ISPOVIJED

 (iz radio emisije: 'Sjaj istine'; don Josip Mužić)

Zašto sam izabrao ovu temu? Zato što je ispovijed sakramenat koji je nedovoljno poznat, a s druge strane vidimo da postoji određena odbojnost pristupanju sakramentu ispovijedi od strane vjernika. I to nije bez utjecaja Zloga. Ima u pozadini i ljudske oholosti, ali ima i slabog poznavanja ovog sakramenta. Tako da bolje znanje o ispovijedi pomaže da drugačije i pristupamo, da vrednujemo ono što nam ispovijed donosi i da se znamo njom koristiti na pravi način.

Ova tema pada u godinu posvećenu svećeništvu, a možemo reći da je ispovijed sastavni DIO SVEĆENIČKOG POSLANJA, jedan od onih NAJVAŽNIJIH.

I danas kad je tolika potražnja za psiholozima, psihijatrima, savjetnicima razne vrste, vidimo da se ova dimenzija svećenika kao dušebrižnika, duhovnika, ispovjednika nedovoljno vrednuje od strane vjernika i nedovoljno tu nalaze uporište za poteškoće na koje nailaze u životu.

Dapače, ako se u praksi događa da mnogi ZANEMARUJU ISPOVIJED kao takvu, s druge strane mediji prave neku SVOJU VRSTU ISPOVIJEDI, gdje ljudi u raznim emisijama i predstavama otkrivaju svoju intimu i na tome zarađuju, bilo čast, slavu, novac... Sve to skupa pokazuje da je situacija danas poprilično složena. Znači, svijet izmišlja neke svoje SUROGATE za sakramenat ispovijedi, a vjernici sa sv str nedovoljno poznaju blago koje im je ostavljeno od Gospodina ...

Katekizam katoličke Crkve ispovijed stavlja skupa sa sakramentom bolesničke pomasti, i to pod sakramente OZDRAVLJANJA. I ispovijed i bolesničko pomazan su sakramenti ozdravljenja koji imaju za svrhu – SPASENJE OSOBE preko Crkve, i tu vidimo kako je ovaj pristup prilično nov ili nepoznat danas - da ispovijed u biti služi za izlječenje i spasenje osobe.

Lumen Gentium, saborski dokument Drugog Vatikanskog koncila, kaže: „Oni koji pristupaju sakramentu pokore primaju od Boga oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom.

Tu je je najkraće rečeno ono što sadrži ovaj sarkamnat - tu se tu preko njega dobiva oprost uvrede Bogu i dobiva se pomirenje s Crkvom.

Kako bi bolje upoznali bogatstvo koje sadrži ovaj sakramenat – da se možemo krenuti od naziva koji se za njega koriste.

Poznato je 5 naziva koje nabraja i KKC: 1) naziva se sakrament OBRAĆENJA jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio; 2) Zove se također sakrament POKORE, jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika; 3) Zove se također sakramenat ISPOVIJEDI - jer uključuje priznanje – ispovijed grijeha pred svećenikom; 4) Zove se također i sakramenat OPROŠTENJA jer po svećenikovu sakramentalnu odriješenju Bog daje pokorniku – oproštenje i mir; 5) i na koncu – zove se također sakramnat POMIRENJA jer daruje grešniku Ljubav Boga Pomiritelja.

Svaki od ovih naziva ističe jedan aspekt ove stvarnosti, ovog sakramenta i svaki od ovih aspekata je međusobno komplementaran; dopunjuju se uzajamno.   Postavlja se pitanje zašto je ovaj sakramenat potreban? Mi znamo da se sa krštenjem brišu svi grijesi. Prema tome krštenje bi, samo po sebi, učinilo ispovijed nepotrebnom – i doista – oni koji se kao odrasli i krste ne moraju se ispovijediti, –  nego primaju krštenje koje pere sve grijehe koje su do tada učinili. I to je novi život. Međutim, s druge strane znamo da Sveto pismo kaže – konkretno apostol Ivan – ''kažemo li da grijeha nemamo sami sebe varamo, istine nema u nama. Tu vidimo da je prisutna svijest da je čovjek grešan do konca života i da je to jedna stvarnost koja nas stalno prati. U tome i sam nas Gospodin uči u Očenašu: „otpusti nam grijehe kako i mi otuštamo dužnicima našim“. Znači, tu povezuje opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe. To je jedan proces, to traje, ne događa se jednom nego se događa stalno. Kao što drugi griješe prema nama i mi stalno imamo priliku da im oprostimo, tako dakle i mi griješimo s t a l n o prema Bogu i Bog nam se stavlja na raspolaganje da nam stalno da oproštenje, ako zatražimo i ako ispunimo za to potrebne uvjete, prije svega - pokajanje.

