Razmatranje o Marijinu majčinstvu

U prvom razmatranju ću se zaustaviti samo na par redaka iz Evanđelja po Ivanu. Oni glase:

„Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojeg je ljubio, reče majci: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od toga časa uze je učenik sebi.“

Ove Isusove riječi s križa su temelj naše pobožnosti prema Gospi i smatranja Marije našom majkom. Kao što vidimo u Ivanovu evanđelju (posebno koje počinje bičevanjem i krunjenjem trnovom krunom), Isus u svemu tome ima stalni nadzor nad vlastitim životom. On je onaj koji odlučuje kad će se predati u ruke grešnika. U Maslinskom vrtu on stoji uspravno pod svim zlostavljanjima koja prolazi. On drži kontrolu nad svojim životom i nad svime što se događa oko njega.

Njegovo božanstvo je skriveno, ali se može naslutiti. To je bilo vidljivo u Maslinskom vrtu – kad on kaže: "Koga tražite?", a oni svi popadaše po podu. Tu se vidjelo da On ima vlast i da On sam odlučuje da se preda. Zato Isus kaže Pilatu: "Ne bi imao nad mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo." To je ono što ukazuje da je Isus tempirao stvari sve dok nije došao njegov čas, nego – kad je došao njegov čas, onda se predao u ruke neprijatelja. Mogao je u svakom trenutku iskoristiti svoje božanstvo i osloboditi se, poraziti svoje neprijatelje i pokazati svoju moć, ali on to nije učinio.

Objava božanstva kroz odnos prema Mariji i Ivanu

U ovim riječima upućenim Mariji i upućenim Ivanu, On otkriva jednu duboku objavu Njegova božanstva. Otkriva svoju volju. Otkriva da to nije puko zbrinjavanje Marije (kako ćemo vidjeti, to nije bilo ni potrebno), nego nešto drugo. Mariju on ovdje zove: "Ženo!"

I na svadbi u Kani je tako oslovio Mariju. To je bilo na početku njegova javnog djelovanja, i sad na kraju oslovljava je na isti način. Tada znamo da je napravio prvo čudo, vodu pretvorio u vino, i kaže: "Moj čas još nije došao!" Čas na križu. U toj muci i smrti na križu tada se rađa Crkva i postaje njegova zaručnica. Ovaj naziv "Ženo" nije pogrdan naziv, nego ima jednu svoju ljepotu koja se na prvi mah ne vidi.

Ovim nazivom Isus otvara majčino srce drugom majčinstvu koje su predstavljene u osobi apostola Ivana, koji je stajao pod križem i koji je imao prisan odnos s Isusom. Učenik se ovdje ne predstavlja svojim imenom, ali on baš zato, jer se ne predstavlja svojim imenom, još lakše predstavlja svakoga od nas i sve njegove prave učenike. Nije samo da se radi o odnosu Marije i Ivana, nego Ivan predstavlja sve one koji su Isusovi učenici i onda Marija postaje majka svih nas, svakog onog koji je želi prihvatiti kao majku. Imamo još jedno značenje, a to je da Žena koju evanđelist nikad ne naziva pravim imenom (samo: Isusova majka), i Ivan apostol na kraju tako zove i Crkvu koju nalazimo u 1. i 2. poslanici te u knjizi Otkrivenja.

Nadnaravno majčinstvo i suvremeni svijet

Čini se da je Isus namjeravao povjeriti svoju majku nekomu u iščekivanju svoje vlastite muke. To je prvo što nam na neki način pada na um – da se htio pobrinuti i skrbiti za svoju majku. Nije više imala svetog Josipa, pa je morala na neki način biti zbrinuta. Kad malo bolje promotrimo, onda vidimo da su Isusove namjere bile drugačije.

Da je Isus mislio samo na to kako će zbrinuti svoju majku, onda bi jedino obraćanje bilo ono svetom Ivanu. Umjesto toga, on se prije obraća Mariji povjeravajući joj Ivana. U prvom planu ima Crkvu koju predstavlja sveti Ivan. Zbrinjava je na taj način da je povjerava Mariji. Tek nakon toga se obraća učeniku i traži od njega da prihvati taj dar Marijina majčinstva. I to je ono što se traži od svakog od nas – jer Marija je svakom od nas ponuđena za majku, ali svatko od nas je može prihvatiti za majku ili ne prihvatiti.

