Ne može se služiti dvojici gospodara: Isusu i užitku (Propovijed; Evanđelje o Lazaru i bogatašu)

Čitanja su vrlo aktualna jer kako vidimo živimo u vremenu koje se diči hedonizmom.

U Splitu imamo na Bačvicama jedan kafić koji se zove HEDONIST, a drugi, nedaleko od njega, se zove EGOIST. I to je program današnjeg života.

Hedonizam i egoizam - šta je to nego ono što je opisano u prvom čitanju: bezbrižno uživaju u gozbama,... piju, jedu i sl.

To je ono što Sveto Pismo kaže na drugom mjestu: "Usalilo im se srce." Toliko su uronjeni u taj hedonizam i materijalno da duhovno više ne registriraju, potpuno su na to zaboravili...

To vidimo da se dogodilo Sodomi i Gomori, to vidimo da se dogodilo i cijelom čovječanstvu prije Noe (Moglo ih je bit i 8 milijardi) i ako se nije našlo pravednika osim Noe (i Noa je spasio još ove svoje najbliže) Znači, sve skupa tri bračna para – Katastrofa! – da nitko ne živi po Božjem, nego svi žive gore od životinja.

Kad životinja živi po životinjski, živi po svojoj naravi.

Kad čovjek živi po životinjski, spustio se sa ljudske naravi na nižu razinu.

I to je ono što narod kaže: ! "U se, na se i poda se!" - Živi samo za te fiziološke potrebe, ništa drugo.

I Gospodin preko proroka kaže: Oni su bezbrižni u tim svojim gozbama, u tom svom hedonizmu i ne mare za slom Josipov, ne mare za ono što se događa u njihovu narodu, za gubitak morala, gubitak vjere, i propast koja se tu navješta. Kad mi gledamo kako mi danas živimo, možda nismo nikad imali bolji standard - makar u zadnjih 100 godina, al kako vidimo nama je srce otvrnilo, mnogima se usalilo, jer ne vidimo ono zlo koje nam visi nad glavom. Što mi danas možemo očekivati od budućnosti?

Kažemo Domovinski rat... Imali smo problem sa Krajinom, pa su Srbi izbjegli - i onda imamo slobodnu Hrvatsku, bez tih problema. Ali smo u međuvremenu mi uveli 200 000 azijata, Nepalaca i sl. koji nemaju veze s kršćanstvom. Srbi su pravoslavci. Govore isti jezik, imaju kršćansku kulturu, a ovi nemaju veze s ničim, ni s vjerom, ni s našom kulturom, niti s jezikom, ni s ničim. I u 10 godina ti će Nepalci dovest svoje žene, imat svoju djecu, i njih će mjesto 200 000 bit će 750 000. I šta mi onda imamo od Hrvatske? Ništa. U međuvremenu se naši mladi iseljavaju. I nije ništa bolje ni u Srbiji. Tamo su se napunili Kineza. I dogodit će im se isto. I oni se iseljavaju. Prema tome - koju budućnost imamo? I mi i oni činimo pobačaje! I što očekujemo - da će Bog to blagoslovit?! Kako će blagoslovit? Imamo onda ono što zaslužujemo. Kad to gledamo - smanjujemo se kao narod. Sve nas je manje. Sve je manje djece, sve ih se manje rađa, sve se više brakova rastavlja. Prema tome, samo slijepac može ne vidit da sami sebi kopamo grob. I to je ono - što kaže Gospodin - Zašto mi za to ne marimo? Zato što smo se toliko zakopali u taj hedonizam da više ništa ne vidimo osim jela, pića i uživanja. I zato kad bilo gdje idete u restoran, kažu vam: Uživajte! A šta uživajte? Najedi se, napij se! Drogiraj se.. I to je uživanje. I to je postalo naše idolopoklonstvo danas. Pavao kaže u poslanici Timoteju: "Bij dobar boj vjere. Osvoji vječni život na koji si pozvan." Znači, ne može se kraljevstvo Božje osvojiti nego silom. "Silnici osvajaju Kraljevstvo Božje!" - kaže Isus na drugom mjestu. A zašto se mi borimo? Borimo se za materijalno. I za to smo spremni žrtvovat zdravlje, obitelj, sve drugo, samo da bi se osigurali materijalno. Mi se moramo borit za Kraljevstvo nebesko. To mora biti cilj naše borbe. I moramo znat da se vječni život ne dobiva na pladnju. Da se ne dobiva servirano, nego ga treba osvojit. I tu dolazimo do evanđelja: Ovaj bogataš se gostio. Živio je samo za gozbe, ništa nije radio i , kako bi se danas reklo, uživao. Ima tog siromaha za kojeg on ne mari. Vidi ga da je u ranama, vidi ga da je gladan i ništa. I ovi psi koji dolaze i ližu mu čireve - oni mu pokazuju sućut. I doista psi imaju u svojoj slini nešto što je ljekovito za rane i kad ližu rane onda to daje određenu pomoć i olakšanje. Te životinje čine ono što mogu sa svoje strane. A bogataš ništa ne vidi. Toliko je zasljepljen načinom života u koji je uronjen, i nikoga drugog ne registira. I onda vidimo šta se događa nakon smrti. Ovaj život na zemlji koliko možemo živjet? Možemo živjet 80 godina, 85... ako nas se potrefi možemo doć i do 100, ali pitanje je od tih 85 do 100 kakva je kvaliteta života, jel se isplati uopće željet takav život. Znači, imamo jedno ograničeno vrijeme. I onda završetak. A nakon toga počinje život koji ne završava nikad. I tu je poanta. Ako se ja nikad nisam pripremao za ono što dolazi nakon ovog života, dakle mogu završiti u vječnu propast kao što je završio ovaj bogataš. Mogao je reć bio sam lakomislen, bio sam mlad, površan... To se ne računa. To je grijeh propusta. I na početku mise kažemo: Mišlju, riječju, djelom i propustom!

