Kaže se na početku: " Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. " Nekako kao da nam prva rečenica nema što posebno kazati. Već kod navještenja Marijina znamo kako se dogodilo začeće – sada se objašnjava koju ulogu ima Josip. A ipak, ta je rečenica bremenita značenjem, jer rođenje Isusovo ne bi se zbilo da Josip nije dao svoj pristanak, da nije prihvatio Isusa. Jer, doista – ono što bi se dogodilo kod vanbračnog djeteta, to bi bilo da se muž to prijavi, i da žena bude kamenovana. I u kamenovanju bi stradalo i dijete. Josipov pristanak značio je i Isusov život.
Zakaže muškarac, zakaže žena...
Nije nikakav problem imati odnose – predbračne, maloljetničke – to više nije nikakav problem,
ali nitko ne preuzima odgovornost – ni pred Bogom, ni pred ljudima.
I tu vidimo križ muževnosti .
To je toliko ušlo u našu nekulturu da, kad gledamo što naša djeca čitaju.. . Svi smo mi u mladenaštvu čitali stripove. Koji su to junaci? Već u crtanim filmovima: Miki Maus i Paja Patak – nikad se nisu oženili.
Imaju vječne zaručnice – i nikad se ne žene. Imaju zaručnicu, imaju psa – a nikad se ne žene. To je jedan program života pretpostavlja se da imaju spolne odnose – ali bez braka, bez djece. Kad gledamo stripove Zagor, Komandant Mark – ne žene se, nemaju djecu... U svakoj epizodi, u svakom podvigu koje naprave, učini nešto, upoznaju neku djevojku da radnja bude interesantnija. Ali to bude kratkoročna veza, i ona to prihvati kao najnormalnije. Nema tu, na nikakvom horizontu, obitelji — ono što se nudi su prolazne avanture: emotivne, spolne i bilo kakve druge, ali ne s obavezom da imaš brak, da imaš obitelj, da imaš djecu. I to je ono što smo mi onda naučili — da ulazimo u odnose bez ikakve odgovornosti. I to danas čine muškarci, a sve više to danas čine i žene.
I to je prije svega, ne samo neodgovornost jednih prema drugima, neodgovornost prema djeci, nego prije svega neodgovornost prema Bogu .
To djeluje na nas i naš karakter. Sve više rastemo kao egoisti, narcisi, ljudi koji ne nose nikakvu vezu u životu, koji žive samo za sebe. I onda se događa da se naš karakter razvodnjava, jer mi nismo stvoreni da živimo za sebe, nego da se darujemo — da se trošimo za bližnje, da se trošimo za Boga . A ne da se potrošimo samo njegujući sebe i svoja zadovoljstva — spolna, emotivna i druga.
Zato je ljubav, kad pogledamo što je postala, svedena na genitalnu tjelovježbu . Ništa više od toga. Tu više nema ništa drugo. I normalno je da sutra muškarca i ženu mogu zamijeniti roboti — koji će moći i govoriti, moći će imitirati ljudsku kožu, pružati zadovoljstvo koje muškarac i žena osjećaju u međusobnom odnosu. Takve se lutke već prodaju, i muške i ženske.
Tu smo potpuno skrenuli s Božjeg plana za čovjeka . Mislimo da ćemo tu pronaći sreću. A sve se više širi nesreća — jer bez obzira na to koliko raste standard, ljudi su sve nesretniji . Zašto? Jer žive izvan Božjeg nauma.
Božji naum kad je stvorio čovjeka nije bio samo da mu da život, hranu i slično, nego da mu pokaže put kako da bude sretan. Deset zapovijedi nije ništa drugo nego deset pravila za sretan život ovdje na zemlji.
I prva zapovijed koju je Bog dao čovjeku bila je: "Plodite se i množite." I to Bog ponavlja još nekoliko puta. To je bilo prije deset zapovijedi . Prvim ljudima nije trebalo govoriti deset zapovijedi jer su živjeli u zajedništvu s Bogom, nisu bili ranjeni istočnim grijehom i poznavali su ono što je upisano u njihovu narav. Tek kasnije, kad je čovjek zastranio, bilo je potrebno ponovno izreći ono što je već upisano u narav — reći: "Evo, to je naravni zakon. Drži se toga."
