Ukazanja u Ćosanlijama, IV dio

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Fra Miroslav Džaja, pišući o događanjima u Ćosanlijama, prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima.

Svi su svećenici, posebno za vrijeme samih događanja, bili vrlo oprezni u vezi sa svojim očitovanjem o ukazanjima pazeći da se ne bi zamjerili vlastima. Zato jedna svjedokinja kaže: „Fratri nisu ništa govorili."¹ Privatno, međutim, stvari stoje drukčije pa tako mnogi zaključuju da su župnici u pravilu podržavali ukazanja. Sigurno je to dijelom bilo da se ne zamjere narodu koji je vjerovao i da ih se ne optuži da podilaze vlastima. Neki pak jednostavno pokazuju otvorenost za pozitivno mišljenje kao fra B. Vidović koji piše: „Stvar teče, pa vidit ćemo, kako će se završiti." To znači pustiti da se narod okuplja i donijeti sud na kraju nakon što su se sabrale sve činjenice.

Osporavanje ukazanja

Treći pisani izvor o ukazanjima je Kronika Franjevačkog samostana na Gorici. Kronika samostana nije vođena za razdoblje od 1942. do 1955. koje uključuje i događanja u Ćosanlijama. Tek naknadno se ispisuje to razdoblje, a zadaću obavlja fra Miroslav (Mirko) Džaja (1885. - 1972.). On piše kad su prošla najteža poratna progonstva, nakon što su ukazanja završena i s jednim vremenskim odmakom. To mu dozvoljava da sagleda cjelokupnu situaciju i da donese sud slobodno, bez straha da se kome zamjeri. Pišući o događanjima u Ćosanlijama on prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima. Dakle znamo autora, ali ne znamo razloge zašto je došao do navedenoga zaključka. On je imao kontakt sa župom u Čukliću jer je prije Drugoga svjetskoga rata neko vrijeme bio upravitelj Franjevačkoga svjetovnog reda, a moguće je da je bio i župnik. Džaja zauzima kategoričan stav odbacivanja autentičnosti fenomena: „Stvar je inscenirala inače nabožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija valjda radi nekog religioznog bulažnjenja, jer se je poslije pokazalo, da je sve samo - fantazija. Sva je sreća da se župnik nije u to ništa pačao."

Ljetopisac ne spominje druge vidioce nego samo Janju koju drži odgovornu za sve. Ujedno donosi negativan sud o događanjima optužujući Janju da je ona sve organizirala („inscenirala") odnosno isključujući da se išta nadnaravno zbilo. Iako joj priznaje pobožnost, pa vjerojatno i dobru vjeru, za „ukazanja" pretpostavlja da proizlaze iz bolesne religioznosti („religioznog bulažnjenja") što bi značilo da je dotična sve to sebi umislila. U prilog tomu ne nudi nikakav argument niti navodi da je razgovarao s Janjom ili proveo ikakvo istraživanje. Jedino što nudi kao krunski dokaz jest konačan ishod događanja. Ne obrazlaže iz čega se poslije pokazalo da je sve to plod mašte kao da se to samo po sebi razumije. Ako to zaključuje na osnovi prisilne obustave okupljanja naroda ili na stvarnim lakovjernim ispadima pojedinaca, to nije dovoljno niti može osporiti Janjino svjedočanstvo. Imajući na umu, iznesena negativna prosudba je osobno mišljenje koje niti je htjelo biti niti može biti crkveni pravorijek o autentičnosti tadašnjih ukazanja.

Za vrijeme ukazanja Janja je imala oko dvadeset godina za razliku od Gojke koja je imala deset godina i Celije koja je imala devet godina. Stoga je ona za djevojčice bila autoritet, a pred vlastima glavna odgovorna za sve što se događalo. Njoj se vjerovalo a sve druge, koji su kazivali da vide, nije se uzimalo ozbiljno.7

Rod Franjičevića je podrijetlom iz Ugljana i živjeli su prvo u Biloj odakle su se polovinom devetnaestoga stoljeća preselili u Ćosanlije. Braća „Stipan (1839.), Toma zv. 'Tomika' (1843. 1909.) i Jozo zv. 'Joko' (1846. – 1933.) preci su svih Franjičevića iz Čosanlija." 

