Uvod
Zasićeni smo više govorom o virusu, mjerama i cjepivu, no na žalost potrebno je nastaviti govoriti jer je izvanredno stanje i dalje na djelu i ne vidi se još kraj. Neki kažu da će kao i svaki veliki rat i ovaj, koji bi mogli nazvati biološkim, potrajat pet godina. Sad je prošla tek godina i pol i po mišljenju nekih ušli smo u „istinsku društvenu agoniju“.[1] Na nama je da se ne umorimo i borimo do kraja, prvenstveno istinom, a ishod je u Božjim rukama. Ljudski gledano mi ne znamo čeka li nas pobjeda ili poraz, no gledano vjernički znamo da Bog ima zadnju riječ i da sve, pa i najveće protivštine, okreće na dobro onima koji ga ljube.
1. Glavni razlozi moralne nedopuštenosti cijepljenja
Toliko se znalački pravi promidžba cijepljenja protiv Covida-19 da ispada nepojmljivo uopće ga dovoditi u pitanje. Stječe se dojam da je to samo po sebi jasno i da je cijepljenje prihvaćeno jednoglasno i da se tu nema više što misliti. No ako pogledamo s motrišta eventualnih neželjenih posljedica, onda se vidi kako je odgovornost samo osobna jer nitko drugi ne želi preuzeti odgovornost. To jasno pokazuje da svatko pojedinačno mora donijeti odluku za samog sebe a nekad i za druge kao u slučaju roditelja za djecu. Zato je važno odvagnuti argumente, za i protiv, jer svaki izbor ima svoje moralne implikacije. Nas ovdje zanima sagledavanje problema pod etičkim i kršćanskim vidom. Argumenti o moralnosti cijepljenja su naširoko poznati i popularizirani pa se oni neće obrađivati. Usredotočit ćemo se jedino na pitanje postoje li razlozi i koji su zbog kojih ovo cijepljenje može biti moralno nedopušteno, odnosno grešno.
Po svemu sudeći izgleda da postoji nekoliko glavnih razloga u tom smislu. Najpoznatiji razlog jest okaljanost cjepiva hotimičnim pobačajima i o tome je bilo govora.[2] Tu postoje prijepori u Crkvi, no ono oko čega se svi nedvojbeno slažu jest da je ubojstvo nerođenog djeteta u sebi zlo te da treba tražiti omogućavanje cjepiva neokaljanog pobačajima i kad bude postojao izbor uzeti jedino takvo cjepivo ne surađujući s kulturom smrti. No u sjeni ovoga pitanja ostala su barem druga dva razloga koja su također važna i koje vrijedi podrobnije izložiti.
1.1. Razborita prosudba
Prvi razlog jest trezvena procjena da cijepljenje donosi više štete nego koristi kako osobno, tako i na općem planu. Do odgovarajućeg zaključka nije lako doći jer je teško zaobići propagandu i doći do objektivnih podataka i jer su stručnjaci često nejasni i međusobno sukobljenih mišljenja.
Na osobnom planu jasno je da nas cjepivo ne može u potpunosti zaštititi od zaraze, da nije do kraja testirano te da nosi sa sobom brojne nepoznanice i moguće neželjene posljedice, od kojih neke sada već postaju vidljive. Običnom čovjeku je jasno, i bez posebne izobrazbe, kako je nedostojno ljudske osobe, a pogotovo cijelog ljudskog roda, da bude zamorac na kojemu se ispituje učinkovitost određenog lijeka. Da se nešto slično provodi na nekoj životinjskoj vrsti, poput psa ili mačke, razne udruge za prava životinja bi se zasigurno pobunile i to spriječile.
Na zajedničkom planu cijepljenje ne uklanja automatski nametnute mjere, odnosno ne omogućava povratak u normalni život, a može stvoriti i veće probleme od onih koje bi trebalo riješiti, kao na primjer, nužnost godišnjeg cijepljenja. To u najmanju ruku nalaže pridržavanje načela opreza, odnosno nedjelovanja dok se situacija ne sagleda dovoljno jasno.