Često nailazimo na nerazumijevanje u pobožnosti prema Gospi, u majčinskom odnosu prema nama i našeg sinovskog odnosa prema njoj. 

Majčinstvo je poremećeno na više načina. Poremećeno je time da je stvorena takva "kultura smrti" da žene sve teže vide svoje ostvarenje u majčinstvu. Vidimo da je pobačaj učinio jednu drugu stvar: više se majčinska ljubav ne podrazumijeva. I onda je zbog toga teže razumjeti Marijino majčinstvo i teže ga je prihvatiti. Zato, kako vidimo, tu nastaju poteškoće. Uvijek su stvari vezane: nadnaravno pretpostavlja naravno. Ako nema naravne osnove, puno teže će nadnaravno djelovati. Onda milost nema zapreka za djelovat. Zato tamo gdje je zdrava narav – u zemljama Trećeg svijeta – lakše je evangelizirati jer oni žive jednu prirodnu moralnost i nije problem. Dok u razvijenim zemljama to je drugačije i vidimo da je problem višestruk.

Zašto baš pod Križem?

Iz ovoga vidimo da Isus želi prije svega zbrinuti Ivana. Evanđelje nekoliko puta govori o Isusovoj braći (koji se semitski nazivaju braćom), i u toj kulturi patrijarhalnoj, gdje se drži do obiteljskih veza, Marija nema nikoga. Skrb spada na njezinu najbližu rodbinu i oni bi tu dužnost preuzeli, ne bi zakazali.

Nadalje, ovdje se ne može raditi o jednostavnoj oporuci, obznaniti svoju volju i osigurati Mariju materijalno. Mogao je to učiniti već na početku javnog djelovanja. Zato je nelogično da bi Isus čekao do samog trenutka svoje smrti da to obznani. Isus je čekao ovaj čas jer ovo povjeravanje nije jednostavna oporuka, nego je čin koji je usko povezan sa otajstvom otkupljenja. Zato se ovo povjeravanje nije moglo dogoditi nigdje drugdje nego pod Križem.

Također smo vidjeli da Isus Mariju zove "Ženom". Kako je to učinio u Kani, i kao što je javno djelovanje označio prisustvom Gospinim, tako je i kraj njegova djelovanja/života na Golgoti označen prisustvom Marijinim. Nije bila vidljiva u javnom djelovanju – kad je bio popularan, slavan, Marije tu nije bilo – ona je bila u pozadini. A onda kad je bilo najpotrebnije – u vrijeme njegove muke – ona je tu. Pod Križem Marija je dala Crkvu koja se rađa... 

To povjeravanje se nije moglo dogoditi nigdje drugdje jer Crkva nije mogla biti povjerena Mariji osim u trenutku rođenja Crkve, odnosno kako kaže Ivan – pod Križem. Isto tako, tek u trenutku njezina rođenja Crkva može osloviti Mariju sa riječima: "Majko!". Također treba uočiti da Marijino majčinstvo dobiva jedan novi vid, jer je određena za sina koji nije fizički rođen od nje. Ovo majčinstvo nadilazi ono zemaljsko... Ivan nije rođen od nje, nije joj čak ni njezin rođak i nije joj u bliskom srodstvu.

Nije najstariji sin Zebedejev. U židovskoj tradiciji obično je prvorođenac uzimao bilo kakvu ulogu odgovornosti. On (Ivan) ima starijeg brata i po toj logici on bi trebao preuzeti nju.

Povjeravanje Marije strancu, a ne bliskom rođaku, moglo je biti i uvredljivo. Sve to pokazuje da je Isusova nakana nadilazila brigu za zemaljsku sudbinu. U tom slučaju Isus bi postupio drugačije. Ivan je stoga predstavnik zajednice učenika koji će u ovom trenutku Mariju prepoznati kao svoju majku. Od tog trenutka nadalje Marija preuzima ovo univerzalno majčinstvo i u vlastitoj boli istinski rađa novo čovječanstvo ujedinjujući sa svojim pristankom volju svoga Sina. Ovo je kao drugi Marijin "Fiat".

Kao što je bio kod navještenja, prije utjelovljenja, tako prije nego će Marija postati Majka Crkve – od nje se traži pristanak. Kad Isus kaže: "Evo ti sina", traži da ona pristane na to. Iz toga razumijemo kako se naziv suotkupiteljica može primijeniti na Mariju na novi, potpuni, izvoran način.

