Propovijed na Okitu, pred Božić 2025., 2. dio

Često puta kad razmíšljamo ljudski, možemo se pitat - kojeg smisla ima ova borba u ovome svijetu, kojeg smisla ima borba s neprijateljima koji su višestruko jačí, organizirani, imaju sve na svojoj strani, imaju banke i lože, imaju  političare, sve živo. A što mi imamo? Nemamo ništa… imamo evo zidove crkava imamo, župe imamo strukturu crkvenu, ali u biti to je nedostatno i nedovoljno da se borimo s neprijatelji koji je višestruko, stostruko jači.

Dakle, ono što može odnijeti prevagu i učiniti razliku je  - ako računamo na Boga. On je onaj koji čini razliku. Evo to je ono pitanje: "Vjerujem li ja?" Ako vjerujem onda znam da je najkorisnije što mogu učiniti da se povežem s Bogom i da Bog bude moje oružje, jer onda one moje nule, naše nule skupa…  Dakle, ako nas ovdje sad ima koliko 300… 400 nula… i kad tome dodamo jednu jedinicu, ako dodamo Boga ispred – onda je to velika brojka.

Dakle Bog čini razliku i zato mi nemamo što tu šta zdvajat, predavat se nekoj malodušnosti, nego moramo činiti ono što možemo činiti, a onda Bog čini razliku. 

Bog dakle donosi prevagu i on donosi daje pobjedu onda kad on odluči. Borba služi da se ne uspavamo, da ne omlitavimo, da ne postanemo kapitulanti, da se ne predajemo kompromisima. To nas čini drži budnima i živima. 

00:19 

Zato su protivštine dobrodošle. U  ovim protivštinama koje svatko prolazi u svom životu i koji prolazimo kao narod, kako vidimo u tim protivštinama - ako se čovjek drži Boga ostaje dakle uspravan, ostaje Božji i postaje sve više Božji. Kad gledamo danas naše obitelji, primjećujem sve više kako one obitelji koje su više u Bogu su više i kušane.

Koga će Sotona napadati?

Neće napadat one obitelji koje su razorene rastavom braka, pobačajima i slično. Dakle, nema tu šta više napadat. To je već potpuno rasulo. Komu će Bog pripustiti kušnje? Dakle, ako su ti tamo već rasuti, prosuti izgubljeni, onda Bog ima sućuti za njih i onda ih pušta na miru. Dovoljno su sebi kazni i muka natovarili na glavu svojim grijesima.

I onda Sotona upire sve svoje sile prema onima koji su ostali vijeni Bogu i Bog to dopušta da onda preko tih kušnji, koje sotona daje, da onda njihove duše postaju svete i da se spašavaju druge duše, da se spašavaju druge obitelji. Zato su kršćanske obitelji danas pod posebnim napadom napadnute kao nikad više i ne moramo se tome čuditi. Ne smijemo se tome čuditi, to je tako.

I tako isto i kod svećenika, oni svećenici koji mole Boga, koji vjeruju u Boga, dakle oni imaju problem. Oni koji nemaju problema, oni su se suobličili u ovome svijetu. Evo, kad gledate televiziju - kojega našeg biskupa, posebno mediji hvale? Svi znamo kojega, a zato jer govori ono što se njima sviđa. Ne govori ono što uči evanđelje. Prema tome, dakle, ne treba tu biti posebno pametan da vidimo koja se tu politika vodi. Vodi se politika da se unese podijela unutar Crkve, da se suprotstavi jednog biskupa većini drugih biskupa i to je ono što je evo, dakle nešto što se sve više širi. Dakle, svaku našu razliku, svaku našu slabost, neprijatelj koristi da okrene protiv nas, ali evo to je tako. To smo vidjeli da se to događalo u komunizmu, događalo sve u ovoj župi u Vodicama, kad su imali imali župnika kojega su podržavali komunisti, a čiji on bio župnik jer je bio župnik, katoličke Crkve ili je bio župnik Komunističke partije? Svaki svećenik se obvezuje na poslušnost svome biskupu. I Svetoj stolici, ne obvezuje se na poslušnost nikakvom političaru niti stranci.

Dakle, tu se onda stvorila podjela i tako se stvara podjela i danas u našem narodu. Tako se stvara podjela i na razini cijele Crkve.

To je nešto što moramo prepoznati i moramo moliti za takve ljude koji možda u svojoj gluposti, u neznanju u naivnosti ne vide da se njima služe da se unese podjela u Crkvu. Za te ljude treba molit, ali evo njihove krive postupke, njihove grijehe treba imenovat i treba odbaciti i osuditi. I to je tako. Tako je i u našem životu.

00:23

Nemojmo se bojat nazvat svoje grijeh imenom, imenovati svoje grijehe i reći: Evo moj grijeh je taj taj, evo zato dolazim na ispovijed. Ne dolazi na ispovijed da se hvalim: evo molio sam, učinio sam to i to. Dobro mi sve ide, dobro sam, sa svima sam u miru, ništa nisam napravio loše… A što je to, to nije ispovijed, to je onda samohvala, dakle na ispovijed dolazimo da Bogu rečemo šta sam sagriješio. Imenuj grijeh, ako se i često ispovijedaš, ako se redovito ispovijedaš svaki tjedan ili svaki dan ko sveti Leopold. Dođeš sa konkretnim grijesima za koje se kaješ. Ako nemaš to nemoj dolazit, što ćeš dolazit ako se ne kaješ. Bog ti nema što oprostiti. Ostani doma! Dakle, moramo pronaći konkretne grijehe i reći:  je, to je moj grijeh, kajem se za to - imenovat ga osudit ga, odbacit ga. 00:24

To je ono što nam je pokazao dobri razbojnik na križu gdje je dakle, nadmašio sve one pravednike svoga vremena kad je u tom istom svome pokajanju imenovanje sebe kao grešnika, i kad je priznanjem Isusa kao Boga dakle postigao raj. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Dakle, tu vidimo kolika je snaga pokajanja, kolika je snaga kad iskreno rečemo svoje grijehe. Dakle, ne moramo se, ne smijemo se bojati toga da prokažemo svoj grijeh, da rečemo, evo to je to. Jer ako ga imenujem, ako ga donesem pred Boga onda mi Bog oprašta, a ako ga skrivam ako ga opravdavam ako ga umanjujem ako ga uljepšavam, onda to nije to. Onda mi Bog oprašta dio, ali ne oprašta mi sve, a onda zašto sam dolazio na ispovijed.

Zato shvatimo ispovijed ozbiljno. Sakramenti nisu da se s njima poigravamo nego su sakramenti pogonsko gorivo da od njih živimo, da postanemo pravi kršćani, da postanemo svetci i svatko je od nas, pozvan da bude svet. Dakle nitko nije od toga izuzet i onaj koji ne postane svet neće se spasiti.

00:25 Ko dolazi u raj, ko se nalazi u raju? U raju se nalaze sveti. Prema tome, ako ne postanemo sveti na ovoj zemlji, dakle čeka nas čistilište, gdje ćemo onda puno težim putem doći do svetosti gdje jednostavno možemo onda dakle provesti mjesto 70 godina, 80 ovoga života na zemlji, možemo provesti 8000 godina u čistilištu, pa dakle sa mukama i tjelesnim i nutarnjim i svakakvima i onda nema popusta, nego je to to. Prema tome idimo do kraja. Nemojmo se štediti.

Propovijed na Okitu pred Božić, 1. dio

Živimo u vremenu koji teško razumije evanđelje, zato jer smo duboko uronjeni u grijeh, između ostalog i u grijeh nečistoće, a onda zamisliti da netko može biti djevica - to je već ludost i sablazan možemo reći u današnjem svijetu. A još da djevica može začeti po Duhu Svetomu, to je dvostruka ludost koja kojoj se ovaj svijet odupire. I doista kako netko koji je u grijehu može mislit da mu razum funkcionira normalno. Ne može. Razum je kako učí Crkva - kad je u teškome grijehu, onda je pomračen, onda ne može spoznati istinu. Zaslijepljen je.

Prema tome da bi mogli razumjeti evnđelje, trebali  bi se očistiti grijeha i trebali bi za to činiti pokoru znači da možemo jednostavno ući u jednu drugu dimenziju, u jednu drugu sferu. Ta druga sfera i ta druga dimenzija nije protiv čovjeka nego je za čovjeka.

Čovjek nije stvoren samo za zemaljsko, nego je stvoren i za nadzemaljsko stvoren je za ono onostrano, stvoren je za Božje. Prema tome, kadri smo da se degradiramo i živimo kao životinje, potpuno po osjetilima tijela ili kadri smo također da živimo kao poput anđela, kao djeca Božja, da živimo u milosti Božjoj i da onda

naše razumijevanje bude sasvim drugačije. Marija je prihvatila da bude Majka Božja. Josip se suočio sa činjenicom i sa istinom sa objavom koliko nikad nije dotad imao prije njega - da djevica može začeti po Duhu Svetom.

Pošto je bio pravedan, pošto je živio u milosti Božjoj, nije mogao to do kraja razumjeti, ali je mogao to prihvatit i on je to prihvatio s vjerom i to je bio njegov blagoslov. I to je naš blagoslov jer je po tome Isus dobio poočima i mi smo dobili zaštitnika duhovnog života.

Nemojmo htjeti da sve držimo pod svojom kontrolom razuma.

Naš razum je ograničen i jednostavno Božja otajstva ne možemo mi iscrpiti svojim razumom, možemo ih do neke mjere razumjeti, ali ne možemo ih iscrpiti. Ne možemo ih potpuno razumjeti i zato je potrebno da čovjek u svome pristupu životu, u svom pristupu svijetu, svome pristupu Bogu sačuva poniznost razuma da reče: evo.

“Moj razum je ograničen. Bože, daj mi da ono što ne mogu spoznat, da mogu prihvatiti kao sveti Josip u vjeri. Vjera nije protiv razuma, vjera nadograđuje razum.  

I MEĐU NAMA SU ŽIVJELI NEPOZNATI SVECI Razmatranje 2) Rođenje Isusovo - Don Josip Mužić

Toliko puta smo se susreli s tim otajstvom. Nekako smo navikli i vezuju nas uspomene iz djetinjstva: jaslice, bor i slično. Ali evo često nam dubina tog otajstva prolazi mimo nas , da nas zaobilazi. Jer, ovako kako današnji svijet mijenja kršćanske sadržaje u poganske tako se događa i sa Isusovim rođenjem. Tko se više za Božić sjeća da slavimo Isusovo rođenje?  Više se ne govori sretan Božić nego se kaže: Sretni blagdani! 

Vidimo kako su nam jednostavno ukrasili Božić. Čovjek se treba drugačije organizirati, da se vrati na ono izvorno. Na ono pravo. Maknut se od ove karikature koju nudi svijet i pokušati pronaći ono pravo, pronaći Boga.

I to je na neki način ono s čim su se susreli Marija i Josip. 

Oni su došli u Betlehem da se podlože popisu stanovništva, da ispune zakon, došli su s uvjerenjem da će naći smještaj, da će biti primljeni.  Josip je rođenjem otud, ima rođake, ima poznate, i kako vidimo - to se nije ostvarilo , to je izjalovilo. Josip obija pragove vrata i nitko ga ne prima , posebno kad znaju da je Marija trudna. Imaju opravdanje: to je malo mjesto, došlo je puno ljudi odjednom, svi moraju doći u rodno mjesto, tu se popisati, i onda objektivno nemaju mjesta, a primiti trudnu ženu znači dodatnu skrb i više prostora za intimu i sl, i oni jednostavno na kraju se nalaze prisiljeni da odu daleko od naselja , da odu tamo gdje se sklanjaju pastiri i da se porodi tu, gdje se čuvaju životinje. 

Dakle, Isus se na neki način Isus se rađa kao izopćenik iz ovog društva. No, to nije umanjilo radost Božića, radost Kristova rođenja. Nama bi to trebao biti putokaz, da pokažemo da vidimo da se Isusa može pronaći izvan ovoga što nudi ovaj svijet i da je potrebno uložiti malo truda, malo odricanja.

Zadnjih godina organiziram hodočašće pred Božić, vikendom sa subote na nedjelju u Vodicama, gdje je na Okitu bilo Božje čudo . Tu se točno u ponoć svake tri godine događalo da stablo klena prolistalo i procvjetalo točno u ponoć, sa 24.-og na 25.-i prosinca. točno kad se Isus rodio. 

To je jedinstvena stvar, koliko je meni poznato, da na svijetu da je Bog tu proslavio rođendan svoga Sina.  To je trajalo sve tamo do početka 50.-ih godina kad su komunisti sasijekli stablo jer im se jednostavno smetalo, okupljalo je ljude, podržavalo je vjeru , i to je jednostavno trebalo uništiti. A to je trajalo nekih 40 - 50 godina. I to je ljude utvrđivalo u vjeri . 

Jedno Božićno otajstvo koje je bilo duboko proživljeno . Kako? 

Oni bi svake godine, kad bi znali da će se događati čudo, prošao bi bubnjar kroz selo, oko tri-četiri sata, okupio ljude i onda su oni išli u procesiji na brdo. Možda sat vremena hoda. I onda bi čekali ponoć. Proveli bi u molitvi sve ostalo vrijeme. 

Kad bi se dogodilo čudo onda bi zahvalili u molitvi, radovali se, otkinuli jednu grančicu, sa cvijetom i lišćem, odnijeli je u crkvu i bila bi jutarnja misa u 4 sata i tada bi grančicu odložili na oltar, slavili bi svetu misu, i onda bi išli svojim kućama i tako su dočekali Božić. 

Od 16 do 24 sata to je 8 sati bilo je u molitvenom ozračju, i još plus 4 sata do mise + misa , znači još 5-6 sati. Znači oni su to provodili više od 13 sati u molitvenom ozračju.  (!) To je bio stvarni doček Božića. 

Idemo na to hodočašće, iz Splita. Krenemo u 6 (18h), molimo u autobusu, idemo tamo istim putem u procesiji, u 11 h (23h) bude misa, u ponoć završi, i onda se vratimo kući i to je na neki način kako čovjek može pobjeći iz ovog poganskog dočekivanja Božića, izolirati se iu sabranosti, molitvi okusiti stvarno otajstvo Božića. I svatko se može na taj način organizirati. Da jednostavno ne dopusti da nam taj blagdan promakne . Ono što je važno je da to vrijeme bude jedno vrijeme za obitelj i jedno vrijeme za Boga. 

Da se obnovi ljubav prema novorođenom Isusu koji je pokazao da je svojim rođenjem i svojim biranjem proveo d evedeset posto svoga života unutar jedne obitelji - pokazao je da je obitelj put svetosti za ogromnu većinu kršćana . 

Znači, malo je onih koji su pozvani na duhovni poziv. Većina je pozvana na obiteljski poziv. Tu većina mora postići svetost. Pozvani su da postignu svetost preko naravne, međusobne ljubavi, naravne ljubavi prema djeci – i da žive zajedno s Bogom. To onda dovede ljude do svetosti. Kao što vidimo – roditelji svetaca – roditelji male Terezije su službeno proglašeni svetima. Oni su prenijeli tu ljubav prema Bogu na svoju djecu. Roditelji Katarine Sijenske nisu proglašeni svetima. Katarina Sijenska bila je 25.o dijete. U oskudici toga vremena iu siromaštvu i imati 25 djece - što je to njegova svetost?  Podignuti ih da budu dobri ljudi, dobri kršćani. Postupci za proglašenje svetih su skupi. Računa se da ne to oko pola milijuna eura. Nekoga morate platiti ako ćete 4-5 godina prikupljati dokumente , sastaviti jednu knjigu koja se zove pozicija – dakle, gdje se sve sabire na jednom mjestu gdje se na temelju toga može pokrenuti postupak za nečije proglašenje blaženim ili svetim. Redovničke zajednice, biskupije i sl. imaju novaca za proglasit nekog svećenika, časnu sestru svetim. Ali obitelji nemaju novaca za pokrenut postupak za proglašenje nekog svetim. 

Da moja baka ili tvoja baka bude proglašena svetom – tko će nam dati novac za to?

 I onda to prolazi mimo radara. To je ona stvarna prisutnost, stvarni trag svetosti, koji, kad malo bolje začeprkamo, tu je, nije nestao, oni su ostavili trag. To je već u Starom zavjetu - Bog kaže da kažnjava do trećeg naraštaja, ali blagoslivlje do 1000 naraštaja. I svojim grijehom, zlom koje činimo do trećeg naraštaja se osjete posljedice, a ako činimo dobro Bog zna da je dobro skučeno, da je pritisnuto sa svih strana i onda ga blagoslivlja tisuću puta, da svojom milošću i pojačanom toga dobra istinito zlo. Mi baštinimo baštinu naših koji su prolazili puno toga, koji su bili mučeni , koji su stradavali za vjeru, koji su se patili, i mi smo baštinici toga i zahvaljujući tome smo sačuvali vjeru. 

Zato, treba i poznavati svoju obitelj. 

Kad sam kod jednog karmelićanina koji je proučavao vjerske običaje u Bosni i Hercegovini , napisao je o tome rad, on kaže kad je došao u Olovo, koje je bilo na Balkanu naše najveće Gospino svetište , i sad više tu nema katolika, on kaže da mu je jedna žena rekla kako je ona trebala izgubiti dijete u trudnoći i zavjetovala se da će dijete dati Bogu ako se rodi zdravo. Dijete se rodilo zdravo, p ostalo fratar, međutim nikad nije čulo od majke da je plod čudesnog zagovora Gospinog. I ovaj karmelićanin kad je to čuo od nje pitao je sina. On kaže da nikad nije čuo za to.

Mi se na neki način ustručavamo govoriti o onim čudesnim stvarima koje je Bog učinio u našem životu i što je činio u našim obiteljima. Tu se Bog proslavio , ostavio trag koji može biti nadahnuće i inspiracija kasnije u životu.

 „Marija porodi sina, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu… 

„Nije tu bilo ništa posebno. Znamo da su okolnosti Isusova rođenja u krajnjoj oskudici, napuštenosti, ali i ovo što se spominje Prvorođenca  - to ne znači da je imala djece nakon Isusa. Spomen imamo u Svetom Pismu i drugdje da se spominje Prvorođenca, npr. na nadgrobnoj ploči piše kako je žena rodila sina prvorođenca i umrla. Prvorođenac je bio onaj koji je bio nositelj loze … 

" povi ga"

- Imamo milost da u svojoj Domovini čuvamo povoje Isusove povila Isusa. Čuvaju se u riznici Dubrovačke katedrale. Tu se čuvaju Isusovi povoji. Jedan manji dio bio je darovan crkvi svete Marije Velike u Rimu jer je papa tamo svojedobno dao da se tamo rekonstruira špilja u kojoj je Isus bio rođen, tu su preneseni ostaci jaslica, i tu se čuvaju ti povoji tj. dio koji je darovao dubrovački biskup. Zanimljivo da je sveta Marija Velika napravljena da bude svetište jer se tada više nije moglo ići u Svetu zemlju, da bude svetište Isusova rođenja, da bude kao drugi Betlehem u Rimu, a bazilika koja se nalazi niže, svetog Križa Jeruzalemskog kojeg je podigla sveta Jelena koja je (po predaji) bila sa Škripom, na Braču, majka Konstantinova, radi kojega se on obratio i postao kršćanin. Podignuto je da bude svetište Golgote, Isusove muke. I evo, sveti Jeronim koji je posebno bio zaslužan za obnovu štovanja Isusova djetinjstva, on je proveo zadnje 34 godine u Betlehemu , blizu špilje Isusova rođenja i onda je njegovo tijelo bilo preneseno i sahranjeno opet u baziliku svete Marije velike. Blaženi kardinal Stepinac je svoju prvu mladu misu rekao baš u bazilici svete Marije Velike, ne samo iz pobožnosti prema Gospi, ne samo jer je bio pobožan prema Gospi nego i prema Isusovu djetinjstvu, i htio je na taj način počastiti to otajstvo. (.....................)