četvrtak, 30. listopada 2025.

Gospa na Brigu 1945. (I.)

Kulturocid se odvijao u dvije faze: prva je bila odmah 1945. nakon pada Širokog Brijega, a druga početkom 1947. Uništavanje je išlo dotle da su neprijatelji zaslijepljeni mržnjom otukli i kameni natpis nad samostanskim ulazom koji je bio spomen na utemeljenje 1846. godine.



Stradanja Širokog Brijega za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća prilično su poznata zahvaljujući zauzetosti hercegovačkih franjevaca koji ih istražuju i drže budan spomen na svom subraću mučenika. Manje je poznato ili bolje reći praktički nepoznato koje su svetogrđa partizani činili u crkvi odmah po osvajanju Širokog Brijega. U isto vrijeme nakon prisilne šutnje zaborav je također prekrio sjećanja na ukazanja Gospe u istoj crkvi koja je odigrala ključnu ulogu u prestanku svetogrđa i obnovi bogoslužja.

Želja nam je da ovaj tekst, podijeljen u dva nastavka, doprinese osvjetljavanju ovoga dijela naše mučeničke baštine kako bismo osim naravnih događanja imali pred očima i onu nadnaravnu. Količina i okrutnost komunističke mržnje na vjeru, iskazana u Širokom Brijegu, ne može se objasniti samo ljudski i iza nje se nazire jasno djelovanje samoga đavla. S druge strane, bez Božje pomoći očito je da se, na ovom mjestu natopljenom krvlju i suzama nevinih žrtava, vjerski život ne bi održao i obnovio.

Napadi na baziliku

Bitan dio plana partizanskoga osvajanja Širokog Brijega bili su franjevci, njihove zgrade i crkva. U brigadnoj odluci precizirano je da će artiljerija u početku napada tući samostan u Širokom Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanske postrojbe. Iz navedene zapovijedi jasno je da je glavni cilj napada bio franjevački samostan i njegove zgrade, a zadatak likvidacije samostana dobio je bataljun 11. brigade.

Imajući u vidu da su težišne otporne točke bile Suškov i Burića brig, onda je jasno da samostan i crkva nikako nisu mogli biti legitimni vojni ciljevi, nego je riječ o klasičnom političkom cilju. Potvrdu daje i partizan dr. Savin, zapovjednik jednoga haubičkog bataljuna koji je bio smješten u Šarića Dubravi: „Od položaja nismo ništa mogli vidjeti. Dobili smo krive elemente za gađanje. Pucali smo puno. Čudili smo se u što to pucamo toliko, a da se ne obara. Nismo znali točan cilj. Kad sam došao – pričao mi je – vidio sam da smo pucali u crkvu.“

Fra Mirko Ćosić je, prema oštećenima, nabrojio 304 topovska pogotka koji su oštetili pročelja crkve. Britanska zračna podrška partizanima i jedan od zrakoplova, koji su dolazili iz Italije, bili su s talijanskim posadom. Pogodio je i srušio južni toranj zvonika crkve ujutro 7. II. 1945. Samostan je u dva dana bio izravno pogođen 296 puta. Umjetnički vitraji na crkvi, postavljeni početkom dvadesetoga stoljeća, tom su prigodom također bili oštećeni.

Po dolasku partizana sve franjevačke zgrade bile su opuštene, bogata knjižnica i svi dokumenti spaljeni, a pljačkanje je trajalo sve do proljeća 1947. Samo je knjižnica brojila više od 80 000 naslova. 

Kulturocid se odvijao u dvije faze: prva je bila odmah 1945. nakon pada Širokog Brijega, a druga početkom 1947. kada su spalili sve što je preostalo. Uništavanje je išlo dotle da su neprijatelji zaslijepljeni mržnjom otukli i kameni natpis nad samostanskim ulazom koji je bio spomen na utemeljenje 1846. godine.

Godine 1953. čak preminuli komunistički funkcionari nisu mogli odoljeti da se vrijedne kamene ploče ne ugrade u privatne objekte, a tek nakon pada komunizma iste su vraćene natrag u 21. stoljeće.

