CRKVA SV. FILIPA NERIJA, iznutra

 

Pobožnost prema Gospi

Marija kao djeliteljica Božjih milosti

Marijino majčinstvo podrazumijeva puno toga, a konkretno da je ona djeliteljica Božjih milosti. Majka u obitelji je ona koja više osjeća iskazuje ljubav nego otac, preko nje na taj način dobivamo više, a tako je u odnosu sa Nebeskom majkom. 

Jednostavno Bogu se svidjelo da joj da da ona može raspolagati sa milostima koje su nam namijenjeni udjeljivat ih onako kako su nam potrebne. I zato se ona štuje pod nazivima: odvjetnica, braniteljica, pomoćnica, posrednica. Jer jedino Isusovo posredništvo ne isključuje Marijino posredništvo. Ono je podređeno, ali je posredništvo. Glavni cilj svake autentične marijanske pobožnosti je voditi vjernike Gospodinu Isusu Kristu. Marija nije krajnji cilj. Ona nije božica, ona je ljudsko stvorenje. Ona je među ljudima ima najuzvišeniji položaj zato jer je Majka Božja i zato ona nije krajnji cilj, krajnji cilj je Isus. Ona nas vodi do Boga. I jednostavno svojom majčinskom ljubavlju olakšava put do Spasitelja. 

Majčinska ljubav

Kad gledamo zašto je Bog stvorio muško i žensko vidimo da je to dragocjeno u obitelji, jer za djecu je potrebno i jedno i drugo. Dva različita prístupa. Potreban je onaj pristup majčinski koji daje ljubav, suosjećanje i slično, nježnost, a s druge strane potrebno je također i promišljenost i strogost koju daje otac. Tu se njih dvoje nadopunjuju. Marija kao posrednica olakšava svojom majčinskom ljubavlju put do Spasitelja.

Gospino proroštvo

Gdje je najavljena pobožnost prema Gospi? Tu vidimo da je sama Gospa prorokovala tu pobožnost kad je rekla: od sad će me svi naraštaju zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni. Po tome što je Bog učinio u njenom životu, u njoj, uzdigao ju je i učinio svojom majkom, to je ono što je čini da ima posebnu ulogu u spasenju ljudskog roda. Zbog toga kršćani moraju imati sinovsku svijest o Mariji. I ako je ona naša majka koja nam je dana kao takva od Isusa, a mi smo njezina djeca onda najbolje da živimo posljedice toga odnosa s njom. 

Zemaljsko i nebesko majčinstvo

Zemaljsko prirodno majčinstvo nam daje jednu sliku tog nebeskog majčinstva. Majka daje život svom djetetu jednom pri porodu, zatim njeguje i održava taj život brigom nekoliko godina, i više godina dok dijete ne postane samostalno. Zatim Marija nam neprestano daje božanski život za vrijeme cijelog našeg života zemaljskog. Njena briga za nas kako rastemo u životu milosti - raste. Tako postaje sve više naša majka, a mi sve više njezina djeca. 

Bez Marije - kao protestanti?

Neki praktički negiraju Marijino majčinstvo tvrdeći da su u redu milosti Bog i njegov Sin dovoljni. To je ono što vidimo u protestantizmu. Oni nemaju pobožnost prema Gospi; misle kao da bi ona mogla umanjiti, zasjeniti pobožnost prema jedinom Spasitelju, Isusu Kristu. Takvo eliminiranje, iako često nesvjesno, izuzetno je ozbiljno. Kad bi dijete gledalo na svoju majku kao da je ona prvotni izvor života, od nje bi napravilo idola i počelo u njoj gledati Boga. Ali kad bi dijete potvrđujući da život dolazi od Boga bilo bez svoje majke sigurno bi umrlo ili se barem ne bi pravilno razvijalo. Znači, sinovska, djetinja ljubav prema majci isključuje ljubav prema... jedno pretpostavlja drugo. 

Bog nam je htio dati Majku da nas vodi do pune zrelosti

Bog je htio da Marija bude za nas --- božanske milosti. I u tome kao i svemu trebamo ispitati stvari kakve jesu, kakvima ih je Bog htio i učinio. 

To znači da bez Marije ne možemo pravilno rasti kao djeca Božja. 

Ne možemo doći do punine kršćanskog identiteta, ne možemo dobiti potpuni odgoj, ne možemo doći do zrelosti. Sv. Pio X je rekao ... zavedeni obmanama đavla vjeruju da mogu bez pomoći Djevice. Jao onima koji napuste Mariju pod izlikom štovanja Isusa. Kao što je Bog predvidio da nam treba jedno i drugo, da nam treba i ova ženska figura u povijesti spasenja. također u kolektivnoj povijesti spasenja. 

Pravi odnos prema Mariji

Sveti Ljudevit Montfortski kaže da sinovski odnos prema Djevici karakterizira 5 odlika. koje nam daju da prepoznamo da je to autentičan odnos, a to je da taj odnos mora biti privržen, nježan, svet, ustrajan i nesebičan. 
Što bi značilo da mora biti... kao što vidimo odnosi mogu biti i površni, na društvenim mrežama, gdje se mnoga prijateljstva svedu na to da bi netko lajkao, ne-lajkao, To je dakle, jedna potpuno površna razina. ... Tako mi imamo poznanike kojima se javimo, pitamo ih kako su i sl. To je nešto izvanjsko. To je jedno iskazivanje poštivanja, uljudno ponašanje. 

Unutarnji odnos prema Mariji

***Za pravi odnos potrebno je da postoji ova UNUTARNJA dimenzija. To je važno i u našem odnosu prema Mariji. 

Nije dovoljno se zadovoljit samo izvanjskim činima, gestama, kao što je čin štovanja, i sudjelovanja u vjerskim obredima - pa idemo na procesiju, štujemo Gospinu sliku, da se naklonimo, da učinimo nešto drugo u čast Gospe, to su izvanjska čašćenja. Važno je da ta izvanjska čašćenja prati i unutarnji stav i onda je to to puno važnije od onog izvanjskog. Mi kao ljudi ne možemo bez izvanjskog, to je potrebno, ali moramo znati što je važnije. Ako se mi ponašamo učtivo, ljubazno, kulturno sa svojim roditeljima, a u srcu gajimo mržnju to nije to. Ili, ako nema mržnje, ali smo indiferentni, ravnodušni, nije nas briga, dakle to nije ispravan odnos. zato je važno što se krije u našem srcu, što se krije u našoj nutrini. To je onda poziv da u dubini svog srca učenik uspostavi životni odnos s Majkom Božjom. Vanjka pobožnost je jedan popratni učinak onog unutarnjeg, što pomaže unutarnjem da se izrazi, ali to je od drugotne važnosti. 