Primajući Ivana kao svoga Sina, Marija doseže vrhunac .. otkriva potpuno nove odnose. Svatko tko ide u dubine učeništva Kristova doživljava smanjenje odnosa izvedenih iz krvnog srodstva i vidi koliko je duhovno jače od ovoga prije. I doista, krvno srodstvo je važno, ali se po krvnom srodstvu ne spašava.

... (Nastavit će se) .

malo slika za duhovne obnove

Prva subota u mjesecu

 

Ukazanja u Ćosanlijama, IV dio

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Fra Miroslav Džaja, pišući o događanjima u Ćosanlijama, prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima.

Svi su svećenici, posebno za vrijeme samih događanja, bili vrlo oprezni u vezi sa svojim očitovanjem o ukazanjima pazeći da se ne bi zamjerili vlastima. Zato jedna svjedokinja kaže: „Fratri nisu ništa govorili."¹ Privatno, međutim, stvari stoje drukčije pa tako mnogi zaključuju da su župnici u pravilu podržavali ukazanja. Sigurno je to dijelom bilo da se ne zamjere narodu koji je vjerovao i da ih se ne optuži da podilaze vlastima. Neki pak jednostavno pokazuju otvorenost za pozitivno mišljenje kao fra B. Vidović koji piše: „Stvar teče, pa vidit ćemo, kako će se završiti." To znači pustiti da se narod okuplja i donijeti sud na kraju nakon što su se sabrale sve činjenice.

Osporavanje ukazanja

Treći pisani izvor o ukazanjima je Kronika Franjevačkog samostana na Gorici. Kronika samostana nije vođena za razdoblje od 1942. do 1955. koje uključuje i događanja u Ćosanlijama. Tek naknadno se ispisuje to razdoblje, a zadaću obavlja fra Miroslav (Mirko) Džaja (1885. - 1972.). On piše kad su prošla najteža poratna progonstva, nakon što su ukazanja završena i s jednim vremenskim odmakom. To mu dozvoljava da sagleda cjelokupnu situaciju i da donese sud slobodno, bez straha da se kome zamjeri. Pišući o događanjima u Ćosanlijama on prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima. Dakle znamo autora, ali ne znamo razloge zašto je došao do navedenoga zaključka. On je imao kontakt sa župom u Čukliću jer je prije Drugoga svjetskoga rata neko vrijeme bio upravitelj Franjevačkoga svjetovnog reda, a moguće je da je bio i župnik. Džaja zauzima kategoričan stav odbacivanja autentičnosti fenomena: „Stvar je inscenirala inače nabožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija valjda radi nekog religioznog bulažnjenja, jer se je poslije pokazalo, da je sve samo - fantazija. Sva je sreća da se župnik nije u to ništa pačao."

Ljetopisac ne spominje druge vidioce nego samo Janju koju drži odgovornu za sve. Ujedno donosi negativan sud o događanjima optužujući Janju da je ona sve organizirala („inscenirala") odnosno isključujući da se išta nadnaravno zbilo. Iako joj priznaje pobožnost, pa vjerojatno i dobru vjeru, za „ukazanja" pretpostavlja da proizlaze iz bolesne religioznosti („religioznog bulažnjenja") što bi značilo da je dotična sve to sebi umislila. U prilog tomu ne nudi nikakav argument niti navodi da je razgovarao s Janjom ili proveo ikakvo istraživanje. Jedino što nudi kao krunski dokaz jest konačan ishod događanja. Ne obrazlaže iz čega se poslije pokazalo da je sve to plod mašte kao da se to samo po sebi razumije. Ako to zaključuje na osnovi prisilne obustave okupljanja naroda ili na stvarnim lakovjernim ispadima pojedinaca, to nije dovoljno niti može osporiti Janjino svjedočanstvo. Imajući na umu, iznesena negativna prosudba je osobno mišljenje koje niti je htjelo biti niti može biti crkveni pravorijek o autentičnosti tadašnjih ukazanja.

