O krunici

 https://www.youtube.com/live/G_Of_yfgA1A?is=-mNkdBNPtIv-Y-VS

Don Josip Mužić O KRUNICI

Razmatranje o Marijinu majčinstvu

U prvom razmatranju ću se zaustaviti samo na par redaka iz Evanđelja po Ivanu. Oni glase:

„Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojeg je ljubio, reče majci: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od toga časa uze je učenik sebi.“

Ove Isusove riječi s križa su temelj naše pobožnosti prema Gospi i smatranja Marije našom majkom. Kao što vidimo u Ivanovu evanđelju (posebno koje počinje bičevanjem i krunjenjem trnovom krunom), Isus u svemu tome ima stalni nadzor nad vlastitim životom. On je onaj koji odlučuje kad će se predati u ruke grešnika. U Maslinskom vrtu on stoji uspravno pod svim zlostavljanjima koja prolazi. On drži kontrolu nad svojim životom i nad svime što se događa oko njega.

Njegovo božanstvo je skriveno, ali se može naslutiti. To je bilo vidljivo u Maslinskom vrtu – kad on kaže: "Koga tražite?", a oni svi popadaše po podu. Tu se vidjelo da On ima vlast i da On sam odlučuje da se preda. Zato Isus kaže Pilatu: "Ne bi imao nad mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo." To je ono što ukazuje da je Isus tempirao stvari sve dok nije došao njegov čas, nego – kad je došao njegov čas, onda se predao u ruke neprijatelja. Mogao je u svakom trenutku iskoristiti svoje božanstvo i osloboditi se, poraziti svoje neprijatelje i pokazati svoju moć, ali on to nije učinio.

Objava božanstva kroz odnos prema Mariji i Ivanu

U ovim riječima upućenim Mariji i upućenim Ivanu, On otkriva jednu duboku objavu Njegova božanstva. Otkriva svoju volju. Otkriva da to nije puko zbrinjavanje Marije (kako ćemo vidjeti, to nije bilo ni potrebno), nego nešto drugo. Mariju on ovdje zove: "Ženo!"

I na svadbi u Kani je tako oslovio Mariju. To je bilo na početku njegova javnog djelovanja, i sad na kraju oslovljava je na isti način. Tada znamo da je napravio prvo čudo, vodu pretvorio u vino, i kaže: "Moj čas još nije došao!" Čas na križu. U toj muci i smrti na križu tada se rađa Crkva i postaje njegova zaručnica. Ovaj naziv "Ženo" nije pogrdan naziv, nego ima jednu svoju ljepotu koja se na prvi mah ne vidi.

Ovim nazivom Isus otvara majčino srce drugom majčinstvu koje su predstavljene u osobi apostola Ivana, koji je stajao pod križem i koji je imao prisan odnos s Isusom. Učenik se ovdje ne predstavlja svojim imenom, ali on baš zato, jer se ne predstavlja svojim imenom, još lakše predstavlja svakoga od nas i sve njegove prave učenike. Nije samo da se radi o odnosu Marije i Ivana, nego Ivan predstavlja sve one koji su Isusovi učenici i onda Marija postaje majka svih nas, svakog onog koji je želi prihvatiti kao majku. Imamo još jedno značenje, a to je da Žena koju evanđelist nikad ne naziva pravim imenom (samo: Isusova majka), i Ivan apostol na kraju tako zove i Crkvu koju nalazimo u 1. i 2. poslanici te u knjizi Otkrivenja.

Nadnaravno majčinstvo i suvremeni svijet

Čini se da je Isus namjeravao povjeriti svoju majku nekomu u iščekivanju svoje vlastite muke. To je prvo što nam na neki način pada na um – da se htio pobrinuti i skrbiti za svoju majku. Nije više imala svetog Josipa, pa je morala na neki način biti zbrinuta. Kad malo bolje promotrimo, onda vidimo da su Isusove namjere bile drugačije.

