I Isus je u ilegali 30 godina. On živi skrovitim životom. Skriva se da ga ne ubiju.
Ako su ga već nakon rođenja htjeli ubit (Herod) ; da se pokazao prije i počeo javno djelovat samo bi gledali kako će ga smaknit. Kad je javno počeo djelovati vidjeli smo da ima više pokušaja ubojstva na njega; od Nazareta kad su ga htjeli strmoglavit, kad su ga htjeli kamenovat više puta, i on svaki svaki put to izbjegne jer – nije došao njegov čas. Ali on bira to da čeka 30 godina, svoje vrijeme kad može djelovat, kad je došlo vrijeme da javno djeluje, a do tad djeluje u skrovitosti – nitko za njega ne zna. Skriva se. Kao što su se kod nas skrivali hajduci. Šta su hajduci radili? Skrivali su se. Šta su radili škripari? Križari nakon Drugog svjetskog rata. Skrivali se da spase život. I kod nas je rat završio 1952. jer su tada bili zarobljeni i pogubljeni zadnji škripari – pripadnici oružanih snaga Hrvatske ili pripadnici srpskih snaga ili pripadnici svi oni koji su prozreli da je komunizam diktatura i da spase život pobigli su u brda, u planine. I evo, rat je onda završio 7 godina nakon onog službenog završetka. Tek se sad piše o tome. Nije bilo drugog načina da spase život. Kad je biskup Bjanković obilazio on je bio Makarski biskup i njegovoj biskupiji je pripadao i dio Hercegovine, onda je odlazio u biskupske pohode da dijeli krizmu, odlazio je preko granice, pa je obilazio Vinicu, Roško polje, Livanjski kraj i odlazio sve do Mostara. On kaže da je u brdu našao ljude koji su pobjegli u brdo koji su živjeli u divljini samo zato da sačuvaju vjeru. Da ne budu pod Turskim zulumom koji će im nametati svoja pravila i zabranjivat im da žive vjeru. I tu su se organizirali, živjeli kao pustinjaci, zajedno molili, u špiljama – i sačuvali vjeru. Šta su jeli? Jeli su ono što su mogli nać u prirodi. Šta čovjek sa 85 godina može nać? Nema više snage da on tamo radi dvorac. Tu se jednostavno zna da je vjera najvažnija, podređuje se sve tome i onda živi tako.