Novo rođenje koje dobivamo u krštenju koje nas čini svetima i daje novi život ne uklanja, međutim, slabosti naše ljudske naravi niti sklonost na grijeh što je posljedica istočnog grijeha i posljedica naših osobnih grijeha. Međutim tu skolonost na grijeh i tu slabost naše naravi Gospodin koristi opet za dobro, u svojoj svemogućnosti, da se preko toga borimo za postizanje i ostvarenje svoga kršćanskog poziva i ta je borba - borba stalnog obraćenja. Bog nas u tome pomaže svojom milošću i daje nam onoliko milosti koliko je potrebno da izlazimo u toj borbi kao pobjednici. Iz toga je jasno da su I KRŠTENICI pozvani na OBRAĆENJE. Doista, Isusov poziv na obraćeje možemo shvatiti na dva načina. S jedne strane on se upućuje onima koji još ne poznaju Krista i Njegovo evanđelje – i to je onda poziv na potpunu promjenu života i na krštenje: i možemo reć tu je ono temeljno obraćenje i temeljni poziv svakog kršćanina u kojemu se čovjek odriče zla i postiže spasenje. Međutim Kristov poziv na obraćenje odzvanja kako kaže KKC – i sada, trajno u životu kršćana – i to je drugo obraćenje, koje je dan trajan zadatak svakog vjernika. U tome obraćenju nas prati Božja milost koja privlači i potiče svakog vjernika da odgovori Milosrdnoj ljubavi Božjoj koji nas je prvi uzljubio. U evanđelju nalazimo primjer ovog drugog obraćenja koji je jedan stalan i trajan poziv. To nalazimo u slučaju sv. Petra koji je za vrijeme muke tri puta zatajio svoga Učitelja. Na Kristov pogled u kojem je Petar pročitao Isusovu ljubav i milosrđe on se na to što je vidio pokajao. I na temelju tog pokajanja vidimo da mu je bilo kasnije i oprošteno. Na temelju toga Kristova pogleda on je dao, nakon uskrsnuća Gospodinova i trokratnu potvrdu ljubavi prema Njemu. Tu, u životu Petrovom vidimo da se to dogodilo na jedan dramatičan način, događa se opet kasnije kod razvijanja prve Crkve: on pokazuje slabost u širenju evanđelja među poganima i Pavao ga treba ispraviti. Znači, i Petar je slab, griješi, ali podiže se. I tu vidimo u njegovu životu da uvijek kreće iz početka, ne staje na onoj svojoj slabosti ili na padu. Drugo obraćenje ima i ZAJEDNIČARSKU DIMENZIJU. To je jasno iz poziva koje Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi, u Otkrivenju, kad kaže „Obrati se!“. Grijeh može biti i kolektivan i poziv može biti upućen cijeloj jednoj kršćanskoj zajednici, jednoj mjesnoj Crkvi. Osobnih i zajedničkih situacija imamo i danas. Možemo reć da je Crkva u stalnom procesu jedne preobrazbe. Zato se kaže 'Semper refomata'-ona koja se uvijek obnavlja. Znači, stalno se obraća i čisti. I u tome trajnom procesu obraćenja potrebno je radit na sebi i konkretno  - pobjeđivat sebe.

(...)

Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru ne odnosi prevenstveno na izvanjska djela – nego prije svega obraćenje srce, na nutarnju pokoru. Ta nutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijeloga života. Kako kaže katekizam: povratak i  obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno sa osudom zlih djela koja smo počinili. Ona ujedno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć Njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću, koje su oci nazivali muka duha ili skrušenje srca.

Čovjekovo srce radi pada i njegovih grijeha je teško i otvrdnuto. Zato, Gospodin svakom od nas treba dati novo srce. Međutim mi to novo srce trebamo tražiti, htjeti, željeti. Kad to želimo vidimo da Gospodin čini ono što je potrebno. Obraćenje, koliko god izgledalo nešto što dolazi od nas, a dolazi utokiko što traži našu suradnju, je ipak prije svega Božje djelo, djelo Boje milosti koja nam srca vraća Bogu. Bog nam daje snagu da počnemo iznova, se podignemo i da pobjeđujemo izazove koje susrećemo.