Da je Isus mislio samo na to kako će zbrinuti svoju majku, onda bi jedino obraćanje bilo ono svetom Ivanu. Umjesto toga, on se prije obraća Mariji povjeravajući joj Ivana. U prvom planu ima Crkvu koju predstavlja sveti Ivan. Zbrinjava je na taj način da je povjerava Mariji. Tek nakon toga se obraća učeniku i traži od njega da prihvati taj dar Marijina majčinstva. I to je ono što se traži od svakog od nas – jer Marija je svakom od nas ponuđena za majku, ali svatko od nas je može prihvatiti za majku ili ne prihvatiti.

Često nailazimo na nerazumijevanje u pobožnosti prema Gospi, u majčinskom odnosu prema nama i našeg sinovskog odnosa prema njoj. 

Majčinstvo je poremećeno na više načina. Poremećeno je time da je stvorena takva "kultura smrti" da žene sve teže vide svoje ostvarenje u majčinstvu. Vidimo da je pobačaj učinio jednu drugu stvar: više se majčinska ljubav ne podrazumijeva. I onda je zbog toga teže razumjeti Marijino majčinstvo i teže ga je prihvatiti. Zato, kako vidimo, tu nastaju poteškoće. Uvijek su stvari vezane: nadnaravno pretpostavlja naravno. Ako nema naravne osnove, puno teže će nadnaravno djelovati. Onda milost nema zapreka za djelovat. Zato tamo gdje je zdrava narav – u zemljama Trećeg svijeta – lakše je evangelizirati jer oni žive jednu prirodnu moralnost i nije problem. Dok u razvijenim zemljama to je drugačije i vidimo da je problem višestruk.

Zašto baš pod Križem?

Iz ovoga vidimo da Isus želi prije svega zbrinuti Ivana. Evanđelje nekoliko puta govori o Isusovoj braći (koji se semitski nazivaju braćom), i u toj kulturi patrijarhalnoj, gdje se drži do obiteljskih veza, Marija nema nikoga. Skrb spada na njezinu najbližu rodbinu i oni bi tu dužnost preuzeli, ne bi zakazali.

Nadalje, ovdje se ne može raditi o jednostavnoj oporuci, obznaniti svoju volju i osigurati Mariju materijalno. Mogao je to učiniti već na početku javnog djelovanja. Zato je nelogično da bi Isus čekao do samog trenutka svoje smrti da to obznani. Isus je čekao ovaj čas jer ovo povjeravanje nije jednostavna oporuka, nego je čin koji je usko povezan sa otajstvom otkupljenja. Zato se ovo povjeravanje nije moglo dogoditi nigdje drugdje nego pod Križem.

Također smo vidjeli da Isus Mariju zove "Ženom". Kako je to učinio u Kani, i kao što je javno djelovanje označio prisustvom Gospinim, tako je i kraj njegova djelovanja/života na Golgoti označen prisustvom Marijinim. Nije bila vidljiva u javnom djelovanju – kad je bio popularan, slavan, Marije tu nije bilo – ona je bila u pozadini. A onda kad je bilo najpotrebnije – u vrijeme njegove muke – ona je tu. Pod Križem Marija je dala Crkvu koja se rađa... 

To povjeravanje se nije moglo dogoditi nigdje drugdje jer Crkva nije mogla biti povjerena Mariji osim u trenutku rođenja Crkve, odnosno kako kaže Ivan – pod Križem. Isto tako, tek u trenutku njezina rođenja Crkva može osloviti Mariju sa riječima: "Majko!". 

Marijino novo majčinstvo

Također treba uočiti da Marijino majčinstvo dobiva jedan novi vid, jer je određena za sina koji nije fizički rođen od nje. Ovo majčinstvo nadilazi ono zemaljsko... Ivan nije rođen od nje, nije joj čak ni njezin rođak i nije joj u bliskom srodstvu.

Nije najstariji sin Zebedejev. U židovskoj tradiciji obično je prvorođenac uzimao bilo kakvu ulogu odgovornosti. Znamo da Ivan ima starijeg brata i po toj logici on bi trebao preuzeti nju.

