Prikazani su postovi s oznakom BOŽJI ZAKON. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom BOŽJI ZAKON. Prikaži sve postove
četvrtak, 10. veljače 2022.
ponedjeljak, 13. prosinca 2021.
subota, 20. studenoga 2021.
subota, 13. studenoga 2021.
Zajedno pružimo OTPOR bezakonju i moralnom silovanju - Prosvjed u Splitu, 10.11.2021.
HVALJEN ISUS I MARIJA – svim vjernicima! Srdačan pozdrav svim ostalim istinoljubivim i slobodoljubivim ljudima koji su ovdje s nama.
Svi smo zajedno u ovoj nevolji. Moj se stav nije promijenio od zadnjeg govora u kolovozu kad sam rekao da se neću cijepit. To je moj konačni stav. Ove su ga mjere samo učvrstile. I ja od njega ne mislim odstupat. Ono što sad promalimo – prolazim i ja s vama jer sam zaposlenik na fakultetu i najverojatnije ću izgubit posao kao i vi … Nakon toga će mi zatvorit crkvu (ne damo!….)
To je sada jedno moralno silovanje u tijeku. Kao što se događalo u Vukovaru, za vrijeme rata, i po cijeloj našoj Domovini, ovo je stvarno jedno moralno silovanje i na to ne mogu pristat.
subota, 6. studenoga 2021.
Jedan je Bog i on nas sve poziva na svetost. Ne na relativizam.
… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.
Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.
Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“
Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem, onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.
S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama.
četvrtak, 7. listopada 2021.
nedjelja, 13. lipnja 2021.
Moguća GREŠNOST cijepljenja - 24.4.2021.
VIDEO uklonjen za youtube-a može se pronaći na:
Uvod
Zasićeni smo više govorom o virusu, mjerama i cjepivu, no na žalost potrebno je nastaviti govoriti jer je izvanredno stanje i dalje na djelu i ne vidi se još kraj. Neki kažu da će kao i svaki veliki rat i ovaj, koji bi mogli nazvati biološkim, potrajat pet godina. Sad je prošla tek godina i pol i po mišljenju nekih ušli smo u „istinsku društvenu agoniju“.[1] Na nama je da se ne umorimo i borimo do kraja, prvenstveno istinom, a ishod je u Božjim rukama. Ljudski gledano mi ne znamo čeka li nas pobjeda ili poraz, no gledano vjernički znamo da Bog ima zadnju riječ i da sve, pa i najveće protivštine, okreće na dobro onima koji ga ljube.
1. Glavni razlozi moralne nedopuštenosti cijepljenja
Toliko se znalački pravi promidžba cijepljenja protiv Covida-19 da ispada nepojmljivo uopće ga dovoditi u pitanje. Stječe se dojam da je to samo po sebi jasno i da je cijepljenje prihvaćeno jednoglasno i da se tu nema više što misliti. No ako pogledamo s motrišta eventualnih neželjenih posljedica, onda se vidi kako je odgovornost samo osobna jer nitko drugi ne želi preuzeti odgovornost. To jasno pokazuje da svatko pojedinačno mora donijeti odluku za samog sebe a nekad i za druge kao u slučaju roditelja za djecu. Zato je važno odvagnuti argumente, za i protiv, jer svaki izbor ima svoje moralne implikacije. Nas ovdje zanima sagledavanje problema pod etičkim i kršćanskim vidom. Argumenti o moralnosti cijepljenja su naširoko poznati i popularizirani pa se oni neće obrađivati. Usredotočit ćemo se jedino na pitanje postoje li razlozi i koji su zbog kojih ovo cijepljenje može biti moralno nedopušteno, odnosno grešno.
Po svemu sudeći izgleda da postoji nekoliko glavnih razloga u tom smislu. Najpoznatiji razlog jest okaljanost cjepiva hotimičnim pobačajima i o tome je bilo govora.[2] Tu postoje prijepori u Crkvi, no ono oko čega se svi nedvojbeno slažu jest da je ubojstvo nerođenog djeteta u sebi zlo te da treba tražiti omogućavanje cjepiva neokaljanog pobačajima i kad bude postojao izbor uzeti jedino takvo cjepivo ne surađujući s kulturom smrti. No u sjeni ovoga pitanja ostala su barem druga dva razloga koja su također važna i koje vrijedi podrobnije izložiti.
petak, 1. svibnja 2020.
Posluh u doba korone - 25.04.2020.
I. Dvije krajnosti
U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete Mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti. Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njena nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme. Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete Mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrešivosti, kod nekih vjernika neslaganje je na žalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.
Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te se neopazice završi u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun samodopadne oholosti jer sam u pravu) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje kazne. Želi se ispraviti ono što se vidi krivim po kratkom postupku, odstranjujući krivce. Iza toga može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).
U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete Mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti. Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njena nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme. Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete Mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrešivosti, kod nekih vjernika neslaganje je na žalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.
Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te se neopazice završi u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun samodopadne oholosti jer sam u pravu) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje kazne. Želi se ispraviti ono što se vidi krivim po kratkom postupku, odstranjujući krivce. Iza toga može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).