Pokora je sakramenat u kojem svećenik umjesto Boga oprašta grijehe onima koji se za svoje grijehe kaju i ispovjedaju. U ime Božje dobivamo oproštenje preko svećenika. Što se tu događa? Prije svega treba istaknut da je Bog jedini koji oprašta grijehe. To je ponovio i Drugi vatikanski sabor. Doista, ako je grijeh uvreda Bogu – kao što jest – onda samo Bog može otpustiti grijehe. Svijest da Bog otpušta grijehe prožima čitav Stari zavjet, a osobito je naglašeno u psalmima. Tako Ps 32 kaže: „Tad grijeh svoj Tebi priznah, Ti si mi krivnju grijeha oprostio.“ A Ps 51 je hvalospjev Božjem milosrđu koje oprašta grijehe raskajanom grješniku. Isus – konačna Objava Boga ljudima donio je i Radosnu vijest konačnog spasenja, a to je da je grijeh pobjeđen i grješnik otkupljen, zato jer je Bog Svemogući i Milosrdni Otac.  Budući da je Sin Božji – Isus kaže za sebe: „Sin čovječji ima vlast otpuštati grijehe. I ne samo da kaže to za sebe, nego on to i vrši. Doista, s Kristom po prvi put odzvanja Riječ na zemlji: „Otpušteni su ti tvoji grijesi.“ To govori grešnici koja mu je oprala noge svojim suzama, govori to uzetome... I kad to izaziva negodovanje kog farizeja i njegovih protivnika, onda on – evo u slučaju uzetoga – čini čudo ozdravljenja da bi potkrijepio, potvrdio ono što govori, da bi oni preko ovog izvanjskog ozdravljenja spoznali da je on stvarno ozdravio dušu.

Isus svjesno daje otpuštenje grijeha, iako zna da će to protiv njega izazvati mržnju i negodovanje. Farizeji, znajući dobro da jedino Bog oprašta grijehe predbacuju mu radi toga i kažu: „Tko je ovaj koji huli na Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga?“ A hula na Boga se kažnjava smrću. Tu vidimo kako je Isus preko otpuštenja grijeha dao navještaj svoga BOŽANSTVA.

Ukratko to znači: Samo BOG oprašta grijehe. Ako ISUS oprašta grijehe - onda je On - BOG. To je zaključak naroda i farizeja. I to Isus izrijekom govori. No ovi, potonji, farizeji će to odbit kao nešto - nemoguće. Njima je neprihvatljivo da Isus jest Bog.

Evo ovdje nalazimo uporište u evanđelju, za vlast koju Krist ima za opraštanje grijeha i za Njegovo božanstvo. Pavao piše Rimljanima: „Gdje je obilovao grijeh, obilovala je milost. (Rim 5,20)  Križ Kristov je jamstvo oproštenja Božjega. Nema grijeha koji nam Bog neće oprostiti preko križa svoga Sina, ako se za njega pokajemo. Pokajanje, priznanje grijeha jesu vrata oprosta. Gospodin je došao radi grešnika među nas. I On kaže: „Liječnik nije potreban zdarvima nego bolesnima. Nisam došao zvati pravednike nego grešnike na obraćenje.“

I objasnio nam je ljubav koju je spreman iskazati onome kome je potrebna. U prispodobama o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i rasipnom sinu. Svima su nam te prispodobe poznate.

I u sve tri imamo sretan završetak. Pastir koji ima sto ovaca ide u potragu za jednom koja se izgubila i kad je našao zadovoljan je stavi na ramena. Na to Gospodin kaže: „Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Druga je prispodoba o ženi koja je imala deset drahmi i izgubi jednu. Brižno je tražila dok je nije našla i tada se ispunila radošću. I tada ponovno Gospodin kaže: „Kažem vam isto tako će se radovati anđeli Božji radi jednog obraćena grešnika.“ I treća pristopoba o rasipnom sinu je najduža i najljepša. Tu vidimo kad se primoran glađu, rasipni sin vraća pameti i odluči se vratit kući da bi bio jedan od najamnika - vidimo jedan dragocjen detalj kojeg ističe Isus i koji je, možemo reć, srž ove prispodobe: „Dok je još bio daleko Njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ Otac mu nije dao vremena ni da rekne što je pripremio. Pošto se vraća – prihvaćen je. Ne kao sluga nego kao sin. Isus je svjestan naše slabosti, da ćemo često puta pasti, al s druge strane nam želi pokazat da je on uvijek spreman nas primit nazad, da je spreman omogućiti nam da krenemo ispočetka. Bog je uvijek spreman prihvatit nas kao sinove koji su se vratili u Njegovo prijateljstvo. Baš zbog svog milosrđa Isus je htio ustanoviti jedno posebno sredstvo kako bi mi mogli izrazit naše pokajanje i biti sigurni u Njegovo oproštenje – a to je sakramentalna ISPOVIJED. Bog je htio da Crkva u Njegovo ime kroz otajstvo smrti Kristove oprašta grijehe. Ovo je jedna istina koja se danas, često pod utjecajem protestantizma, dovodi u pitanje. Zašto nije dovoljno da se čovjek pokaje direktno Bogu i od Njega zatraži oproštenje, zašto je to potrebno preko svećenika? Gdje to stoji u svetom pismu? Ovo je sakramenat u kojem imamo nedvojbene dokaze Svetog pisma.

