.png)
što rade oni koji ne prakticiraju uopće vjeru.
o kojima se šutimo,
šutimo zbog toga jer se ne usuđujemo imenovati grije svojim imenom.
O radu nedjeljom & svetkovanju Dana Gospodnjeg
Kad učenici uzimaju tuđe klasje i jedu to nije sporno, jer je to dozvoljeno u nuždi. Uzima se ono što je potrebno za utažiti glad. Farizeji smatraju da se tako krši subota. Problem nastaje kada farizeji nadodaju na svetkovanje Dana Gospodnjeg negdje oko 60 svojih propisa (što je sve zabranjeno). Tako se ortodoksni Židovi koji se toga drže ne smiju preći subotom nego određeni broj koraka, itd. Sjećam se kad smo bili na hodočašću u sv. zemlji da nisu čak pritiskali ni gumb na liftu nego je to činio konobar za njih.
To su dakle ljudski propisi, naknadno dodani kao njihovo tumačenje što se smije, a što ne. Isus pojašnjava da je u slučaju potrebe dopušteno prekršiti taj propis.
Dalje im kaže - da svećenici u hramu krše subotu a ipak su bez krivnje jer je svećenicima dopušteno raditi, kao što je danas nekim profesijama dozvoljeno raditi nedjeljom - kao što su liječnici, vatrogasci ili neki drugi.
Isus apelira na njihovu zdravu logiku, na njihov razum. A onda im kaže: Veće od hrama je ovdje. Hram je nešto najsvetije za Židove. To je jedino mjesto na svijetu gdje se može vršiti židovsko bogoslužje. Vjeruju da je tu Bog na poseban način prisutan. I onda Isus kaže da je On veći od hrama. To je neizravno navještenje njegova božanstva. Dakle, on je Bog. Ne možemo reći da Isus nije naviještao svoje božanstvo, ali to je činio postupno.
Čekao je da se ispuni njegovo vrijeme. Nije htio dati argumente svojim protivnicima da ga smaknu prije vremena.
Na koncu kaže: Milosrđe mi je milo a ne žrtva. Sin čovječji Gospodar je subote. Duh subote je ovdje sam Isus, kao Bog - on je Gospodar subote. On odlučuje što je dobro, a što loše.
Praznik i svetkovina nisu isto. Prvi svibnja je bio praznik, sada je i svetkovina.
Praznik sam po sebi nije svetkovina. Koje je značenje riječi 'praznik'? Prazno vrijeme... ne znamo šta ćemo sa sobom pa organiziramo izlete, ljenčari se, provede vrijeme u krevetu.
Dan svetkovanja je nešto drugo. Vrijeme treba posvetiti i to na taj način da se obnovi naša veza s Bogom, da Boga stavimo u prvi plan, da Bogu damo čas koja mu pripada. I ta logika je prenesena na nedjelju, Dan Gospodnji. Do Isusa, Dan Gospodnji bila je subota. Nakon Isusova uskrsnuća je nedjelja.
Trebamo biti svjesni da nam je taj dan potreban ne samo zato da budemo na misi nego da u tom danu Gospodin bude na prvom mjestu, da je sve drugo tome podređeno. To nije prazno vrijeme. Koliko puta ljudi znaju reći: Nisam mogao doći na misu jer sam bio na izletu, jer sam bio na putovanju i sl. Ali ako ideš na putovanjei ako planiraš gdje ćeš jesi, gdje ćeš spavati, onda planiraj i vrijeme za svetu misu. Znači, može se, Treba se samo prije organizirati.
I nije samo dovoljno biti na misi, nego osmisliti cijeli taj dan da se stvarno vidi prvenstvo Božje. Da je Bog prvi u tom danu. Da je to dan i za obiteljsku molitvu, zajedničko čitanje Svetog pisma, zajednički boravak u obitelji, budući da se to ne uspijeva onda kad se radi. Dakle, to nije prazno vrijeme.
To je onda dan koji je drugačiji od svih drugih i dan koji vraća smisao svim ostalim danima. Svi drugi dani su ispunjeni obavezama koje znaju biti teške. A ovaj dan nas vraća na izvor koji nam kazuje da sve ima smisla, ako to radiš iz ljubavi prema Bogu i bližnjima. Zato je potrebno da budeš taj dan s Bogom više vremena i s bližnjima više vremena.
U prvom čitanju vidjeli smo kad se ovaj kralj Ezekija razbolio nasmrt, To nasmrt znači da je otpisan i da su mu dani odbrojeni, to jest ima još, njegov vrijeme života se može brojiti u satima jer kaže mu prorok uredi kuću svoju jer ćeš umrijeti i nećeš ozdraviti. I sad zamislite kad vam netko to tako reče i kad vam reče prorok u kojega vjerujete, koji je pokazao do tada da stvarno Bog govori preko njega i znate da je to istina i nema više kud.