Dakle, prvom čovjeku nije trebalo ništa drugo osim te jedne zapovijedi — da se plodi i množi. Zato cijeli Stari zavjet smatra da su djeca blagoslov. Što više djece imaš, to veći blagoslov.
Nedavno sam razgovarao s jednim našim braniteljem iz Posavine. Kaže, otac mu je preživio Bleiburg. Skrivao se neko vrijeme da ga ne ubiju i onda se vratio kući, živio sa ženom i podigao 14 djece . Kaže: "To je bila njegova "osveta" za ono što su mu učinili na Bleiburgu."
I normalno — kad čovjek vidi koliko je ljudi pobijeno oko njega, tisuće ljudi. Računamo da je od 50 do 500 tisuća ljudi pobijeno na Bleiburgu. Obično se kaže 150.000 jer se gledaju vojne formacije. A što je s civilima? Što je s onima koji su bili muslimani, a smatrali su se Hrvatima i bili su Hrvati? U to vrijeme nije postojala ni bošnjačka ni muslimanska nacija, to je kasnije izmislio Tito. Dakle, i ti ljudi su poginuli pod hrvatskim stijegom — kao Hrvati. I oni su punopravne žrtve. Sve se to mora brojati.
To je bio jedan genocid . I normalno je da čovjek, kad vidi tu smrt koja je pokosila cijelu jednu generaciju, poželi — što? Prirodni odgovor, kako je rekao bl. Miroslav Bulešić: " Moja osveta je oprost "
A drugi prirodni odgovor jest: živjeti brak, imati što više djece, izgraditi budućnost . I to smo mi zaboravili. Danas se djeca "dogode" usput, kao nešto što je možda čak i višak, nepotrebno.
Vidimo da je kultura smrti duboko prodrla u svijest svakoga od nas. Djecu više ne doživljavamo kao blagoslov, nego kao teret — nekad čak i kao prokletstvo. I zato oni koji tako razmišljaju - bolje da nemaju djecu - jer će podići nesretnu djecu. Neće se njima baviti, doživljavat će ih kao igračke . A ta će djeca krenuti krivim putem i uzrokovati novo nesreće.
Zato se moramo vratiti na temeljne postavke koje nam je Bog dao, kako bismo mogli odgovoriti izazovima današnjeg svijeta.
Mi smo na neki način svi pozvani živjeti kao sveti Josip. Sveti Josip bio je, kako bismo danas rekli, urbani pustinjak. Tko ga je razumio? Nitko. Osim Marije i Isusa. Nikoga drugoga nije imao. Jer iako su Židovi očekivali Mesiju, iako su eseni u to vrijeme otišli u pustinju, proročanstva su se slagala da se ispunjavaju u to vrijeme, ipak kad se Isus rodio nitko ga nije prihvatio .
Vidimo, dolaze oni mudraci Herodu i svi se čude – šta ovi sad traže, šta hoće, koji Mesija, nitko nema pojma o Mesiji.
Isusa prepoznaju ono dvoje staraca u hramu, Ana i starac Šimun, i nitko drugi, a hram je pun tisuća ljudi, hodočasnika, pobožnih ljudi, svećenika, teologa, pismoznanaca, a nikoga Isus ne zanima, nikome Isus nije potreban. Bez obzira što se oni kunu u Mesiju – njima je Isus nepotreban.
I zato Josip i Marija žive u izolaciji, u društvenoj, vjerskoj izolaciji, nitko s njima ne dijeli radost rođenja Mesije, osim, evo, vidjet ćemo kasnije – pastira i ovo dvoje staraca.
Dakle, nisu Josip i Marija zato kukali što su sami, što drugi žive u nekim drugim svjetovima, vrijednostima i slično. Nego su imali Isusa, to im je bilo dovoljno, bili su radosni, bili su ispunjeni i, dakle, živjeli su za njega, živjeli su za svetu obitelj, jedni za drugo. Podizali obitelj, podizali život i, evo, s vremenom su stvorili alternativu.
