Vidimo kako su nam jednostavno ukrasili Božić. Čovjek se treba drugačije organizirati, da se vrati na ono izvorno. Na ono pravo. Maknut se od ove karikature koju nudi svijet i pokušati pronaći ono pravo, pronaći Boga.
I to je na neki način ono s čim su se susreli Marija i Josip.
Oni su došli u Betlehem da se podlože popisu stanovništva, da ispune zakon, došli su s uvjerenjem da će naći smještaj, da će biti primljeni. Josip je rođenjem otud, ima rođake, ima poznate, i kako vidimo - to se nije ostvarilo , to je izjalovilo. Josip obija pragove vrata i nitko ga ne prima , posebno kad znaju da je Marija trudna. Imaju opravdanje: to je malo mjesto, došlo je puno ljudi odjednom, svi moraju doći u rodno mjesto, tu se popisati, i onda objektivno nemaju mjesta, a primiti trudnu ženu znači dodatnu skrb i više prostora za intimu i sl, i oni jednostavno na kraju se nalaze prisiljeni da odu daleko od naselja , da odu tamo gdje se sklanjaju pastiri i da se porodi tu, gdje se čuvaju životinje.
Idemo na to hodočašće, iz Splita. Krenemo u 6 (18h), molimo u autobusu, idemo tamo istim putem u procesiji, u 11 h (23h) bude misa, u ponoć završi, i onda se vratimo kući i to je na neki način kako čovjek može pobjeći iz ovog poganskog dočekivanja Božića, izolirati se iu sabranosti, molitvi okusiti stvarno otajstvo Božića. I svatko se može na taj način organizirati. Da jednostavno ne dopusti da nam taj blagdan promakne . Ono što je važno je da to vrijeme bude jedno vrijeme za obitelj i jedno vrijeme za Boga.
Dakle, Isus se na neki način Isus se rađa kao izopćenik iz ovog društva. No, to nije umanjilo radost Božića, radost Kristova rođenja. Nama bi to trebao biti putokaz, da pokažemo da vidimo da se Isusa može pronaći izvan ovoga što nudi ovaj svijet i da je potrebno uložiti malo truda, malo odricanja.
Zadnjih godina organiziram hodočašće pred Božić, vikendom sa subote na nedjelju u Vodicama, gdje je na Okitu bilo Božje čudo . Tu se točno u ponoć svake tri godine događalo da stablo klena prolistalo i procvjetalo točno u ponoć, sa 24.-og na 25.-i prosinca. točno kad se Isus rodio.
Zadnjih godina organiziram hodočašće pred Božić, vikendom sa subote na nedjelju u Vodicama, gdje je na Okitu bilo Božje čudo . Tu se točno u ponoć svake tri godine događalo da stablo klena prolistalo i procvjetalo točno u ponoć, sa 24.-og na 25.-i prosinca. točno kad se Isus rodio.
To je jedinstvena stvar, koliko je meni poznato, da na svijetu da je Bog tu proslavio rođendan svoga Sina. To je trajalo sve tamo do početka 50.-ih godina kad su komunisti sasijekli stablo jer im se jednostavno smetalo, okupljalo je ljude, podržavalo je vjeru , i to je jednostavno trebalo uništiti. A to je trajalo nekih 40 - 50 godina. I to je ljude utvrđivalo u vjeri .
Jedno Božićno otajstvo koje je bilo duboko proživljeno . Kako?
Oni bi svake godine, kad bi znali da će se događati čudo, prošao bi bubnjar kroz selo, oko tri-četiri sata, okupio ljude i onda su oni išli u procesiji na brdo. Možda sat vremena hoda. I onda bi čekali ponoć. Proveli bi u molitvi sve ostalo vrijeme.
Kad bi se dogodilo čudo onda bi zahvalili u molitvi, radovali se, otkinuli jednu grančicu, sa cvijetom i lišćem, odnijeli je u crkvu i bila bi jutarnja misa u 4 sata i tada bi grančicu odložili na oltar, slavili bi svetu misu, i onda bi išli svojim kućama i tako su dočekali Božić.
Od 16 do 24 sata to je 8 sati bilo je u molitvenom ozračju, i još plus 4 sata do mise + misa , znači još 5-6 sati. Znači oni su to provodili više od 13 sati u molitvenom ozračju. (!) To je bio stvarni doček Božića.
Idemo na to hodočašće, iz Splita. Krenemo u 6 (18h), molimo u autobusu, idemo tamo istim putem u procesiji, u 11 h (23h) bude misa, u ponoć završi, i onda se vratimo kući i to je na neki način kako čovjek može pobjeći iz ovog poganskog dočekivanja Božića, izolirati se iu sabranosti, molitvi okusiti stvarno otajstvo Božića. I svatko se može na taj način organizirati. Da jednostavno ne dopusti da nam taj blagdan promakne . Ono što je važno je da to vrijeme bude jedno vrijeme za obitelj i jedno vrijeme za Boga.
Da se obnovi ljubav prema novorođenom Isusu koji je pokazao da je svojim rođenjem i svojim biranjem proveo d evedeset posto svoga života unutar jedne obitelji - pokazao je da je obitelj put svetosti za ogromnu većinu kršćana .
