaju čudesa. Zakleti svjedoci su potvrdili, da su nad skloništem u Širokom Brijegu vidjeli više puta stup svijetla, nad grobom spaljenih žrtava. Tada su se viđenja dogodila i u samoj širokobriješkoj crkvi i drugdje. Svjedoci govore o plamenovima odnosno vatri i o svjetlosti na grobovima.

Fra Mario Karamatić objašnjava za što se događaji sa svjetlom zbivaju uvijek u ista dva dana u tjednu. Na Širokom Brijegu uistinu čuda se događaju i to svake srijede i subote stup svjetla do neba. U srijedu fratri sprženi u bunkeru, a u subotu i jest Marijin dan. Drugi kažu da se svaki prvi petak duže vremena iz bunkera vidjelo svjetlo. "Nije to upaljeno, ni smo mi to svjetlo upaljivali, to je s neba svjetlo. To je se punim ustima pričalo."

Plamenovi ili stupovi svjetla bili su znak budućega Božjeg suda kojemu neće nitko umaći, upozorenje zločincima da odustanu od svojih opakih nauma i da se obrate. Koliko ih je to shvatilo ozbiljno i vratilo se otačkoj vjeri ne znamo, ali sigurno nije bilo bez učinka. Ujedno, imajući na umu vrijeme i mjesto događanja, ovo je javna rehabilitacija franjevaca koji su pogubljeni kao zločinci, da su nevini i da je njihova žrtva Bogu ugodna. „Bog običaje odlikovati takove svoje junake i na zemlji. Neće nam biti teško vjerovati, ako čujemo, da ih zbilja i odlikuje nadnaravnim znakovima kao što je čudesni stup svjetla nad mjestom, gdje su izgorjeli za svetu vjeru ili iskazivanjem posebnih milosti onima, koji bi ih tražili po zagovoru ovih fratara."

Vjerni puk je bio svjestan da su širokobriješki franjevci posvjedočili svojom smrću ljubav prema Bogu i da sada Bog njih proslavlja čudesnim znamenjima. To je razlog zbog kojega su se ljudi vrlo brzo počeli okupljati oko mjesta gdje su bili zakopani zemni ostaci njihovih pastira.

Vidjevši veliki broj ljudi koji je pridolazio iz cijele okolice komunisti su mnoge uhitili i odveli u zatvor. Jedan dobronamjerni partizan je tada dao narodu savjet: "Sada samo vi recite da niste, da ne znate i gotovo, jer što se bude više govorilo, oni će više ubiti." Ljudi su to prihvatili i tako spašavali živote. No nastavili su se sve usrdnije utjecati njihovu zagovoru i bivali su uslišani. Vicepostulatura postupka mučeništva "Sluge Božjeg fra Andrije Topića i 49 braće", čuva svjedočanstva o duhovnim zvanjima, ozdravljenjima, riješenim bračnim problemima. osnaženju u životnim protivštinama, mir i olakšanje. 

Gospa na Brigu 1945. (II.)

O ovome se nije pričalo među partizanima kao ni o drugim neobjašnjivim fenomenima koja su doživjeli vjerojatno zbog srama i straha od negativnih posljedica. No zato puk nije šutio. „Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari."

Za Svijetlo riječi  - piše don Josip Mužić

M. B., ravnatelj tvornice Divna u Trpnju na Pelješcu, povjerio je jednoj svojoj djelatnici da su on i njegova Dalmatinska brigada kada su došli do širokobriješke crkve s nakanom da je sruše vidjeli iznad vrata crkve Gospu s djetešcem Isusom u naručju i svu u svjetlu. I oni su se tada bez riječi vratili", odnosno bez ikakva dogovora složno odustali od svoga nauma. Majka Božja svojom je pojavom zaštitila svoje svetište od uništenja.

Prvi susreti

O ovome se nije pričalo među partizanima kao ni o drugim neobjašnjivim fenomenima koja su doživjeli vjerojatno zbog srama i straha od negativnih posljedica. No zato puk nije šutio. „Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari. Naime, da su mnogi noću ili u zoru vidjeli kako oko crkve, samostana i perivojem Širokog Brijega hodi žena u bjelini. Partizani su u crkvi pravili pijanke i druge razvratnosti. Pili su iz crkvenog posuda i igrali svoje kolo. Ova ukazanja nisu ni ispred ni u crkvi nego u njezinoj okolini i vezuju se za mjesta stradanja franjevaca. Gospa je tako odala priznanje mučenicima, tješila preživjele i pozivala zločince na obraćenje. Vjernici su to primili srcu, a nevjernici nisu marili i nastavili su sa svojim svetogrđem i nemoralom.

