„Plava knjiga" o Hrvatima (II.)

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrešnog Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu. 

"Ljubim vas s osobitom majčinskom nježnošću. Danas želim donijeti utjehu i radost svima koji žive u ovoj meni predragoj zemlji.“ Ovim riječima Marija očituje svoju ljubav prema hrvatskom narodu i opisuje je kao posebno majčinsku i nježnu dajući nam tako do znanja da smo, iako maleni, veliki u njezinim očima. Uz to Hrvatsku ovdje izdvaja kao njoj predragu zemlju što je povlastica koja obvezuje. Tako na dva načina ukazuje na jedinstvenu vezu koju ima s nama i neizravno na važnu ulogu koju nam je Bog namijenio u njezinoj borbi protiv Sotone.

Navještaj oslobođenja

Od svojih štovatelja ona traži da budu „svjedoci ljubavi" i „svjedoci molitve", posebno krunice, te da šire obiteljske Cenakule molitve koji su „lijek za velika zla koja danas prijete opstanku kršćanske obitelji zbog ozakonjenja abortusa, razvoda i svih sredstava za sprječavanje života. Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobraze srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.“ Mi nismo izuzeti od zala koja pogađaju svijet, ali nas Gospa poziva da skupa s njom molimo dajući nam tako u ruke najmoćnije oružje kojim možemo spašavati svoju domovinu.

Na kraju obznanjuje: „Čudo milosrdne Isusove ljubavi uskoro će se ispuniti u vašem vremenu. U tom se sastoji trijumf mog Bezgrješnog Srca: u najvećem trijumfu milosrdne Isusove Ljubavi, koja će izmijeniti svijet i odvesti vas u novu eru ljubavi, svetosti i mira. S ovog Cenakula blagoslivljam sve vas, svoj Pokret, vašu Domovinu, Crkvu i cijelo čovječanstvo.“ Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrješnoga Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. Udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu.

Na kraju poruke danoj u Austriji, iste godine u susretu u kojem su sudjelovali i hrvatski svećenici, Marija naviješta skori kraj komunizma u susjednim zemljama „koje su još pod jarmom velikog ropstva" koje uključuju i Hrvatsku i „naviještam vam da je blizu čas njihova oslobođenja". Ovo proroštvo je od velike važnosti jer obznanjuje skori pad tiranskoga sustava koji je izgledao nepobjediv.

Nova kušnja

Posljednja Marijina poruka Hrvatima dana je u Zagrebu 20. rujna 1996. nakon Domovinskoga rata: „Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. Ali sad vas očekuju još veće muke.“ Gospa obznanjuje da je uzrok netom završenoga rata ljutnja Sotone na Hrvate očito jer su, unatoč svojoj slabosti, ostali vjerni Kristu i njegovoj Majci. To je pravi razlog svih zala i patnji koje su nas snašle. No Marija otkriva također da smo njezinim zauzimanjem izišli kao pobjednici iz rata i postigli toliko žuđenu slobodu. Činjenice to potvrđuju. U ratu kada smo bili napadnuti od višestruko nadmoćnijega neprijatelja, premreženi izdajnicima i kada su nas svi iznevjerili, utekli smo se preko molitve krunice Gospi i u njoj pronalazili snagu i nadu. Na koncu se Oluja kao presudna pobjeda za oslobođenje zbila upravo na blagdan Gospe Snježne.

No Marija nam ujedno najavljuje nove i veće izazove u budućnosti. Sada nakon tri desetljeća od završetka rata, na prvi pogled izgleda da nisu nastupile još te najavljene veće kušnje jer što može biti teže od ratnih stradanja. Ali kada malo bolje pogledamo što se događalo u tom razdoblju, razvidno je da se stalno vodio rat i to puno pogubniji. Ovaj novi rat je unutarnji i cilja na duše jer se njime želi izbrisati katolička vjera i nacionalni identitet. Sve banke i glavni nacionalni resursi su u rukama tuđina; političari su redom u službi globalista; svi vodeći mediji vode kulturni protuhrvatski i protukatolički rat; ušli smo u Europu koja prednjači u provođenju protuživotnih i protunaravnih ideologija; ugurali su nas u NATO savez bez referenduma koji se silno trudi da uđe u rat s Rusijom, provode zamjenu stanovništva pa je pola milijuna Hrvata iseljeno a ubrzo će biti useljeno jednako toliko Azijata...