Kad gledamo, što je bio Abraham? Bog je od njega podigao novi narod . Dakle, živio je u moru bezboštva. Mogao je reći: Pa šta ja mogu učiniti, ja sam sa svim tim bezbošcima . A kako vidimo, Bog je od njega učinio novi narod. Kad je imao 100 godina, dao mu je dijete, Sari sa 80 i nešto.
Prema tome, Abraham nije kukao, nego se organizirao. Ok, sam sam, od mene će početi novi narod, ja sam nositelj prave vjere, krenimo iznova, krenimo ispočetka.
Šta je Noa radio? Vidio je – propada cijeli svijet oko njega, a Bog mu daje tamo da radi korablju preko 100 godina, da svima bude znak da se obrate, da se spase. I nitko se ne obraća, i Noa može reći:
Pa, s čim se ja ovo bavim, šta mi ovo treba u životu i slično, pa jesam li ja lud, jesam li sve to umislio – ali ne čini tako, nego gradi, bori se i na kraju od njega počinje novo čovječanstvo.
Mi smo svi potomci Noe.
Mi moramo krenuti iznova. Nemamo što žaliti za župnicima koji ne rade kako treba, za teolozima koji zakazuju, za biskupima koji su mlakonje ili su se prodali ovome svijetu, niti za našim političarima koji ne mogu biti spasitelji, jer su samo jadnici koji su se prodali Bruxellesu, koji su se prodali globalistima i šta ja znam kome.
Dakle, nisu to naši spasitelji. Od njih ne zavisi naša vjera. Ni od našeg župnika, ni od našeg političara, ni od premijera. Naša vjera ovisi od Isusa i od mene – hoću li ja danas biti vjernik ili neću. I hoću li krenuti ispočetka, hoću li se boriti u ovoj pustinji oko mene da napravim plodnu zemlju? Ako su Izraelci od Palestine mogli napraviti plodnu zemlju, od pustinje,mogu i ja napraviti plodnu zemljukad zasijem sjeme u svojoj obitelji, da podignem djecu kako treba, da živim za svoju ženu i da tu Bog bude na prvom mjestu. I to će bitioazekoje će se onda početi međusobno umrežavati. Stvarat ću alternativu. Drugog puta nema.
Znači, moramo krenuti od početka. Nema tu više brojeva koji nam mogu umirivati savjest . Od toga nema koristi. Šta nas ima? Ima nas nešto više od Jehovinih svjedoka danas u Hrvatskoj.
Formalno smo svi katolici, ali stvarno, što je ostalo od nas katolika? Ostalo je ostataka ostataka.
Na misu ide prosječno 25 posto Hrvata. Od tih 25 posto, koliko je njih spremno držati Božje zapovijedi? Niti deseti dio toga. Nekih 2%. Prema tome, to je ono što je stvarno stanje. A od tih 2% koji su spremni živjeti kako Bog zapovijeda – koliko njih još živi u milosti? Da nisu u teškom, smrtnom grijehu?
Prema tome – Jehovinih svjedoka ima 200 000, ili tako nešto, a nas ima malo više. I to je to.
Moramo računati da imamo pogane u našim obiteljima, da imamo pogane u našim župama, među našim župnicima, i da i imamo svećenika koji više ne vjeruju u Boga, koji to obavljaju kao posao.
Da imamo očeva koji ne vjeruju da su pozvani na očinstvo, da očinstvo ima više ikakvu vrijednost, da je to Božji poziv. Da imamo majke koje su frustrirane zato što su majke jer ne vjeruju da je Božji poziv majčinstvo.
I onda imamo raspad sistema oko sebe.
I ne možemo više gledati je li ti se sviđa jedna cura ili se ne sviđa, kakve ima noge, kakve ima grudi i slično. Nego, je li ona vjeruje u Boga, je li joj stalo do Boga, pa može onda biti i rugoba – ali to je jedini način da napraviš nešto u svom životu što valja.
Da ti bude podložna, d a bude majka dobra djeci, da ti bude vjerna, da ti bude poslušna . Bez toga nema ništa. A što mi gledamo? Gledamo Severine, gledamo Nives Celzijus, gledamo ovo što nam nude mediji.