Janjin stric je bio fra Anđelko Franjičević koji je prešao u dijecezanske svećenike. Janjina obitelj je uvijek bila pobožna i u kući se molilo.10 Janja je imala brata Jozu Franjičevića (1933. - 2020.) i dvije sestre Andu (r. 1939.) i Mariju (r. 1936.). Jozo je živio u Ćosanlijama i imao četiri kćeri (Slavica, Jelica, Draže-na, Marija) i sina Matu."

Janja je do svoje smrti živjela sa svojom obitelji i nije se udala. Otac joj je bio Marko, nadimak „Baćo", a majka Jela Barać iz Bile. Janja je puno trpjela i zbog komunista nije se smjela isticati.12 Rano ujutro u šest sati kad bi zvonio pozdrav Gospi, odlazila je na mjesto ukazanja (groblje) da se pomoli.13 U svibnju bi predvodila krunicu, djeci je držala vjeronauk i učila ih molitve. 15 Ovo je bilo posebno važno u vrijeme od listopada 1952. godine do srpnja 1955. godine kada je župniku fra Luji Franjičeviću bilo onemogućeno da poučava djecu u vjeri. Iz toga je razvidno da je Janja dobro poznavala katolički nauk i bila kadra prenositi ga drugima. No također otkriva i njezinu odvažnost jer se time dodatno zamjerala vlastima i riskirala dodatne progone pa i zatvor. Svako jutro je išla u crkvu¹6 i stalno se molila. 17 Resila ju je strpljivost i nikad nije klela. 18 Govorila je da se vjeruje i moli i da će Bog dati. 19

/Svojim životom Janja je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju/

Imala je bolest kože na nosu odakle se proširila po licu. 20 Madež išla sama sebi ukloniti pa se proširio i ugrozio vid te je bila slabovidna. 21 Kad je oboljela, nije izlazila iz kuće. 22 Teško je bolovala, iscurile su joj zjenice i bila je sva u ranama. 23 No do kraja je bila strpljiva i u tom vremenu molila.24 Upamćene su i njezine posljednje riječi upućene majci: „Baće moj, nećeš me više okrećati po mene će doći Blažena Djevica Marija i moj Isus!"25  Ujutro je preminula. Imala je svega 44. godine.

Svi su u selu držali da je osoba velike vjere. Janja je imala uokvirenu Gospinu sliku koju je resila ukrasima kojima su se djeca mazala kad bi bila bolesna. 26 Iz toga se vidi da su izuzetno držali do Janje i njezine molitve. Štoviše, mnogi su odrasli smatrali da je bila svetica, 27 odnosno „živa svetica". 28 Imajući na umu Isusove riječi da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24), ovo je istinsko priznanje koje isključuje da je takva osoba mogla biti prevarantica ili psihički bolesna osoba. Svojim životom ona je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Ukazanja u Ćosanlijama III dio

 PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ, ožujak 2026.

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je bila spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i uništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi."¹

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali. Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti. Grupu iz Prologa su istukli pendrecima, a druge su pritvorili. Ljude su zatvarali i u kapelu. Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti. Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli. Ovo iskustvo Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila. Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru". 10 Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.¹¹ Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru. 12

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja."13 Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine, a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. - 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.). 15 Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar.16 Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača."17 Samostanski kroničar kaže „sva je sreća" da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa čosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947. godine."18 Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto. 19 Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika. 