Znači, malo je onih koji su pozvani na duhovni poziv. Većina je pozvana na obiteljski poziv. Tu većina mora postići svetost. Pozvani su da postignu svetost preko naravne, međusobne ljubavi, naravne ljubavi prema djeci – i da žive zajedno s Bogom. To onda dovede ljude do svetosti. Kao što vidimo – roditelji svetaca – roditelji male Terezije su službeno proglašeni svetima. Oni su prenijeli tu ljubav prema Bogu na svoju djecu. Roditelji Katarine Sijenske nisu proglašeni svetima. Katarina Sijenska bila je 25.o dijete. U oskudici toga vremena iu siromaštvu i imati 25 djece - što je to njegova svetost? Podignuti ih da budu dobri ljudi, dobri kršćani. Postupci za proglašenje svetih su skupi. Računa se da ne to oko pola milijuna eura. Nekoga morate platiti ako ćete 4-5 godina prikupljati dokumente , sastaviti jednu knjigu koja se zove pozicija – dakle, gdje se sve sabire na jednom mjestu gdje se na temelju toga može pokrenuti postupak za nečije proglašenje blaženim ili svetim. Redovničke zajednice, biskupije i sl. imaju novaca za proglasit nekog svećenika, časnu sestru svetim. Ali obitelji nemaju novaca za pokrenut postupak za proglašenje nekog svetim.
Da moja baka ili tvoja baka bude proglašena svetom – tko će nam dati novac za to?
I onda to prolazi mimo radara. To je ona stvarna prisutnost, stvarni trag svetosti, koji, kad malo bolje začeprkamo, tu je, nije nestao, oni su ostavili trag. To je već u Starom zavjetu - Bog kaže da kažnjava do trećeg naraštaja, ali blagoslivlje do 1000 naraštaja. I svojim grijehom, zlom koje činimo do trećeg naraštaja se osjete posljedice, a ako činimo dobro Bog zna da je dobro skučeno, da je pritisnuto sa svih strana i onda ga blagoslivlja tisuću puta, da svojom milošću i pojačanom toga dobra istinito zlo. Mi baštinimo baštinu naših koji su prolazili puno toga, koji su bili mučeni , koji su stradavali za vjeru, koji su se patili, i mi smo baštinici toga i zahvaljujući tome smo sačuvali vjeru.
Zato, treba i poznavati svoju obitelj.
Kad sam kod jednog karmelićanina koji je proučavao vjerske običaje u Bosni i Hercegovini , napisao je o tome rad, on kaže kad je došao u Olovo, koje je bilo na Balkanu naše najveće Gospino svetište , i sad više tu nema katolika, on kaže da mu je jedna žena rekla kako je ona trebala izgubiti dijete u trudnoći i zavjetovala se da će dijete dati Bogu ako se rodi zdravo. Dijete se rodilo zdravo, p ostalo fratar, međutim nikad nije čulo od majke da je plod čudesnog zagovora Gospinog. I ovaj karmelićanin kad je to čuo od nje pitao je sina. On kaže da nikad nije čuo za to.
Mi se na neki način ustručavamo govoriti o onim čudesnim stvarima koje je Bog učinio u našem životu i što je činio u našim obiteljima. Tu se Bog proslavio , ostavio trag koji može biti nadahnuće i inspiracija kasnije u životu.
„Marija porodi sina, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu…
„Nije tu bilo ništa posebno. Znamo da su okolnosti Isusova rođenja u krajnjoj oskudici, napuštenosti, ali i ovo što se spominje Prvorođenca - to ne znači da je imala djece nakon Isusa. Spomen imamo u Svetom Pismu i drugdje da se spominje Prvorođenca, npr. na nadgrobnoj ploči piše kako je žena rodila sina prvorođenca i umrla. Prvorođenac je bio onaj koji je bio nositelj loze …
" povi ga"
- Imamo milost da u svojoj Domovini čuvamo povoje Isusove povila Isusa. Čuvaju se u riznici Dubrovačke katedrale. Tu se čuvaju Isusovi povoji. Jedan manji dio bio je darovan crkvi svete Marije Velike u Rimu jer je papa tamo svojedobno dao da se tamo rekonstruira špilja u kojoj je Isus bio rođen, tu su preneseni ostaci jaslica, i tu se čuvaju ti povoji tj. dio koji je darovao dubrovački biskup. Zanimljivo da je sveta Marija Velika napravljena da bude svetište jer se tada više nije moglo ići u Svetu zemlju, da bude svetište Isusova rođenja, da bude kao drugi Betlehem u Rimu, a bazilika koja se nalazi niže, svetog Križa Jeruzalemskog kojeg je podigla sveta Jelena koja je (po predaji) bila sa Škripom, na Braču, majka Konstantinova, radi kojega se on obratio i postao kršćanin. Podignuto je da bude svetište Golgote, Isusove muke. I evo, sveti Jeronim koji je posebno bio zaslužan za obnovu štovanja Isusova djetinjstva, on je proveo zadnje 34 godine u Betlehemu , blizu špilje Isusova rođenja i onda je njegovo tijelo bilo preneseno i sahranjeno opet u baziliku svete Marije velike. Blaženi kardinal Stepinac je svoju prvu mladu misu rekao baš u bazilici svete Marije Velike, ne samo iz pobožnosti prema Gospi, ne samo jer je bio pobožan prema Gospi nego i prema Isusovu djetinjstvu, i htio je na taj način počastiti to otajstvo. (.....................)
.png)
Nema komentara:
Objavi komentar