Nasljeovanje svetaca < nasljedovanje Marije

Ovdje je dobro spomenut da nasljedovanje Marije i nasljedovanje svetaca nisu iste prirode. Jer za kršćanina je nasljedovanje svetaca takoreći izvanjsko. To je ...njihov dobar primjer, u slučaju Majke Tereze iz Kalkute vidimo njenu brigu za bolesne, nemoćne i sl. i onda to potakne osobu da to primjenjuje u praksi, da se daje tim ljudima, da se daje onima potrebnima u svojoj okolini i sl. Tu nasljedujemo njihove vanjske čine. Međutim nasljedovanje Gospe uvijek je unutarnje za kršćanina. U smislu da mu život Marijin koju pokušava nasljedovati ona sama kao božanska majka udjeljuje od Boga. To je nešto kako vidimo drugačije. To je da se trebamo suobličavat na unutarnji način, stavovima, ali i da od nje tražimo i dobivamo milosti koje su nam potrebne, da budemo po njenoj mjeri, pravi sinovi u tom odnosu. Sinovska tj. djetinja ljubav prema Gospi je temelj unutarnje pobožnosti prema njoj. To ne znači da će naš odnos prema njoj biti infantilan, da smo mi nezrela djeca od tri-četiri godine, ali u tom odnosu male djece ima puno toga što treba sačuvati kroz cijeli život, a to je dakle svijest da si ti dijete, a da je ona Majka, da je ona roditeljica. I tu je jedna razlika. Zato, kako vidimo bez obzira koliko god mi godina imali, dok su nam god majke žive uvijek smo mi njihova djeca. I to je ono što nas onda navodi ne samo da pokazujemo poštivanje prema majci nego da je ljubimo onom ljubavlju kao kad smo bili djeca. Ta ljubav je sad svjesnija, promišljenija, imamo iskustvo života iza sebe. Ali ono što je bilo autentično u djetinjstvu ostaje za cijeli život. Istina je da smo preko nje dobili život i da je to onaj izvor na kojem se temelji naš život. 

Kako bi kršćanin trebao voljeti Mariju

Neki se boje upasti u pretjerivanju po tom pitanju. No, kako smo pozvani nasljedovati Krista uzmimo onda Krista kao uzor, nasljedujmo Njega. Pitajmo se - kako se on postavljao prema svojoj Majci? Pokušajmo voljeti Mariju onako kako ju je Krist volio. To je prava mjera  - onako kako ju je on volio. Znači, to će nam pomoći da se zadržimo točno u onim odrednicama koje isključuju svako pretjerivanje i koje su sasvim prihvatljive. 

Kao kršćani pozvani smo sudjelovati u svemu što je u Kristovu srcu. Moramo imati istu misao kao Krist. To znači moramo prihvatiti Njegovu ljuba prema Ocu, Njegovu poslušnost, Njegovu ljubav prema ljudima, njegovu molitvu, radost, trud i njegov križ - sve. A to znači da moramo prihvatiti i njegovu ljubav prema Njegovoj majci Mariji koja je i naša majka. To je dakle granica naše ljubavi prema Gospi koju ne smijemo prijeći. 

Sumnjam da će itko od nas nadmašiti Isusa u ljubavi prema Gospi. Prema tome ne trebamo se bojati pretjerivanja. Ono što nam može pomoći - Isusova ljubav prema Gospi - može nam pokazat u očitovanjima gdje može biti pretjerivanja, stvari koje nisu kako bi trebale biti. 

Izvanjske pobožnosti

U izvanjskim manifestacijama moglo bi postojati pretjerivanje. Takvu opasnost kršćani lako svladaju kad u Marijanskoj pobožnosti pridržavaju univerzalne norme liturgije i pučkih pobožnosti koje preporučuje Crkva. Crkva bdije nad tim izrazima pobožnosti i onda stavlja određenu mjeru. Kad se toga držimo, ne trebamo se bojati ni da ćemo izvanjski pretjerati. Vidimo da su neki oblici pobožnosti izvana izgledaju zastarjelo, to ne znači da zato što se sad prakticiraju da nisu po sebi vrijedni. Prije je bilo kod nas u Bosni i hercegovi i Dalmaciji, da su ljudi na koljenima obilazili oko oltara, kipa i to je bio iskaz pobožnosti. Obilazili su i oko cijele crkve na koljenima i dobivali bi uslišanje. To je bio jedan pokornički čin, zahtjevan, ali popraćen molitvom, ali koji je bio vapaj upućen Bogu. To vidimo da je prisutno na nekim mjestima kao kod sv. Ive u Podmilačju, gdje dođe puno svijeta svake godine i mnogi dolaze rade tu pobožnost. Ta pobožnost je u sebi dobra. Danas nam može izgledati neobična, pretjerana, ali kad gledamo duh - nakanu, onda je je to nešto ... 

Naša pobožnost prema Mariji mora biti NJEŽNA

***Osim što pobožnost treba biti unutarnja - trebamo paziti da taj stav bude unutarnji, druga karakteristika je da bude NJEŽNA, da ne budemo grubi. Prema roditeljima, normalno da možemo imati različite stavove, mišljenja, a pitanje je kako ćemo mi to svoje neslaganje, različitost pokazat. Ako to pokazujemo na grubi način koji vrijeđa, koji druge ponižava onda to ide protiv ljubavi, protiv tog elementarnog poštivanja. I potrebno je pazit na način da ne povrijedimo ljubav u načinu ophođenja. da budemo obazrivi i jednako tako vrijedi i u odnosu prema Gospi. Zato, ova odlika nježnost. Nježnost uključuje u sebi potpuno povjerenje, jednostavnost i pouzdanje. I sastoji se u očekivanju svake pomoći od Gospe u duhovnim, tjelesnim i materijalnim potrebama.