Znači, na četiri načina možemo sagriješiti: I evo propustom se može učiniti teški, smrtni grijeh.

Jednom sam išao s autobusom i dvojica se se prepirala i kaže jedan: Ja sam se utapao, a ti koji si mi prijatelj nisi mi htio pomoć. I kaže: "ja s tobom raskidam prijateljstvo!"

Je li se taj drugi bojao da on može povući i njega i tko zna što je bilo, ali svakako nije ništa poduzeo i jasno da mi možemo skriviti i smrt osobe, direktno. Mogli smo a nismo učinili. To se vidi u prometu. Jurimo cestama, kad se dogodi saobraćajna nesreća, tu se radi o minutama da spasimo nečiji život, a koliko auta prođe da se nitko ne zaustavi nego eventualno nazovu hitnu pomoć i reču: nije to moja briga. I ako je čovjek umro, a ti si bio među prvima koji su tu prošao onda će Bog pitat od tebe - pozvat će te na odgovornost.

Nakon smrti se kroji pravda. Bog pruža svakome šansu da se spasi, ali evo nakon smrti on svakoga sudi po njegovim djelima. I ovdje vidimo da do Krista pravednici nisu mogli ići u raj. Zašto? Jer Krist još nije otkupio svijet. Nije otkupio čovječanstvo. Prema tome, oni koji su živjeli pravedno od Adama do Abrahama i dalje oni su bili u nekom posebnom stanju, posebnom mjestu gdje su čekali otkupljenje. To je ono što židovi zovu "krilo Abrahamovo", to je ono što bi mi mogli nazvati modernim jezikom: "limb". Mi smo "smještali" duše pobačene djece tu jer nismo bili sigurni da li idu u raj odmah ili ne.

Dakle, tada do Krista, oni su tu bili na čekanju, znajući da ih čeka spasenje. Oni drugi su išli direktno u pakao. Zato mi u Vjerovanju molimo: "Sašao nad pakao"; Znači ne govori se da je Isus ušao "u" pakao i da je spasio one koji su u vječnom prokletstvu. Nego "nad pakao" tamo gdje su bili oni pravednici od početka svijeta i njih je onda poveo sa sobom.