„Bijela Gospa"

Okorjelost srdaca bezbožaca dovela je do treće faze ukazanja. Gospa se sada očituje izravno progoniteljima u samoj crkvi. Fra Mario Karamatić u pismu svome subratu navodi: „Kad su partizani došli prvi put u širokobriješku crkvu ukazalo se svijetlo na glavnom oltaru, a onda na sporednim. Zatim od velikog oltara pošla žena u bijelom odijelu prema partizanima. Svi su od straha popadali na zemlju. Dvojica su poludjeli." Prvo se u crkvi pojavilo neobjašnjivo svjetlo na svakom žrtveniku počevši od glavnoga. Kao da se tako obavilo svojevrsno očišćenje obeščašćenih oltara i dala svojevrsna najava ukazanja koje je slijedilo nakon toga. Nakon toga se na glavnom oltaru ukazała Gospa odjevena u bijelo, što je znak djevičanstva i čistoće, te se uputila prema bezbošcima dajući im i tako do znanja da je tu došla radi njih. Partizan očevidac dodaje da ih je dotična gospoda" jednostavno pogledala. Pričalo se da je tada i plakala. Tada su zločinci na neizravan način u susretu sa svetošću bili suočeni sa zlodjelima koja su učinili i shvatili da se oni nisu borili samo protiv ljudi nego protiv samoga Boga. Razumljivo je da je njihova reakcija bila ogroman strah zbog kojega su popadali po podu slično kao vojnici u Maslinskom vrtu kad im se Isus obratio. Dvoje od nazočnih su odmah na licu mjesta doživjeli živčani slom odnosno poludjeli kako potvrđuju i drugi izvori.

Što je slijedilo nakon toga nalazimo u drugim svjedočanstvima. „Za 10 minuta svi su se pokupili i pobjegli. Širokobriježani pripovijedaju da su jedne noći polovicom veljače svi pobjegli s Brijega i iz crkve niz Grabovinu u Široki Brijeg. Puni straha i bez daha pričali su o ženi u bijelom koju su odjednom vidjeli na oltaru." Ukazanje se dakle zbilo po noći kada su se partizani zabavljali" u crkvi. Don G. Masucci, izaslanik Svete Stolice za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, bilježi 26. lipnja 1945.: „Jednog dana, za vrijeme plesa, opažen je ogroman vatren stup, što se dizao u visinu, dok se na oltaru pojavila najkrasnija gospoda, obučena u bijelo, gledajući žalosno. Dva plesača su poludila od straha." Marijan Mikac, hrvatski književnik i filmski djelatnik, 1954. o tome je napisao i novelu Bijela Gospa gdje donosi iste podatke koje je najvjerojatnije preuzeo od Masuccija." Ove podatke potvrđuje i proširuje fra 

Dominik Mandić koji u pismu Mikacu 28. srpnja 1954. navodi da su partizani u strahovitoj panici bježali iz crkve ne radi požara nego radi Gospina viđenja, kako su partizani to i pričali kasnije" te su tada „dva, pa i više njih poludila od straha." Narod je pričao i da je jedan od sudionika tada umro."

Bezbošci ovo nadnaravno iskustvo koje su doživjeli nisu mogli pomiriti sa svojom nevjerom. Dogodilo im se slično kao babilonskom kralju Baltazaru dok je na razuzdanoj gozbi obijesno pio iz posuđa otetoga iz Jeruzalemskog hrama želeći se tako narugati Jahvi (Dn 5,1-4). Upravo tada je vidio, skupa sa svojim uzvanicima, kako ljudska ruka na zidu is pisuje riječi koje prorokuju njegovo skoro tragično skončanje koje se zbilo te iste noči (Dn 5,25-30). Moćni i bahati kralj koji se usudio izazivati Boga tada se ispunio strahom do te mjere da problijedje, misli ga uznemiriše, zglobovi njegovih kukova popustiše i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo" (Dn 5,6). Nešto slično se dogodilo i partizanima koji mjesto da se obraduju kad su se susreli s Gospom svjesni svojih zločina, prestravili su se i bezglavo pobjegli. Sjećanje na vjeru od koje su se odmetnuli davalo im je dostatno razumijevanje doživljenoga i probudilo im savjest. Neki do njih su toliko bili potreseni da su poludjeli. Nisu se mogli nositi sa svojom krivicom jer nisu imali dovoljno poniznosti da se raskajana srca uteknu Božjem milosrđu. Nakon toga partizanima nije više padalo na pamet da dalje obeščašćuju baziliku. Sve se to događalo u danima neposredno nakon pada Širokog Brijega, odmah nakon počinjenih zločina."