Divljenje

 Ti sinovski osjećaju podrazumIjevaju radosno divljenje prema Gospi. Puna milost - to je njeno vlastito ime. Milosti puna. U njoj nema tame grijeha. Ona je potpuno sjajna, najčistija, neokaljana. Ona je bezgrešna. U njoj nam se otkriva moć i milosrđe Oca, otkupiteljska svetost Kristova, i pobožanstvena moć Duha Svetoga. U njoj spoznajemo besplatnost milosti, jer od njenog svetog začeća Bog posvećuje onu koja će mu biti majka čuvajući je od svake ljage grijeha. U Isusu ne vidimo plod milosti nego korijen svake milosti. A u Mariji, s divljenjem i u radosti promatramo najsavršeniji plod Kristove milosti. 
Ona je ona koja je najvjernije odgovorila na milosti i koja je donijela najljepši plod. zato, važno je doći do toga da otkrijemo Marijinu ljepotu i da imamo taj jedan pozivni stav divljenja.

Povjerenje djeteta

 Razumljivo je da kršćani bez pobožnosti prema Gospi doživljavaju beskrajne strahove i tjeskobe, koja su poput djece koja se osjećaju bez Majke. Naprotiv, oni koji postanu poput djece pojednostavne svoj život. Vrate se na to da s Gospom budu djeca, u onom najjednostavnijem izdanju, prime je za ruku i onda žive uvijek se povjeravajući u Njenu majčinsku brigu. Najstarija poznata molitva Gospi izražava to bezgranično sinovsko povjerenje. "Pod tvoju se zaštitu utječemo sveta Bogorodice, ... "

Primjer Juan Diega

Povjerenje koje kršćani trebaju imati prema Gospi nadahnjuje mnoge istinite pripovijesti iz prošlosti. Možda jedan od najljepših odlomaka o ovoj temi nalazi se u dijalozima između Gospe Gudalupske i blaženog Juan Diega. Tako konkretno 12.12. 1531. u četvrtom ukazanju Juan Diego je zabrinut zbog teške bolesti svog ujaka započinje govoreći Djevici i kaže: "Kćeri moja, najmanja od mojih kćeri, Gospe, nadam se da si sretna, kako si se probudila, jesi li dobro sa zdravljem? Gospe i kćeri moja!" Vidimo da taj neuk čovjek, domorodac, koristi priproste jednostavne riječi koje su pune nježnosti. Inače, u Latinskoj Americi koriste deminutive, ...svakako joj se obraća na tako jednostavan način, da je pita kako je, kako je dočekala novi dan, kako je sa zdravljem, ... i to je ono što su njegovi načini obraćanja. A nakon toga joj iznosi svoju muku. Nakon što je saslušala govor Juan Diega milostiva Djevica odgovori: Čuj i dobro zapamti sine moj najmanji, da je ništa to što te plaši i žalosti, neka se ne uznemiruje tvoje srce, ne boj se te bolesti niti bilo koje druge bolesti i tjeskobe, nisam li ja ovdje, ja koja sam tvoja majka?! Nisi li pod mojom sjenom, nisam li ja tvoje zdravlje, nisi li možda u mome krilu, što ti je još potrebno? Neka te ništa ne ožalošćuje niti uznemiruje. Neka te ne žalosti bolest tvoga strica jer on od nje neće umrijeti. Budi siguran da je već ozdravio. Ozdravljenje je kao potvrda onoga da je Marija stalno uz njega, kao i uz svakoga od nas i da stalno vodi brigu o nama, da se ne moramo i ne smijemo tjeskobno brinut, na što nas i Isus poziva. Kad kaže jasno: Ne brinite se tjeskobno. Svaki dan ima dovoljno svoje brige. Znači, vodit ćemo brigu o onome što nam je povjereno, bit ćemo odgovorni, u životu, ali ne smijemo dopustiti da ta briga prijeđe onu normalnu mjeru, da nas počne razarat, da se pretvori u tjeskobnu brigu, da onda nema ništa od molitve, da nema ništa od međuljudskih odnosa, nemamo vremena za ništa, donosimo samo negativu i to je nešto što nije dobro.  Zato je u svim mukama koje možemo imat važno se sjetit toga da imamo majku, da možemo računat na njen oslonac, i da se ne moramo brinut. Činit ćemo ono što možemo i nastojati se čuvati. 

***Treća odlika je da ljubav prema Gospi treba biti 

Pobožnost prema Mariji treba biti SVETA

SVETA. U smislu da povjerenje Mariji mora voditi njenu djecu da se radikalno odvoje od grijeha i da živimo Marijinim stilom, njegujući njene glavne vrline: poniznost, vjeru, poslušnost, molitvu, strpljenje, čistoću. Drugim riječima to znači - nasljedovanje Marije. Ona je najbolje nasljedovala Krista zato je ona punina evanđelja. 

Crkva, nasljedujući majku, Gospodina svoga, snagom Duha Svetoga, čuva i razvija sve vrline. S druge strane jasno da nasljedovati Mariju znači i nasljedovati Isusa, budući da ona sama kaže: Činite što god vam kaže! U tom smislu Majka Kristova se predstavlja ljudima kao glasnogovornica volje Sina pokazujući na one zahtjeve koji se moraju ispuniti kako bi se očitovala spasonosna moć Mesije. 

Svetost je u svakodnevnici

I kad se čovjek pita koji je put svetosti  - Crkva je jasno definirala - da se SVETOST ne sastoji u velikim djelima. čudima, vanjskim manifestacijama, posebnim darovima ili karizmama, nego da se svetost sastoji u vjernom savjesnom ispunjavanju volje Božje, koja se iskazuje kroz naše staleške dužnosti. Znači, ti si majka, žena, muž, ... i kao takav si otac, suprug... i to su glavne dužnosti. Imaš svoju širu obitelj iz koje si potekao, tu imaš također obveze i dužnosti, imaš onda dužnosti prema obavezama bilo u kućanstvu, bilo izvan kuće, i kad to savjesno radimo onda imamo ispunjen dan. Živimo svoj odnos s Bogom. Imamo i molitveni život. To je onda sve povezano. I onda vidimo da su najveću svetost postigli Marija i Josip koji se nisu odlikovali nekim posebnim djelima, nisu podizali revolucije, nisu bili slavni, moćni, bogati, uspješni, ... Živjeli su jednim obiteljskim životom. Nitko nije prepoznavao tu vrijednost, samo je Bog vidio vrijednost toga života. A postigli su najveću svetost. Zašto? Zato jer su postigli to da su najviše ljubili Boga preko tog svog jednostavnog, običnog života. Ljubeći Njegova Sina. Imali su tu privilegiju da im je Bog Otac povjerio svoga Sina, ali oni su na to privilegiju odgovorili u punini. Zato, ovaj naš obični svakodnevni život, sivilo svakodnevnice krije u sebi najveću tajnu svetosti. Tu možemo najviše iskazati Bogu ljubav, jer tu možemo činit stvari koje su ljudima nevidljive i nećemo dobiti priznanje, nećemo se uzoholit niti ćemo sebe dokazivati i liječiti svoje frustracije, nego ćemo stvarno činiti stvari samozatajno, samo iz ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima. To je ono što dom ispunja toplinom, čini da ima srce i da je nezamjenjiv. Onda nemaš potrebu izlazit u restorane, kafiće. Imaš u kući sve što ti je potrebno. 