Ne reći istinu teškim bolesnicima da se mogu pripremiti - teški grijeh propusta
Često puta liječnici skrivaju takvu istinu pacijentima. Onda to saopće njihovim najbližima, ali neće njima da kažu da ih ne bi demoralizirali. Ali u biti, ako razmišljamo zdravorazumski, najvažnija stvar koja je potrebna u životu je da budemo spremni u trenutku smrti.
A kako ćemo biti spremni ako nam neko zataji da smo na smrt bolesni?
Mi se onda ne možemo pripremiti na smrt i zato se tu čini teški grijeh propusta prema našim najbližima kad im se ne govori istina jer onda ne shvate ozbiljnu situaciju, ne pripreme se za smrt, ne zovu svećenika, ne pomire se s Bogom i gdje će im duša?
Bože milosrđe ogromno. Možda se (dogodi) kao kod onog dobrog razbojnika, možda se, kako kažu iskustva kliničke smrti, u jednoj minuti prođe čovjeku cijeli život pred očima i da mu Bog da šansu da se tada pokaje. Ali, ako čovjek ima tvrdo srce, ako je živio indiferentan ili udaljen od Boga cijelo to vrijeme, teško će on iskoristiti tu zadnju minutu da se vrati Bogu.
Priprava za smrt, počinje dok smo živi, zdravi, dakle, dok smo pri zdravoj razumu, dok smo, dobro,... tu se onda moramo pripremati.
I večernja molitva, ispit savjesti koji je u večernjoj molitvi, služi tome da, evo, da to bude jedna mala priprava za smrt, da se svake večeri prije spavanja sjetimo: evo, Gospodine, zahvaljujem ti na ovom danu koji je prošao. Znam da se može dogoditi da se neću probuditi sutra ujutro, da neću dočekati sljedeći dan. Ajmo vidjeti koje račune imam otvorene s Tobom, zašto trebam moliti o proštenje, zašto trebam zahvaliti. I onda se pokajem se za grijehe, ako sam što učinio i zaspem, spreman da me Bog može pozvati u snu.
Tako da je u biti djelo milosrđa reći čovjeku istinu i dakle kad je nasmrt bolestan.
Prorok mu je to rekao i vidimo da je kralj to teško primio.
Kralju se još ne umire i kralj, evo što čini, moli se. Okrenu se zidu i pomoli Gospodinu. Ne traži ništa, da mu produži život, da ga ozdravi, nego mu kaže: ah, Gospodine, sjeti se da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca i činio je što je dobro u tvojim očima.
Ezekija briznu u gorak plač. Znači, teško mu je bilo se ostaviti, nastaviti sa ovim životom i ovo kad kaže Gospodinu: Sjeti se da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca i činio što je dobro - vidimo da je živio bogobojazno, pravedno, čestito i vjernički do kraja. Možemo reći da je bio spreman, ali mu se i dalje živjelo. Pred Gospodina stavlja svoju muku, svoju želju, koju ne koju ne izriče izravno, nego neizravno. Kaže: Sjeti se i na taj način pogledaj na mene i na moju muku i ako je do tvoje volje pomozi. I Gospodin onda mijenja svoju nakanu i čini da će za tri dana ozdraviti, uzići u Dom Gospodnji i da će njegovom životu dodati još 15 godina. I još mu obećaje uz to - oslobodit ću tebe i ovaj grad iz ruku Asirskog kralja.
Evo sad, zamislite što je dobio taj kralj sa jednom molitvom i vapajem iz srca.
To je molitva pravednika.
On je na kraju molio slično kao Isus na križu, ali neka bude volja Tvoja.
Isus je molio u Getsemanskom vrtu: Otkloni ovaj kalež od mene, ali neka bude volja Tvoja.
Evo dakle, slično moli i Ezekija.
I Bog vidi da je to molitva pravednika, on mu je ugodan i Bog mu onda daje puno više od onoga što je molio. Daje mu zdravlje, daje mu oslobođenje od neprijatelja i produžuje mu život 15 godina. U to vrijeme to je bilo jer ne znamo ovdje točno koliko je Ezekija imao godina, ali prije je životni vijek bio puno kraći nego danas. Neki smatraju da je tada prosječeno da su ljudi živjeli nekih 50 godina. Prema tome, to je jedan veliki produžetak života. I sad zamislite što to znači. Da netko dobije ozdravljenje, da ga Bog čudesno ozdravi i da mu još 15 godina života. I on zna, može od tog dana početi, brojiti dane i onda, dakle, i zna kad se navrši 15 godina da dolazi njegovo vrijeme. Njemu je navješten datum njegove smrti. On sad, dakle, može, evo, živjeti, točno rasporedivši svoje snage, svoje talente, svoje vrijeme, gledajući na taj konačan datum.
