O KRŠTENJU DJECE - propovijed

 

Druga je nedjelja kroz godinu i slavimo spomen na čudo koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj. To je bilo Isusovo prvo javno čudo. Ne znamo je li činio čuda prije, ali na početku njegova javnog djelovanja ovo je prvo čudo. Ono što je znakovito jest to da se to događa, mogli bi reći protiv njegove volje, jer On nije imao namjeru činiti čudo. Išao je na svadbu s Marijom, sa učenicima, za njega se već čulo, ljudi znaju da ima moćnu riječ i da propovijeda na poseban način, ali nije želio čudo. To se se događa posredstvom njegove majke. Ona jednostavno konstatira: "Vina nemaju!“ Tu je sadržana cijela jedna poruka. Tom konstatacijom ga poziva da učini čudo. Ona zna da on to može riješit, zna da je on Bog, ima vjeru u njega, i traži da počne javno djelovat i to zato jer treba pomoći tim dvoje slavljenika. Isus to čini na jedan prirodan način. Kad kaže: "Nije još došao moj čas!", ona se na to ne obazire, nego kaže: "Sve što vam rekne - učinite! Što god vam rekne. Može izgledati čudan, nepriličan, ali – evo traži se povjerenje u Njega, iako ga ne poznate, iako držite da je običan uzvanik, traži se od vas da tu date više od sebe. Isus traži jednu stvar koju su navikli činit, da napune posude vodom, kao sluge, bili su zaduženi za takve poslove, ne traži se ništa novo od njih. No nakon toga, kad vidi da su to učinili, traži da to zagrabe i odnesu ravnatelju stola. Onome koji je zadužen da se sve odvija dobro i sve bude u redu. I to je nešto što od njih traži vjeru. Znaju da njemu voda ne treba pa mi mogao pomisliti da ga ne poštuju ili čak i vrijeđaju. No kako vidimo oni to čine, a kad se točno dogodilo čudo mi ne znamo. Možda tek kad su vodu stavili na stol. Oni idu s vjerom i ispunjaju što se od njih traži. Događa se da se voda jednostavno pretvara u vino ne samo prividno nego i u materiji i formi. 

Kako vidimo, drugo čitanje govori o tome da svi u Crkvi imamo različite funkcije. Bog nije učinio da svi budemo jednaki, da da imamo jednake darove, učinio nas je različitima prirodno ali isto tako, milosno – da svatko dobije darove odozgo i na taj način smo upućeni prirodno, društveno i milosno jedni na druge, da slupa činimo jednu cjelinu, jedno Mistično tijelo.

Zato se kaže da je Crkva mistično tijelo kojoj je Glava Krist. Na temelju te vjere događa se i krštenje

Prva Crkva nije običavala krstiti mali djecu već se tražilo se da osobe budu kadre prihvatit Krista. No, kako se događalo da je dosta djece umiralo nakon rođenja radi nedostatne zdravstvene skrbi onda se postavlja pitanje što se događa s njima, jer bez krštenja se ne možemo spasiti. Crkva se nije izjasnila po tom pitanju već je rekla da ta djeca ne idu u pakao ali kako će ući u raj to ne znamo. Bilo je jedno rješenje da djeca idu u limb, kao jedno među-stanje prije raja, i nije čistilište nego posebno stanje za njih, i tu čekaju da Bog nađe načina da ih Bog izbavi iz tog stanja.

Crkva je radi toga spustila dobnu granicu i rekla da se krštenje daje maloj djeci, nakon rođenja baš sa sviješću da treba imat na umu da treba olakšat odlazak u raj, i život s Bogom, no ostaje pitanje kako riješiti to što mala djeca ne mogu ispovjediti vjeru. To je onda ono što se traži da roditelji kum i kuma koji donose na krštenje da oni ispovijedaju vjeru. To znači da oni preuzmu odgovornost da će oni tu djecu odgajat i podizat u vjeri. Ako toga nema ako ne daju garanciju onda se jednostavno krštenje ne može dati. Oni daju garanciju da će podizati dijete da postane pravi kršćanin, pravi vjernik, Kako vidimo roditelji se trude da osiguraju ono materijalno, da mu daju odgoj, da mu ostave nasljedstvo, da mu riješe stambeni problem, ali ako se oni ne potrude da prenesu vjeru na svoje dijete, postoji mogućnost da postane potpuni bezvjerac, bez obzira što je primilo krštenje.

Da, događa se čudo da se briše Istočni grijeh, posljedice istočnoga grijeha, da dijete postaje dijete Božje, ali Bog traži da surađujemo s njegovom milošću, da roditelji obave svoj dio, da kum/a obavi svoj dio, da cijela Crkva bude mjesto gdje se to dijete podiže u vjeri. U životu na selu nekad su svi vodili računa o djeci. Iako to nisu bila njihova djeca. Vodili su računa da se djeca opomenu, da se ukaže roditeljima ako djeca čine nešto neprimjereno, tako je cijela mala zajednica sudjelovala svatko na svoj način, u odgoju djece. Djeca nisu rasla na ulici nego u zajednici. 

Na dan krštenja male djevojčice (Melani) sjetimo se onih koji su se potrudili nama prenijeti vjeru… i odgovornosti za one koji su nama povjereni.