Za vrijeme ukazanja Janja je imala oko dvadeset godina za razliku od Gojke koja je imala deset godina i Celije koja je imala devet godina. Stoga je ona za djevojčice bila autoritet, a pred vlastima glavna odgovorna za sve što se događalo. Njoj se vjerovalo a sve druge, koji su kazivali da vide, nije se uzimalo ozbiljno.7

Rod Franjičevića je podrijetlom iz Ugljana i živjeli su prvo u Biloj odakle su se polovinom devetnaestoga stoljeća preselili u Ćosanlije. Braća „Stipan (1839.), Toma zv. 'Tomika' (1843. 1909.) i Jozo zv. 'Joko' (1846. – 1933.) preci su svih Franjičevića iz Čosanlija." 

Janjin stric je bio fra Anđelko Franjičević koji je prešao u dijecezanske svećenike. Janjina obitelj je uvijek bila pobožna i u kući se molilo.10 Janja je imala brata Jozu Franjičevića (1933. - 2020.) i dvije sestre Andu (r. 1939.) i Mariju (r. 1936.). Jozo je živio u Ćosanlijama i imao četiri kćeri (Slavica, Jelica, Draže-na, Marija) i sina Matu."

Janja je do svoje smrti živjela sa svojom obitelji i nije se udala. Otac joj je bio Marko, nadimak „Baćo", a majka Jela Barać iz Bile. Janja je puno trpjela i zbog komunista nije se smjela isticati.12 Rano ujutro u šest sati kad bi zvonio pozdrav Gospi, odlazila je na mjesto ukazanja (groblje) da se pomoli.13 U svibnju bi predvodila krunicu, djeci je držala vjeronauk i učila ih molitve. 15 Ovo je bilo posebno važno u vrijeme od listopada 1952. godine do srpnja 1955. godine kada je župniku fra Luji Franjičeviću bilo onemogućeno da poučava djecu u vjeri. Iz toga je razvidno da je Janja dobro poznavala katolički nauk i bila kadra prenositi ga drugima. No također otkriva i njezinu odvažnost jer se time dodatno zamjerala vlastima i riskirala dodatne progone pa i zatvor. Svako jutro je išla u crkvu¹6 i stalno se molila. 17 Resila ju je strpljivost i nikad nije klela. 18 Govorila je da se vjeruje i moli i da će Bog dati. 19

/Svojim životom Janja je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju/

Imala je bolest kože na nosu odakle se proširila po licu. 20 Madež išla sama sebi ukloniti pa se proširio i ugrozio vid te je bila slabovidna. 21 Kad je oboljela, nije izlazila iz kuće. 22 Teško je bolovala, iscurile su joj zjenice i bila je sva u ranama. 23 No do kraja je bila strpljiva i u tom vremenu molila.24 Upamćene su i njezine posljednje riječi upućene majci: „Baće moj, nećeš me više okrećati po mene će doći Blažena Djevica Marija i moj Isus!"25  Ujutro je preminula. Imala je svega 44. godine.

Svi su u selu držali da je osoba velike vjere. Janja je imala uokvirenu Gospinu sliku koju je resila ukrasima kojima su se djeca mazala kad bi bila bolesna. 26 Iz toga se vidi da su izuzetno držali do Janje i njezine molitve. Štoviše, mnogi su odrasli smatrali da je bila svetica, 27 odnosno „živa svetica". 28 Imajući na umu Isusove riječi da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24), ovo je istinsko priznanje koje isključuje da je takva osoba mogla biti prevarantica ili psihički bolesna osoba. Svojim životom ona je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Beskompromisna politika katolika - Vinkovci - don Josip Mužić

Na kraju ove tribine don Josip spominje primjer jedne žene u tridesetim godinama, koju pozna, a koja je obrazovana, govori više jezika i radi na kruzeru za bogate. Iako se radi o naizgled uspješnom i dobro plaćenom poslu, njezina svakodnevica je izrazito iscrpljujuća – spava samo dva sata dnevno, radi gotovo neprekidno i postupno narušava vlastito zdravlje i privatni život. Odustala je od ozbiljne veze i obitelji, a počinju se javljati i problemi s pamćenjem. Unatoč očito teškim uvjetima, ona ne vidi sebe kao žrtvu, nego osjeća zahvalnost i dužnost prema poslodavcima.