No, mnogi su dovedeni u situaciju da odluku trebaju donijeti sada jer ih se na razne načine uvjerava, požuruje, a nerijetko i uvjetuje. Ako tada osoba objektivnim vrjednovanjem stvarnih prijetnji po zdravlje i živote ljudi prosuđuje da je cijepljenje više štetno negoli korisno, onda je tada za nju nerazborito cijepiti se te je to može dovesti i do grijeha protiv razboritosti.
Ljudsko tijelo nije apsolutna, nego temeljna vrijednost i briga za njega je zato uvijek pitanje razboritog suda. Crkva stoga uči: „Život i tjelesno zdravlje dragocjeni su Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro.“[3] Zato s pravom Douglas Farrow, sveučilišni profesor teologije i etike zaključuje: „Baš kao što se može izabrati jesti ili postiti, dati ili ne dati, bez da se nužno upadne u grijeh, tako se može izabrati cijepiti ili ne cijepiti bez da se nužno upadne u grijeh.“[4] Odluka o cijepljenju traži “promišljanje, dobar savjet i zdrav sud, a ne apeliranje na dužnost.“[5] Pri donošenju takve odluke ne smijemo se sakrivati iza drugih na koje ona ne spada. Svatko treba odlučiti sam, uzimajući u obzir i vlastite okolnosti, jer nije svejedno spada li u rizičnu skupinu ili ne, je li mlad ili star i slično. D. Farrow stoga tvrdi: „Nadalje, poradi toga što razumska duša posjeduje vlastito tijelo (…) te u skladu s načelom supsidijarnosti, ovaj sud spada uvijek na obitelji i na pojedince a nikad na crkvene ili građanske autoritete, koji mogu preporučiti i pohvaliti takvo ponašanje, ali ne mogu, bez povrede naravnih prava, nametnuti ga sa kaznenim akcijama.“[6] Drugim riječima, u ovom slučaju umjesto odraslog pojedinca ne može odlučiti nitko drugi.
1.2. Utemeljena sumnja
Drugi razlog, koji nije zanemariv, jest nepristajanje na manipulaciju i zalaganje za sveobuhvatno opće dobro. Od početka ove koronakrize vodeći mediji u sprezi s političarima utjeruju ljudima strah, ne dopuštaju raspravu i provode propagandu uz obilno posezanje za cenzurom neistomišljenika, što značajno otežava, a nekad i onemogućava da se dođe do istine. U isto vrijeme se ograničavaju i oduzimaju osnovna ljudska prava, kao što je ono na kretanje, disanje i rad, u pravilu bez valjanih zakonskih osnova. A povrh svega s time dolaze najave stvaranja novog normalnog od strane moćnika, preko i uz pomoć nevidljivog neprijatelja, koje daju povoda za opravdanu sumnju da je zdravstvena dobrobit podređena nekim drugim interesima, kako ekonomskim tako i političkim. Tako Klaus Schwab, jedan od ideologa novog normalnog, piše: „Mnogi od nas se pitaju kada će se stvari vratiti u normalu. Kratki odgovor je: nikad. Nikad više ništa neće biti isto. Normalnost u onom smislu kakvu smo poznavali je slomljena, jer pandemija koronavirusa predstavlja temeljnu prekretnicu na našem globalnom putu (…) Svijet kakav smo poznavali u prvim mjesecima 2020. više ne postoji, on se rastvorio u kontekstu pandemije. Suočeni smo s tako radikalnim promjenama da neki već govore o vremenu ‘prije korone’ (AC) i ‘poslije korone’ (PC) (…) Na taj način će se pojaviti ‘nova normalnost’, radikalno različita od one koju ćemo postupno ostavljati iza sebe (…).“[7] U tom preoblikovanju sadašnjosti i budućnosti, kako sad stvari stoje, ništa se ne pita običnog čovjeka.