Prolaznost života je nešto što možemo vidjet svaki dan. Promatramo sebe svaki dan, ako ništa drugo izgubimo kad se češljamo nekoliko vlati kose i to nam pokazuje da smo prolazni. Mi mijenjamo kosu, šišamo se i vidimo da ta kosa otpada, mijenja se. Ne vidimo drugo - da se naše stanice mijenjaju - svako sedam godina mi promijenimo sve stanice svog tijela. Znači mi smo u 70 godina 10 puta promijenili svoje tijelo. Materijalno je prolazno. Ne drži nas ono na životu. Drži nas ono duhovno. Kad je sveti Franjo Borgia, jedan od prvih isusovaca, bio zadužen kao plemić da prati tijelo kraljice španjolske koja je bila na glasu po svojoj izuzetnoj ljepoti onda ju je on morao pratiti iz jedno mjesto u drugo, i to je trajalo nekih 6-7 dana. I kad su došli na odredište, trebali su otvorit lijes i trebali su identificirati da je to kraljica. I kad su otvorili lijes vidjeli su iznakaženo lice, tijelo koje se počelo raspadat, tijelo koje smrdi. I on se zgrozio nad tim jer je poznavao kraljicu kao jednu od najljepših žena koje je upoznao, da je onda rekao: A šta meni treba ovo. Ostavio sve i otišao u isusovce.

Sveti Bruno je osnovao najstroži red u Katoličkoj Crkvi kartuzijance, imao je jedno slično iskustvo. Kad je umro jedan crkveni velikodostojnik i organizirao se veliki, svečani sprovod sa svim uglednicima, crkvenima, civilnima, sa mnoštvom naroda, orkestrom, orguljama, i sl. Sad ide ona pogrebna služba i oni su pred oltarom, i usred mise diže se pokojnik iz lijesa: Ja sam proklet! I svi stanu. Stane obred. Stane sve. I odu svojoj kući. I onda vijećaju ponovo šta će napravit. Sutra naprave opet isto i ponovi se isto. I tako tri puta. I sveti Bruno se onda prepao. I pitao se: Ako je ovaj koji je bio na glasu kao ugledan čovjek, zaslužan čovjek, duhovan čovjek, ako je on završio u paklu - di ću ja završit? Ozbiljno je shvatio pitanje svoga spasenja i nije se onda više poigravao s ničim. Nego je onda otišao i činio pokoru, živio jedan pokornički život.

Pokora nije cilj. Pokora je sredstvo, da bi postigli veći cilj. Kad mi trapimo tijelo mi to ne činimo iz nekog sadomazohizma, kao što rade bezbošci nego to činimo zato da oslobodimo dušu, da je očistimo, da joj damo mogućnost da prodiše, da se oslobodi okova materije koji je sputavaju, da polete. Ovdje je Isus jasno govori o postojanju pakla.

Jer često puta čujemo: "Isus je ljubav, Bog je ljubav..." A gdje Isus govori o paklu? Evo ovdje govori o paklu. Govori i na drugim mjestima, kad govori o vječnom plamenu i slično, kad govori Judi - bolje da se nije rodio, i sl. govori - a mi to zaobilazimo, ne želimo čut.

Koliko nas ima ovdje? Stotinjak... Koliko se od nas - da sad Isus dođe - koliko bi se nas spasilo? Možda bi jedno ili dvoje otišlo direktno u raj, a možda bi mnogi od nas išli u čistilište, ali vjerojatno bi jedan dobar dio otišao u pakao, bez obzira što idemo na misu, što se trudimo bit kršćani. S BOGOM SE NE MOŽEMO POIGRAVAT.

Ne možemo reć: Evo malo ću učinit nešto da zadovoljim tebe, malo da zadovoljim svoje vjerske potrebe, a onda ću služiti svijetu. On kaže: "Ne možeš služiti dvojici gospodara!" Ne moguće je. Neki svjesno biraju pakao. Jedan filozof, mason, Messing, napisao je u jednom svom djelu: "Kad bi mi Bog ponudio na jednoj strani u jednoj ruci istinu - posjed istine, a drugoj vječno traženje istine, ja bi izabrao ovo drugo: Vječno traženje istine. Znači, njega ne zanima istina, njega zanima relativizam, to intelektualno masturbiranje, njega ne zanima naći istinu. Jer kad nađeš istinu ona obavezuje, onda imaš određena pravila, moraš ih živit, nema odstupanja. Zato je ovo: sve razvodni i pretvori u ništa. Onda, jasno, može živjeti kako mu se sviđa. I jasno kad on tako kaže on zapravo kaže: ja sam unaprijed izabrao pakao, jer u paklu ti možeš rasprave vodit cijelu vječnost i nećeš bit u posjedovanju Istine. Nego ćeš bit sa Đavlom. Oni imaju debatne klubove.

