Podzemna Crkva - u vrijeme kralja Heroda i danas (1. dio)

Ovo je razmatranje o prikazanju u hramu. /I.dio/ 

Kako se Josip osjeća nakon Isusova rođenja i nakon prvih događaja. Sad je prošlo 8 dana. Isus se podlaže zakonu i obrezuju ga. To je prvi obred, prvi put mu je prolivena krv. Josip mu tada kao zakonski otac daje ime koje je anđeo odredio. Josip se pomalo privikava na novo stanje. Istina, imao je posjet pastira, to je bilo pomalo neuobičajeno, poremetilo je  i razbilo rutinu života, a sad život ide svojim svakodnevnim redom. Ponavljaju se stvari svakodnevice: Marija doji Isusa, Josip obavlja poslove, Isus je u centru njihova života, al kako vidimo njihov život je sasvim običan. Ništa posebno. Već je Josip kod samog rođenja doživio šok kad je shvatio da ne samo da mu neće dati poseban tretman ovdje na zemlji, nego da će ga tretirat kao najzadnjega od ljudi i to se obistinilo – kad nije našao gdje će biti primljen sa Marijom i kad se Isus rodio u štali. Danas, nama danas kad smo u toplome, napravimo štalicu ispod bora, djeluje toplo, romantično, ali nije to tako bilo u stvarnosti. Špilja je bila vlažna, šporka, neprilagođena za život ljudi, posebno neprilagođena za rođenje djeteta i život mlade obitelji.  

Josip tu vidi da Bog Otac nema nikakve popuste, nikakve privilegije svome sinu, da ga jednostavno tretira kao onog najzadnjeg. I on to prihvaća. Kad je dobio navještaj da je Isus Sin Božji onda… možemo zamislit što to znači: Sin Božji… koji vlada cijelim svemirom, cijelog svijeta, sve je u njegovoj moći i vlasti. Josip je mogao očekivat da ne zbog njega i Marije, ali zbog svoga sina da će Bog dat jedan poseban tretman za njega, da će mu omogućit da ne živi životom visoke klase nego životom obične klase, ali evo ovdje živi životom najniže klase. Dapače, i ona najniža klasa ima krov nad glavom. A evo on od rođenja nema ni to. Pastiri evo donose jednu novinu, a sve drugo je uobičajeno. I to je ono što život se nama uglavnom odvija po jednoj rutini svakodnevnoj. Neki kažu da je to „sivilo svakodnevnice“. U tom sivilu čovjek treba pronać ljepotu i ne izgubit smisao, ne izgubit radost. Žena koja se posvetila mužu, djeci, obitelji, kući, kad zaboravi zašto to čini onda postane frustrirana, nezadovoljna žena i to postaje pakao za sve u kući. Kako će muž biti zadovoljan ako mu je žena nesretna? Kako će djeca biti zadovoljna ako vide da su roditelji nesretni? Dakle sve kreće od toga što se tu primio virus otrova ovoga svijeta koji ne vrednuje to što žena čini u obitelji. Ne vrednuje ni što muškarac čini za obitelj. Zato jer su ukinuli obiteljsku plaću. Prije je muškarac svojom plaćom mogao uzdržavati obitelj. Tako su moćnici ovoga svijeta postigli više koristi za sebe. Rade muž i žena i onda mogu oporezivat i muža i ženu. Djecu ne mogu roditelji odgajat kao prije, prema tome ne mogu ih odgajati cijelo vrijeme, prema tome sad odgoj prelazi na državu i preko tog odgoja djecu mogu usmjeravat u drugom pravcu od onog što žele roditelji. Imaju pod kontrolom djecu, imaju pod kontrolom ženu, imaju pod kontrolom muža, i dakle raspad sistema – jer nemamo više obitelji. I reći da žena koja je kućanica da ništa ne radi, to znači da joj nitko ne daje priznanje za ono što čini. Da podiže djecu, da dočekuje muža, da ljubi i daje ljubav svakodnevno. To se prezire i obezvrijeđuje. I ako ona dopusti da se takav način razmišljanja uvuče u nju onda će ona biti nesretna. Neostvarena. „Šta sam ja sad studirala da perem suđe, mijenjam pelene, peglam i sl, ..ja moram radit u struci… Moram se usavršavat, moram pravit karijeru, moram ovo, ono,“  i di je onda obitelj. Nema onda mjesta za obitelj. Naša je nesreća to što su osakatili muškarca da su digli obiteljsku plaću koju smo imali još za vrijeme komunizma, i onda drugo što su uvjerili žene da moraju praviti karijeru, da moraju završit studij. To je najveća nesreća za ženu danas: završit studij. Jer ona ako želi biti majka, ako želi biti žena – šta će njoj studij? Ona mora podić desetero djece, odgajat djecu, činit sretnim muža, kad će ona imat vremena za tjerat karijeru. A ovo kad je upisala fakultet izgubila je 5…6 godina najboljih godina života, kad je mogla imat pet šest djece, i onda robuje tom papiru da se mora ostvarit u struci. To je, kako vidimo, potpuna glupost.