I još mu Bog daje znak da će to doista biti tako - jer kako vidimo Ezekija traži znak, jer mu je teško u to povjerovati, da će ozdraviti, da će se sve to dogoditi. I Bog onda uslišava ponovno i daje mu taj znak, a to je Sjenu koja je sišla po stupnjevima Ahazova sunčanika vratit ću za 10 stupnjeva unatrag. Dakle, on praktički vraća vrijeme 10 sati unazad. Znači, ako je sad 20 h sati, Bog vrati vrijeme unazad, to je dakle 10 sati.
Nešto slično dogodilo se kad je Jošua tražio da zaustavi vrijeme, da on može poraziti protivnike, pa je onda dan bio produžen i trajao koliko tada 7-8 sati duže i više. Dakle, tu vidimo nešto drugo. Vidimo da je Bog ne samo Gospodar subote, nego da je Bog gospodar vremena.
Dakle, ovo vrijeme koje nam je dano na ovoj zemlji da proživimo - je u Božjim rukama.
On određuje koliko ćemo živjeti. On je odredio kad ćemo biti začeti, koliko ćemo živjeti i kad ćemo umrijeti. Bog je gospodar ne samo svega stvorenoga, nego je gospodar i života svakog od nas, Gospodar njegovog trajanja, koliko će dugo taj život trebati.
I o tome mi malo razmišljamo ili ni malo.
Ispada kao da je naš život u našoj vlasti, kao da je do nas koliko ćemo mi dugo živjeti,
koliko ću novaca uštedi, stavi sa strane, platit mirovinsko, socijalno, zdravstveno i šta ja znam šta sve ne, da onda u bolesti i starosti budem siguran.
To su ljudska promišljanja koja se preko noći mogu pretvoriti u prah i pepeo.
Dakle, jer mi nismo oni koji odlučujemo o tome. Mi smo dužni voditi brigu o svom životu, ali u konačnici moramo biti svjesni da je život dar od Boga koji smo dobili, da su naši dani odbrojani, da Bog zna koliko ćemo živjeti i da moramo odgovorno živjeti ovo vrijeme koje imamo na raspolaganju.
Kad molimo djelo kajanja, onda tražimo na početku mise, kažemo: mišlju, rječju dijelom i propustom. Evo ovo propustom se posebno odnosi, može primijeniti u slučaju korištenja vremena. Kako sam koristio svoje vrijeme? Na koncu dana, mi se svaku večer možemo zamisliti kao na samrtnoj postelji, da mi sad još ostaje nekoliko sati do smrti.
I onda kad gledam retrospektivno taj dan, svoj život:
za čim bi žalio, čim bi se ponosio, na temelju čega bi bio zadovoljan i čemu bi bio zahvalan Bogu.
Evo, to je ono, pravi kriterij za život.
Da gledamo na ono što činimo, da gledamo na naše misli, da gledamo na naša djela, da gledamo kroz perspektivu vječnosti, da gledamo iz perspektive konačnog odlaska s ovoga svijeta. I onda vidimo da stvari dolaze na svoje mjesto. Da vidite kako onda dobro razlučimo što je bitno, što je nebitno i da se drugačije postavljamo prema životu. Zato ovaj svijet koji je poganski, on u tom poganskom razmišljanju čini da nas jednostavno odvrati od toga da razmišljamo o smrti. Nemamo šta razmišljati o smrti. Važno je da uživaš u životu. Kad dođete u restoran i na drugim mjestima kažu vam: Uživajte. Važno je uživati, važno je ne misliti da ćeš umrijeti. Dakle, u biti, važno je živjet bezglavo, živjeti trenutak i ne misliti o ničemu što će biti kasnije. Ne mislit o vječnosti koja te čeka nakon smrti. To je još strašnije, dakle, jer
onako kako živimo sada, to određuje kako ćemo umrijeti,
a ono kako ćemo umrijeti, to određuje našu vječnu sudbinu.
Dakle, to određuje prije svega da li ćemo se spasiti, da li ćemo završiti u raj i u čistilište ili ćemo završiti u pakao.
I zašto je nama problem danas razmišljati o paklu?
Problem je zato, jer pakao je usko vezan sa kaznom. Pakao je mjesto kazne. Dakle, to je kao da imamo doživotnu robiju u vječnosti.