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Ukazanje u Ćosanlijama, II.dio

 Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: 'I ja ću je Mare uzet." Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa może ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja. Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavlju je se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Čosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna ukazanja" koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj. Jandre Lauš je govorio da vidi anđele. Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer. „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklo-pilo. Janja je tada rekla: 'Ode Gospa!" „Janja kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli."" Uz to su vidjeli i „sjajnost".

Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!" Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!"10 Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore. Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja. To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali. Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao. Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih." Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji obilazio" groblje. Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe." Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo. Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.

Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili... došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije nakon toga vidio. 

Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.). Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci". Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.. Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti. Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. 

U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve. No vlasti su nakon nekoliko dana sazvali ipak kako se okupilo mnogo naroda, sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protu zakonite zborove. 

Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.

Objavljeno u: Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: Admin)

Ukazanja u Ćosanlijama, I. dio (Don Josip Mužić, Svjetlo riječi)

 

Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju

Kronike nam prenose da se u kolovozu 1946. godine, nakon svetkovine Velike Gospe, proširio glas o ukazanjima Majke Božje na groblju u Ćosanlijama. Fra Bonifacije Vidović u svom dnevniku je precizniji i kaže da se ukazanje zbilo "početkom srpnja" 1946. na groblju u Ćosanlijama. Groblje je staro, sahrana se u njemu vrši od pamtivijeka, nalazi se nekih 400 metara iznad sela i prostire se na 3000 m³. Prvi pisani trag o groblju je od 7. veljače 1804. kada je u Matici umrlih Gornjeg polja upisana Kata Novokmet. Zanimljivo je da ako ranije pomaknemo slijed događanja, na što upućuju neka druga svjedočanstva, dolazimo lako do 24. lipnja svetkovine sv. Ivana Krstitelja kada su počela ukazanja u Medugorju i u Roženici. Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju. Naime, logično je da je nakon početka ukazanja, u doba kada su se vijesti pronosile usmeno, trebalo neko vrijeme da se za njih sazna. Svetkovina Velike Gospe tradicionalno okuplja puk u velikom broju u crkvama i kao takva je bila izuzetna prigoda za susretanje vjernika iz raznih župa i međusobnu razmjenu informacija.

Prva ukazanja

Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija. Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed dogadanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago. Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franičević (1924.- 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol. Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. 

Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov. Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:

Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli...). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovač i nisam virovala. To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u groblje i vidim tri kipa

Svi sklopili ruke, u sve tri očenaši, i idu prema selu.

Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. 

Zrake od njih idu. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš pruci zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave...). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla Janja Franjičević sva u ranama 'živina je jela' (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj, a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju tri Gospe... Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta... Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). 

Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janja da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed, Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali... pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi da ih zadrži za sebe.  Išli oko do pred kapelu. Janja rekla: Ajdete sad kući. 

Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo sa Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe. Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.

Nastavak ukazanja

Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala. Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Laus, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju. Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključe no da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i ne snalaženje djece. 

Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili velika sirotinja i neki su suseljani zločesto komentirali di će se šugi takvoj ukazati". Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.

/isticanje teksta: Admin/

1 Liber memorabilium fupe Čuklic, sv. 1., 55, Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, Arhiv 156, 1833, 1962, sv. 1, 421

2 Anđelko Barun, Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942 do 1948. godine, Cleuna, 1/2014, 411

 3 Marijan Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklic", u Marijan Karaula (ur.), župa Čuklic od postanka do danas, Svjeto riječi, Sarajevo, 2020., 116

4 M. Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić", 120

5A. Barun, Dnevnik, 411,

6Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21, ožujka 2025

 7Ibidem

8M. Karaula, Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklic", 156.

9Nadimak za oca Ivu

10Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921, don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.

11Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke lanje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025. 

12Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Muliću 27. studenoga 2025. 

13Ibidem

Bog nije šutio u našoj povijesti

Propovijed možete poslušati i ovdje:

Propovijed o Petrovoj vjeroispovijesti

Što mi kršćani vjerujemo o Isusu?  