Povjeravanje Marije strancu, a ne bliskom rođaku, moglo je biti i uvredljivo. Sve to pokazuje da je Isusova nakana nadilazila brigu za Marijinu zemaljsku sudbinu. U tom slučaju Isus bi postupio drugačije. Ivan je stoga predstavnik zajednice učenika koji će u ovom trenutku Mariju prepoznati kao svoju majku. Od tog trenutka nadalje Marija preuzima ovo univerzalno majčinstvo i u vlastitoj boli istinski rađa novo čovječanstvo ujedinjujući sa svojim pristankom volju svoga Sina. Ovo je kao drugi Marijin "Fiat".

Kao što je bio kod navještenja, prije utjelovljenja, tako prije nego će Marija postati Majka Crkve – od nje se traži pristanak. Kad Isus kaže: "Evo ti sina", traži da ona pristane na to. Iz toga razumijemo kako se naziv suotkupiteljica može primijeniti na Mariju na novi, potpuni, izvoran način.

Duhovno srodstvo jače od krvnoga

Primajući Ivana kao svoga Sina, Marija doseže vrhunac .. otkriva potpuno nove odnose. Svatko tko ide u dubine učeništva Kristova doživljava smanjenje odnosa izvedenih iz krvnog srodstva i vidi koliko je duhovno jače od ovoga prije. I doista, krvno srodstvo je važno, ali se po krvnom srodstvu ne spašava. Spašavamo se po onome duhovnome i zato Isus kaže, kada Ga ona žena hvali, kaže - tko je moja majka, tko su moja braća - oni koji vrše volju oca mojega i to je Marija vršila najviše od svih ljudi koji su Krista posluživali. Od tog trenutka nadalje snagom krvnog srodstva u Krvi Kristovoj - Ivan je Marijin sin, u punom i stvarnom smislu, možda čak i više nego da je fizički rođen od nje. kao što je Marija istinska majka njemu, u dubljem smislu od onoga kojim se doživljava ljudsko majčinstvo. Najveća razlika između ljudskog i djevičanskog majčinstva jest u tome što - tko god je istinsko dijete Marijino, on je sličan njoj u srcu. 

Sličnost Ivana i Marije

Ljudski stvarati djecu znači prenijeti život novom biću koje nosi fizičke karakteristike obiteljskog stabla, To su djeca koja fizički nalikuju roditeljima, ali mogu biti sasvim različita po srcu. Ivan je imao najdublje razumijevanje Isusa, bio je najbliži Isusu od svih apostola i to je dakle, ona duhovna blizina koju on ima i sa Marijom. I zato kod djece, ako im ne prenesemo ono duhovno što imamo, koliko god nas vezivala krv, nasljedstvo materijalno to je manje važno i često posve nevažno ako nema ovoga prvoga. Tako da kad djeca krenu drugim putem, kad se otuđe od vjere, postanu bezvjerci i slično, tu se stvori jedan razdor, to su sad dva duhovna svijeta, i onda vrlo teško je imati jedno razumijevanje.

Žena pod križem... Žena u Kani... 

Na ljudskoj razini može se postići jedan minimum, ali u biti, oni su na distanci. I ako završe život kao takvi stranci pitanje je hoće li se u vječnosti naći skupa. Zato je najvažnije da se zadrži to duhovno zajedništvo. 