Tu situaciju interpretira kao primjer Stockholmskog sindroma – psihološkog fenomena u kojem se žrtva emocionalno veže uz onoga tko je iskorištava ili zlostavlja. Smatra da ona pogrešno percipira stvarnost jer ne prepoznaje izrabljivanje, nego ga opravdava i čak produbljuje vlastitim dodatnim angažmanom. Kao jedino rješenje vidi da joj kaže istinu tj da joj ukaže na problem te je potakne da prekine takav odnos i pronađe zdraviji životni put.

Tvrdi da se sličan obrazac ponašanja može vidjeti i u narodu, koji kroz povijest prihvaća različite oblike dominacije i nepravde – od stranih vlasti do suvremenih političkih i ekonomskih utjecaja. Prema njegovom mišljenju, ljudi razvijaju svojevrsnu privrženost onima koji ih iskorištavaju te ih ne prepoznaju kao “zlostavljače”.

Govornik kritizira percepciju da je država uistinu suverena, pravedna ili kršćanska. Smatra da u praksi nedostaje stvarne zaštite temeljnih vrijednosti poput života, obitelji, odgoja djece u vlastitoj vjeri i brige za najranjivije. Ističe da političke elite ne služe općem dobru, nego vlastitim interesima ili vanjskim centrima moći, zbog čega narod ostaje bez stvarne zaštite.

Naglašava da kršćanski pristup ne znači ignoriranje nepravde u ime mira, nego prepoznavanje i imenovanje zla. Kao ključnu poruku izdvaja potrebu suočavanja s istinom, jer samo istina može dovesti do oslobođenja i promjene.

U završnici poziva na osobnu i kolektivnu odgovornost. Vjeruje da promjena počinje od pojedinca i da je to jedini put prema boljoj budućnosti.

Ukazanja u Ćosanlijama III dio

 PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ, ožujak 2026.

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je bila spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i uništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi."¹

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali. Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti. Grupu iz Prologa su istukli pendrecima, a druge su pritvorili. Ljude su zatvarali i u kapelu. Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti. Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli. Ovo iskustvo Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila. Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru". 10 Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.¹¹ Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru. 12

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja."13 Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine, a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. - 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.). 15 Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar.16 Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača."17 Samostanski kroničar kaže „sva je sreća" da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa čosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947. godine."18 Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto. 19 Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika. 

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Ukazanje u Ćosanlijama, II.dio

 Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: 'I ja ću je Mare uzet." Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa może ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja. Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavlju je se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Čosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna ukazanja" koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj. Jandre Lauš je govorio da vidi anđele. Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer. „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklo-pilo. Janja je tada rekla: 'Ode Gospa!" „Janja kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli."" Uz to su vidjeli i „sjajnost".

Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!" Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!"10 Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore. Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja. To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali. Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao. Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih." Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji obilazio" groblje. Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe." Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo. Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.

Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili... došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije nakon toga vidio. 

Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.). Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci". Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.. Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti. Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. 

U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve. No vlasti su nakon nekoliko dana sazvali ipak kako se okupilo mnogo naroda, sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protu zakonite zborove. 

Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

PRO-LIFE inicijative na meti medija & PRINCIPI O KOJIMA SE NE PREGOVARA (knjiga don Josipa Mužića)

 

Najava borbenog političkog djelovanja, osnivanje stranke i pro-life" političke platforme te poziv svim katolicima na borbu protiv komunizma, relativizma, medija, lijevih udruga i političara koji se prave katolicima sažetak je javne tribine u organizaciji Glasa Koncila održane u četvrtak navečer u dvorani Vijenac zagrebačkog Nadbiskupijskog pastoralnog instituta.

Skup pod nazivom "Beskompromisna politika katolika: principi o kojima se ne pregovara pod blagoslovom Zagrebačke nadbiskupije, skupio je više stotinjak ljudi, ugostio istaknute figure domaće ultrakonzervativne civilne scene: Željku Markić, šeficu udruge U ime obitelji, inicijative Hod za život, Vica Batarela, šefa Zaklade Vigilare, Krunoslava Puškara, šefa pokreta "Muževni budite" odnosno "klečavaca na Trgu" i Dijanu Završki iz inicijative 40 dana za život, organizatoricu molitelja ispred bolnica i klinika za pobačaje.  Službeno, povod okupljanja bio je predstavljanje istoimene knjige splitskog svećenika i teologa, don Josipa Mužića, redovitog profesora Katoličko bogoslovnog fakulteta u Splitu. Teolog, otprije poznat po sklonostima teorijama zavjera za vrijeme covida-19 pozivao je vjernike da se ne cijepe, a pandemiju je nazivao društvenim eksperimentom - sada je izdao knjigu: "Beskompromisna politika katolika" koja bi trebala važiti kao svojevrsni "manifest klečavaca". U njoj Mužić hrvatske katolike optužuje za pogubljenost i mlitavost, navodi da je svijet pod napadom relativizma, novog komunizma, rodne ideologije i zamjene stanovništva, vjernike poziva na politički angažman, bespogovornu borbu za tri principa:

 pravo na život, brak kao zajednica muškarca i žene te pravo obitelji na odgoj djece.