Bogorodica čak pet puta opetuje poziv da se ne bojimo unatoč svojoj brojčanoj malenosti, hvali odaziv na njezin poziv, najavljuje odlučujuću bitku koja će za Crkvu predstavljati „najbolnije čišćenje" te na kraju proslavu Isusa i poraz (...)

Poslanje Hrvata

Na kraju Gospa objašnjava u čemu se sastoji poslanje Hrvata: „Ono što se dogodilo u ovom Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za čitavo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.“

Gospa otkriva da je pravi razlog Domovinskoga rata pokušaj zatora hrvatskoga naroda. Time je u namjerno izazvanoj pomutnji raznih i često proturječnih objašnjenja otkrivena istina. Pokretač i idejni tvorac toga je sam Sotona što znači da su agresori i njihovi pokrovitelji bili puko oruđe u njegovim rukama. Motiv za ovaj genocidni pothvat je samo jedan: vjernost katoličkoj vjeri. Kao što je Stepinac osuđen i otrovan zbog toga, tako je sada cijeli narod bio određen da bude zbrisan s lica zemlje. U postizanju toga cilja, kao izvršitelji, udružile su se „sve sotonske i masonske sile“. Doista dovoljno se prisjetiti embarga na oružje koji nam je bio nametnut i tako nam oduzeto pravo na samoobranu, protuhrvatskog angažmana međunarodnih političara te pogrešnog i štetnog izvještavanja glavnostrujaških medija.

Marija se izravno založila protiv toga udruženog zločinačkog pothvata i porazila ih, protivno svim ljudskim predviđanjima. Hrvati su, iako daleko slabiji, surađivali usrdnom molitvom i junaštvom svojih branitelja te su iz rata izišli kao pobjednici. Ovo naše čudesno iskustvo u zadnjem ratu Bog je upotrijebio da nas učini živim znakom današnjem bezbožnom svijetu koji ignorira i odbacuje nadnaravno uzdajući se samo u svoje ljudske sile. Znak dan od Boga u Svetom pismu ima veliko značenje. I sam Isus je naviješten kao znak. Prvi put od proroka Izaije koji obznanjuje kralju Ahazu: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!" (Iz 7,14). Drugi put od starca Šimuna koji držeći Isusa u naručju za njega prorokuje da će biti „znak osporavan" (Lk 2,34). Hrvatska je dokaz i poučak za cijelo čovječanstvo da će se sve sile ovoga svijeta udružiti na globalnom planu da unište kršćanstvo ali da treba sačuvati nadu i ustrajati u vjernosti Kristu koji će po svojoj Majci poraziti sve neprijatelje.

Poruka završava riječima: „Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu." Hrvati su pozvani da se preko svoje nebeske Majke povežu i okupe s drugima i da budu dio maloga stada u ovom svjetskom sukobu preko kojega će se ostvariti Marijin trijumf u cijelom svijetu. To znači da će biti pod posebnim udarom neprijatelja, podnijeti velike žrtve ali i imati posebne milosti, ostati do kraja vjerni i izići kao pobjednici.

--------------

„Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobrazbe srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.“

VJEČNA HERCEGOVINA

 

VJEČNA HERCEGOVINA, str. 11. 

Posljedica osmanske okupacije bila je da smo kao narod, koji ima jednu domovinu, podijeljeni u dvije države (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) kao svojedobno Židovi u dva kraljevstva. Više od četiri desetljeća prolazili smo kroz pustinju komunističkoga bezboštva....11 str

Bosna i Hercegovina zemlja je mučenika za vjeru, zemlja isposnika i priznavalaca, zemlja koja je stoljećima natapana krvlju mučenika. Ovdje se živjelo od vjere i umiralo za vjeru. ... 11. str

...važno je i da se borimo da im se očuva spomen i da, gdje je god moguće, budu uzneseni na čast oltara. Tu smo često nemarni, baš kao i prema svojim svetcima. Ako su živjeli u tuđini, budu kanonizirani za čas, a ako su ostali u domovini, uvijek ima nešto važnije čime se treba baviti,...11 str.