To je otrov, otrov koji nam daju, serviraju i trude našu djecu.
Mi se još možemo koliko‑toliko braniti od toga, ali djeca ne mogu .
Moramo ih čuvati od toga, moramo ih izolirati od toga dok ne dođu do upotrebe pameti.
Znači, zabraniti im mobitel. Mobitel nije nužan za spasenje duše.
Dapače, on ti može kumovati tome da izgubiš dušu i da budeš odgovoran za to pred Bogom, zato jer si mu pustio mobitel i kompjuter onda kad on nije bio kadar s tim se nositi.
" Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego su se sastali, nađe se trudna po Duhu Svetomu."
Evo, kako vidimo — Marija je ostala trudna po Duhu Svetomu. Bog joj je pokazao kako će biti Majka Božja i kako će ostati djevica. Rekao sam da je Bogu sve moguće . I onda je to prihvatila. Dakle, evo, ostala je trudna. I Josip vidi njenu trudnoću, ali mu Marija ne daje nikakvo objašnjenje. Ona šuti, jer zna da samo Bog može dati objašnjenje.
I Josip ispočetka sumnja da možda dobro ne vidi, kako vremenom trudnoća postaje sve očitija, i on se pita — šta se tu događa, kako se on povezao s Marijom. Bog ih je povezao.
Jer Marija je bila zavjetovala djevičanstvo . Odgajana je bila u hramu. Iako u njezino vrijeme to nije bilo predviđeno da se živi u djevičanstvu, ona je znala da je Bog prihvatio njen zavjet. Josip je izgleda imao sličnu sudbinu. I on je živio toliko za Boga da je bio odlučio da će svoj život predati Bogu da i on živi u djevičanstvu . I Bog ih je onda spojio na čudesan način, dakle i pokazao im da želi da njih dvoje budu muž i žena. I onda su se zaručili jer su vidjeli da je to Božja volja. Zaruke su tada bile za Židove kao nama danas vjenčanje. Djevojka bi se zaručila sa 12 godina, muškarac 18. Čekalo bi se godinu, dva dana da djevojka dođe u kuću zaručnika i da se brak konzumira, ali oni su efektivno već bili vjenčani. Trebalo je samo proslaviti svadbu.
Dakle, njihov brak je sklopljen na duhovnim temeljima. Na Božjoj volji. Oni su prepoznali da je Božja volja da njih dvoje budu u braku . Marija je prepoznala da će to njezino biti u braku na način da i dalje ostane djevica, a Josip je to isto na svoj način prepoznao . I sad kad se događa da Marija ostaje trudna, ona dobiva objašnjenje od Boga, ali Josip ga još ne dobiva. Josip se muči tjednima, možda i mjesecima, da nađe rješenje iz toga. Ne može se loše razmišljati o Gospi jer je vidi, jer poznaje toliko da zna da je ona čista, da u njoj nema krivice, da nema grijeha.
Zna šta ih je povezao, zna da ih je Bog povezao. Ne može zamisliti da sad odjednom izdala njega i izdala Boga noći preko da se sve to srušilo. Traži jedno rješenje. Ako ga doslovno provodi - što zakon nalaže, da je prijaviš kao bludnicu, oni će je kamenovati i riješen problem.
Smrtna kazna kamenovanja bila je dobra kazna - j er bi se na taj način preljub srezao u korijenu. Bila je smrtna kazna i za bogohuljenje. Isto tako. I prema tome - postoje stvari koje su vrijednije od života. Važnije još od života. I to je ono što vidimo - čast Božja dolazi ispred prava na život.
Stepinac je govorio da je jedna od naših najvećih boljki, najveća rana — bogohuljenje i da zato Bog dopušta takve kazne koje nas snalaze, što mi nikako da se to riješimo . Pa muškarci smo, ljudi smo, možemo se boriti, možemo to iskorijeniti. Pitanje je hoćemo li. Pitanje je da se traži određena radikalnost prema sebi.
Kad bi mi rekli sebi: svaki put kad kažem jednu psovku, to ću platiti 100 eura, da ću nekom siromahu ili potrebnom e, a onda bi onaj okorjeli psovač u nekoliko dana potrošio cijelu svoju plaću pa bi gladovao do kraja mjeseca - sigurno bi došao pameti.