Kaže jedan vic kad je umro čovjek pružila mu se prilika da posjeti pakao i da posjeti raj i da izabre gdje će ići. I on ode u pakao i vidi tamo kako se ljudi zabavljaju, svira rock glazba, dobro piju, jedu, ima droge ima svega, ima debatni klubova, i onda on kaže ovo mi je poznato, ovo smo imali na svijetu ovo mi se dopada. I onda nakon toga ide u raj, vidi ozbiljni ljudi, slušaju anđele kako pjevaju, druže se, kaže: Ništa posebno, to mi je dosadno.

I odlazi on u pakao. Tamo nalazi potpuno rasulo. ništa od onoga. Svi se previjaju. Pita se: Šta je sad ovo, Oni kažu: "A ono nam je bila predizborna kampanja!" Prema tome cilj se postigao. Ti si pustio da budeš prevaren i evo sad ispaštaš za vječnost. Mi nismo stvoreni glupi.

Bog nam je dao razum da možemo zaključit šta je dobro, šta je zlo.

Evo braće i sestre, pakao je jedna stvarnost koja nas poziva na ozbiljnost života.

Odgovarat ćemo za svaki trenutak vremena. da smo propustili činiti dobro. Koliko vremena mi danas bacamo uludo preko ovih elektronskih medija, interneta, društvenih mreža, televizije, radija i sl. ? A šta će nam to?! Učimo se postit od toga. Učimo se svaki dan određeno vrijeme ugasit sve to. i onda imat onaj jedno vrijeme mira od svega toga.

Kad živimo zagušeni tom bukom onda se to prenosi na dušu i duša prima zatrpana sadržajima koji je udaljavanje od Boga, koji je rastresaju, koji joj ne dozvoljavaju da vidi, ono što je bitno. Vrijeme je dragocjeno.

Vrijeme koje uštedimo na taj način imamo ga onda za druge stvari, za ono što je stvarno vrijedno, imamo vremena za molitvu, imamo vremena za obitelj, za tjelovježbu, imamov remena za što god hoćemo, samo izbacimo to. Neće se ništa dogodit ako ne gledamo televiziju godinu dana ili da je doživotno ne gledamo.

Samo zbrojimo koliko je to vremena. Možemo činiti čuda od tog vremena.

I onda kad se od toga odviknemo, to nam se počne sviđat, onda smo dobili, primijetimo ljepotu, primijetimo dobro koje možemo činit. Potrebno je da budemo spremni za doć pred Gospodina kao Suca, potrebno je da živimo u jednoj stezi. Ne možemo živjet raspušteno. Bez obzira je li radimo, jesmo u penziji, jesmo na odmoru ili slično, mi moramo imat jedan dnevni red, koji počinje od toga kad idem spavat, koja je ona krajnja točka kad idem spavat. Normalno bi bilo najkasnije ić spavat do 23h, jer najkvalitetniji je san od 22 - 2 sata, Normalno bi bilo odspavat od 7 do 9 sati, 8 sati u prosjeku. Nemoj dopustit da ti internet, društvene mreže oduzmu dva sata spavanja svaki dan. Zbog čega?

I onda znaš točno vrijeme kad se budiš. Nediljom to vrijeme može bit pomaknuto malo više pa se može spavat malo više, pola sata više i to je to. I znaš onda kad liježeš, kad ustaješ, i nema onda razvlačenja ustajanja. ustaješ odmah u istome trenutku. To je ono što je Ivan Merz zvao "herojska minuta". Znači, nećeš se sad rastezat u krevetu 10, 15, 20 minuta. Kad ti to zbrojiš koliko je to puta, 365 dana, koliko si onda sati izgubio na taj način.

Ustani odma, budi muško. I onda na koljena, klekni kraj kreveta, moli klečeći, tako si sabran, onda izmoli osnovne molitve, napravi osobnu higijenu, prije doručka prije svega, moli, 15 min, pola sata, ... neće te nitko smetat. Dok ostali misle kako će se razbudit, i onda dalje ideš na ono što te čeka. zaradi svoj kruh, To znači - radi najmanje svaki dan 8 sati. Radi da bi zaradio svoj kruh. Studentima kažu: evo imate 4 sata predavanja. Ti moraš još 4 sata svaki dan studirat, učit, da to budu 4 sata, i kad je to 8 sati, onda si svoj kruh zaradio taj dan.