Gospa na Brigu 1945. (I.)

Kulturocid se odvijao u dvije faze: prva je bila odmah 1945. nakon pada Širokog Brijega, a druga početkom 1947. Uništavanje je išlo dotle da su neprijatelji zaslijepljeni mržnjom otukli i kameni natpis nad samostanskim ulazom koji je bio spomen na utemeljenje 1846. godine.

Stradanja Širokog Brijega za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća prilično su poznata zahvaljujući zauzetosti hercegovačkih franjevaca koji ih istražuju i drže budan spomen na svom subraću mučenika. Manje je poznato ili bolje reći praktički nepoznato koje su svetogrđa partizani činili u crkvi odmah po osvajanju Širokog Brijega. U isto vrijeme nakon prisilne šutnje zaborav je također prekrio sjećanja na ukazanja Gospe u istoj crkvi koja je odigrala ključnu ulogu u prestanku svetogrđa i obnovi bogoslužja.

Želja nam je da ovaj tekst, podijeljen u dva nastavka, doprinese osvjetljavanju ovoga dijela naše mučeničke baštine kako bismo osim naravnih događanja imali pred očima i onu nadnaravnu. Količina i okrutnost komunističke mržnje na vjeru, iskazana u Širokom Brijegu, ne može se objasniti samo ljudski i iza nje se nazire jasno djelovanje samoga đavla. S druge strane, bez Božje pomoći očito je da se, na ovom mjestu natopljenom krvlju i suzama nevinih žrtava, vjerski život ne bi održao i obnovio.

Napadi na baziliku

Bitan dio plana partizanskoga osvajanja Širokog Brijega bili su franjevci, njihove zgrade i crkva. U brigadnoj odluci precizirano je da će artiljerija u početku napada tući samostan u Širokom Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanske postrojbe. Iz navedene zapovijedi jasno je da je glavni cilj napada bio franjevački samostan i njegove zgrade, a zadatak likvidacije samostana dobio je bataljun 11. brigade.

Imajući u vidu da su težišne otporne točke bile Suškov i Burića brig, onda je jasno da samostan i crkva nikako nisu mogli biti legitimni vojni ciljevi, nego je riječ o klasičnom političkom cilju. Potvrdu daje i partizan dr. Savin, zapovjednik jednoga haubičkog bataljuna koji je bio smješten u Šarića Dubravi: „Od položaja nismo ništa mogli vidjeti. Dobili smo krive elemente za gađanje. Pucali smo puno. Čudili smo se u što to pucamo toliko, a da se ne obara. Nismo znali točan cilj. Kad sam došao – pričao mi je – vidio sam da smo pucali u crkvu.“

Fra Mirko Ćosić je, prema oštećenima, nabrojio 304 topovska pogotka koji su oštetili pročelja crkve. Britanska zračna podrška partizanima i jedan od zrakoplova, koji su dolazili iz Italije, bili su s talijanskim posadom. Pogodio je i srušio južni toranj zvonika crkve ujutro 7. II. 1945. Samostan je u dva dana bio izravno pogođen 296 puta. Umjetnički vitraji na crkvi, postavljeni početkom dvadesetoga stoljeća, tom su prigodom također bili oštećeni.

Po dolasku partizana sve franjevačke zgrade bile su opuštene, bogata knjižnica i svi dokumenti spaljeni, a pljačkanje je trajalo sve do proljeća 1947. Samo je knjižnica brojila više od 80 000 naslova. 

Kulturocid se odvijao u dvije faze: prva je bila odmah 1945. nakon pada Širokog Brijega, a druga početkom 1947. kada su spalili sve što je preostalo. Uništavanje je išlo dotle da su neprijatelji zaslijepljeni mržnjom otukli i kameni natpis nad samostanskim ulazom koji je bio spomen na utemeljenje 1846. godine.

Godine 1953. čak preminuli komunistički funkcionari nisu mogli odoljeti da se vrijedne kamene ploče ne ugrade u privatne objekte, a tek nakon pada komunizma iste su vraćene natrag u 21. stoljeće.