Kad bi mi rekli - ja ću prestat razgovarati s prijateljem koji psuje Boga, nakon dva upozorenja, onda bi stvari bile drugačije. Nema tu popuštanja.
Nedavno mi je jedan poznanik rekao kako je bio na nekom muškom druženju, napravili su grill, igrali balote, a onda jedan psuje. I on ga je upozorio jedanput, upozorio ga je na drugi put i kad je ovaj opsovao treći put ovaj se diže i kaže: ja ne mogu biti u ovom društvu, i otišao je.
Jasno da su se svi zaprepastili i rekli: Pa šta se sad ovaj pravi... Međutim taj psovač nakon godinu i pol dana kad su se sreli na ulicu došao je i ispričao mu se. Rekao mu je: Žao mi je što se to tada dogodilo. Nisam to tada shvatio, ali primio sam na znanje.
Ne možemo uvijek mile-lale stvari rješavati. Milosrđe ne znači kompromis i izdaju. Milosrđe znači borbu za istinu. Dakle, ako svoje dijete voliš, moraš ga i kazniti, jer ako ga ne kazniš — raspustit će se. I postat će onda probisvijet. Neće biti ništa od njega. Prema tome, stisni srce, udri ga.
Kazni ga na drugi način, ako mu treba zabraniti gledati ekran sljedećih godinu dana, pa ćeš vidjeti kako će doći pameti. Ima raznih načina kako ga možeš kazniti. Možeš s njim razgovarati dva sata pa ćeš vidjeti kako će mu biti teško. Postoje načini. Maloj djeci u vrtićima, kad učini nešto loše, kažu - eno, imaš tamo stolicu za razmišljanje, pa tamo sjedi i razmišljaj o onome što su učinila. Sigurno da ćeš nešto domisliti, shvatiti. Budimo domišljati. To su naša djeca, poznajete ih. Bog vam je dao darove i karizme da možete prokužiti svako svoje dijete i da možete pronaći pravi odgovor na svaku situaciju za vaše dijete, da ga možete podići da bude pravi čovjek.
A za to treba odvajanja vremena, žrtve, i bez toga ne ide.
I Bog, kako vidimo, pušta Josipa da se muči. Nije to bilo svejedno ni Mariji. Marija vidi da se Josip muči. Vidi da Bog ne želi da ona ništa ne govori. Muče se oboje. Ona se muči radi njega. I Josip dolazi do onog ljudskog rješenja kojeg se može domisliti, a to je da je potajice napustilo. Na taj način preuzima odgovornost za dijete na sebe. On kaže: Ja sam otac, ali ja sam napustio ženu .
Sasvim drugačije od onoga što se nama danas događa. Koliko žena pobaci zato jer momak kaže: "Nije to moje dijete ", a zna da nije s drugima, nego ne želi preuzeti odgovornost i ode .
Josip je na sebe preuzeo sramotu da spasi život Marije i Isusa, i evo, misli onda otići i živjeti negdje sam. I tada, kad je on došao do ljudskog rješenja koliko je mogao, tada mu Bog pokazuje što je po srijedi. Tada mu Bog pokazuje svoje rješenje - preko anđela kojeg mu šalje u snu.
Josipe, sine Davidov...
To nije slučajno rečeno. Zašto? Jer Davidu je dano obećanje da će iz njegova potomstva biti rođen Mesija. Josip je potomak Davidov . Po zakonu židovskom, očinstvo koje je pred zakonom imalo, daje Isusu da je on potomak Davidov. Isus je i biološki potomak Davidov jer je i Marija iz roda Davidova.
Ali ovdje je zadovoljen zakon. Ovdje, da ga anđeo zove Sine Davidov, podsjeća ga da je on baštinik obećanja koje je Bog dao Davidu i priprema ga na ono što želi od njega.
Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.
Evo, to je tvoja žena. I Mariji je anđeo rekao " Ne boj se ."
I sad Josipu govori Ne boj se. Uzeti sebi Mariju kao ženu znači biti i otac Isusu .