Imaj rad, imaj redovite obroke, doručkuješ ujutro, pojedeš nešto skuhano za ručak, nešto za večeru - to je danas postalo izgleda luksuz. Koja brza hrana. Ti sebe truješ na taj način. Uništavaš svoje zdravlje. Zaboravi to. Ono što unosimo u sebe preko pašteta, preko hrenovki, i svih mogućih čuda koji su zamišljeni tako da budu jeftina hrana, koja će nam uništavat zdravlje. Dakle, potrudimo se. Ne moramo jesti puno, ali potrudimo se da jedemo kvalitetno. I hrana nije samo jednolična, moramo jesti voća i povrća, vodiš brigu o svom zdravlju koliko je moguće. To znači da moraš odvojit vremena i da kuhaš ako si sam, ako imaš ženu da kuha ona, netko mora kuhat, ne možeš ti naručivat Volta da nosi pizzu svaki dan, od toga se ne može živit, razbolit će te se svi, dobit ćete rak. Od čega se dobije rak? Od takve hrane, smeća. Od stresa. Prema tome - drži se reda pa neće bit stresa. Držiš posao pod kontrolom, držiš hranu pod kontrolom, koliko je moguće - ne možeš nemoguće, držiš san pod kontrolom, držiš molitvu pod kontrolom, možeš tada molit i tri sata dnevno neće nikome smetat, i nećeš nikome oduzet vrijeme. Stat će u taj dan. Puno toga stane kad nema televizije, radija, kad nema interneta, društvenih mreža. Tu se dobije puno vremena. Tri četiri sata svaki dan. Ispuni to Bogom. ispuni to svojim bližnjima. Kad si napravio raspored njega se treba držat. Svaki dan imamo svoje zadatke u svoje vrijeme i onda se organizam nauči na jedan red i to koristi i to je za njegovo dobro. I onda nema tu prostora za lijenost, jer ako ti držiš svoje obaveze pod stegom isplaniraš, onda se organizam navikne na to i imaš navike koje te spašavaju kad imaš napast lijenosti. Odmor nije dangubljenje. Odmor je promjena aktivnosti. da činiš nešto drugo. Nedjeljom ne radiš ono što radiš cijeli tjedan. Zato imaš vremena da posjetiš bolesne, da odeš u planinu, da se baviš sportom,  da odeš na misu, da se više moliš, da budeš više sa svojima, organiziraš vrijeme drugačije. Ono što ne možeš preko tjedna možeš u to slobodno vrijeme stići.

Prema tome nema praznog hoda nego ima ispunjeno vrijeme. Ta promjena aktivnosti je u biti odmor. Kad ti učiš pa se ideš vani prošetat - to ti je odmor.

Dok se šetaš izmoliš krunicu. Neki hodaju i slušaju neku rock glazbu ti možeš pustit neko razmatranje. Imaš danas i ove knjige za slijepe, moš cijele knjige slušat dok hodaš, Dakle, treba se organizirat. Evo, zato je važno da mi iziđemo iz ovih duhovnih vježbi ne sa dobrim osjećajima. Dobri osjećaji su dobri ali oni se rasplinu. Nego da iziđemo sa odlukama. I ne treba ih puno. Jedna, dvije odluke. Koje ćemo primjienit svakodnevno. Koje će pomoć da napravimo jedan iskorak u životu. Da naš život bude za jedan stupanj, za dva stupnja bolji. da budemo više Božji. To je ono što je svakome potrebno. Da ljubi Boga svim svojim silama, ne samo osjećajima. To znači da ga moramo ljubit i razumom. I voljom. Mi vidimo da volju primjenjujemo za one stvari materijalne do kojih nam je stalo, za karijeru, za učenje, za posao i sl. Ali na duhovnom planu kao da razum ne koristimo, te dvije najvažnije moći: volju i razum, da budemo s Bogom.

Braćo i sestre, neka nam Lazar i ovaj bogataš budu pokazatelji gdje smo i što smo. Nemojmo gubit vrijeme. Vrijeme je dragocjeno. Nek svaki trenutak našeg života bude posvećen Bogu. I onda ćemo vidjet da će se blagoslov prelijevat na druge. I da će naš život biti drugačiji. Amen.

Iz propovijedi u nedjelju - don J.M. -

(Duhovne vježbe posta o kruhu i vodi, danonoćnog klanjanja, ...

- za muškarce )