Pobožnost prema Gospi treba biti USTRAJNA - traje cijeli život

***Četvrta odlika je da je pobožnost prema Gospi  - USTRAJNA. Kako vidimo u odnosu prema svojim roditeljima  - svatko od nas prođe pubertet i onda se osporava njihov autoritet, način način odgoja, stavovi, razmišljanja, i sl. Ako se tada prekine odnos s njima - ako ih se prezre - onda tu nešto nije dobro. Potrebno je da se odnos bez obzira na različita mišljenja, na stavove, da se odnos nastavi, da sačuvamo ono najvrijednije, da sačuvamo međusobnu ljubav. Tako, i u odnosu prema Gospi - ako je taj odnos samo u jednoj fazi života, to nije to. Mora biti stalan. Mora pokrivat cijeli život. To je ono što daje stabilnost i liječi nas od prevrtljivosti. Osoba prestaje biti melankolična i bojažljiva i to u konačnici vodi do apostolske hrabrosti protiv svega što sprječava ispunjavanje volje Božje i svjedočanstvo Isusa Krista. Ustrajna pobožnost prema Gospi pomaže vjernicima da nauče "tešku" ljubav, koja ne bježi od patnje. Nekako se podrazumijeva da u molitvi nalazimo ushit, zadovoljstvo, osjećaje, ganuća i razne druge osjećaje, a zaboravljamo da je najvažnija molitva Isusova bila ona koju je pokazao u Maslinskom vrtu i na križu. U Maslinskom vrtu kad je molio - Neka me mimoiđe ovaj kalež, ali neka bude volja Tvoja, a ne moja. Kad se znojio krvavim znojem. To je molitva gdje je imao najveću duševnu muku, ali je protivno ljudskoj naravi prihvatio volju Božju - na križu. Kad kaže: ispunjeno je. Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj. Oprosti im jer ne znaju što čine - što su to nego molitve. Onda kad je najteže. Molitva doživljava svoj vrhunac na križu. Zato, ne smijemo bježat od križa. 

Kao Marija pod križem

Ustrajna ljubav prema Gospi nas uči da u toj teškoj ljubavi prema križu i patnji, tko se s povjerenjem predaje Božjoj vjernosti, stojeći postojano pod križem poput Marije. Marija je bila postojana pod križem. Stajala je pod križem. Stabat mater dolorosa. Bolna majka je stajala pod križem. Nije uzmicala. Nije se povlačila, ni pod pogrdama, niti pod vrijeđanjem, omalovažavanjem, pod onom mukom sinovljevom, koju je vidjela nije tražila da joj daju sredstava za umirenje niti radila spektakl nego je bila tu i ostala do kraja. Bila je svjesna što to znači za nju i što to traži od nje - da jednostavno ako je njen sin svjesno prihvatio muku da nas spasi onda ona mora biti tu njemu podrška. Ne može se se sad prepustiti osjećajima kukanja, ridanja, nego mora biti podrška, cijelim srcem biti uz njega, dati mu snagu koliko ona to može kao žena da ispuni volju očevu do kraja. I po tome je ona suotkupiteljica. Zato bi velika trebala biti naša zahvalnost prema Mariji, suotkupiteljici. 

Znak predodređenosti

Sveti Ivan Avilski piše - Ako je njena ljubav ukorijenjena u tvom srcu - to je znak predodređenosti. Ovu nagradu joj je dao naš Gospodin. Oni koje je Njegovo veličanstvo izabralo imaju veliku odanost njegovoj majci ukorijenjenu u svojim srcima. ... dobrim životom, budi joj zahvalan dobrim djelima. Ako imamo ljubav prema Gospi to je veliki dar kojega treba čuvat, kojega treba razvijati, na čemu treba biti zahvalan, ali to je, kaže ovaj svetac, to je znak predodređenosti. To je jedno jamstvo spasenja, da ćemo mi zahvaljujući tome biti spašeni. Zato je to nešto dragocijeno što ne smijemo ni pod koju cijenu izgubiti. 

Nekad je potrebno malo. Sjećam se kao dijete, pravih splićana je bilo malo, ljudi koji bi došli sa sela, i ako bi dopustili da im se nametnu kompleksi onda bi se stidjeli što je njihova majka nepismena, što govori po seljački, što ne zna čitati i sramili se svoje majke, pa bi se čak neki, čemu sam bio i svjedok, izrugivali se kako govori, ... Ako mi dopustimo da pod utjecajem nekih intelekutalaca, teologa i sl. da nam nabijaju komplekse u odnosu prema Gospi  - onda ćemo skrenuti s pravoga puta. Dovoljno je malo. 

U našoj bogosloviji, npr. bio sam svjedok da netko moli krunicu, a nakon toga mu dođe profesor i reče mu - pa šta on moli krunicu. Ako on to prihvati ozbiljno, nabit će mu  komplekse i izgubit će zvanje ili će biti promašeno zvanje. Znači, ostavimo po strani to da takav odgojitelj ne bui uopće trebao biti u tom zavodu nego bi ga trebalo poslat negdje drugdje, to je prvo, ali kad je već tu onda je važno da očvrsnemo i da se naučimo borit za ljubav prema Majci, da ne dopustimo da nam itko to otme.

Ljubav prema Gospi mora biti NESEBIČNA: traži dobro drugog

***Ljubav prema Gospi na kraju NESEBIČNA. Prava ljubav, autentična koja ne gleda samo na sebe nego ima i tu dobrohotnost, taj altruizam. Zato su već grci razlikovali eros-erotsku ljubav i prijateljsku ljubav. Erotska ljubav - čovjek traži svoje vlastito zadovoljstvo. U prvom planu je sebičnost, egoizam. Ova filia - prijateljska tu se traži dobro drugoga, gleda se kako drugoga usrećiti, Već iz duha ljubavi. Kad kažemo nesebična - mora   biti nesebična, da tražimo kako njoj ugoditi, kako nju proslaviti. I tada nasljedujemo nju, ne tražimo sebe, kao što ni Gospa nije tražila sebe, nego je tražila kako će proslaviti Boga. Kako će ugodiit Bogu. Upravo je Marija ta koja Bogu prikazuje naš svakodnevni život nakon što smo joj ga povjerili. To već čisti naše djelovanje od sjena naših zlih sklonosti. Put je kršćanske svetosti tada bitno ojačan. 