Velika sličnost spaja Djevicu Mariju s učenikom kojeg je Isus volio. Ivan je jedini među dvanaestoricom njegov pouzdanik. Na Posljednjoj večeri Petar kaže Ivan da pita tko je izdajica. Vidimo da je Ivan najmlađi od njih, da živi djevičanstvo, kao što je živjela i Gospa. To su sve neke sličnosti koje olakšavaju ovaj trenutak kad ih Isus povjerava jedno drugome. Samo oni koji žive svoj život kao manje kopije Krista i njegove majke, mogu reći da su istinski ponovo rođeni kao nova stvorenja. Biti rođen od ljudskih roditelja znači biti sličan njima po DNK, biti rođen od Otkupitelja i Suotkupiteljice znači biti sličan njima srcem i umom, i reproducirati u vlastitoj ljudskosti osobine i crte njihove nutarnje slike. Ovo se nije dogodilo iznebuha. Isus je pripremao teren za to, pripremao je svoju majku za to, za ovo novo iskustvo majčinstva, da ima djecu koja će joj istinski nalikovati. To je činio posebno tijekom njegova javnog života. To više puta opažamo i uočavamo u obliku pedagogije kojom je Sin udaljio majku od njenog ljudskog majčinstva. Prvi put je to učinio baš na svadbi u Kani, kad ju je nazvao ženom. Jedina rečenica koju Isus upućuje Mariji tijekom susreta snažno je obilježena tom božanskom pedagogijom kojom se ona mora sve više udaljavati od svoga majčinstva fizičkoga prema njima. "Ženo, što ja imam s tobom!" To su teške riječi. Fali pravi odmak od fizičkog majčinstva. Tako da je Kana za Mariju bila ono što je za Josipa bilo nalaženje Isusa u hramu. Tada je Marija rekla: Otac tvoj i ja tražili smo te s mukom. A Isus je rekao: Niste li znali da moram biti u onome što je Oca mojega. To je za Josipa predstavljalo umanjenje vlastitog očinstva. On je bio poočim, ali nikad nije to poočinstvo nije bilo osporeno, ni od strane Isusa ni ikoga drugoga. Prvi put sa 12 godina Isus tu pravi jedno razgraničenje. Isus odgovara - Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega. Isus ne mora odgovarati zbog jednostavne činjenice da je Josip samo poočim. Isus, međutim, mora odgovarati svom Ocu. To je ono što je iznad ljudske veze. To je ono prvo. Pod njim je Josipovo očinstvo zasjenjeno. Marija je možda vjerovala da je umanjivanje Josipova očinstva logična činjenica. Potpuna prirodna posljedica za čovjeka koji nije bio Isusov pravi otac, ali joj je bilo teže prihvatiti umanjivanje vlastitog majčinstva koje je bilo - stvarno i konkretno. Isus je zaista izišao iz njene utrobe, on je tijelo njenog tijela. I na vjenčanju u Kani, Marija počinje shvaćati da se ne samo Josipovo prividno očinstvo moralo umanjiti nego i se i njeno vlastito stvarno majčinstvo proći proces preobrazbe. Lišiti se onog ljudskog koliko je moguće i ući u jednu drugu dimenziju. Niti Očevo božansko očinstvo ne dopušta nikakav drugi roditeljski autoritet, osim sebe. Niti sam Isus prizna ikakav autoritet nad sobom, osim Očevog. Prema tome, ako Isus čini nešto iz poslušnosti prema zemaljskim vlastima to je isključivo radi njegove slobodne volje. U Kani je Marijino majčinstvo umanjeno. Marija je pozvana da se psihološki distancira od svoje ženske sklonosti da sina smatra nečim svojim, da ga posvaja. I vidimo da je Marija tu odluku usvojila, jer je baš ta njena neprisutnost u Isusovu javnom djelovanju, pokazala da je ona dala Isusu slobodu, da je ona napravila taj odmak od ove prirodne potrebe da se veže za svoje dijete. Kad je na svadbi usred slavlja nestalo vina Marija intervenira svojim majčinskim autoritetom, kod svog Sina koji može riješiti problem. Ona uzima zdravo za gotovo da će je Sin poslušati. Isus je doista poslušao, čineći čudo koje nije pretjerano uključeno, koje zapravo nije oslobođenje ni iscjeljenje, nego potcrtava da je njegova poslušnost prema Mariji ... moj čas još nije došao. Ako je sad od Marije traži da ima sad ovo duhovno majčinstvo, da je Majka Crkve - ...to je ono što se traži od Ivana, to je ono što se traži od svakog od nas. 

Učenik prima Mariju

Ako je Isus ostavio svoje učenike predstavljene u osobi ljubljenog učenika u rukama žene, ... nam je tako ostavio svoju Majku Crkvu - u rukama učenika. On je rekao Ivanu: Evo ti Majke - evanđelist nastavlja - i  od toga časa učenik je primi u svoj dom. Vidimo da je taj čas bio pod križem. To nije značilo ono što doslovno govore ove riječi. To je označavalo da je Isus primio Mariju kao dragu i vrijednu osobu. To nas podsjeća na ono što Ivan kaže u svojim pismima kad sebe naziva prezbiterom koji ljubi odabranu Gospu i koji moli za nju, kako bi se brinuo za nju i branio je od Antikrista tj. od onih koji ne priznaju Krista i nastoje uznemiriti djecu Crkve. 