Znači, nema šanse da ćeš biti oslobođen. U vječnim si mukama, to nema ni kraja ni konca.
I kad gledamo zašto je to tako, onda je to zbog toga što je čovjek upao u grijeh, učinio grijehe, nije se za te grijehe pokajao, nije dao zadovoljštinu i onda, logično, posljedica grijeha je smrt vječna.
To nas u biti stjera da mi prepoznamo grijeh u njegovom pravom svjetlu,
da vidimo da je grijeh smrtonosan, da nam oduzima vječnost, da je grijeh nešto najgore što nam se može dogoditi, a mi grijeh danas uljepšavamo i smatramo da je to nešto dobrodošlo, da je to nešto što treba prihvaćati, tolerirati i na razne načine prakticirati.
Evo vi svi ovdje koji ste okupljeni, vi ste praktični vjernici i često se nama svećenicima dogodi da praktičnim vjernicima prigovaramo za ono što rade oni koji ne prakticiraju uopće vjeru.
Ali kad mi promatramo sami sebe, evo, mi svećenici sebe i praktični vjernici sebe, svoj život,
onda vidimo koliko tu ima grijeha koji se toleriraju, o kojima se ne govori, o kojima se šutimo,
o paklu, o vječnoj kazni, o čistilištu, o Božjem sudu, šutimo zbog toga jer se ne usuđujemo imenovati grije svojim imenom.
I kada imenujemo svojim imenom, onda vidimo da je to katastrofa.
Zašto se događa da se naši mladi ne žene iz vjerničkih obitelji, da se događa u vjerničkim obiteljima pobačaj, da se u vjerničkih obiteljima nema djece, da dolazi do rastave braka, da dolazi do priležništva, da dolazi do varanja muža ili žene, da dolazi do trošenja pornografije, masturbacije i sl. I to se događa masovno. I nikome ništa. Kao da ti grijeha nema. Mi svi zatvaramo oči i uši.
Znam da sam u jednom, kad sam u Međugorju propovijedao, i rekao da se bludno može sagriješiti u braku, onda mi je kasnije jedna žena došla i rekla, pa kako se ja u suđenju to tako reći? A šta je to nego istina? U braku se može također bludno sagriješiti, kao što se može i prije braka.
Dakle, kad roditelji kojima je Bog dao poziv da rađaju i podižu djecu, kad su oni zatvore životu i ne žele imati djecu, koriste kontracepciju, koriste abortivna sredstva i slično, onda što je to nego teški grijeh? Žena koja nosi spiralu, ona spirala je ne samo kontraceptivna, nego je i abortivna. I dok žena nosi spiralu, ne može dolaziti na pričest jer je u teškom grijehu, Kad muž koristi perzervativ, dakle, onda čini ti grijeh. To nije dozvoljeno. To je teški grijeh. Ne može ići na pričest. A koliki je prosjek djece u našim obiteljima? Jedno, dvoje, troje. A prije je bilo, dakle, deset, petnaest.
Znači, šta se promijenilo? Promijenila se naša vjera.
Mi više ne vjerujemo u Božju providnost.
Mi mislimo da mi sami moramo određivati i kontrolirati koliko ćemo imati djece.
I onda, dakle, šta će nam Bog? Sve želimo držati u svojim rukama. Bog na ne treba.
I sve ono, dakle, ono što fali djece, dakle, to je sve vezano s agresijima, čedomorstva, pobačaja, kontracepcije i sl. I to onda, naši brakovi postaju grobnice. Dakle, postaju jednostavno mjesta teških grijeha i pitamo se onda zašto ja ništa ne osjećam, zašto mi sam tako ravnodušan prema vjeri, zašto me ne takne molitva, sakramenti i slično, zašto se ne mogu istinski pokajati?
Pa zato jer se ne želi promijeniti svoj život, zato jer ja te grijehe i dalje činim i smatram da je to nešto normalno, da se bez toga ne može. I gdje će mi duša?
I koliko danas dobri vjernika, koji su cijeli život išli na misi, koliko danas dobri vjernika završi u paklu?! Koliko danas svećenika, redovnika, časnih sestara završi u paklu?
Ako je Juda, koji je bio apostol, završio u paklu, jer ga Krist zove "sinom propasti", znači apostol je jedan mogao završiti u paklu koji je tri i pol godine bio s Kristom, može se to dogoditi u svakome od nas.
Ne možemo grijeh prihvaćati neozbiljno.
Dakle, kad kažemo smrtni grijeh, to znači on donosi vječnu smrt, on te direktno vodi u pakao i s tim se ne možemo igrati.
