Propovijed - don Josip Mužić - 22.5.2022.; Pokupsko

U današnjem evanđelju vidimo kako Isus odmah na početku ovog govora učenicima vezuje ljubav prema Njemu sa čuvanjem Njegove Riječi. 

Rekli bi: što je tu sad posebno - čuvat Njegovu riječ? Kad gledamo kako smo dobili evanđelje, kako smo dobili Novi zavjet, - dobili smo radi toga jer je netko sačuvao Isusove riječi. 

Kad gledamo odakle je to počelo, onda vidimo da je već Blažena Djevica Marija, piše Luka Evanđelist: Pohranjivaše i prebiraše u svom srcu sve te događaje. Ona je bila ona koja je prva čuvala (Njegovu Riječ). I ona je prenijela sve to Luki i po uzoru na nju su prvi apostoli čuvali ono što je Isus naučavao i prvo naviještanje Evanđelja je bilo na temelju onoga što su ljudi pamtili.  I to im se bilo duboko urezalo u sjećanje i u srce i na temelju toga su nastali ovi pisali zapisi, od kojih je Crkva proglasila da možemo imati potpuno povjerenje, i da je iza toga Duh Sveti. Dakle, iza izvještaja četiriju evanđelista, i ovih drugih Djela apostolskih i poslanica koji su ušli u Kanon Novoga zavjeta.

Dakle, to je čuvanje koje znači zapamtiti, memorirati, pohraniti u memoriji, ali čuvanje znači i nešto drugo. Znači NE PROMIJENITI BOŽJU RIJEČ. I to je ono, kad gledamo vrijeme u kojem živimo na Zapadu, koje papa Benedikt XVI  nazvao "diktaturom relativizma". Vidimo to u modama koje se događaju, da se mode brzo mijenjaju, tako imamo mode uređivanja kuća, uređivanje namještaja, kuhinja i slično, i sve se to brzo mijenja. I mi smo se navikli na te brze promjene i onda smo došli do onoga što je on nazvao "diktaturom relativizma". Znači, da "nema ništa što se ne može promijeniti", da je sve promjenjivo. Jedino što nije promjenjivo jest ta promjenjivost. To je ona diktatura relativizma. I pod utjecajem duha vremena mi možemo upast u napast da onda mijenjamo i evanđelje.

Papa i savjest - 6.11.2021. (Agape)

Poslušajte na platformi Rumble (kanal VJERNI BOGU, bez objašenjena ukinut 2x) Novi kanal:

HVALJEN ISUS I MARIJA

 

Pobornici cijepljenja protiv koronavirusa u Crkvi, a i izvan nje najčešće koriste kao krunski argument za uvjeravanje vjernika da se i papa Franjo cijepio i podržao cijepljenje. To nitko ne može niti želi osporiti no to nikako ne znači da su se vjernici zbog toga dužni primiti eksperimentalna protukovid cjepiva od kojih su mnoga, a trenutno dostupna u Hrvatskoj sva, okaljana povezanošću s pobačajem. 

Naime on je tu izrazio svoje osobno mišljenje, a službeni stav donosi dokument Kongregacije za nauk vjere kojeg je on potpisao gdje izrijekom stoji da „praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“.^[1] Ovim dokumentom – u povezanosti s prijašnjima koji govore o cjepivima okaljanim pobačajem – Učiteljstvo Crkve upozorava na njihovu problematičnost. Uz to, ne ulazeći u prosudbu o njihovoj sigurnosti i učinkovitosti, navodi važne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se ona iz moralnog vida, čak i izvanredno i privremeno, mogla uzeti u obzir u borbi protiv bolesti. Bez tih uvjeta moralno okaljana cjepiva ne samo da ne smiju biti obvezna, nego nisu ni dopustiva, o čemu je prethodno već bilo govora. U skladu s tim je činjenica da papa nikada i nigdje nije rekao da cijepljenje mora biti obvezatno. Ne poštuje se stoga papu ako ga se nepotpuno ili iskrivljeno navodi nego zloupotrebljava.

U pozadini papinog zastupanja dobrovoljnosti pri cijepljenju stoji i svijest o važnosti ključne uloge koju tu treba imati savjest.

Kardinal Newman je, analizirajući slučaj (hipotetski, jasno) da papa naloži nešto što ne spada u nauk vjere i morala, istakao da ako treba nazdraviti da će prvo nazdraviti savjesti a tek onda papi.[2] 

Ispravan odnos prema papi

Živimo u uzbudljivim vremenima koja od nas traže stalno zauzimanje stavova pred novim izazovima. Mediji to olakšavaju, ali i otežavaju jer se većina ljudi jednostavno prepusti vladajućoj struji, a da se uopće ne trudi osobno prosuditi.

Ako u nekim stvarima to može proći – kao što je prognoza vremena ili prometa – u nekim životnim pitanjima ne može je dogodi da odgovornost za svoj svjetonazor delegiramo malom broju moćnika koji su vlasnici tih istih medija.