Ne boj se, to je Božji plan . To Bog traži od tebe. Tek onda daje objašnjenje:
Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga.
Anđeo se Mariji ukazao u javi i Marija je s njim mogla razgovarati.
Josipu se ukazao u snu . I Josip šuti. Ne pita. Sve što mu je potrebno, dobiva.
I Josip prihvaća objašnjenje i to mu je dovoljno da može po tome živjeti.
Što to znači: " Doista je od Duha Svetoga" ?
To je prvi put čula Marija, drugi put čuo je Josip. Nikad se to u povijesti nije dogodilo.
Kako to njih dvoje mogu prihvatiti za objašnjenje — da netko može započeti po Duhu Svetomu?
Bog je samo jednom u povijesti postao čovjekom. Tražite od Marije i Josipa da povjeruju u tu "ludost". Kako Bog može postati čovjekom? Bogu je sve moguće. Može to učiniti. On je stvorio čovjeka iz ničega. Ovaj svijet je stvorio ni iz čega. Stvorio je Evu iz rebra Adamova.
Može onda učiniti i da, bez ljudskog sjemena, po Duhu Svetomu žena zatrudni .
da se rodi dijete i da tako ona ostane djevica .
Ali za prihvatiti to, treba jedna ogromna vjera i pouzdanje u Boga od strane njih dvoje koji su obični ljudi - Marija i Josip.
I kako vidimo, objašnjenje pada na plodno tlo - jer Josip to prihvaća kao objašnjenje. Ne pita se dalje, ne dvoumi, nego je za njega to dovoljno.
Rodit ćeš sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.
Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, znači ti si ne samo zakonski otac, nego ti si o Boga pozvan da budeš zemaljski otac njegovu Sinu ovdje na zemlji, da ga odgajaš, podižeš, da činiš sve ono što čini jedan zemaljski otac, da ga ljubiš prije svega.
Onda Matej tumači: sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: "Evo, Djevica će započeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel", što znači "S nama Bog" .
Svojim čitateljima Matej piše prije svega Židovima. On ih podsjeća na obećanje koje su oni smetnuli i stavili negdje sa strane: da je Bog obećao da će se od Djevice roditi Emanuel, s nama Bog.
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji. Uze k sebi svoju ženu.
Mi bi sad vjerojatno mudrovali pa pitali se: koliko mogu vjerovati u san, koliko ne mogu vjerovati u san, možda bi bilo dobro da odem nekom tumaču snova, ili psihologu, psihijatru, ili nekom svećeniku, pa da pitam što ću s tim učiniti. Pa bi došli do nekog Frojdovca koji bi rekao: to je potisnuta seksualnost, što prije nađe neku ženu, ima odnose. Onaj drugi bi rekao: to je neka maštarija tvoja, previše si zapeo u vjeru, smanjio to, ne budi tako radikalan i slično.
Popljuvali bi sve to.
Kako ćeš ti nekog pitati da ti da vjerski odgovor ako on sam ne vjeruje u Boga? Bože moj, zaboravi ga. Obraćamo se onome koji nešto zna.
U ovom slučaju trebamo vjerovati u Boga da ti može pomoći.
Josipu to ne treba. Ima dovoljno vjere u Boga, dovoljno iskustva da zna da je ovaj san autentičan . I da mu je Bog progovorio u snu. Znam iz Starog zavjeta da se to događalo i prije : da je to učinio Jakovu, da je to učinio i drugima i da je Josipu pravedniku davao proroštva u snu. prema tome – da snovi mogu biti kanal, prilika koju Bog koristi da nam se objavi.
Znamo da svaku noć sanjamo. Kažu ovi moderni aparati da po moždanim valovima koji se događaj mogu prosuditi kad čovjek sanja – to se može točno registrirati.
Mi se obično sjećamo onih snova prije buđenja ili ako je impresivan san – to nas potrese pa se probudimo i toga se sjećamo. Mi sanjamo svaku noć, ali to su obični snovi. Nema tu ništa nadnaravno.
Kad je Bog na djelu, onda On to da do znanja i nema sumnje kad nam Bog progovori – i preko sna.