Kad čujemo ovo evanđelje toliko nam je poznato da onda znamo što poručuje. A opet kad malo bolje stanemo vidimo da je to velikim dijelom neotkriveno. Jer doista, kad Isus pita svoje apostole: „Što kažu ljudi tko sam ja?“ mogao bi to pitanje uputiti i svima nama.

Evo – što kažu ljudi danas TKO JE ISUS? Neki kažu da je jedan dobar učitelj moralnog života, neki kažu da je prorok, kao što to kažu muslimani, neki da je veliki čovjek, drugi da je mirotvorac, neki pobornik zaštite okoliša – svatko prema svome svjetonazoru i svojim uvjerenjima – imaju u pravilu jedno uvažavanje prema Kristu, osim onih baš ekstremnih sotonista.

Postavlja se pitanje - ŠTO MI KRŠĆANI KAŽEMO TKO JE KRIST? Tu vidimo da je pravi problem. Jer za mnoge od nas koji imamo sve sakramente Krist je jedna pozitivna osoba, jedan mudar čovjek, uzoran čovjek moralnog života, ali za koliko je nas kršćane ISUS KRIST – BOG? To je pitanje. Veliki čovjek – može biti i za bezbošce. Moralan čovjek također. Ali Bog je samo za nas. Samo mi vjerujemo da je ISUS KRIST BOG. Muslimani vjeruju da je prorok. Židovi da odbacuju da je lažni Mesija. Bezbošci ga drže za velikog čovjeka, ali samo mi vjerujemo da je on BOG. Da se jedino po Njemu možemo spasit.

Kriza vjere unutar Crkve

Problem je kad unutar nas, unutar Crkve vjera počne dolazit u pitanje. Doista to vidimo posebno kod mladih naraštaja da su zbunjeni, da više ne znaju tko je Krist. Kad su radili istraživanje prije par godina u Italiji vidjeli su da 85 % katolika u Italiji, onih praktičnih vjernika ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Euharistiji. To je pokazatelj do čega smo došli. ZAŠTO SE TI LJUDI PRIČEŠĆUJU? Dolaze na Pričest, a ne vjeruju da je tu stvarno Krist. Onda mogu ići na protestantski obred Posljednje večere gdje nema Pretvorbe, gdje se blaguje kruh kao uspomena na Posljednju večeru. Dakle, ne mogu pristupat Pričesti u Katoličkoj Crkvi  - jer ne vjeruju, a onaj tko ne vjeruje da je Krist tu stvarno nazočan ne može primat Pričest. Jednostavno, potrebna je vjera za to.

I vidimo što idemo zapadnije to tužnije. Ljudi mahom koji dolaze na misu idu na Pričest. Primaju Pričest svakako, svakako odjeveni i ispovjedaonice nisu u funkciji, zatvorene su. Ne ispovijedaju se. Možemo s pravom zaključit da se tu redom radi o svetogrdnim Pričestima,  da te pričesti, to blagovanje Tijela Kristova, nije za njihovo spasenje, za njihovo dobro, nego za njihovu propast. I to je onda problem na problem. Zato se s tim svetinjama ne možemo igrat. „Sa svetim treba postupat sveto“ – kaže latinska izreka. I zato je uvijek u pozadini pitanje vjere: U što ja vjerujem? Ako doista vjerujem da je Isus Bog onda primam Njegove riječi kao Božje riječi, onda su te riječi svjetlo za moj život, te riječi su vodilja za moj život, jer Isus je uzor, Onaj od kojeg očekujem sve ono što mi je za život potrebno. 

Petrova ispovijest vjere   

Zato je ovo drugo pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja? – zbunilo apostole, a samo je Petar dao pravi odgovor. 

Poratna ukazanja u Kamenoj (III.)

Nadbiskup Želimir Puljić, a ni njegov brat fra Ilija nigdje do sada nisu javno spomenuli da je njihova sestra bila vidjelica i da je njihov župnik zbog toga završio na robiji i okončao svoj vijek kao mučenik ukazanja u Kamenoj, fra Honorije, umro je u 40. godini, svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora u kojem je proveo tri godine zbog optužbe da je kao župnik u Blagaju Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.