Kao primjer neka posluži sljedeći slučaj: fra Didak Buntić (Paoča, 9. listopada 1871. - Čitluk, 3. veljače 1922.) veliki dobrotvor i zaštitnik hrvatskoga puka koji je 1917. godine od gladi spasio tisuće djece iz Hercegovine. Šesnaest godina nakon smrti njegovo je tijelo iz čitlučkoga groblja preneseno u Mostar (1938.) i tada je pronađeno neraspadnuto. Kad smo izvadili kovčeg iz groba i otvorili ga, SVI smo vidjeli fra Didakovo tijelo čitavo! - zapisao je svjedok, profesor morala i crkvenoga prava dr. fra Bonifacije Rupčić. Iz nekoga razloga, crkvene vlasti do danas nisu reagirale, a puk bi ga odavna rado vidio izdignutoga na čast žrtvenika...

Tomu je svakako pridonijelo i umanjivanje i nedržanje do svojih vjerskih velikana uvjetovano dugogodišnjim služenjem tuđinu. Ugledni povjesničar fra Gabrijel Hrvatin Jurišić veli: „Povijest Hrvatske često je bila povijest nepravde - od Turaka do Tita. Ne samo da te nepravde nisu ispravljene, nego nisu ni priznate, te su i brojni naši sveti sunarodnjaci kao žrtve nepravde ostali nepriznati, a onda nam i postali nepoznati. Ne može se poreći ni zanemiravanje biskupa, koji su nam kroz stoljeća mahom pristizali iz inozemstva. Tako smo došli do paradoksa: na velik broj osoba na glasu svetosti njih više od osamsto - imamo tek tri proglašena sveca. No kanonizacija je tek kruna svetosti. Sveci se i bez nje mogu štovati, ali prvo ih valja upoznati." Danas, kad smo se izborili za slobodu, trebamo učiniti sve da naši Božji ugodnici zasvijetle u svojem punom sjaju najprije u nas, a onda i u cijeloj Crkvi. Time ćemo im iskazati zahvalnost koja će umnažati i širiti vjeru.  Str 12

Ali-paša bio je poznat po svojoj okrutnosti, pa pravoslavni ljetopisac Čokorilo navodi: Računa se da je za 18 godina svoje vladavine ubio oko 1000 samih pravoslavnih. Ja sam vidio za sve to vrijeme samo četiri slučaja kada je naredio da se strijeljaju Muslimani." 

Njegova tvrđava na Buni širila je strah i jezu. Na toj tvrđavi bilo je do 150 kolaca i na svakom je stršala po jedna mrtva glava. E Kad su mu sluge krvopije donosili kakvugod svježu glavu, te nisu znali, kud bi s njome, pošto su svi kolci bili puni, to je Ali-paša naređivao, da se sa njih zbaci jedna ili više već osušenih glava da bi mogli novu nabiti. Skinute glave bacane su na put i dešavalo se da su ih djeca koturala kao lopte, a nitko ih nije smio sahraniti, osim ako bi se našla kakva pobožna duša, koja bi to krišom, po noći, učinila. "34

Fra Lovro Karaula opisuje stanje katolika u gradu Livnu: „Građani, koji sačinjavaju više od 400 katoličkih obitelji, od tih samo 70 ima svoje vlastite kuće, a ostale, nemajući sredstava da kupe zemljište i da si kućice sagrade, prisiljene su da za skupi novac iznajmljuju od muhamedanaca za stanovanje kolibice, sobice, hipodrome i štale (određene za životinje) ili da obavljaju najprostije službe, nedostojna kršćanskog morala, samo da zarade kruha, ili napokon da s njima zajedno živu. A onaj koji makar malo zna, da muhamedanci udovoljavaju tijelu i krvi više nego što im naravni stid dopušta, taj će lako pojmiti, da katolički pastiri ni danju ni noću ne prestaju gorkim suzama oplakivati česta zavođenja ženskih.... Str 23

 **Skrivanje i preživljavanje:**

Nosili su bradu i građansku odjeću kako bi se zaštitili. Noćili su u obiteljskim kućama vjernika, a iz sigurnosnih razloga predstavljali su se kao rodbina, odnosno pod nazivom "ujaci".