Sveti Ljudevit ovo pojašnjava. Kaže: Svaki kršćanin prije krštenja bio je pod vlašću sotone. U krštenju se odriče Zloga i oslobađa se utjecaja Zloga. To odricanje i posljedično posvećenje Bogu događa se kroz usta kuma ili kume. Međutim dok se u krštenju ovo prinošenje sebe Bogu događa kroz usta jednostavnih ljudi, kuma ili kumen, sinovstvo u odnosu s Marijom, prinošenje sebe Bogu događa se kroz njena usta. Stoga, ako u krštenju djeteta zreli kršćani mogu pratiti novokrštene u vjeri tim više Marija može učiniti sa svakim učenikom koji joj je povjeren kao dijete. Ona vodi brigu i skrbi za njega. I kad se prikažemo, povjerimo Bogu, onda će voditi brigu da naše molitve i žrtve zasluge i sve to iskoristi na najbolji mogući način. Nadalje, postoji dubok i kristološki razlog za davanje sebe Majčinstvu Djevice.

zato sv. Montfort kaže: Učitelj nije prezirao biti joj pokoran i poslušan 30 godina. Bio je poslušan i pokoran njoj i Josipu 30 godina. Nije htio doći u dobi savršenog čovjeka neovisna od drugima. Mogao je učinit da postane čovjekom od 30 godina. kao što se rodio od Gospe a da nije povrijedio njenog djevičanstva da ona ostane Djevica - mogao je učiniti da se rodi od nje i kao odrastao čovjek. I da prođe sve one faze djetinjstva, ovisnosti o drugima, i da dođe kao gotov čovjek. A nije Nego je odabrao krenut od početka da prođe sve što prolazimo mi i da bude poslušan. 90 posto svog života je živio u tom znaku podložnosti Mariji i Josipu. 

Potpuno predanje Mariji

Tko se podvrgne Mariji nasljedujući Isusa, najviše slavi Boga. Ako biti kršćanin znači živjeti poput Krista onda se sličnost s Njim mora proširiti i na Njegov sinovski odnos s Marijom. Ovo povjerenje Mariji prati posebno iskustvo slobode. Čovjek se više ne oslanja na vlastite sklonosti i zasluge, vrline i dobra djela. Potpuno ih je žrtvovao Kristu po Marijinim rukama. Tada se više ne brine za sebe i svoj put vjere pa čak ni svoje grijehe i vrline. Poput djeteta u Majčinu naručju. Sve pripada Mariji. Ona će se pobrinuti za ono što nedostaje i ukloni sve mrlje. To je ono što papa kaže: Totus tuus - Sav tvoj. To je preuzeo od Montforta. 

Može li se slijediti Isusa bez Marije

Intervju - Petar Jurčević

O krunici

 https://www.youtube.com/live/G_Of_yfgA1A?is=-mNkdBNPtIv-Y-VS

Don Josip Mužić O KRUNICI

Razmatranje o Marijinu majčinstvu

U prvom razmatranju ću se zaustaviti samo na par redaka iz Evanđelja po Ivanu. Oni glase:

„Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojeg je ljubio, reče majci: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od toga časa uze je učenik sebi.“

Ove Isusove riječi s križa su temelj naše pobožnosti prema Gospi i smatranja Marije našom majkom. Kao što vidimo u Ivanovu evanđelju (posebno koje počinje bičevanjem i krunjenjem trnovom krunom), Isus u svemu tome ima stalni nadzor nad vlastitim životom. On je onaj koji odlučuje kad će se predati u ruke grešnika. U Maslinskom vrtu on stoji uspravno pod svim zlostavljanjima koja prolazi. On drži kontrolu nad svojim životom i nad svime što se događa oko njega.

Njegovo božanstvo je skriveno, ali se može naslutiti. To je bilo vidljivo u Maslinskom vrtu – kad on kaže: "Koga tražite?", a oni svi popadaše po podu. Tu se vidjelo da On ima vlast i da On sam odlučuje da se preda. Zato Isus kaže Pilatu: "Ne bi imao nad mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo." To je ono što ukazuje da je Isus tempirao stvari sve dok nije došao njegov čas, nego – kad je došao njegov čas, onda se predao u ruke neprijatelja. Mogao je u svakom trenutku iskoristiti svoje božanstvo i osloboditi se, poraziti svoje neprijatelje i pokazati svoju moć, ali on to nije učinio.

Objava božanstva kroz odnos prema Mariji i Ivanu

U ovim riječima upućenim Mariji i upućenim Ivanu, On otkriva jednu duboku objavu Njegova božanstva. Otkriva svoju volju. Otkriva da to nije puko zbrinjavanje Marije (kako ćemo vidjeti, to nije bilo ni potrebno), nego nešto drugo. Mariju on ovdje zove: "Ženo!"

I na svadbi u Kani je tako oslovio Mariju. To je bilo na početku njegova javnog djelovanja, i sad na kraju oslovljava je na isti način. Tada znamo da je napravio prvo čudo, vodu pretvorio u vino, i kaže: "Moj čas još nije došao!" Čas na križu. U toj muci i smrti na križu tada se rađa Crkva i postaje njegova zaručnica. Ovaj naziv "Ženo" nije pogrdan naziv, nego ima jednu svoju ljepotu koja se na prvi mah ne vidi.

Ovim nazivom Isus otvara majčino srce drugom majčinstvu koje su predstavljene u osobi apostola Ivana, koji je stajao pod križem i koji je imao prisan odnos s Isusom. Učenik se ovdje ne predstavlja svojim imenom, ali on baš zato, jer se ne predstavlja svojim imenom, još lakše predstavlja svakoga od nas i sve njegove prave učenike. Nije samo da se radi o odnosu Marije i Ivana, nego Ivan predstavlja sve one koji su Isusovi učenici i onda Marija postaje majka svih nas, svakog onog koji je želi prihvatiti kao majku. Imamo još jedno značenje, a to je da Žena koju evanđelist nikad ne naziva pravim imenom (samo: Isusova majka), i Ivan apostol na kraju tako zove i Crkvu koju nalazimo u 1. i 2. poslanici te u knjizi Otkrivenja.