I to je ono što čovjek, kad je u vjeri, zna prepoznati. Vidi razliku – da je to nebo i zemlja.
Ali on kao vjernik zna da to dolazi od Boga.
Josipe, bez oklijevanja, bez predomišljanja, učini ono što mu je Bog objavio preko anđela . Čini kako mu anđeo naredi. Jednostavno.
Mi danas vidimo da je jedno oklijevanje, rastezanje, odugovlačenje – da je to u vezama postalo normalno. Hodaju, koliko, 5–10 godina, i još se ne misle ženiti.
Znam sam jednu našu, koja je katolkinja, a hoda s muslimanom – hodaju već 27 godina – što je to?
Kao prvo - kako može imati momka muslimana?
Naše su matere učile: nemaš ti što gledati momku ili curu druge vjere . Gotovo. Otpišeš ga odmah.
I onda nećeš sebi dozvoliti da se osjećajno vežeš, bez obzira koliko je ta osoba dobra, simpatična, privlačna i slično. Gotovo.
A s druge strane – hodati ovoliko vremena – oni ne hodaju u čistoći, to je svakome jasno.
Oni žive kao muž i žena, imaju odnose, i njima brak ne treba. Očito ne misle imati djecu, isključili su djecu i oni se, kako se popularno kaže, zabavljaju. Zabavljaju se cijeli život i ostali su na razini puberteta od 15, 16 godina koji u jednom trenutku budu zaslijepljeni samo spoljnošću.
Samo vide drugi spol i ništa ih više ne zanima. I oni žive hibernirani u tom jednom stanju vječnog puberteta – nikad nisu odrasli. Nikada nisu preuzeli odgovornost za svoj život.
Nikad nisu opravdali to da im je Bog dao život i da ima jedan naum Božji u svom životu kojeg moraju ostvariti.
Dakle, oni se zabavljaju i kad dođu pred Boga, što će Mu reći?
Što si učinio od svog života? Nisi samo zakopao jedan talent – zakopao si sve talente koje si imao i nisi ništa učinio!
Pitanje je – hoće li tada, ako čovjek cijeli život živi krivo, imati petlje da prizna sam sebi :
Sve sam krivo učinio. Bože, kajem se, oprosti mi.
Ako se pokaje – Bog će mu oprostiti.
A ako on čeka čistilište – može ostati i 10.000 godina u čistilištu. Ali će se spasiti.
Ali pitanje je... ako smo cijeli život živjeli kao samodostatni, kao oni kojima Bog ne treba, po svom 'ćeifu' – onda ćemo biti puni oholosti i tada ćemo reći:
Ne treba mi ni tada Bog. Di ću se ja ponižavati sad i tražiti oproštenje od Boga? Pa iako to nitko ne mora vidjeti – ali neće. Čovjek će i onda ići svojim putem .
Pa evo i naš najveći zločinac našeg naroda – Tito – on je, izgleda, na samrti u Ljubljani dao da mu zovu svećenika. Taj je svećenik kasnije stradao, kratko nakon toga, u saobraćajnoj nesreći.
Ako se ispovjedio, ako se pokazao – Bog mu je oprostio, bez obzira koliko je bio zločinac.
Što je bilo s njim – ne znamo.
Ali sigurno imamo duše patnice od kojih Bog traži da se bore za takve izgubljene slučajeve .
Bila je takva jedna duša u Italiji u kojoj je Bog davao da prikazuje svoj život i patnju za Staljina.
I kaže: Staljinu sam dao milost pred smrt da se može pokajati, ali je nije prihvatio. Nije ga prihvatio/la. Ona je izmolila tu milost za njega, ali on nije prihvatio. (!)
Prema tome – ne možemo se poigravati s Božjim milosrđem.
Bog je milosrdan, ali je Bog i pravedan.
Dovoljno je pročitati Stari zavjet da vidite kako Bog stalno govori o kaznama i stalno kažnjava – i to je oblik njegove ljubavi.
I onda kažu: "A to je Stari zavjet."
Uzmi Novi zavjet – što govori knjiga Otkrivenja ? Govori o kaznama Božjim.