 * **Život u ilegali:** Živjeli su u stalnoj nesigurnosti; krstili su djecu i obilazili bolesne uglavnom noću, dok su se danju skrivali po šumama i špiljama. * 

**Ugnjetavanje i mučenje:** Trpjeli su stalna batinanja, zatvore i tiraniju. Bili su prisiljeni besplatno primati na noćenje i hraniti osmanske vojnike i službenike. * 

**Teški uvjeti u samostanima:** Preostali samostani građeni su u najtamnijim i najstrašnijim dolinama. Redovnici su u njima živjeli iza zaključanih vrata, u skučenim zgradama s uskim prozorima, izloženi stalnim upadima i maltretiranjima. *

 **Život župnika na terenu:** Župnici su pješačili po 20 do 30 milja dnevno kroz puste šume kako bi stigli do vjernika. Jeli su isključivo hladnu hranu, a spavali na goloj zemlji u siromašnim slamnatim kućama kršćana. * 

**Potjere i pokolj:** Lokalne vlasti su nerijetko organizirale prave potjere za fratrima (poput lova), a svaki pedalj zemlje bio je natopljen krvlju ubijenih, osakaćenih i ranjenih redovnika. 

 Dvojica istaknutih franjevačkih mučenika * 

**Fra Lovre Milanović (1777. – 1807.)** Ubijen je od strane Muje Arnauta samo zato što, prilikom mimoilaženja na putu, nije sjahao s konja i uputio pozdrav osmanskom prolazniku, što se smatralo neposluhom i nedostatkom pokornosti. * 

**Fra Ivan Rozić (~1520. – 1575.)** Nakon što je u Mostaru 1563. godine srušen franjevački samostan, on je hrabro nastavio pastoralno djelovati i brinuti se za preostale vjernike. Zbog toga ga je mostarski kadija osudio na okrutno mučenje i smrt vješanjem. Nakon ukopa, na njegovu su se grobu počela događati čudesna ozdravljenja, pa je narod hodočastio u velikom broju.

Bilo je to razdoblje nasilnog širenja islama, otimanja djevojaka za hareme i dječaka za janjičare – u kojem je oko 200.000 kršćanskih mladića odvedeno od obitelji i kasnije slano u borbu protiv vlastitog naroda.

S druge strane, povijesni zapisi bilježe i trenutke dubokog poštovanja prema svetim kršćanskim biskupima i svećenicima. Primjer je biskup Nikola Bjanković, od kojeg su Osmanlije tražili blagoslov, a žene mu ljubile ruku moleći za zaštitu djece i polja. Mnogi su Turci u sebi nosili želju za prelaskom na kršćanstvo, ali su živjeli u strahu od najbrutalnijih kazni.(da budu nabijeni na kolac)

Propusti pastira & otpad od vjere

..Bijanković je stoga izvijestio tadašnju Kongregaciju godina više od 6000 vjernika otpalo do katoličke vjere". Zbog nedostatka svećenika i neodgovornosti nekih biskupa, koji iz straha godinama nisu obilazili svoje vjernike u istočnoj Hercegovini za vrijeme turske vladavine, većina katolika prelazi na pravoslavlje ili na islam." O tome dubrovački nadbiskup Bernardin 1640. godine piše kardinalu Antoniju Barberiniju: „Radi manjka dobrih župnika mnogi katolici postaju raskolnici ili Turci".

