Pobornici cijepljenja protiv koronavirusa u Crkvi, a i izvan nje najčešće koriste kao krunski argument za uvjeravanje vjernika da se i papa Franjo cijepio i podržao cijepljenje. To nitko ne može niti želi osporiti no to nikako ne znači da su se vjernici zbog toga dužni primiti eksperimentalna protukovid cjepiva od kojih su mnoga, a trenutno dostupna u Hrvatskoj sva, okaljana povezanošću s pobačajem.
Naime on je tu izrazio svoje osobno mišljenje, a službeni stav donosi dokument Kongregacije za nauk vjere kojeg je on potpisao gdje izrijekom stoji da „praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“.[1] Ovim dokumentom – u povezanosti s prijašnjima koji govore o cjepivima okaljanim pobačajem – Učiteljstvo Crkve upozorava na njihovu problematičnost. Uz to, ne ulazeći u prosudbu o njihovoj sigurnosti i učinkovitosti, navodi važne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se ona iz moralnog vida, čak i izvanredno i privremeno, mogla uzeti u obzir u borbi protiv bolesti. Bez tih uvjeta moralno okaljana cjepiva ne samo da ne smiju biti obvezna, nego nisu ni dopustiva, o čemu je prethodno već bilo govora. U skladu s tim je činjenica da papa nikada i nigdje nije rekao da cijepljenje mora biti obvezatno. Ne poštuje se stoga papu ako ga se nepotpuno ili iskrivljeno navodi nego zloupotrebljava.
U pozadini papinog zastupanja dobrovoljnosti pri cijepljenju stoji i svijest o važnosti ključne uloge koju tu treba imati savjest.
Kardinal Newman je, analizirajući slučaj (hipotetski, jasno) da papa naloži nešto što ne spada u nauk vjere i morala, istakao da ako treba nazdraviti da će prvo nazdraviti savjesti a tek onda papi.[2]