Za Svijetlo riječi don Josip Mužić

ILAČA, Hrvatski Lurd, o Ukazanjima - uoči Velike Gospe (2023)

 ...

🔵 O Gospi i ukazanjima: Mnogi imaju zazor prema ukazanjima, iako su kroz povijest Crkve ukazanja važan način Božje komunikacije s čovjekom. Posebno je važna Gospa i njezina uloga u takvim objavama.

🔵 Vjera u nevidljivo: Vjerujemo u Boga kao stvoritelja i nevidljivoga svijeta. Nevidljivo prethodi vidljivome. To uključuje Boga, anđele, duše, i druge duhovne stvarnosti.

🔵 Postojanje duše: Duša je duhovna i besmrtna. Klinička smrt i brojna svjedočanstva ukazuju da život duše postoji i bez tijela, što znanost ne može objasniti.

🔵 Tijelo se obnavlja, ali duša ostaje: Tijelo mijenja stanice svakih 7 godina, ali duša ostaje ista. To ukazuje da bit čovjeka nije u materiji.

🔵 Materijalizam odbacuje duhovno: Materijalisti negiraju čuda i duhovna bića jer vjeruju samo u ono što je vidljivo. Odbacivanje nadnaravnog vodi do duhovne tvrdoće i ravnodušnosti prema Bogu.

🔵 Što su ukazanja: Ukazanja su trenutci kada duhovna bića poprimaju vidljiv oblik. Kroz cijelu Bibliju imamo primjere gdje Bog na taj način komunicira s ljudima.

🔵 Ukazanja u Novom zavjetu: Počinju s ukazanjima anđela Zahariji i Mariji. Gospa je prva žena u Novom zavjetu koja je imala ukazanje – razgovor s anđelom je temelj vjere.

🔵 Gospa kao vidjelica: Često zaboravljamo da je Gospa imala osobno ukazanje, pa nije neobično što se i danas ukazuje u različitim vremenima i narodima.

Prva misa na mjestu Gospina ukazanja – Roško polje (BiH) – na blagdan Gospe Snježne (5.8.2023.)

  

U subotu, 5. kolovoza, 2023. godine na blagdan Gospe Snježne, na brdu Malenici iznad Vojkovića, (na mjestu ukazanja) u Župi Roško Polje, prvi put se služila sveta misa. Sv. misu predvodio je don Josip Mužić, a koji je o progonjenim ukazanjima nakon Drugog svjetskog rata imao i ciklus emisija na Radio Mariji (emisija Sjaj istine, četvrte subote u mjesecu u 17.00 h) 

Hodočasnici su se unatoč jako lošim vremenskim prognozama i alarmima našli zajedno sa mještanima podno brda Malenica gdje su molili krunicu, a potom sudjelovali na svetoj misi.

Dok smo slušali strašne vijesti iz potopljene Slovenije, dok su Solin i Split plivali u vodi, taj dan Roško polje je bilo pošteđeno nevremena te su tako hodočasnici, među kojima je bilo i djece, mogli nesmetano hodočastiti oko sat vremena pješke po brdu, u narodnim nošnjama i sa barjacima te s Gospinim kipom kojeg su nosili Marijini ratnici iz Splita.  (Lijepu snimku s hodočašća napravili su Marijini ratnici, a zajedno sa propovijedi možete je pronaći ovdje: yt VJERNI BOGU )

Pregled dana - Predstavljanje knjige “Zlatna Kraljica: Ukazanja Majke Bo...

ZLATNA KRALJICA - Ukazanja Majke Božje u Roženici - don Josip Mužić

Roško polje - Progonjena ukazanja poslije II svj. rata - Don Josip Mužić

,

O Gospinu ukazanju u Roškom polju (blizu Tomislavgrada)