Kada se sve navedeno uzme u obzir, čovjek ima pravo u savjesti sumnjati da i samo cjepivo može biti zloupotrijebljeno i stoga ga kao takvog odbiti radi osobnog i općeg dobra. Stoga talijanski novinar i filozof Stefano Fontana kaže: „Osoba koja bi imala dostatno motiviranu spoznaju da je cjepivo od početka bio politički i ideološki izbor, radi kojeg su žrtvovane druge terapeutske mogućnosti barem potencijalno korisne, a ne jedna prvenstveno zdravstvena odluka, imao bi dužnost suprotstaviti se ovom naumu ne podlažući se cijepljenju. U tom slučaju motivacija bi bila jednako vezana s općim dobrom, koje nema samo zdravstveni vid, štoviše zdravstveni vid je jedan dio koji ne može biti u protivštini s drugima i koji dobiva svjetlo od svega.“[8]
2. Budućnost poslije koronakrize
2.1. Prediktivno programiranje
Glasnogovornici novog normalnog su moćnici kao Bill Gates ili Klaus Schwab koji pišu knjige i drže govore kako će izgledati naša budućnost i pogađaju. Tako je primjerice Bill Gates još 2015. godine najavio da će najveća prijetnja za svijet budućnosti biti ne ratovi, nego „visoko zarazni virus“ koji će ubiti milijune ljudi. [9] I tome smo sada svjedoci za vrijeme ove koronakrize koja kosi tisuće života. To je takozvano prediktivno, odnosno predrečeno programiranje, jer kako su oni upućeni u planove svjetske elite, nas tako pripremaju na ostvarenje tih istih planova. U njima su, između ostalog, razrađene zamisli o smanjenju pučanstva, eugenici i transhumanizmu, što je dobro poznato.[10] Sada bih naveo samo jedan primjer. Pred nešto više od pola godine talijanski mason Giuliano di Bernardo, bivši veliki meštar Velikog Orijenta Italije i utemeljitelj Velike regularne lože, imao je televizijsko predstavljanje svoje nove knjige, koja nosi naslov Budućnost Homo sapiensa. Tom prigodom je objasnio da je koronakriza „dodatni čimbenik ubrzanja prema globaliziranom društvu“ i da sadašnja „pandemija nije izuzetak nego pravilo“ preko kojeg će se razvijati globalizacija te da stoga u kratko vrijeme možemo očekivati druge pandemije koje će dovesti u pitanje opstanak čovječanstva.[11] Po njemu treba naći način ne za izbjeći pandemije, nego za nadzirati ih, što onda prebacuje pitanje sa znanstvene razine na političku.[12]
Cilj po njemu dakle nije prevencija ili iskorjenjenje bolesti, nego njena instrumentalizacija za druge ciljeve. Sama globalizacija je pak po njegovu mišljenju neminovnost[13] koja će dovesti do nestanka demokracije i uspostave jedne svjetske države u kojoj će, po uzoru na Kinu,[14] vladati samo jedan čovjek, i to po mogućnosti doživotno, a pomagat će mu Vijeće mudraca.[15] „Apsolutna moć Jednog učinit će od njega boga“ i on će biti čovjek-bog ili još bolje Jedan-bog.[16] „U budućnosti čovječanstva misleći majmun zamijenit će boga.“[17] U Bogočovještvu Isusa Krista Bog postaje čovjekom i svaki čovjek ako prihvati Krista može postati sin Božji, dok ovdje imamo suprotnu postavku u kojoj sam čovjek svojim silama drži da može postati bogom, upadajući u istu zabludu kao naši praroditelji. Ako dođe do jedne takve svjetske diktature za nas kršćane ispunit će se proroštvo Svetog pisma o vladavini Antikrista. Novi svjetski poredak, kako ga zamišljaju svjetski silnici, nema mjesta za Boga i duboko je protukršćanski. Religija kao takva, kaže G. di Bernardo, bit će beznačajna ili jednostavno neće postojati, a na njeno mjesto doći će „univerzalna etika“.[18] To društvo budućnosti bit će podijeljeno na dvije kategorije koje će dijeliti ogroman jaz. S jedne strane će biti uski krug „ljudi-bogova“ koji će imati apsolutnu moć, a s druge strane će biti svi ostali „ljudi-ljudi“ koji će ih trebati slušati i svako odstupanje će biti kažnjeno.[19]
Kina je istinski uzor koji se dokazao valjanim u borbi protiv korone pred cijelim svijetom zahvaljujući „društvenoj kontroli“.[20] Zato, ako se ljudi žele spasiti sadašnjih i budućih pandemija i ne upasti u anarhiju, to će postići „samo odričući se svojih vlastitih prava (koja su već postala sterilna)“.[21] Dakle koronakriza je izuzetna prilika za ukidanje ljudskih prava, uspostavu novog političkog sustava i potpune kontrole nad ljudima. Sudeći po sadašnjim brojnim ograničenjima građanskih sloboda, ubrzanom smanjivanju mnogih temeljnih prava i sve većem društvenom prihvaćanju novog normalnog već smo daleko odmakli na tom putu.