Riječi retka 27 kažu - I od tog časa učenik je uze k sebi. To je vjerniji i bolji prijevod. Podsjeća nas na ono na početku Matejeva evanđelja, kad evanđelista počinje svoj izvještaj viđenjem anđela u snu Josipa, Marijina muža. Kaže: Josipe, Sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju, jer ono što je u njoj začeto je od Duha Svetoga. Matej počinje svoje evanđelje povjeravanjem Marije i Isusa Josipu. I ona završava svoj izvještaj time što Isus povjerava svoju Majku u ruke ljubljenog učenika. Josipu je bilo povjereno ono najdragocjenije što Bog ima na zemlji - svoga Sina i Mariju, a Ivanu je sada namijenjena uloga slična Josipovoj. Nije dovoljno da Marija preuzme svoju ulogu majke nego učenik mora postati sve više svjestan Marijina majčinstva. ...na Kalvariji.
Sad znamo da će učenik samom činjenicom da ga Isus voli prihvatiti ono što On od njega traži. Tekst kaže - uze je od toga časa - a to bi mogli prevesti kao - primio ju je u svoju intimnost. Dakle, to se ne odnosi na primanje u svoju kuću, u svoj dom. Marija nije predmet koji treba uzeti. Ona je osoba koja je primljena u najdubljem smislu glagola - To je dobrodošlica puna ljubavi. Kaže: od tog časa je uze k sebi. Primio ju je kao dragocjeno vlasništvo. To izražava svu ljubav kojom je učenik kojega je Isus volio poslušao svog učitelja. kaže - primio ju je u svoju intimnost  - to znači - primio ju je u svoj unutarnji život vjere, a unutarnjost učenika nije ništa drugo nego njegova spremnost da se u vjeri otvori Isusovim posljednjim riječima da izvrši njegov duhovni testament postavši sin Isusove majke, primajući je kao Majku u svom životu. Isusova Majka je sada i njegova majka. Marija nas prima kao drugog Isusa. O. kaže: Svaki čovjek koji je postao savršen više ne živi - nego Krist živi u njemu. Budući da Krist živi u njemu Mariji se kaže: Evo ti sina! (Ti imaš mene). 

Marija nas vodi Isusu

Marija nas želi vidjeti kao Isusa i želi nas dovesti Isusu. Zato, pobožnost prema Gospi ima za cilj da nas dovede k Isusu i da nas suobliči s Isusom.  Događaj na Kalvariji završava riječima - Gledat će onoga koga su proboli. A tko su prvi koji su gledali probodenog Isusa? Marija i učenik koji ju je primio kao Majku. Marija ne želi da se usredotočimo na nju, nego na Isusa. Marija nas želi vidjeti kao drugog Isusa. Što smo sličniji Isusu to je veća njena ljubav prema nama. Iz svega ovoga vidimo da je Marija postavljena od Isusa da nam bude majka. Zato, kršćanin nikad neće biti sam, neće biti siroče. Ne samo da je dijete Božje, nego ima i Mariju za majku. U Crkvi je nazivamo Majkom Isusovom, a istovremeno i našom majkom. Zato Crkva ima marijansko lice. Drugi Vatikanski sabor naglašava još jedan aspekt i kaže - Marija je naša majka u redu milosti. Dakle, to duhovno majčinstvo znači da ne samo uzima brigu za nas da nam bude majka po Isusovoj želji nego da preko nje imamo sve milosti koje su nam za to potrebne. 