Osmanlije ne znaju za dostojanstvo osobe ni za svetost ljudskoga života, nego moć stavljaju na prvo mjesto, pa oni koji su visoko na društvenoj ljestvici, imaju sva prava, a oni koji su na dnu, nemaju nikakva. Tako vrijedi pravilo: „Svaki čovek je vlastan ubiti svoju ženu kad hoće, i svaki gospodar svoga slugu, za najmanju pogrešku, osobito ako je kršćanin, "

Položaj žene općenito je bio težak, a položaj katolikinje nezavidan.

ODVOĐENJE DJEVOJČICA U HAREME bila je redovita pojava jer je to uključivao danak u krvi.

Kako bi se spasili od Osmanlija, u Bosni i Hercegovini mladi katolici, a pretežno djevojke, od djetinjstva su si na vidljivim dijelovima tijela, kao što su ruke, prsa i čelo, TETOVIRALI najčešće KRIŽEVE u različitim izvedenicama. Taj se običaj zvao križićanje, bocanje ili sicanje.

Kako islam zabranjuje tetoviranje i križ mu je odbojan, to je bio logičan NAČIN ZAŠTITE.

Osmanski moćnici polagali su pravo na prvu bračnu noć koju su mlade morale provesti s agom ili begom.

Kako bi se to izbjeglo, nastali su običaji zajedničkih svadbi na kojima bi se vjenčalo više parova odjednom. Bilo je i slučajeva kada bi se mladoženja pobunio i ubio Osmanliju.

No ni udane žene nisu mogle biti mirne. ...

Katoličke djevojke bile su laka i nezaštićena meta Osmanlijama...

Str 32-34

Mučeništva u vrijeme osmanske okupacije

Teška povijest katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću ostala je trajno upisana kroz potresna svjedočanstva o mučenicima koji su dali živote za svoju vjeru i dostojanstvo: *

*Mila Gojsalić: Hrabra žena koja je odlučno uzvratila silom na napade osvajača. 

*Nepoznata djevojka kod Huma: Bježeći pred progoniteljima, izabrala je pad u provaliju — danas poznatu kao Djevojačka draga - kako bi očuvala svoju čast. 

*Dvanaest žena imenom Ruža i majke s brda Bešike:

 U trenucima bezizlaznosti, ove su majke zajedno sa svojom djecom skočile u ponor, birajući smrt umjesto prisilnog prihvaćanja islama. * 

*Sestre Ana, Luiza i Lucija Pilipović:

Nakon što su čudesno preživjele mučenja konjima i izgladnjivanjem, žive su spaljene na lomači jer su odbile otpasti od kršćanske vjere. * 

*Diva Grabovčeva: Vječni simbol čistoće i otpora, koja je položila svoj mladi život braneći djevičanstvo. * 

*Iva Romić i Kata Lozić: Kupreške mučenice koje su zbog vjernosti kršćanskim idealima i obrane časti bile unakažene i sasječene. *

 *Fra Lovro Karaula: Mučki ugušen u pijesku od strane lokalnih moćnika jer se kod austrijskog cara zauzimao za progonjene katolike. 

*Fra Petar Zlojutrić: Svećenik kojeg su Osmanlije izboli nasmrt zbog zalaganja za vjeru. * 

*Marko Milanović: Hrabri katolik kojemu je odrubljena glava jer se odbio izjasniti kao pravoslavac, svjedočeći svoju vjernost rečenicom: *"Ja sam pravi katolik, a vi činite što hoćete!"* 

 *Ivan Smrdljenović:

 Obraćenik s islama koji je nakon teških mučenja javno nabijen na kolac u Bihaću, dok je u mukama do kraja zazivao Isusa i Mariju. * 

*pobijeni krizmanici u Đubranima: Skupina od oko četiri stotine vjernika, većinom djece, koji su mučki ubijeni kada su Osmanlije upali na tajno dijeljenje sakramenta krizme. 

*Pobijeni svatovi: Čitave skupine ljudi koje su turski vojnici presretali i ubijali na mjestima današnjih svatovskih groblja, jer su mladenke odbile predati pravo na prvu bračnu noć.

 (str. 35-46)

....