2.2. Globalno cijepljenje
Konkretno cjepivo može pridonijeti novom svjetskom poretku tako što će postati neophodno. Već se sada govori da će se trebati cijepiti barem jednom godišnje, i da se može nadograđivati novim elementima koji će uključivati sve veće mogućnosti nadzora nad našim zdravljem. U jednom televizijskom intervjuu još 2016. godine Klaus Schwab, predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, najavio je da će do 2026. godine čovjek biti spojen s računalom preko mikročipa koji će biti ugrađen u njegovom tijelu.[22] Pet godina kasnije Agencija za napredne istraživačke projekte obrane Pentagona (DARPA) pobrinula se da pokaže da to nisu nikakve tlapnje već sve izvjesnija zbilja. Naime oni su objavili da su izumili mikročip koji daje upozorenje prije pojave prvih simptoma oboljenja od Covida-19 te da intenzivno rade na Covid-19 cjepivu koje će putem mikročipa liječiti sve sojeve virusa.[23] Tu već imamo mogućnosti ugradnje mikročipa u cjepivo, što se donedavno smatralo teorijama zavjere.
Svakako, cijepljenje cijelog čovječanstva je jedinstvena prilika za koju je teško vjerovati da je moćnici neće pokušati koristiti za ostvarenje svojih interesa i zamisli. U tom smislu oni složno nude cijepljenje kao jedino rješenje. Tako je Bill Gates u travnju prošle godine izjavio: “Stvari se neće uistinu vratiti u normalu sve dok cjepivo ne bude dostupno praktički cijelom svijetu.”[24] U veljači ove godine prigodom skupa G7 Olaf Scholz njemački ministar financija je rekao: „Cjepiva su jedini način da se izađe iz pandemije.“ [25] Kancelarka Angela Merkel je to prisnažila izjavom: „Pandemija će biti poražena samo kada svi ljudi na svijetu budu cijepljeni.“[26]
3. Kada se griješi cijepljenjem?
Mnogi vjernici su pristali ili se pripremaju na cijepljenje. Taj njihov postupak može biti opravdan ukoliko je njihovo uvjerenje objektivno utemeljeno i dogodilo se slobodnim pristankom. No, ako nije tako, onda su u problemu, pred Bogom. U tom slučaju možemo razlikovati tri odgovarajuće kategorije grješnika.
3.1. Nepromišljenost
Prvu moguću kategoriju grješnika čine oni koji su bez razmišljanja pristali uz vladajuće mišljenje jer su tako, u najmanju ruku, upali u lakomislenost, odnosno počinili su grijeh propusta, zanemarujući ono što su mogli i trebali znati. Njih bi Pascal svrstao u skupinu ljudi koji su nesretni i nerazumni jer nisu našli istinu i ne traže je. Takvi su spremno prihvatili reklamnu kampanju medija i jednostrane informacije. Sasvim suprotno od upozorenja Svetog Pisma: „Bez promišljanja ne čini ništa, pa se poslije nećeš kajati“ (Sir 32,19).