Marijino majčinstvo se stalno nastavlja

Ovo Marijino majčinstvo neprekidno se nastavlja od trenutka njenog pristanka kod navještanja, koje je bez oklijevanja držala podno križa ... Njenim uznesenjem na nebo nije napustila ovo spasenjsko poslanje. Vidimo da nas Isus nije napustio kad je uzišao k Ocu, nego djeluje na razne načine do konca svijeta, i zato kažemo kad je čovjek u milosti Božjoj onda Bog prebiva u njegovoj duši, djeluje preko svoje riječi. Prisutnost Božja čini da je prisutan u sakramentu Euharistije, na razne načine je ovdje s nama. Jednako tako se i Marijino poslanje se nastavlja do konca svijeta. Ona uznesena na nebo nije napustila svoje poslanje, nego svojim mnogostrukim zagovorom nastavlja za nas dobivati darove vječnost spasenja. Svojom majčinskom ljubavlju brine se za braću i sestre svoga Sina koji su još uvijek na hodočašću. U opasnosti su i u tjeskobi dok ne budu dovedeni u svoju blaženu Domovinu. ... To je dano Crkvi i to ostaje... Mi nismo prepušteni sami sebi. To se znalo dogodit kod ljudskih roditelja, da dobiju djecu i onda ih napuste. To Bog ne čini s nama. Bog nam je dao život i kad nam je dao život pobrinuo se da nam da najbolje vrijeme i ako smo rođeni u ovom stoljeću to nije slučajno. To je stoljeće koje je najbolje za nas, da se rodimo u najboljim okolnostima, da dobijemo roditelje koji su za nas najpogodniji. I za svakog od nas ima jedan plan kako bi trebao izgledati njegov život da postigne svoje ostvarenje i bude sretan. 

Naš odgovor

Zato - pronaći Božju volju, njegov plan za nas. njegov naum - znači pronaći svoju sreću. Vidimo da uz to da je Bog onda svojim prisustvom, Marijinim prisustvom i brigom prati nas u svakom našem koraku. Jasno, on poštuje našu slobodu. Na nama je da možemo to prihvatiti i da to možemo i odbit - i bitno je drugačiji ishod odluka i života. Jer u biti kad čovjek odbija pomoć, skrb i brigu Boga za sebe čini čin oholosti; kao da mu poručuje - ja znam bolje od tebe što je za mene dobro. To je kao da malo dijete od 4-5 godina počne diktirat pravila u kući kako će se ponašat, jer ono zna bolje od njih. Znači, to je umišljenost i oholost koja nas udaljava od Boga i vjerujemo da smo samodostatni, punimo se sa nadmenosti i otuđimo se od Njega i zato nas Marijino majčinstvo drži stalno u blizini svoga Sina i vodi nas da tu vezu s njim sve više produbljujemo i da rastemo u tom odnosu s Njime. 

malo slika za duhovne obnove

Prva subota u mjesecu

 

Ukazanja u Ćosanlijama, IV dio

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Fra Miroslav Džaja, pišući o događanjima u Ćosanlijama, prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima.

Svi su svećenici, posebno za vrijeme samih događanja, bili vrlo oprezni u vezi sa svojim očitovanjem o ukazanjima pazeći da se ne bi zamjerili vlastima. Zato jedna svjedokinja kaže: „Fratri nisu ništa govorili."¹ Privatno, međutim, stvari stoje drukčije pa tako mnogi zaključuju da su župnici u pravilu podržavali ukazanja. Sigurno je to dijelom bilo da se ne zamjere narodu koji je vjerovao i da ih se ne optuži da podilaze vlastima. Neki pak jednostavno pokazuju otvorenost za pozitivno mišljenje kao fra B. Vidović koji piše: „Stvar teče, pa vidit ćemo, kako će se završiti." To znači pustiti da se narod okuplja i donijeti sud na kraju nakon što su se sabrale sve činjenice.

Osporavanje ukazanja

Treći pisani izvor o ukazanjima je Kronika Franjevačkog samostana na Gorici. Kronika samostana nije vođena za razdoblje od 1942. do 1955. koje uključuje i događanja u Ćosanlijama. Tek naknadno se ispisuje to razdoblje, a zadaću obavlja fra Miroslav (Mirko) Džaja (1885. - 1972.). On piše kad su prošla najteža poratna progonstva, nakon što su ukazanja završena i s jednim vremenskim odmakom. To mu dozvoljava da sagleda cjelokupnu situaciju i da donese sud slobodno, bez straha da se kome zamjeri. Pišući o događanjima u Ćosanlijama on prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima. Dakle znamo autora, ali ne znamo razloge zašto je došao do navedenoga zaključka. On je imao kontakt sa župom u Čukliću jer je prije Drugoga svjetskoga rata neko vrijeme bio upravitelj Franjevačkoga svjetovnog reda, a moguće je da je bio i župnik. Džaja zauzima kategoričan stav odbacivanja autentičnosti fenomena: „Stvar je inscenirala inače nabožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija valjda radi nekog religioznog bulažnjenja, jer se je poslije pokazalo, da je sve samo - fantazija. Sva je sreća da se župnik nije u to ništa pačao."