Jutarnji list, 17.1.2026.

Iznjedriti vlastite političare

Mi sada moramo ići na maksimum, moramo se boriti za državu kakvu želimo. Promjene neće doći kroz političare na vlasti, niti medije koji im služe, rekao je u svom govoru. 

Mužić u knjizi poziva hrvatske katolike za pogubljenost i mlitavost te poziva vjernike da se politički angažiraju

Dodao je da politički angažman katolika mora ići odozdo odnosno kroz inicijative poput onih Markić, Batarela i Puškara.

Iz tih inicijativa doći će naši političari i naše političke platforme, poručio je. Zanimljivo, među okupljenima u publici nije bilo visokih crkvenih dužnosnika niti viđenijih desnih političara, osim Branke Lozo, lanjske predsjedničke kandidatkinje stranke DOMiNO. Skupilo se tu, kako smo vidje li, nekoliko redovnika i časnih stara, manji broj mladih vjernika i većina onih starijih od 65 godina. Čini se, dakle, da je tribina, mimo predstavljanja knjige, najprije služila zbijanju redova domaćih ultrakonzervativaca i najavi njihova zajedničkog ulaska u politiku, pri čemu je Mužićeva knjiga njihov neslužbeni stranački program.

"Mi smo većina"

U prilog tome govore i izjave čelnice udruge U ime obitelji, Markić, koja je odmah na početku tribine jasno naglasila da "hrvatski političari vjernike ne predstavljaju autentično". Mi smo većina, a oni nam neprestano stavljaju ruku na usta. Žele nas ušutkati i vratiti u komunizam. Djelovanje kroz civilno društvo zna biti teško i sporo, zato je potreban angažman katolika u politici - naglasila je Markić, podsjećajući da su političke promjene moguće kad se katolici organiziraju i okupe, kao što je to bio njezin uspješan referendum da definicija braka, zajednice muškarca i žene, uđe u Ustav.

Ukazanja u Ćosanlijama, I. dio (Don Josip Mužić, Svjetlo riječi)

 

Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju

Kronike nam prenose da se u kolovozu 1946. godine, nakon svetkovine Velike Gospe, proširio glas o ukazanjima Majke Božje na groblju u Ćosanlijama. Fra Bonifacije Vidović u svom dnevniku je precizniji i kaže da se ukazanje zbilo "početkom srpnja" 1946. na groblju u Ćosanlijama. Groblje je staro, sahrana se u njemu vrši od pamtivijeka, nalazi se nekih 400 metara iznad sela i prostire se na 3000 m³. Prvi pisani trag o groblju je od 7. veljače 1804. kada je u Matici umrlih Gornjeg polja upisana Kata Novokmet. Zanimljivo je da ako ranije pomaknemo slijed događanja, na što upućuju neka druga svjedočanstva, dolazimo lako do 24. lipnja svetkovine sv. Ivana Krstitelja kada su počela ukazanja u Medugorju i u Roženici. Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju. Naime, logično je da je nakon početka ukazanja, u doba kada su se vijesti pronosile usmeno, trebalo neko vrijeme da se za njih sazna. Svetkovina Velike Gospe tradicionalno okuplja puk u velikom broju u crkvama i kao takva je bila izuzetna prigoda za susretanje vjernika iz raznih župa i međusobnu razmjenu informacija.

Prva ukazanja

Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija. Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed dogadanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago. Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franičević (1924.- 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol. Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. 

Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov. Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:

Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli...). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovač i nisam virovala. To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u groblje i vidim tri kipa

Svi sklopili ruke, u sve tri očenaši, i idu prema selu.

Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. 

Zrake od njih idu. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš pruci zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave...). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla Janja Franjičević sva u ranama 'živina je jela' (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj, a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju tri Gospe... Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta... Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). 

Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janja da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed, Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali... pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi da ih zadrži za sebe.  Išli oko do pred kapelu. Janja rekla: Ajdete sad kući. 

Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo sa Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe. Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.

Nastavak ukazanja

Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala. Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Laus, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju. Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključe no da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i ne snalaženje djece. 

Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili velika sirotinja i neki su suseljani zločesto komentirali di će se šugi takvoj ukazati". Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.

/isticanje teksta: Admin/

1 Liber memorabilium fupe Čuklic, sv. 1., 55, Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, Arhiv 156, 1833, 1962, sv. 1, 421

2 Anđelko Barun, Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942 do 1948. godine, Cleuna, 1/2014, 411

 3 Marijan Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklic", u Marijan Karaula (ur.), župa Čuklic od postanka do danas, Svjeto riječi, Sarajevo, 2020., 116

4 M. Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić", 120

5A. Barun, Dnevnik, 411,

6Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21, ožujka 2025

 7Ibidem

8M. Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklic", 156.

9Nadimak za oca Ivu

10Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921, don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.

11Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke lanje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025. 

12Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Muliću 27. studenoga 2025. 

13Ibidem

Propovijed na Okitu, pred Božić 2025., 2. dio

Često puta kad razmíšljamo ljudski, možemo se pitat - kojeg smisla ima ova borba u ovome svijetu, kojeg smisla ima borba s neprijateljima koji su višestruko jačí, organizirani, imaju sve na svojoj strani, imaju banke i lože, imaju  političare, sve živo. A što mi imamo? Nemamo ništa… imamo evo zidove crkava imamo, župe imamo strukturu crkvenu, ali u biti to je nedostatno i nedovoljno da se borimo s neprijatelji koji je višestruko, stostruko jači.

Dakle, ono što može odnijeti prevagu i učiniti razliku je  - ako računamo na Boga. On je onaj koji čini razliku. Evo to je ono pitanje: "Vjerujem li ja?" Ako vjerujem onda znam da je najkorisnije što mogu učiniti da se povežem s Bogom i da Bog bude moje oružje, jer onda one moje nule, naše nule skupa…  Dakle, ako nas ovdje sad ima koliko 300… 400 nula… i kad tome dodamo jednu jedinicu, ako dodamo Boga ispred – onda je to velika brojka.

Dakle Bog čini razliku i zato mi nemamo što tu šta zdvajat, predavat se nekoj malodušnosti, nego moramo činiti ono što možemo činiti, a onda Bog čini razliku. 

Bog dakle donosi prevagu i on donosi daje pobjedu onda kad on odluči. Borba služi da se ne uspavamo, da ne omlitavimo, da ne postanemo kapitulanti, da se ne predajemo kompromisima. To nas čini drži budnima i živima. 

00:19 

Zato su protivštine dobrodošle. U  ovim protivštinama koje svatko prolazi u svom životu i koji prolazimo kao narod, kako vidimo u tim protivštinama - ako se čovjek drži Boga ostaje dakle uspravan, ostaje Božji i postaje sve više Božji. Kad gledamo danas naše obitelji, primjećujem sve više kako one obitelji koje su više u Bogu su više i kušane.

Koga će Sotona napadati?

Neće napadat one obitelji koje su razorene rastavom braka, pobačajima i slično. Dakle, nema tu šta više napadat. To je već potpuno rasulo. Komu će Bog pripustiti kušnje? Dakle, ako su ti tamo već rasuti, prosuti izgubljeni, onda Bog ima sućuti za njih i onda ih pušta na miru. Dovoljno su sebi kazni i muka natovarili na glavu svojim grijesima.

I onda Sotona upire sve svoje sile prema onima koji su ostali vijeni Bogu i Bog to dopušta da onda preko tih kušnji, koje sotona daje, da onda njihove duše postaju svete i da se spašavaju druge duše, da se spašavaju druge obitelji. Zato su kršćanske obitelji danas pod posebnim napadom napadnute kao nikad više i ne moramo se tome čuditi. Ne smijemo se tome čuditi, to je tako.