Nadnaravno majčinstvo i suvremeni svijet

Čini se da je Isus namjeravao povjeriti svoju majku nekomu u iščekivanju svoje vlastite muke. To je prvo što nam na neki način pada na um – da se htio pobrinuti i skrbiti za svoju majku. Nije više imala svetog Josipa, pa je morala na neki način biti zbrinuta. Kad malo bolje promotrimo, onda vidimo da su Isusove namjere bile drugačije.

Da je Isus mislio samo na to kako će zbrinuti svoju majku, onda bi jedino obraćanje bilo ono svetom Ivanu. Umjesto toga, on se prije obraća Mariji povjeravajući joj Ivana. U prvom planu ima Crkvu koju predstavlja sveti Ivan. Zbrinjava je na taj način da je povjerava Mariji. Tek nakon toga se obraća učeniku i traži od njega da prihvati taj dar Marijina majčinstva. I to je ono što se traži od svakog od nas – jer Marija je svakom od nas ponuđena za majku, ali svatko od nas je može prihvatiti za majku ili ne prihvatiti.

Često nailazimo na nerazumijevanje u pobožnosti prema Gospi, u majčinskom odnosu prema nama i našeg sinovskog odnosa prema njoj. 

Majčinstvo je poremećeno na više načina. Poremećeno je time da je stvorena takva "kultura smrti" da žene sve teže vide svoje ostvarenje u majčinstvu. Vidimo da je pobačaj učinio jednu drugu stvar: više se majčinska ljubav ne podrazumijeva. I onda je zbog toga teže razumjeti Marijino majčinstvo i teže ga je prihvatiti. Zato, kako vidimo, tu nastaju poteškoće. Uvijek su stvari vezane: nadnaravno pretpostavlja naravno. Ako nema naravne osnove, puno teže će nadnaravno djelovati. Onda milost nema zapreka za djelovat. Zato tamo gdje je zdrava narav – u zemljama Trećeg svijeta – lakše je evangelizirati jer oni žive jednu prirodnu moralnost i nije problem. Dok u razvijenim zemljama to je drugačije i vidimo da je problem višestruk.

Zašto baš pod Križem?

Iz ovoga vidimo da Isus želi prije svega zbrinuti Ivana. Evanđelje nekoliko puta govori o Isusovoj braći (koji se semitski nazivaju braćom), i u toj kulturi patrijarhalnoj, gdje se drži do obiteljskih veza, Marija nema nikoga. Skrb spada na njezinu najbližu rodbinu i oni bi tu dužnost preuzeli, ne bi zakazali.

Nadalje, ovdje se ne može raditi o jednostavnoj oporuci, obznaniti svoju volju i osigurati Mariju materijalno. Mogao je to učiniti već na početku javnog djelovanja. Zato je nelogično da bi Isus čekao do samog trenutka svoje smrti da to obznani. Isus je čekao ovaj čas jer ovo povjeravanje nije jednostavna oporuka, nego je čin koji je usko povezan sa otajstvom otkupljenja. Zato se ovo povjeravanje nije moglo dogoditi nigdje drugdje nego pod Križem.

Također smo vidjeli da Isus Mariju zove "Ženom". Kako je to učinio u Kani, i kao što je javno djelovanje označio prisustvom Gospinim, tako je i kraj njegova djelovanja/života na Golgoti označen prisustvom Marijinim. Nije bila vidljiva u javnom djelovanju – kad je bio popularan, slavan, Marije tu nije bilo – ona je bila u pozadini. A onda kad je bilo najpotrebnije – u vrijeme njegove muke – ona je tu. Pod Križem Marija je dala Crkvu koja se rađa... 

To povjeravanje se nije moglo dogoditi nigdje drugdje jer Crkva nije mogla biti povjerena Mariji osim u trenutku rođenja Crkve, odnosno kako kaže Ivan – pod Križem. Isto tako, tek u trenutku njezina rođenja Crkva može osloviti Mariju sa riječima: "Majko!". 

Marijino novo majčinstvo

Također treba uočiti da Marijino majčinstvo dobiva jedan novi vid, jer je određena za sina koji nije fizički rođen od nje. Ovo majčinstvo nadilazi ono zemaljsko... Ivan nije rođen od nje, nije joj čak ni njezin rođak i nije joj u bliskom srodstvu.

Nije najstariji sin Zebedejev. U židovskoj tradiciji obično je prvorođenac uzimao bilo kakvu ulogu odgovornosti. Znamo da Ivan ima starijeg brata i po toj logici on bi trebao preuzeti nju.

Povjeravanje Marije strancu, a ne bliskom rođaku, moglo je biti i uvredljivo. Sve to pokazuje da je Isusova nakana nadilazila brigu za Marijinu zemaljsku sudbinu. U tom slučaju Isus bi postupio drugačije. Ivan je stoga predstavnik zajednice učenika koji će u ovom trenutku Mariju prepoznati kao svoju majku. Od tog trenutka nadalje Marija preuzima ovo univerzalno majčinstvo i u vlastitoj boli istinski rađa novo čovječanstvo ujedinjujući sa svojim pristankom volju svoga Sina. Ovo je kao drugi Marijin "Fiat".

Kao što je bio kod navještenja, prije utjelovljenja, tako prije nego će Marija postati Majka Crkve – od nje se traži pristanak. Kad Isus kaže: "Evo ti sina", traži da ona pristane na to. Iz toga razumijemo kako se naziv suotkupiteljica može primijeniti na Mariju na novi, potpuni, izvoran način.

Duhovno srodstvo jače od krvnoga

Primajući Ivana kao svoga Sina, Marija doseže vrhunac .. otkriva potpuno nove odnose. Svatko tko ide u dubine učeništva Kristova doživljava smanjenje odnosa izvedenih iz krvnog srodstva i vidi koliko je duhovno jače od ovoga prije. I doista, krvno srodstvo je važno, ali se po krvnom srodstvu ne spašava. Spašavamo se po onome duhovnome i zato Isus kaže, kada Ga ona žena hvali, kaže - tko je moja majka, tko su moja braća - oni koji vrše volju oca mojega i to je Marija vršila najviše od svih ljudi koji su Krista posluživali. Od tog trenutka nadalje snagom krvnog srodstva u Krvi Kristovoj - Ivan je Marijin sin, u punom i stvarnom smislu, možda čak i više nego da je fizički rođen od nje. kao što je Marija istinska majka njemu, u dubljem smislu od onoga kojim se doživljava ljudsko majčinstvo. Najveća razlika između ljudskog i djevičanskog majčinstva jest u tome što - tko god je istinsko dijete Marijino, on je sličan njoj u srcu. 