Zanimljivo je spomenuti i sudbinu velikog oltara od talijanskog kamenoklesara Didaka 1935. godine. On je bio naručen za crkvu u Zagrebu, ali su nakon prijetnje rezervacije izrađivača ipak odlučili oltar prebaciti u Široki Brijeg. Kada su Talijani pobjegli u prvom svjetskom ratu, oltar je ostao nedovršen. Fra Didak je potom uspio uvjeriti kiparu i klesaru da se oltar prenese u Široki Brijeg. Nakon rata oltar je bio postavljen u baziliku, ali partizani nisu imali milosti ni prema njemu. Razbili su ga u sitne dijelove i time počinili novo svetogrđe.

Svetogrđa

Partizani su odmah po dolasku pristupili pljački, što potvrđuju svjedoci: "Vidio sam kamione koji su se vraćali u NOB-e tovarili suhomesnate proizvode. Sve se to stavljalo u kola: krevete, stolovi, sve je tako pljačkano."

Mudraci i Herod - BOŽJI ZNAKOVI U SVIJETU KOJI UBIJA DJECU

POBJEDA NAD ISKUŠENJIMA (Traženje raja na zemlji...)

 Evo Isus naviješta svoju muku u više navrata u više puta i svaki put se učenici povlače zatvaraju u sebe jer jednostavno ne žele čuti tu riječ. 

Oni su pošli za Isusom, ostavili sve, ali su onda stvorili jednu svoju zamisao kako će dalje izgledati njihov život. Kad Ivan i Jakov angažiraju svoju majku da intervenira kod Isusa po rodbinskoj liniji i da oni dobiju dva glavna mjesta u njegovu budućem kraljevstvu onda vidimo da oni očekuju da će Isus jednostavno osnovati jedno novo zemaljsko kraljevstvo da će postati jedan moćnik svjetovni i da će im to biti od koristi, materijalne, društvene i svake druge. 

A da će Isus završit na križu to im nije ni na kraju pameti. Jer ako on završi na križu šta će biti s njima. Nisu oni krenuli za njim zato da odu na križ. Oni su krenuli za njim jer su povjerovali, ali tu toj vjeri ima još puno onoga ljudskoga, sebičnoga. T o se treba pročistiti. Nakon uskrsnuća, o silasku Duha Svetoga oni bivaju osposobljeni da mogu svjedočiti do krvi i da mogu svjedočiti svojim životom, da mogu život položiti za Krista, da nisu vezani grčeviti za ovaj zemaljski život, da su ga spremni žrtvovati. To je ono u što upadamo svi mi. Svi mi znamo da ako idemo za Isusom da će nam se to isplatit – Isus kaže: „ dobit nećete samo život vječni nego stostruko već ovdje na zemlji.. „ ali bi onda htjeli ovdje na zemlji napraviti jedan mali raj tako da nam križ mimoiđe da bude samo dobro, da nam se dogodi samo ono što je dobro, ali i križ je dobar. 

Križ je muka ali po križu dobiva otkupljenje duša, spasenje duša. Vidimo se u odgoju djece, žrtvujete se, date im sve što im treba, materijalno, školovanje, pažnju, vrijeme, potrošite život u tome i onda na kraju oni budu nesretni. Zašto su nesretni? Nisu Boga našli. Sigurno možemo reći da smo svi tu nešto propustili jer je takvo okruženje trebalo učiniti puno više nego prije. Ali, tu se događa da nam osim što ljudski možemo učiniti da nam treba više žrtava, da se treba žrtvovati za tu djecu, činiti pokoru. Ako želimo da spase dušu. Ne ide drugim putem. Molit i činit pokoru. I kad oni postanu punoljetni onda vidimo da nam nije drugo preostalo. Moramo se boriti na taj način. Ali to su najmoćnija oružja . 

I svi na kraju moramo umrit. Ovako ili onako. Prije ili kasnije. I evo, da tu mogućnost smrti tu sigurnost gledamo na taj način da će to biti popraćeno patnjama da to jednostavno moramo iskoristiti za dobro, da to budu otkupiteljske patnje, to je ono za što je potrebno da u svakom trenutku budemo spremni za vječni dom. Možemo iskoristiti i one bolne trenutke života i preobraziti i iskoristiti na dobro. Posebno taj pokornički život u našem životu danas je manji.