PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ
Fra Miroslav Džaja, pišući o događanjima u Ćosanlijama, prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima.
Svi su svećenici, posebno za vrijeme samih događanja, bili vrlo oprezni u vezi sa svojim očitovanjem o ukazanjima pazeći da se ne bi zamjerili vlastima. Zato jedna svjedokinja kaže: „Fratri nisu ništa govorili."¹ Privatno, međutim, stvari stoje drukčije pa tako mnogi zaključuju da su župnici u pravilu podržavali ukazanja. Sigurno je to dijelom bilo da se ne zamjere narodu koji je vjerovao i da ih se ne optuži da podilaze vlastima. Neki pak jednostavno pokazuju otvorenost za pozitivno mišljenje kao fra B. Vidović koji piše: „Stvar teče, pa vidit ćemo, kako će se završiti." To znači pustiti da se narod okuplja i donijeti sud na kraju nakon što su se sabrale sve činjenice.
Osporavanje ukazanja
Treći pisani izvor o ukazanjima je Kronika Franjevačkog samostana na Gorici. Kronika samostana nije vođena za razdoblje od 1942. do 1955. koje uključuje i događanja u Ćosanlijama. Tek naknadno se ispisuje to razdoblje, a zadaću obavlja fra Miroslav (Mirko) Džaja (1885. - 1972.). On piše kad su prošla najteža poratna progonstva, nakon što su ukazanja završena i s jednim vremenskim odmakom. To mu dozvoljava da sagleda cjelokupnu situaciju i da donese sud slobodno, bez straha da se kome zamjeri. Pišući o događanjima u Ćosanlijama on prenosi skoro doslovno ono što je našao u župnoj kronici, ali dodaje svoj sud o ukazanjima. Dakle znamo autora, ali ne znamo razloge zašto je došao do navedenoga zaključka. On je imao kontakt sa župom u Čukliću jer je prije Drugoga svjetskoga rata neko vrijeme bio upravitelj Franjevačkoga svjetovnog reda, a moguće je da je bio i župnik. Džaja zauzima kategoričan stav odbacivanja autentičnosti fenomena: „Stvar je inscenirala inače nabožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija valjda radi nekog religioznog bulažnjenja, jer se je poslije pokazalo, da je sve samo - fantazija. Sva je sreća da se župnik nije u to ništa pačao."
Ljetopisac ne spominje druge vidioce nego samo Janju koju drži odgovornu za sve. Ujedno donosi negativan sud o događanjima optužujući Janju da je ona sve organizirala („inscenirala") odnosno isključujući da se išta nadnaravno zbilo. Iako joj priznaje pobožnost, pa vjerojatno i dobru vjeru, za „ukazanja" pretpostavlja da proizlaze iz bolesne religioznosti („religioznog bulažnjenja") što bi značilo da je dotična sve to sebi umislila. U prilog tomu ne nudi nikakav argument niti navodi da je razgovarao s Janjom ili proveo ikakvo istraživanje. Jedino što nudi kao krunski dokaz jest konačan ishod događanja. Ne obrazlaže iz čega se poslije pokazalo da je sve to plod mašte kao da se to samo po sebi razumije. Ako to zaključuje na osnovi prisilne obustave okupljanja naroda ili na stvarnim lakovjernim ispadima pojedinaca, to nije dovoljno niti može osporiti Janjino svjedočanstvo. Imajući na umu, iznesena negativna prosudba je osobno mišljenje koje niti je htjelo biti niti može biti crkveni pravorijek o autentičnosti tadašnjih ukazanja.
Za vrijeme ukazanja Janja je imala oko dvadeset godina za razliku od Gojke koja je imala deset godina i Celije koja je imala devet godina. Stoga je ona za djevojčice bila autoritet, a pred vlastima glavna odgovorna za sve što se događalo. Njoj se vjerovalo a sve druge, koji su kazivali da vide, nije se uzimalo ozbiljno.7
Rod Franjičevića je podrijetlom iz Ugljana i živjeli su prvo u Biloj odakle su se polovinom devetnaestoga stoljeća preselili u Ćosanlije. Braća „Stipan (1839.), Toma zv. 'Tomika' (1843. 1909.) i Jozo zv. 'Joko' (1846. – 1933.) preci su svih Franjičevića iz Čosanlija."
Janjin stric je bio fra Anđelko Franjičević koji je prešao u dijecezanske svećenike. Janjina obitelj je uvijek bila pobožna i u kući se molilo.10 Janja je imala brata Jozu Franjičevića (1933. - 2020.) i dvije sestre Andu (r. 1939.) i Mariju (r. 1936.). Jozo je živio u Ćosanlijama i imao četiri kćeri (Slavica, Jelica, Draže-na, Marija) i sina Matu."
Janja je do svoje smrti živjela sa svojom obitelji i nije se udala. Otac joj je bio Marko, nadimak „Baćo", a majka Jela Barać iz Bile. Janja je puno trpjela i zbog komunista nije se smjela isticati.12 Rano ujutro u šest sati kad bi zvonio pozdrav Gospi, odlazila je na mjesto ukazanja (groblje) da se pomoli.13 U svibnju bi predvodila krunicu, djeci je držala vjeronauk i učila ih molitve. 15 Ovo je bilo posebno važno u vrijeme od listopada 1952. godine do srpnja 1955. godine kada je župniku fra Luji Franjičeviću bilo onemogućeno da poučava djecu u vjeri. Iz toga je razvidno da je Janja dobro poznavala katolički nauk i bila kadra prenositi ga drugima. No također otkriva i njezinu odvažnost jer se time dodatno zamjerala vlastima i riskirala dodatne progone pa i zatvor. Svako jutro je išla u crkvu¹6 i stalno se molila. 17 Resila ju je strpljivost i nikad nije klela. 18 Govorila je da se vjeruje i moli i da će Bog dati. 19
/Svojim životom Janja je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju/
Imala je bolest kože na nosu odakle se proširila po licu. 20 Madež išla sama sebi ukloniti pa se proširio i ugrozio vid te je bila slabovidna. 21 Kad je oboljela, nije izlazila iz kuće. 22 Teško je bolovala, iscurile su joj zjenice i bila je sva u ranama. 23 No do kraja je bila strpljiva i u tom vremenu molila.24 Upamćene su i njezine posljednje riječi upućene majci: „Baće moj, nećeš me više okrećati po mene će doći Blažena Djevica Marija i moj Isus!"25 Ujutro je preminula. Imala je svega 44. godine.
Svi su u selu držali da je osoba velike vjere. Janja je imala uokvirenu Gospinu sliku koju je resila ukrasima kojima su se djeca mazala kad bi bila bolesna. 26 Iz toga se vidi da su izuzetno držali do Janje i njezine molitve. Štoviše, mnogi su odrasli smatrali da je bila svetica, 27 odnosno „živa svetica". 28 Imajući na umu Isusove riječi da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24), ovo je istinsko priznanje koje isključuje da je takva osoba mogla biti prevarantica ili psihički bolesna osoba. Svojim životom ona je do kraja herojski svjedočila svoju vjeru i neizravno istinitost ukazanja. To je najveći plod i argument u prilog zaključka da se doista radilo o autentičnom nadnaravnom događaju.
Objavljeno u: Svjetlo riječi
(Isticanje teksta: Admin)
Nema komentara:
Objavi komentar