Sličnost Ivana i Marije

Ljudski stvarati djecu znači prenijeti život novom biću koje nosi fizičke karakteristike obiteljskog stabla, To su djeca koja fizički nalikuju roditeljima, ali mogu biti sasvim različita po srcu. Ivan je imao najdublje razumijevanje Isusa, bio je najbliži Isusu od svih apostola i to je dakle, ona duhovna blizina koju on ima i sa Marijom. I zato kod djece, ako im ne prenesemo ono duhovno što imamo, koliko god nas vezivala krv, nasljedstvo materijalno to je manje važno i često posve nevažno ako nema ovoga prvoga. Tako da kad djeca krenu drugim putem, kad se otuđe od vjere, postanu bezvjerci i slično, tu se stvori jedan razdor, to su sad dva duhovna svijeta, i onda vrlo teško je imati jedno razumijevanje.

Žena pod križem... Žena u Kani... 

Na ljudskoj razini može se postići jedan minimum, ali u biti, oni su na distanci. I ako završe život kao takvi stranci pitanje je hoće li se u vječnosti naći skupa. Zato je najvažnije da se zadrži to duhovno zajedništvo. 

Velika sličnost spaja Djevicu Mariju s učenikom kojeg je Isus volio. Ivan je jedini među dvanaestoricom njegov pouzdanik. Na Posljednjoj večeri Petar kaže Ivan da pita tko je izdajica. Vidimo da je Ivan najmlađi od njih, da živi djevičanstvo, kao što je živjela i Gospa. To su sve neke sličnosti koje olakšavaju ovaj trenutak kad ih Isus povjerava jedno drugome. Samo oni koji žive svoj život kao manje kopije Krista i njegove majke, mogu reći da su istinski ponovo rođeni kao nova stvorenja. Biti rođen od ljudskih roditelja znači biti sličan njima po DNK, biti rođen od Otkupitelja i Suotkupiteljice znači biti sličan njima srcem i umom, i reproducirati u vlastitoj ljudskosti osobine i crte njihove nutarnje slike. Ovo se nije dogodilo iznebuha. Isus je pripremao teren za to, pripremao je svoju majku za to, za ovo novo iskustvo majčinstva, da ima djecu koja će joj istinski nalikovati. To je činio posebno tijekom njegova javnog života. To više puta opažamo i uočavamo u obliku pedagogije kojom je Sin udaljio majku od njenog ljudskog majčinstva. Prvi put je to učinio baš na svadbi u Kani, kad ju je nazvao ženom. Jedina rečenica koju Isus upućuje Mariji tijekom susreta snažno je obilježena tom božanskom pedagogijom kojom se ona mora sve više udaljavati od svoga majčinstva fizičkoga prema njima. "Ženo, što ja imam s tobom!" To su teške riječi. Fali pravi odmak od fizičkog majčinstva. Tako da je Kana za Mariju bila ono što je za Josipa bilo nalaženje Isusa u hramu. Tada je Marija rekla: Otac tvoj i ja tražili smo te s mukom. A Isus je rekao: Niste li znali da moram biti u onome što je Oca mojega. To je za Josipa predstavljalo umanjenje vlastitog očinstva. On je bio poočim, ali nikad nije to poočinstvo nije bilo osporeno, ni od strane Isusa ni ikoga drugoga. Prvi put sa 12 godina Isus tu pravi jedno razgraničenje. Isus odgovara - Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega. Isus ne mora odgovarati zbog jednostavne činjenice da je Josip samo poočim. Isus, međutim, mora odgovarati svom Ocu. To je ono što je iznad ljudske veze. To je ono prvo. Pod njim je Josipovo očinstvo zasjenjeno. Marija je možda vjerovala da je umanjivanje Josipova očinstva logična činjenica. Potpuna prirodna posljedica za čovjeka koji nije bio Isusov pravi otac, ali joj je bilo teže prihvatiti umanjivanje vlastitog majčinstva koje je bilo - stvarno i konkretno. Isus je zaista izišao iz njene utrobe, on je tijelo njenog tijela. I na vjenčanju u Kani, Marija počinje shvaćati da se ne samo Josipovo prividno očinstvo moralo umanjiti nego i se i njeno vlastito stvarno majčinstvo proći proces preobrazbe. Lišiti se onog ljudskog koliko je moguće i ući u jednu drugu dimenziju. Niti Očevo božansko očinstvo ne dopušta nikakav drugi roditeljski autoritet, osim sebe. Niti sam Isus prizna ikakav autoritet nad sobom, osim Očevog. Prema tome, ako Isus čini nešto iz poslušnosti prema zemaljskim vlastima to je isključivo radi njegove slobodne volje. U Kani je Marijino majčinstvo umanjeno. Marija je pozvana da se psihološki distancira od svoje ženske sklonosti da sina smatra nečim svojim, da ga posvaja. I vidimo da je Marija tu odluku usvojila, jer je baš ta njena neprisutnost u Isusovu javnom djelovanju, pokazala da je ona dala Isusu slobodu, da je ona napravila taj odmak od ove prirodne potrebe da se veže za svoje dijete. Kad je na svadbi usred slavlja nestalo vina Marija intervenira svojim majčinskim autoritetom, kod svog Sina koji može riješiti problem. Ona uzima zdravo za gotovo da će je Sin poslušati. Isus je doista poslušao, čineći čudo koje nije pretjerano uključeno, koje zapravo nije oslobođenje ni iscjeljenje, nego potcrtava da je njegova poslušnost prema Mariji ... moj čas još nije došao. Ako je sad od Marije traži da ima sad ovo duhovno majčinstvo, da je Majka Crkve - ...to je ono što se traži od Ivana, to je ono što se traži od svakog od nas. 

Učenik prima Mariju

Ako je Isus ostavio svoje učenike predstavljene u osobi ljubljenog učenika u rukama žene, ... nam je tako ostavio svoju Majku Crkvu - u rukama učenika. On je rekao Ivanu: Evo ti Majke - evanđelist nastavlja - i  od toga časa učenik je primi u svoj dom. Vidimo da je taj čas bio pod križem. To nije značilo ono što doslovno govore ove riječi. To je označavalo da je Isus primio Mariju kao dragu i vrijednu osobu. To nas podsjeća na ono što Ivan kaže u svojim pismima kad sebe naziva prezbiterom koji ljubi odabranu Gospu i koji moli za nju, kako bi se brinuo za nju i branio je od Antikrista tj. od onih koji ne priznaju Krista i nastoje uznemiriti djecu Crkve. 