Ljetopisac ne spominje druge vidioce nego samo Janju koju drži odgovornu za sve. Ujedno donosi negativan sud o događanjima optužujući Janju da je ona sve organizirala („inscenirala") odnosno isključujući da se išta nadnaravno zbilo. Iako joj priznaje pobožnost, pa vjerojatno i dobru vjeru, za „ukazanja" pretpostavlja da proizlaze iz bolesne religioznosti („religioznog bulažnjenja") što bi značilo da je dotična sve to sebi umislila. U prilog tomu ne nudi nikakav argument niti navodi da je razgovarao s Janjom ili proveo ikakvo istraživanje. Jedino što nudi kao krunski dokaz jest konačan ishod događanja. Ne obrazlaže iz čega se poslije pokazalo da je sve to plod mašte kao da se to samo po sebi razumije. Ako to zaključuje na osnovi prisilne obustave okupljanja naroda ili na stvarnim lakovjernim ispadima pojedinaca, to nije dovoljno niti može osporiti Janjino svjedočanstvo. Imajući na umu, iznesena negativna prosudba je osobno mišljenje koje niti je htjelo biti niti može biti crkveni pravorijek o autentičnosti tadašnjih ukazanja.

Za vrijeme ukazanja Janja je imala oko dvadeset godina za razliku od Gojke koja je imala deset godina i Celije koja je imala devet godina. Stoga je ona za djevojčice bila autoritet, a pred vlastima glavna odgovorna za sve što se događalo. Njoj se vjerovalo a sve druge, koji su kazivali da vide, nije se uzimalo ozbiljno.7

Rod Franjičevića je podrijetlom iz Ugljana i živjeli su prvo u Biloj odakle su se polovinom devetnaestoga stoljeća preselili u Ćosanlije. Braća „Stipan (1839.), Toma zv. 'Tomika' (1843. 1909.) i Jozo zv. 'Joko' (1846. – 1933.) preci su svih Franjičevića iz Čosanlija." 

Janjin stric je bio fra Anđelko Franjičević koji je prešao u dijecezanske svećenike. Janjina obitelj je uvijek bila pobožna i u kući se molilo.10 Janja je imala brata Jozu Franjičevića (1933. - 2020.) i dvije sestre Andu (r. 1939.) i Mariju (r. 1936.). Jozo je živio u Ćosanlijama i imao četiri kćeri (Slavica, Jelica, Draže-na, Marija) i sina Matu."

Janja je do svoje smrti živjela sa svojom obitelji i nije se udala. Otac joj je bio Marko, nadimak „Baćo", a majka Jela Barać iz Bile. Janja je puno trpjela i zbog komunista nije se smjela isticati.12 Rano ujutro u šest sati kad bi zvonio pozdrav Gospi, odlazila je na mjesto ukazanja (groblje) da se pomoli.13 U svibnju bi predvodila krunicu, djeci je držala vjeronauk i učila ih molitve. 15 Ovo je bilo posebno važno u vrijeme od listopada 1952. godine do srpnja 1955. godine kada je župniku fra Luji Franjičeviću bilo onemogućeno da poučava djecu u vjeri. Iz toga je razvidno da je Janja dobro poznavala katolički nauk i bila kadra prenositi ga drugima. No također otkriva i njezinu odvažnost jer se time dodatno zamjerala vlastima i riskirala dodatne progone pa i zatvor. Svako jutro je išla u crkvu¹6 i stalno se molila. 17 Resila ju je strpljivost i nikad nije klela. 18 Govorila je da se vjeruje i moli i da će Bog dati. 19

/Svojim životom Janja je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju/

Imala je bolest kože na nosu odakle se proširila po licu. 20 Madež išla sama sebi ukloniti pa se proširio i ugrozio vid te je bila slabovidna. 21 Kad je oboljela, nije izlazila iz kuće. 22 Teško je bolovala, iscurile su joj zjenice i bila je sva u ranama. 23 No do kraja je bila strpljiva i u tom vremenu molila.24 Upamćene su i njezine posljednje riječi upućene majci: „Baće moj, nećeš me više okrećati po mene će doći Blažena Djevica Marija i moj Isus!"25  Ujutro je preminula. Imala je svega 44. godine.