Jedna za drugu nižu se kazne, jedna za drugu – jer tom naraštaju, koji bude zadnji, koji će biti tako okorjeli u svom bezboštvu, da Bog kad vidi da više ništa ne pomaže – nego da je n ajveće milosrđe tada dati mu najveću kaznu da se vrati pameti. preko toga.
I kaže Otkrivenje:"Što im više kazni daje, to oni više ustaju protiv Njega."
Prema tome, to je naraštaj koji će praktički cijeli biti otpisan.
Tko će se spasiti? Neki pojedinci. A mi smo vrlo blizu tome naraštaju - sudeći po tvrdoći naših srdaca.
Sudeći po broju žrtava koje se... Sudeći po broju žrtava koje se prinose Sotoni – što su pobacaji nego prinošenje žrtava Sotoni?
Najglasniji pobornici pobačaja u Americi su sotonisti koji traže da im se dozvoli da oni u svojim obredima mogu obavljati pobačaje. Kažu: ako se to može činiti u bolnicama, pa dozvolite nama da za vrijeme svojih obreda i mi imamo pobačaje i tako odmah prikažemo djecu Sotoni.
Svake godine u Americi – a nije ni u Europi puno bolje – nestane oko pola milijuna djece .
Gdje ta djeca nestanu? Neki odu pedofilima, neki za trgovinu organima, a neki odu sotonistima .
I to je, dakle, jedna pošast.
Jedan protestantski propovjednik je rekao:
“Ako Bog ne kazni ovaj naraštaj, morat će se ispričati na Sudnjem danu Sodomi i Gomori – jer smo mi daleko nadmašili njih u nemoralu i vrijeđanju Boga. ”
Uze k sebi svoju ženu i ne upozna je dok ne rodi sina.
Evo, nekima je teško razumljivo što to znači – “ne upozna je dok ne rodi sina.”
Imamo doslovno značenje i preneseno.
U prenesenom smislu, “ne upozna je” odnosi se na vanjski odnos – ali znamo da cijelo evanđelje proturječi tome. Nije to bila Matejeva nakana da to kaže, nego je Matej htio reći ono što to doslovno znači – upoznao ju je tek onda kad je rodila sina. Kad se rodio Sin Božji – Isus – tada je Josip shvatio, spoznao što to znači - Tko je Marija? - da je ona Majka Božja, ne samo majka Isusova, ne samo majka djeteta koje je začeto na čudesan način, nego Bogorodica . To je ono što je tada promijenilo sve.
Josip je tada došao do pune vjere u Isusa Krista. Nije to moglo doći preko noći – došlo je tada.
Doista, rođenje Isusovo bilo je otkriće, teofanija, Božja objava i za Josipa i za Mariju.
Oni su vidjeli Boga koji je postao čovjekom. Mogli su ga dodirivati, mogli su ga mirisati, biti s njim.
I to je ono što je popunilo njihovu vjeru. Josip je tada upoznao Božji plan.
Upoznao je da je Marija Bogorodica. Da je Majka Božja.
I z te istine – da je ona Majka Božja – dolaze sve druge istine o Mariji:
da je na nebo uznesena, da je okrunjena za Kraljicu neba i zemlje, da je Suotkupiteljica.
Bez te istine sve drugo pada u vodu. Ona bi tada bila samo jedna obična žena.
Po toj istini, pridružena je Presvetom Trojstvu – to je sada jedno otajstvo.
Marija je Josipova žena bez obzira na to što nisu imali spoljne odnose.
Ona je njegova žena u onom najdubljem smislu: da se on darovao do kraja za nju i za Isusa, i Marija se darovala njemu. Imaju duhovno zajedništvo, imaju sjedinjenje duša . Imaju isti cilj, okuplja ih isti Bog, imaju isti Božji naum u svom životu – da žive skupa, da podignu Isusa, da mu daju svu moguću ljubav ovdje na zemlji. Da mu učini da ovaj boravak među njima, u Svetoj Obitelji, bude što sličniji onom boravku na nebu.
I, kako vidimo, on je to časno i muški obavio. I njemu možemo zahvaliti da smo ono što jesmo danas – da smo kršćani.
Nema komentara:
Objavi komentar