Tema emisije je POKORA. To je ono što se uklapa u korizmeno vrijeme što se uklapao korizmeno vrijeme ali inače možemo reći da je to nešto što bi trebalo bit stalno zastupljeno u našem vjerničkom životu. No, događa se, kao i kod toliko drugih stvari, da smo mi bogatstvo koje imamo, pa tako i bogatstvo pokore jednostavno zanemarili i zaboravili tako da je za suvremene kršćane na Zapadu pokora ostala jedna čista apstrakcija bez stvarnog sadržaja. To je ono što mi znamo kao pojam ali iza tog pojma u životu nema ničega. Zna se dogoditi da se na sam spomen reagira negativno sa mješavinom odbojnosti, često iracionalne iz straha od tobožnje ugroze zdravlja. Mi danas čujemo kako se ljudi zgražaju kako to da su se prije ljudi bičevali u procesijama ili u svom samostanskom životu, kao to je: “Nešto prestrašno, kako se može tako raditi atentat na vlastito tijelo”. Ne bi oni tu svoje tijelo unakazili, bičevi su najčešće bili od konopa i ostale bi vjerojatno modrice, ne bi bilo ni krvarenja ni ničeg. Bilo je i onih koji su se bičevali i sa drugim bičevima koji su izazivali rane, ali mi u biti ne vidimo što je bilo iza toga i zato nam je to besmisleno i ludo.
Nepovjerenje prema pokori je rašireno i u redovničkim sredinama gdje su prije prednjačili u pokori i tu se često stvari onda pravdaju i teološkim putevima. U nekim slučajevima se jednostavno pokora reinterpretira pa ispada da sve ono što živimo u životu pokora. Mi možemo život doživljavat kao pokoru, ali to nije ova pokora koja se od nas traži. Na kraju, iako je suvremeni život zahvaljujući tehnološkom napretku daleko lakši nego što je bio prije, imamo manje pokore nego prije, kad je život bio teži. Do Drugog Vatikanskog koncila mi smo imali korizmenu pokoru sasvim drugačiju od one koju imamo danas, a ona se događala skoro 15 stoljeća, na način da je kroz korizmu se ne bi mrsilo, ne bi se jelo meso, ali ni sve one prerađevine od mesa. To mi sad činimo, zapovjedni nemrs, dva puta godišnje. Na veliki Petak i Čistu srijedu, i preporuča se preko godine petkom. Dakle, tada je to bilo cijelu korizmu i plus toga, jelo se samo jedanput, jedan obrok dnevno, bez mesa, bez mlijeka, bez sira. Jedan obrok dnevno, zamislite kako je to izgledalo. To je daleko zahtjevnije nego što mi to danas imamo na Čistu srijedu ili na Veliki petak. I ljudi su tada radili težačke poslove jer su bili zemljoradnici. I svejedno nije bio problem da tako prožive cijelu korizmu. Nama je to, kako vidimo, jednostavno neshvatljivo. U mojoj obitelji su pričali da su moja prababa i pradjed, tako obdržavali korizmu i to se danas čudimo, kako je to moguće, a opet to su bili ljudi kao i mi. Ono što je bilo dostupno njima, dostupno je i nama. Međutim, promijenio se način našeg razmišljanja, oslabila je volja, ohladila se ljubav, i često puta je upitna i vjera - što je ostalo od vjere.