Prema tome, ako ne možeš ti, dakle, promijeniti neke stvari, ne možeš raskrstiti sa pornografijom, ajde u komunu, prijatelju.
Oženjen si, svejedno, ajde u komunu, godinu, dvije dana, jer to je teška ovisnost.
Ne možeš se riješiti masturbacije, ok, čini onda posti, možeš posti mjesec dana, samo u vodi.
Nećeš umrijet od toga, jer se post o vodi, može do 40 dana činiti i čovjek neće umriti,
to mu je zdravo za tijelo. I proć će te volja onda, dakle, riješit ćeš se te navike.
Ili se bičuj, ili čini pokoru, leži na podu, tuširaj se hladnom vodom, bacaj se u trnje, što je činio sveti Franjo.
Postoje načini, ali mi smo mekušasti, mi ne želimo se obračunati korjenito sa grijehom,
nego mi sve: Lako ćemo. Bog je ljubav, Bog je milosrđe, Bog će sve to. Dakle, Bog sve to prašta, tolerira i tako dalje i pravimo se nikome ništa.
A duše propadaju.
Duše propadaju oko nas, u našim obiteljima, među našim najbližima.
I koliko je već od onih ljudi koji smo poznavali završilo u paklu?
Koliko ih je završilo u čistilištu da za njih nitko ne moli
pa tamo mogu čamiti po deset tisuća godina.
A mi se igramo. Čime se igramo? Igramo se vjerom.
I onda će nam Bog reći dao sam ti pamet, dao sam ti školu, dao sam ti vjeronauk, dao sam ti svećenika, dao sam ti sakramente. A ti si se ponašao kao da imaš 5 godina, i nisi razmišljao ozbiljno, nisi ništa shvaćao ozbiljno, pa dakle, pa šta ću ja s tobom?
Ajde, ako se nisi pokajao, ajde, upakao i gotovo.
Ako si se pokajao, pa nisi spreman za raj, pa ako je malo 10.000 godina, ostat ćeš 20 ili 30.000 godina. Bog je imao cijelu vječnost na raspolaganju i možeš ostati milijun godina.
I sad zamisli: ako se čovjek muči sa teškom bolesti mjesec, dana, dva i to mu je ogromna muka, pa oni se u čistilištu muče. I ako se muče tamo tisućama godina, to nije nešto bajkovito i jednostavno: Provukao sam se, spasio sam se.
To je nešto teško, tegobno, mučno.
Evo, braćo i sestre, mi ne možemo promijeniti ovaj svijet.
Bog može promijeniti, ali mi se možemo boriti za svoje vlastito mijenjanje, za mijenjanje sebe.
I zato je svatko od nas odgovoran.
Dakle, možemo shvatiti ozbiljno poziv koji nam je Kristov uputio, poziv na obraćanje.
Možemo shvatiti ozbiljno da nam je vrijeme odbrojano i možemo se truditi živjeti čestito.
Dakle, živjeti čestito i koristiti vrijeme koje imamo obračunavši se korijenito sa grijehom.
Prema tome, ako imamo teških grijeha, ajmo ih staviti, ajmo razraditi strategiju, ako treba, pitajmo savjet, pomoć, ali iz toga treba izaći.
Dakle, toga se treba osloboditi.
I onda ostaju laki grijesi s kojima ćemo se boriti cijeli život, ali kad nema teških grijeha, onda ima, onda smo u milosti, onda, dakle, Bog može djelovati u nama, onda možemo rasti u krepostima, možemo rasti u dobru, možemo, dakle, rast u osjećanju, doživljavanju Boga, možemo živjeti jednim i drugim životom. I ne obazirat se što svijet oko nas propada. Neka propadne ono što je trulo. Što prije propadne, to bolje. Ali mi moramo spašavati ono što je zdravo.
Moramo, dakle, prije svega voditi brigu o dušama, o vlastitim dušama i onda o dušama onih koji su nam povjereni.
I boriti se do krvi. Boriti se do krvi da osvojimo vječnost.
I tu je potrebno jedno sveto nasilje nad sobom, kaže Isus siloviti osvajaju kraljeVstvo nebesko.
Ne bojati se pokore, ne bojati se žrtve, ne bojati se trapljenja.
To su sredstva preko kojih možemo ukrotiti tijelo, preko kojih možemo ukrotiti svoju oholost i steći poniznost i možemo onda postati stvarno jedno plodno tlo na kojem Bog može djelovati i izlijevati svoju milost i dati nam skrušeno srce da živimo za Njega.
Evo neka ova devetnica bude u znaku priprave na susret s Gospodinom. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar