Propovijed na Okitu, pred Božić 2025., 2. dio

Često puta kad razmíšljamo ljudski, možemo se pitat - kojeg smisla ima ova borba u ovome svijetu, kojeg smisla ima borba s neprijateljima koji su višestruko jačí, organizirani, imaju sve na svojoj strani, imaju banke i lože, imaju  političare, sve živo. A što mi imamo? Nemamo ništa… imamo evo zidove crkava imamo, župe imamo strukturu crkvenu, ali u biti to je nedostatno i nedovoljno da se borimo s neprijatelji koji je višestruko, stostruko jači.

Dakle, ono što može odnijeti prevagu i učiniti razliku je  - ako računamo na Boga. On je onaj koji čini razliku. Evo to je ono pitanje: "Vjerujem li ja?" Ako vjerujem onda znam da je najkorisnije što mogu učiniti da se povežem s Bogom i da Bog bude moje oružje, jer onda one moje nule, naše nule skupa…  Dakle, ako nas ovdje sad ima koliko 300… 400 nula… i kad tome dodamo jednu jedinicu, ako dodamo Boga ispred – onda je to velika brojka.

Dakle Bog čini razliku i zato mi nemamo što tu šta zdvajat, predavat se nekoj malodušnosti, nego moramo činiti ono što možemo činiti, a onda Bog čini razliku. 

Bog dakle donosi prevagu i on donosi daje pobjedu onda kad on odluči. Borba služi da se ne uspavamo, da ne omlitavimo, da ne postanemo kapitulanti, da se ne predajemo kompromisima. To nas čini drži budnima i živima. 

00:19 

Zato su protivštine dobrodošle. U  ovim protivštinama koje svatko prolazi u svom životu i koji prolazimo kao narod, kako vidimo u tim protivštinama - ako se čovjek drži Boga ostaje dakle uspravan, ostaje Božji i postaje sve više Božji. Kad gledamo danas naše obitelji, primjećujem sve više kako one obitelji koje su više u Bogu su više i kušane.

Koga će Sotona napadati?

Neće napadat one obitelji koje su razorene rastavom braka, pobačajima i slično. Dakle, nema tu šta više napadat. To je već potpuno rasulo. Komu će Bog pripustiti kušnje? Dakle, ako su ti tamo već rasuti, prosuti izgubljeni, onda Bog ima sućuti za njih i onda ih pušta na miru. Dovoljno su sebi kazni i muka natovarili na glavu svojim grijesima.

I onda Sotona upire sve svoje sile prema onima koji su ostali vijeni Bogu i Bog to dopušta da onda preko tih kušnji, koje sotona daje, da onda njihove duše postaju svete i da se spašavaju druge duše, da se spašavaju druge obitelji. Zato su kršćanske obitelji danas pod posebnim napadom napadnute kao nikad više i ne moramo se tome čuditi. Ne smijemo se tome čuditi, to je tako.

I tako isto i kod svećenika, oni svećenici koji mole Boga, koji vjeruju u Boga, dakle oni imaju problem. Oni koji nemaju problema, oni su se suobličili u ovome svijetu. Evo, kad gledate televiziju - kojega našeg biskupa, posebno mediji hvale? Svi znamo kojega, a zato jer govori ono što se njima sviđa. Ne govori ono što uči evanđelje. Prema tome, dakle, ne treba tu biti posebno pametan da vidimo koja se tu politika vodi. Vodi se politika da se unese podijela unutar Crkve, da se suprotstavi jednog biskupa većini drugih biskupa i to je ono što je evo, dakle nešto što se sve više širi. Dakle, svaku našu razliku, svaku našu slabost, neprijatelj koristi da okrene protiv nas, ali evo to je tako. To smo vidjeli da se to događalo u komunizmu, događalo sve u ovoj župi u Vodicama, kad su imali imali župnika kojega su podržavali komunisti, a čiji on bio župnik jer je bio župnik, katoličke Crkve ili je bio župnik Komunističke partije? Svaki svećenik se obvezuje na poslušnost svome biskupu. I Svetoj stolici, ne obvezuje se na poslušnost nikakvom političaru niti stranci.

Dakle, tu se onda stvorila podjela i tako se stvara podjela i danas u našem narodu. Tako se stvara podjela i na razini cijele Crkve.

To je nešto što moramo prepoznati i moramo moliti za takve ljude koji možda u svojoj gluposti, u neznanju u naivnosti ne vide da se njima služe da se unese podjela u Crkvu. Za te ljude treba molit, ali evo njihove krive postupke, njihove grijehe treba imenovat i treba odbaciti i osuditi. I to je tako. Tako je i u našem životu.

00:23

Nemojmo se bojat nazvat svoje grijeh imenom, imenovati svoje grijehe i reći: Evo moj grijeh je taj taj, evo zato dolazim na ispovijed. Ne dolazi na ispovijed da se hvalim: evo molio sam, učinio sam to i to. Dobro mi sve ide, dobro sam, sa svima sam u miru, ništa nisam napravio loše… A što je to, to nije ispovijed, to je onda samohvala, dakle na ispovijed dolazimo da Bogu rečemo šta sam sagriješio. Imenuj grijeh, ako se i često ispovijedaš, ako se redovito ispovijedaš svaki tjedan ili svaki dan ko sveti Leopold. Dođeš sa konkretnim grijesima za koje se kaješ. Ako nemaš to nemoj dolazit, što ćeš dolazit ako se ne kaješ. Bog ti nema što oprostiti. Ostani doma! Dakle, moramo pronaći konkretne grijehe i reći:  je, to je moj grijeh, kajem se za to - imenovat ga osudit ga, odbacit ga. 00:24

To je ono što nam je pokazao dobri razbojnik na križu gdje je dakle, nadmašio sve one pravednike svoga vremena kad je u tom istom svome pokajanju imenovanje sebe kao grešnika, i kad je priznanjem Isusa kao Boga dakle postigao raj. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Dakle, tu vidimo kolika je snaga pokajanja, kolika je snaga kad iskreno rečemo svoje grijehe. Dakle, ne moramo se, ne smijemo se bojati toga da prokažemo svoj grijeh, da rečemo, evo to je to. Jer ako ga imenujem, ako ga donesem pred Boga onda mi Bog oprašta, a ako ga skrivam ako ga opravdavam ako ga umanjujem ako ga uljepšavam, onda to nije to. Onda mi Bog oprašta dio, ali ne oprašta mi sve, a onda zašto sam dolazio na ispovijed.

Zato shvatimo ispovijed ozbiljno. Sakramenti nisu da se s njima poigravamo nego su sakramenti pogonsko gorivo da od njih živimo, da postanemo pravi kršćani, da postanemo svetci i svatko je od nas, pozvan da bude svet. Dakle nitko nije od toga izuzet i onaj koji ne postane svet neće se spasiti.

00:25 Ko dolazi u raj, ko se nalazi u raju? U raju se nalaze sveti. Prema tome, ako ne postanemo sveti na ovoj zemlji, dakle čeka nas čistilište, gdje ćemo onda puno težim putem doći do svetosti gdje jednostavno možemo onda dakle provesti mjesto 70 godina, 80 ovoga života na zemlji, možemo provesti 8000 godina u čistilištu, pa dakle sa mukama i tjelesnim i nutarnjim i svakakvima i onda nema popusta, nego je to to. Prema tome idimo do kraja. Nemojmo se štediti.

00:26

Možemo dakle uvijek imat svete želje svete želje.

Bog blagoslivlje svete želje, one mogu postati molitve, redovite,

mogu postati ono preko čega će nas Bog mijenjati, ali ako mi Bogu molimo uvijek: „pustiti ti Bože mene u ovome svome miru, u ovoj organizaciji života, nemoj me uznemiravat, pusti da da ja ne talasam ništa, da sve ide onako po planu“ i slično - kojeg prostora ostavljamo Bogu u svome životu? Što On može učinit u našem životu? Što može učinit sa mnom? Dakle, neće ići protiv moje slobode.

Prema tome, poštuje moju slobodu i tvoju slobodu. Što smo spremni učinit da se Bog proslavi u našem životu? Jesmo li mu spremni dati odriješene ruke - da stvarno On može djelovati, da nas može mijenjat, da može, mijenjat naše poglede, da može mijenjat našu volju, da može mijenjat naše srce, da namjesto kamenog srca dade ono srce od mesa, da nam može dat volju koja će biti jaka, koja će služiti Bogu.
00:28
Kad su za vrijeme turske okupacije dolazili razni poslanici, pohoditelji iz Hrvatske od Svete stolice u Bosnu i Hercegovinu i pohodili naš narod pod Turcima, onda bi slali izvještaj o Vatikanu i često puta je to bilo sročeno na način da su oni bili istinski zadivljeni vjerom naroda kojeg su našli. Dakle, to je bio ostatak ostataka.

U jednom trenutku je u Bosni i Hercegovini od 750 000 katolika ostalo svega 25 000 katolika.

ali ti koji su ostali su bili živi sveci i oni kažu da su tu vidjeli jednu Crkvu i koju nisu mogli vidjeti nigdje drugdje po svijetu. Tu smo mi bili jedinstveni. Tu je bila herojska, junačka Crkva koja je, u mukama, u krvi u stradanjima ostala sveta i ostala sjeme od kojega smo mi evo ponikli. Nismo mi dakle pali s neba. Većina nas, 90 posto Dalmacije su ljudi koji su došli iz Bosne i Hercegovine, koji su bježali pred Turcima. Dakle mi smo njihovi potomci, „Otočani fetivni“?! (autohtoni) Koji „fetivni splićani“ nema „fetivnih splićana“ jer je njima odavno zavladala kultura smrti. Oni su se zatvorili u životu i pomrli su svi. Šta ih je ostalo? 1 %, 2 %... Dakle svi smo mi Bosanci, Hercegovci ili što hoćete, to je tako. Ili Zagora - vlaji. Evo, što smo mi nego drugo nego to što jesmo.  Tu je ona zdrava srčika. Tu je onaj je zdrav temelj, tu je onaj blagoslov Božji - po mučeništu, po ispovjedateljima vjere. Evo i tu moramo naći nadahnuće na život, za budućnost. Ne gledat prema Zapadu, nego gledajmo prema istoku. Ne gledat na prošlost koju su ispisivali „pobjednici“… Gledajmo na prošlost koju su ispisali takozvani gubitnici u očima ovoga svijeta, dakle pokoreni hrvatski narod evo u Bosni i Hercegovini, porobljeni hrvatski narod ovdje u Hrvatskoj. Evo, dakle, mi smo mogli biti 10 puta veći da nismo imali ratove s Turcima, a nismo imali smo to. Bolje i to nego da smo postali kao Englezi - gdje se vjernici broje na prste. Da nema doseljenika iz istočne Europe ne bi bilo katolika.

Braćo i sestre svaki Božić je poziv da otkrijemo izvor naše radosti, da otkrijemo Boga koji se za nas učinio čovjekom. Zato i mene i tebe ljubi, zna svakog od nas, zna grijehe svakoga od nas, zna koliko smo ga puta izdali, a on je tu, otišao je za svakoga od nas na križ, dao se razapet da nam da nas otkupi, da nas oslobodi.