Svi su u selu držali da je osoba velike vjere. Janja je imala uokvirenu Gospinu sliku koju je resila ukrasima kojima su se djeca mazala kad bi bila bolesna. 26 Iz toga se vidi da su izuzetno držali do Janje i njezine molitve. Štoviše, mnogi su odrasli smatrali da je bila svetica, 27 odnosno „živa svetica". 28 Imajući na umu Isusove riječi da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24), ovo je istinsko priznanje koje isključuje da je takva osoba mogla biti prevarantica ili psihički bolesna osoba. Svojim životom ona je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Beskompromisna politika katolika - Vinkovci - don Josip Mužić

Na kraju ove tribine don Josip spominje primjer jedne žene u tridesetim godinama, koju pozna, a koja je obrazovana, govori više jezika i radi na kruzeru za bogate. Iako se radi o naizgled uspješnom i dobro plaćenom poslu, njezina svakodnevica je izrazito iscrpljujuća – spava samo dva sata dnevno, radi gotovo neprekidno i postupno narušava vlastito zdravlje i privatni život. Odustala je od ozbiljne veze i obitelji, a počinju se javljati i problemi s pamćenjem. Unatoč očito teškim uvjetima, ona ne vidi sebe kao žrtvu, nego osjeća zahvalnost i dužnost prema poslodavcima.

Tu situaciju interpretira kao primjer Stockholmskog sindroma – psihološkog fenomena u kojem se žrtva emocionalno veže uz onoga tko je iskorištava ili zlostavlja. Smatra da ona pogrešno percipira stvarnost jer ne prepoznaje izrabljivanje, nego ga opravdava i čak produbljuje vlastitim dodatnim angažmanom. Kao jedino rješenje vidi da joj kaže istinu tj da joj ukaže na problem te je potakne da prekine takav odnos i pronađe zdraviji životni put.

Tvrdi da se sličan obrazac ponašanja može vidjeti i u narodu, koji kroz povijest prihvaća različite oblike dominacije i nepravde – od stranih vlasti do suvremenih političkih i ekonomskih utjecaja. Prema njegovom mišljenju, ljudi razvijaju svojevrsnu privrženost onima koji ih iskorištavaju te ih ne prepoznaju kao “zlostavljače”.

Govornik kritizira percepciju da je država uistinu suverena, pravedna ili kršćanska. Smatra da u praksi nedostaje stvarne zaštite temeljnih vrijednosti poput života, obitelji, odgoja djece u vlastitoj vjeri i brige za najranjivije. Ističe da političke elite ne služe općem dobru, nego vlastitim interesima ili vanjskim centrima moći, zbog čega narod ostaje bez stvarne zaštite.

Naglašava da kršćanski pristup ne znači ignoriranje nepravde u ime mira, nego prepoznavanje i imenovanje zla. Kao ključnu poruku izdvaja potrebu suočavanja s istinom, jer samo istina može dovesti do oslobođenja i promjene.

U završnici poziva na osobnu i kolektivnu odgovornost. Vjeruje da promjena počinje od pojedinca i da je to jedini put prema boljoj budućnosti.

Ukazanja u Ćosanlijama III dio

 PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ, ožujak 2026.

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je bila spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i uništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi."¹

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali. Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti. Grupu iz Prologa su istukli pendrecima, a druge su pritvorili. Ljude su zatvarali i u kapelu. Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti. Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli. Ovo iskustvo Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila. Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru". 10 Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.¹¹ Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru. 12

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja."13 Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine, a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. - 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.). 15 Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar.16 Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača."17 Samostanski kroničar kaže „sva je sreća" da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa čosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947. godine."18 Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto. 19 Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika. 

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)