Poslije uskrsnuća Isus se ukaza učenicima i kaže: „Kao što je Otac poslao mene tako i ja šaljem vas.“ Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: „Primite Duha Svetoga, kojima oprostite grijehe oprošteni su im, a kojim a zadržite zadržani su im“ – Iv u 20, 21-23.  Na ovaj tekst možemo nadovezati i onaj iz evanđelja po Mateju, kad Isus kaže: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji bit će svezano i na nebesima i što god razriješite na zemlji bit će razriješeno i na nebesima.“ Iz ovih tekstova, osobito iz Ivanova, vidi se jasna želja i nakana Kristova da svojim učenicima preda vlast koju je Njemu dao Otac. Snagom Duha Svetoga što ga simbolički na njih izlijeva oni primaju tu moć otpuštanja grijeha.  Dakle, Krist svoje poslanje otpuštanja grijeha prenosi na učenike tj. na Crkvu snagom svoje božanske vlasti i to je sakramenat koji je, dakle, naređen apostolima. Ovu vlast - opraštati grijehe - nije Isus dao samo apostolima, nego i njihovim nasljedicima u svećeništvu: biskupima i svećenicima, kako je Crkva uvijek vjerovala i uči. Ta je vlast morala prijeći na nasljednike apostola jer je Isus naredio sredstva spasenja za sve ljude i za sva vremena. Otada Crkva u ime Isusovo oprašta grijehe. Nasljedujući tako ono što je On činio za vrijeme svog života. Zbog toga sakramenat ispovijedi jest sakramenat milosrđa Božjeg, Božjeg oprosta. Radi božanske želje ovaj sakramnat je redovito sredstvo za vratit se iz smrti grijeha u život milosti. Iako Bog djeluje sa svojom milošću kako hoće i može djelovatii na drugi način – i to čini ako je potrebno, htio je da mi pristupamo ovom sakramentu uvijek kad smo svijesni počinili da smo počinili teške grijehe.

Bog od nas traži da izrazimo kajanje pred Njim na sljedeći način: obznanjujući naš grijeh i našu bol pred svećenikom koji nas u Njegovo ime odrješuje ako vidi da smo se pokajani. Isus za vrijeme javnog života nije samo opraštao grijehe, nego je obznanjivao i učinak opraštanja. Doista, katekizam ističe – nakon udjeljenog opraštanja vraća grešnika u zajednicu Božjeg naroda iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Jasan znak tome jest što Isus grešnike pripušta svome stolu, štoviše sam sjeda za njihov stol i tu se njegovi protivnici snebivaju, čude i napadaju ga zbog toga. Međutim taj postupak, na iznenađujući način izražava Božje praštanje, kao u slučaju prispodobe sa rasipnim sinom. Izražava ujedno povratak u krilo Božjeg naroda, kao što se to dogodili u slučaju Zakeja u čiju se kuću Isus pozvao i Zakej je djelima potvrdio da se stvarno obratio.

Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha Gospodin također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. U toj Crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru - kad mu daje obećanje koje će ispuniti nakon uskrsnuća i kaže mu: „Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima.“ Ta služba vezivanja i odrješivanja predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom.

Riječi „vezati“ i „odriješiti“ – znače „koga vi isključite iz zajedništva bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovo primite u vaše zajedništvo – Bog će također primiti u svoje. Ovdje vidimo kako je POMIRENJE S CRKVOM neodvojivo od pomirenja S BOGOM. Tj. pomirenje s Bogom, donosi i pomirenje s crkvom. Zato je ovaj sakramenat pokore, viđen od strane otaca crkvenih kao druga daska spasa nakon brodoloma gubitka milosti. U sakramentu pokore mogu se oprostiti svi grijesi koji su nakog krštenja učinjeni. Ne oni prije, jer njih je izbrisalo krštenje, nego onih poslije. Konkretan oblik KAKO JE CRKVA VRŠILA ovu vlast primljenu od Gospodina kroz vjekove se mnogo mijenjao. Pomirenje kršćana koji su nakon krštenja počinili izrazito teške grijehe (kao što je to idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu, kako donosi Katekizam katoličke Crkve. Pokornici su, konkretno, za svoje grijehe morali činiti javnu pokoru često i kroz više godina prije nego bi primili pomirenje. U nekim slučajevima oprost bi se davao samo jednom u životu. Irski su misionari u sedmom stoljeću u Evropu donijeli privatnu praksu pokore koja prije samog pomirenja s Crkvom nije zahtjevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela. Od tada se pokora obalja na tajniji način između pokajnika i svećenika. I ova nova praksa predviđa mogućnost ponavljanja i tako je otvorila mogućnost učestalijem pristupanju ovom sakramentu dopuštajući da se u isto slavlje uključuju oproštenje teških i lakih grijeha. Vidimo tu jedan razvoj gdje se ulazi u dubinu i gdje se ima mogućnost primit više milosti.

(...)