Zanimljivo je spomenuti i sudbinu velikog oltara od talijanskog kamenoklesara Didaka 1935. godine. On je bio naručen za crkvu u Zagrebu, ali su nakon prijetnje rezervacije izrađivača ipak odlučili oltar prebaciti u Široki Brijeg. Kada su Talijani pobjegli u prvom svjetskom ratu, oltar je ostao nedovršen. Fra Didak je potom uspio uvjeriti kiparu i klesaru da se oltar prenese u Široki Brijeg. Nakon rata oltar je bio postavljen u baziliku, ali partizani nisu imali milosti ni prema njemu. Razbili su ga u sitne dijelove i time počinili novo svetogrđe.

Svetogrđa

Partizani su odmah po dolasku pristupili pljački, što potvrđuju svjedoci: "Vidio sam kamione koji su se vraćali u NOB-e tovarili suhomesnate proizvode. Sve se to stavljalo u kola: krevete, stolovi, sve je tako pljačkano."

Crkvu su komunisti obeščastili i na svetinjama su se iživljavali. „Nije nam od srca obeščastiti, koliko izopačeni umom, jer su Gospi lomili kipove i kidali ruke.“ To potvrđuje dolje na slici kip Gospe.

Nisu se ni time zadovoljili već su i samu crkvu prenamijenili u plesnu dvoranu. Evo što prenosi u svom dnevniku don Matušić, župnik puta izaslanika, 26. lipnja 1945.: "U tri su došli s cijele Hercegovine. Priređivale su se zabave i plesne večeri u crkvi. Tada je bio komesar Tihomir Kraljević, koji je zaposjeo Tihovu sobu i samostan Široki Brijeg sa ukupno 53 svećenika i 30 bogoslova. Plesali su u crkvi i svirali harmoniku."

Trinaest svećenika i bogoslova iz Širokog Brijega položili su svoje živote kao mučenici, a njihova krv bila je zalog budućnosti i vjernosti Bogu.

Fra Mirko Ćosić kaže: „Oni nisu ubijali radi obrane već su krv prolili samo zato što su bili svećenici.“

Partizani su odmah po dolasku krenuli sa svojim svetogrđem: „Nije bilo dosta da sruše kipove, nego su i crkvu obeščastili, plesali su u njoj i svirali harmoniku.“

Pokazali su na taj način koliko im je vjera bila neprijatelj i kako je komunistička ideologija htjela zatrti svaki trag pobožnosti.

Upravo su ustrajnošću i vjerom pastira te vjernoga naroda obnovljene ruševine i vraćen život u crkvu na Širokom Brijegu.

Unatoč svim partizanskim nastojanjima crkva nije bila srušena i doživjela je svoju punu obnovu zahvaljujući pastirima koji nisu napustili svoj narod. 

...........

  1. Blanka Marković, „Zločini postrojba VIII.dalmatinskog korpusa NOV-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, Hum 7/2011., 30-2.

  2. Ante Marić, „Borbe za Široki Brijeg od prosinca 1944. do 7. veljače 1945. godine“, Milepost, 16/2013, 2.

  3. A. Marić, „Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu“, Stopama pobijenih, 7/2011., 13.

  4. A. Nikolić, „Gradnja širokobriješke bazilike 1905.–2005.“, Stopama pobijenih, 16/2013, 26.

  5. A. Marić, „Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu“, HRsvijet.net, 24. siječnja 2011., https://hrsvijet.net/index.php/arhiv-hrsvijet-net/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-21/1105-komunisticko-obescascenje-crkve-na-sirokom-brijegu

  6. Ante Marić, „Kulturocid na Širokom Brijegu 1945.“, Stopama pobijenih, 30/2012., 5.

  7. A. Nikolić, „Gradnja širokobriješke bazilike 1905.–2005.“, Stopama pobijenih, 16/2013, 26.

  8. Ante Marić, „Široki Brijeg: Tko i zašto. Dvije osobito masovne likvidacije“, Stopama pobijenih (VI.), Stopama pobijenih, 11/2013., 14.

  9. A. Marić, „Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu“.

  10. Giuseppe Masucci, Misija u Hrvatskoj, Drihvatska, Rim 1967., 409.

  11. Fra Ante Marić, „Široki Brijeg, Svjedočanstvo fra Zlatka Sivrića“, Stopama pobijenih, 3/2008., 24.

  12. H. Mandić, nav. dj.

  13. A. Marić, „Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu“, Stopama pobijenih, 3/2008., 24.



u

Nema komentara:

Objavi komentar