Riječi retka 27 kažu - I od tog časa učenik je uze k sebi. To je vjerniji i bolji prijevod. Podsjeća nas na ono na početku Matejeva evanđelja, kad evanđelista počinje svoj izvještaj viđenjem anđela u snu Josipa, Marijina muža. Kaže: Josipe, Sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju, jer ono što je u njoj začeto je od Duha Svetoga. Matej počinje svoje evanđelje povjeravanjem Marije i Isusa Josipu. I ona završava svoj izvještaj time što Isus povjerava svoju Majku u ruke ljubljenog učenika. Josipu je bilo povjereno ono najdragocjenije što Bog ima na zemlji - svoga Sina i Mariju, a Ivanu je sada namijenjena uloga slična Josipovoj. Nije dovoljno da Marija preuzme svoju ulogu majke nego učenik mora postati sve više svjestan Marijina majčinstva. ...na Kalvariji.
Sad znamo da će učenik samom činjenicom da ga Isus voli prihvatiti ono što On od njega traži. Tekst kaže - uze je od toga časa - a to bi mogli prevesti kao - primio ju je u svoju intimnost. Dakle, to se ne odnosi na primanje u svoju kuću, u svoj dom. Marija nije predmet koji treba uzeti. Ona je osoba koja je primljena u najdubljem smislu glagola - To je dobrodošlica puna ljubavi. Kaže: od tog časa je uze k sebi. Primio ju je kao dragocjeno vlasništvo. To izražava svu ljubav kojom je učenik kojega je Isus volio poslušao svog učitelja. kaže - primio ju je u svoju intimnost  - to znači - primio ju je u svoj unutarnji život vjere, a unutarnjost učenika nije ništa drugo nego njegova spremnost da se u vjeri otvori Isusovim posljednjim riječima da izvrši njegov duhovni testament postavši sin Isusove majke, primajući je kao Majku u svom životu. Isusova Majka je sada i njegova majka. Marija nas prima kao drugog Isusa. O. kaže: Svaki čovjek koji je postao savršen više ne živi - nego Krist živi u njemu. Budući da Krist živi u njemu Mariji se kaže: Evo ti sina! (Ti imaš mene). 

Marija nas vodi Isusu

Marija nas želi vidjeti kao Isusa i želi nas dovesti Isusu. Zato, pobožnost prema Gospi ima za cilj da nas dovede k Isusu i da nas suobliči s Isusom.  Događaj na Kalvariji završava riječima - Gledat će onoga koga su proboli. A tko su prvi koji su gledali probodenog Isusa? Marija i učenik koji ju je primio kao Majku. Marija ne želi da se usredotočimo na nju, nego na Isusa. Marija nas želi vidjeti kao drugog Isusa. Što smo sličniji Isusu to je veća njena ljubav prema nama. Iz svega ovoga vidimo da je Marija postavljena od Isusa da nam bude majka. Zato, kršćanin nikad neće biti sam, neće biti siroče. Ne samo da je dijete Božje, nego ima i Mariju za majku. U Crkvi je nazivamo Majkom Isusovom, a istovremeno i našom majkom. Zato Crkva ima marijansko lice. Drugi Vatikanski sabor naglašava još jedan aspekt i kaže - Marija je naša majka u redu milosti. Dakle, to duhovno majčinstvo znači da ne samo uzima brigu za nas da nam bude majka po Isusovoj želji nego da preko nje imamo sve milosti koje su nam za to potrebne. 

Marijino majčinstvo se stalno nastavlja

Ovo Marijino majčinstvo neprekidno se nastavlja od trenutka njenog pristanka kod navještanja, koje je bez oklijevanja držala podno križa ... Njenim uznesenjem na nebo nije napustila ovo spasenjsko poslanje. Vidimo da nas Isus nije napustio kad je uzišao k Ocu, nego djeluje na razne načine do konca svijeta, i zato kažemo kad je čovjek u milosti Božjoj onda Bog prebiva u njegovoj duši, djeluje preko svoje riječi. Prisutnost Božja čini da je prisutan u sakramentu Euharistije, na razne načine je ovdje s nama. Jednako tako se i Marijino poslanje se nastavlja do konca svijeta. Ona uznesena na nebo nije napustila svoje poslanje, nego svojim mnogostrukim zagovorom nastavlja za nas dobivati darove vječnost spasenja. Svojom majčinskom ljubavlju brine se za braću i sestre svoga Sina koji su još uvijek na hodočašću. U opasnosti su i u tjeskobi dok ne budu dovedeni u svoju blaženu Domovinu. ... To je dano Crkvi i to ostaje... Mi nismo prepušteni sami sebi. To se znalo dogodit kod ljudskih roditelja, da dobiju djecu i onda ih napuste. To Bog ne čini s nama. Bog nam je dao život i kad nam je dao život pobrinuo se da nam da najbolje vrijeme i ako smo rođeni u ovom stoljeću to nije slučajno. To je stoljeće koje je najbolje za nas, da se rodimo u najboljim okolnostima, da dobijemo roditelje koji su za nas najpogodniji. I za svakog od nas ima jedan plan kako bi trebao izgledati njegov život da postigne svoje ostvarenje i bude sretan. 

Naš odgovor

Zato - pronaći Božju volju, njegov plan za nas. njegov naum - znači pronaći svoju sreću. Vidimo da uz to da je Bog onda svojim prisustvom, Marijinim prisustvom i brigom prati nas u svakom našem koraku. Jasno, on poštuje našu slobodu. Na nama je da možemo to prihvatiti i da to možemo i odbit - i bitno je drugačiji ishod odluka i života. Jer u biti kad čovjek odbija pomoć, skrb i brigu Boga za sebe čini čin oholosti; kao da mu poručuje - ja znam bolje od tebe što je za mene dobro. To je kao da malo dijete od 4-5 godina počne diktirat pravila u kući kako će se ponašat, jer ono zna bolje od njih. Znači, to je umišljenost i oholost koja nas udaljava od Boga i vjerujemo da smo samodostatni, punimo se sa nadmenosti i otuđimo se od Njega i zato nas Marijino majčinstvo drži stalno u blizini svoga Sina i vodi nas da tu vezu s njim sve više produbljujemo i da rastemo u tom odnosu s Njime. 

malo slika za duhovne obnove