I tako isto i kod svećenika, oni svećenici koji mole Boga, koji vjeruju u Boga, dakle oni imaju problem. Oni koji nemaju problema, oni su se suobličili u ovome svijetu. Evo, kad gledate televiziju - kojega našeg biskupa, posebno mediji hvale? Svi znamo kojega, a zato jer govori ono što se njima sviđa. Ne govori ono što uči evanđelje. Prema tome, dakle, ne treba tu biti posebno pametan da vidimo koja se tu politika vodi. Vodi se politika da se unese podijela unutar Crkve, da se suprotstavi jednog biskupa većini drugih biskupa i to je ono što je evo, dakle nešto što se sve više širi. Dakle, svaku našu razliku, svaku našu slabost, neprijatelj koristi da okrene protiv nas, ali evo to je tako. To smo vidjeli da se to događalo u komunizmu, događalo sve u ovoj župi u Vodicama, kad su imali imali župnika kojega su podržavali komunisti, a čiji on bio župnik jer je bio župnik, katoličke Crkve ili je bio župnik Komunističke partije? Svaki svećenik se obvezuje na poslušnost svome biskupu. I Svetoj stolici, ne obvezuje se na poslušnost nikakvom političaru niti stranci.

Dakle, tu se onda stvorila podjela i tako se stvara podjela i danas u našem narodu. Tako se stvara podjela i na razini cijele Crkve.

To je nešto što moramo prepoznati i moramo moliti za takve ljude koji možda u svojoj gluposti, u neznanju u naivnosti ne vide da se njima služe da se unese podjela u Crkvu. Za te ljude treba molit, ali evo njihove krive postupke, njihove grijehe treba imenovat i treba odbaciti i osuditi. I to je tako. Tako je i u našem životu.

00:23

Nemojmo se bojat nazvat svoje grijeh imenom, imenovati svoje grijehe i reći: Evo moj grijeh je taj taj, evo zato dolazim na ispovijed. Ne dolazi na ispovijed da se hvalim: evo molio sam, učinio sam to i to. Dobro mi sve ide, dobro sam, sa svima sam u miru, ništa nisam napravio loše… A što je to, to nije ispovijed, to je onda samohvala, dakle na ispovijed dolazimo da Bogu rečemo šta sam sagriješio. Imenuj grijeh, ako se i često ispovijedaš, ako se redovito ispovijedaš svaki tjedan ili svaki dan ko sveti Leopold. Dođeš sa konkretnim grijesima za koje se kaješ. Ako nemaš to nemoj dolazit, što ćeš dolazit ako se ne kaješ. Bog ti nema što oprostiti. Ostani doma! Dakle, moramo pronaći konkretne grijehe i reći:  je, to je moj grijeh, kajem se za to - imenovat ga osudit ga, odbacit ga. 00:24

To je ono što nam je pokazao dobri razbojnik na križu gdje je dakle, nadmašio sve one pravednike svoga vremena kad je u tom istom svome pokajanju imenovanje sebe kao grešnika, i kad je priznanjem Isusa kao Boga dakle postigao raj. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Dakle, tu vidimo kolika je snaga pokajanja, kolika je snaga kad iskreno rečemo svoje grijehe. Dakle, ne moramo se, ne smijemo se bojati toga da prokažemo svoj grijeh, da rečemo, evo to je to. Jer ako ga imenujem, ako ga donesem pred Boga onda mi Bog oprašta, a ako ga skrivam ako ga opravdavam ako ga umanjujem ako ga uljepšavam, onda to nije to. Onda mi Bog oprašta dio, ali ne oprašta mi sve, a onda zašto sam dolazio na ispovijed.

Zato shvatimo ispovijed ozbiljno. Sakramenti nisu da se s njima poigravamo nego su sakramenti pogonsko gorivo da od njih živimo, da postanemo pravi kršćani, da postanemo svetci i svatko je od nas, pozvan da bude svet. Dakle nitko nije od toga izuzet i onaj koji ne postane svet neće se spasiti.

00:25 Ko dolazi u raj, ko se nalazi u raju? U raju se nalaze sveti. Prema tome, ako ne postanemo sveti na ovoj zemlji, dakle čeka nas čistilište, gdje ćemo onda puno težim putem doći do svetosti gdje jednostavno možemo onda dakle provesti mjesto 70 godina, 80 ovoga života na zemlji, možemo provesti 8000 godina u čistilištu, pa dakle sa mukama i tjelesnim i nutarnjim i svakakvima i onda nema popusta, nego je to to. Prema tome idimo do kraja. Nemojmo se štediti.