Mi im onda dopuštamo da oni određuju ne samo naše razmišljanje nego i naše odluke, odnosno izručujemo im svoj život u ruke. TO pasivno povinjavanje stvorilo je jedan pasivni konformizam, koji se održava i na vjernike koji su dio ovoga svijeta, a svjetovnu logiku preslikavaju na vjeru.

Konkretno, sve što dolazi od pape, a pogotovo ako je prihvaćeno i preporučeno od svjetovnih medija prihvaća se bez uključivanja vlastitog rasuđivanja pravdajući taj izostanak POSLUŠNOŠĆU, a neki i slijepo. No pri tome se zaboravlja da se od nas ne očekuje poslušnost neživih automata, robota ili životinjska poslušnost, koja nema razuma – nego ljudska koja uključuje razum i slobodnu volju po kojima smo drugačiji od drugih živih bića na zemlji.

Pred Bogom smo mi odgovorni za sebe i ne možemo tu odgovornost prebaciti na nikoga. Zato je izuzetno važno da katolici imaju ispravno izgrađen stav prema papi kako bi se znali suprotstaviti manipulacijama i prikladno se postaviti, pogotovo u prijepornim situacijama kojih ima sve više.

Prvo, treba razlikovati djelovanje.

NAMJESNIK KRISTOV

Papa je Rimski biskup i nasljednik svetog Petra kojeg je Isus učinio stijenom svoje Crkve, predao mu ključeve i postavio ga Pastirom svoga stada, kako kaže Katekizam. Kao takav „ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti“ Zato mu pripada poštivanje, ljubav, od strane svih katolika. Slušajući njega u onome što ima pravo tražiti od vjernika sluša se samog Krista koji ga je postavio na čelo svoje Crkve. No, njegova vlast ima i svoja ograničenja.

ON JE, NAIME NAMJESNIK KRISTOV, A NE VLASNIK CRKVE I KRISTU ĆE KAO TAKAV POLAGATI RAČUN ZA OBAVLJANJE SLUŽBE KOJU OBNAŠA.

Svi, jasno imamo svoju odgovornost za koju ćemo polagati račun, ali papa u Crkvi ima najveću odgovornost i zato će se od njega i najviše tražiti.

To ujedno znači i da poslušnost vjernika prema papi ima svoje granice. KATOLICI SU GA DUŽNI SLIJEDITI DOK JE VJERAN KRISTU, A AKO U NEČEM ODSTUPI OD ONOGA ŠTO TRAŽI KRIST, DUŽNI SU TO PREPOZNATI I NE SLIJEDITI GA U TOME.

Krist je Glava Crkve, kaže sveti Pavao. Krist kao Bog može postojati  i postojao je i bez Crkve međutim, za nas na zemlji, Krist je htio da se mi ne možemo spasiti ni bez Njega – Glave, ni bez Crkve – tijela.

Jedan od naslova pape je i „sluga slugu Božjih“ što ukazuje da njegova vlast mora biti u znaku služenja, a ne smije se nikad izroditi u tiraniju. ON kao i svi biskupi i prezbiteri posvećuje Crkvu ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada, kako kaže Petar u svojoj poslanici.

CRKVENI POGLAVAR

Osim što je Kristov namjesnik papa je i CRKVENI POGLAVAR. Katekizam kaže: „Božji zakon povjeren Crkvi vjernicima se naviješta kao put Života i Istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima, koje pročišćuju prosudbu te po milosti ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. (KKC 2037)

Očito je, dakle, Crkvi povjeren Božji zakon kako bi ga naviještala, a vjernici imaju pravo biti u njemu poučeni kako bi im to omogućilo snalaženje u svijetu i olakšalo spasenje. Crkvene odredbe, pa i kad su samo disciplinske naravi, ne mogu biti u protivnosti sa Božjim zakonom, nego su njegova izvedenica, vjernici su dužni obdržavati sa poučljivosti i u ljubavi.

Evo jedan primjer iz povijesti.

Papa Klement XIV, pod političkim pritiskom, i bez utemeljenih vjerskih i moralnih razloga, ukinuo je isusovački red koji je tada imao 23 000 članova. I oni su ga poslušali, jer iako su pobude bile loše to je spadalo na njegovu vlast i nije bilo grijeh. Nakon što su isusovačkog generalu Ricciu pročitali upitali su ga prihvaća li to, a on je odgovorio: „Što papa odredi mora svakome biti sveto. Njegove privole tu nipošto ne treba.“ Isusovcima bi zabranjeno obavljati bilo kakvu funkciju do daljnje naredbe. Odmah sutradan general Ricci biva odveden na engleski kolegij i tamo zatvoren. Osam dana nisu smjeli isusovci iz kuća dok im se ne naprave odjela svjetovnih svećenika. Biskupima crkvene države biva zabranjeno davati isusovcima dopuštenja za katehezu i druge crkvene funkcije. Tadašnji isusovci, ako su bili zaređeni za svećenike, mogli su prijeći u dijecezanski red ili u neki drugi red i tako obavljati svećeničku službu. No, oni isusovci, posebno stari i bolesni koji nisu uspjeli naći neko zaposlenje našli su se u nezavidnoj situaciji. Mnogi su doslovno umirali od gladi. Ivan Jager, isusovac koji piše o toj temi kaže: Nije moguće zamisliti koliku je štetu nanijela pasivnost 12 000 svećenika kojima nije manjkalo ni revnosti ni znanja. Koliku je štetu nanio katoličkom školstvu manjak od 15 000 učitelja koji su vodili preko 800 škola svih vrsta. A tek u misijama? Tu je zavladalo grozno rasulo i pustoš. U Aziji nije bilo nasljednika. Novicijati rastjerani, nisu više slali novih i svježih radnika. Na pitanje: „Kako je Gospodin dopustio toliku nepravdu i štetu?“ Ivan Jager kaže: „Gospodina Boga više slavi naše trpljenje nego sav naš rad. Krist je zapravo svojom mukom i smrću otkupio svijet. Družbi Isusovoj najveća je slava što smije biti dionicom imena nego i križa svojega kralja i vođe.“

 

Imamo i slučaj svetog Alfonsa Marije Liguorija:

Koji je već u poodmakloj dobi od 83 godine bio oklevetan od jednog svog redovnika. Papa ga je smijenio sa mjesta poglavara i istjerao ga iz družbe koju je on osnovao. Sveti starac je pred oltarom molio: „Papa ima pravo. Tako on hoće, tako hoće Bog. Pred smrt pape došao je u bilokaciji kod njegove samrtničke postelje i asistirao mu je u prijelazu u vječni život.

Ovo su primjeri prihvaćanja velikih žrtvi i nepravdi, ali koji ne uključuju nikakvo prihvaćanje grijeha.

Kad bi papa tražio od ovih istih DA SAGRIJEŠE PROTIV NEKIH OD DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ne bi ga poslušali – jer bi znali da je to PROTIV BOŽJE BOLJE I DA TO NITKO OD NJIH NE MOŽE TRAŽITI.

Jedan teolog piše: „Kao zakonodavac papa je vezan božanskim pravom koje mu nameće da koristi papinsku moć samo u svrhu izgradnje Crkve. Prema misli sv. Pavla u Korinćanima u drugoj poslanici: Gospodin nam je dao moć za vašu izgradnju, a ne za vašu propast.

DRŽAVNIK

Uza sve papa je i državnik iako jedne od najmanjih država na svijetu i kao takav ima političku službu i odgovornost. U tome može i mora donositi političke odluke u kojima vjernici mogu imati svoja drugačija mišljenja.

Papa Pavao VI je 9. ožujka 1971. primio u službeni državni posjet komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je izvršio genocid nad našim narodom i tom prigodom dao mu odlikovanje. To je politički čin koji se može razumjeti nastojanjem da se olakša život katolicima pod komunizmom u Jugoslaviji i drugdje, ali sa kojim se vjernici, a pogotovo žrtve komunizma, nisu dužni slagati. Štoviše, mogu biti i protiv. Drugi primjer je okončan proces za proglašenje svetim kardinala Stepinca, a papa ga ne proglašava svetim, iako samo to nedostaje - iz čisto političkih razloga, odnosno da se ne zamjeri Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja, kako znamo, ne podnosi Stepinca i koja sve Srbe u Jasenovcu proglašava mučenicima, pa i one koji nisu kršteni.

Treće, migranti su ne samo humanitarno nego i političko pitanje o kojemu stoga imamo pravo na svoje mišljenje koje može biti drugačije od papina bez ikakva osjećaja krivice.

 Sveta Katarina Sijenska je posebno voljela Svetog Oca i zvala ga Slatki Krist na zemlji. ali jednako tako ga je znala koriti, ispravljati i koriti posebno u njegovoj podložnosti francuskom kralju za vrijeme Avignonskog sužanjstva. I njenoj jakosti možemo zahvaliti to što se papa vratio u Rim i napustio Francusku.

ČOVJEK

Papa je i čovjek, a to kao da se zaboravlja. Aleksandar VI Borgia je papa poznat po nepotizmu te raskošnom i nemoralnom osobnom životu koji je bio na sablazan mnogima. Logično da su vjernici znali i tada i sada odvajati osobni život od službe, kao što to odvajaju i kod svojih svećenika.

Uostalom i Krist je na to upozorio kad je pozvao da se čini ono što farizeji ispravno naučavaju a ne nasljeduje njihov krivi život. Na taj način vjernici se nisu poveli za sablažnjivim primjerom i sačuvali su vjeru.

Stefano Maneli piše: Ni jedan papa i nijedan svetac nije nikad bio bezgrešan, odnosno imun na bilo koji grijeh. Naslovi: „Sveti Otac“ ili „Svetosti“- to ne opovrgavaju jer se odnose na posebnu Kristovu prisutnost u Kristovu namjesniku koja je uvijek sveta i bezgrešna unatoč papinih ljudskih slabosti.

Evo ovdje smo vidjeli kako možemo razlikovati papino djelovanje kao čovjeka, državnika, Kristova namjesnika i poglavara Crkve. Međutim možemo napraviti razliku i u njegovu naučavanju.

U prvom redu nezabludivost. (…)