Među vjernicima tu najveću odgovornost imaju crkveni pastiri koji su dužni tražiti istinu po pitanju cjepiva koje ima brojne moralne implikacije i u tome raspolažu većim mogućnostima nego obični vjernici. Od njih se ne očekuje da budu znanstvenici, ali se s pravom traži da se daju razumno poučiti od stručnjaka i to tako da osim vladajućeg mišljenja upoznaju i drugo. Tada trebaju sve kritički propitati i sami razborito vrjednovati stvarne izazove cjepiva. To će im omogućiti da njihov govor i danas bude proročki svaki put kad je to potrebno. Ako to ne čine, upadaju u grijeh koji osim lakomislenosti uključuje i lakovjernost prema vladajućim autoritetima, često i usprkos pokazateljima zdravog razuma. Kobna posljedica je da tako ostavljaju povjerene im vjernike bez potrebne pomoći u razlučivanju ili ih mogu krivo savjetovati. Po mišljenju sveučilišnog profesora Stipe Kutleše to se događa i kod nas: „Dok u svijetu ipak postoje biskupi koji ‘protestiraju’, u Hrvatskoj crkvena hijerarhija uglavnom, po hrvatskim običajima, šuti. Barem da je inicirala demokratsku znanstvenu i stručnu raspravu u kojoj bi se suočili ljudi različita mišljenja. Čak ni to. Katolički mediji postaju slični tzv. državnim medijima: prešućuju, cenzuriraju, blokiraju informacije po istom ili sličnom receptu. Crkvene su institucije najblaže rečeno zakazale, čak i izdale vjernike, sagnuvši glavu pred svjetovnom bezbožnom vlašću. Isusa i danas razapinju ponajviše ‘njegovi’, kako je to bilo i prije 2000 godina.“[27]
Sa strane vjernika laika obično se upada u drugu zabludu da se u ime vjere drži suvišnim korištenje razuma. Stoga se on nedostatno koristi za vlastitu prosudbu ili se jednostavno slijedi mišljenje crkvenih pastira kao mjerodavno. Kako je Bog zamislio da vjera i razum idu skupa i međusobno se nadopunjuju, ovakav pristup također ne daje odgovarajući odgovor na izazov cijepljenja.
3.2. Strah
Drugu moguću kategoriju grješnika čine oni koji su protiv svoga uvjerenja prihvatili cijepljenje iz straha da mogu izgubiti određena prava kao što su putovanja, izlasci, zabave ili da jednostavno neće biti prihvaćeni od većine. Takvo postupanje je protivno stožernoj kreposti razboritosti, koja „nema ništa zajedničkog s plašljivošću ili strahom, ni s dvoličnošću ili pretvaranjem“.[28] Posrijedi je grijeh iz slabosti, jer se stavljaju pogodnosti ovoga svijeta ispred dostojanstva osobe dobivenog od Boga, a koje uključuje slobodno gospodarenje nad svojim činima.[29] Tada se prešutno usvaja postavka da je najvažnije zdravlje tijela, što je protivno kršćanskom učenju koje daje prednost spasenju duše. Ovdje ne spadaju oni koji moraju birati između dva zla pa im se cjepivo čini manje zlo negoli primjerice ostati bez mogućnosti uzdržavanja obitelji, jer tada nisu obvezni na junaštvo.
Grijeh iz slabosti se može razumjeti, kao u slučaju bludnika ili izjelice, ali se ne može zato opravdati ni razvrat ni proždrljivost. Čovjek je dužan ne prepuštati se strahu koji ga vodi u grijeh, jer je to kukavičluk osuđen od Boga. Kršćanin zna da je njegova zadaća na ovoj zemlji, uz pomoć Božju, borba na više razina: protiv vlastita tijela, protiv svijeta označena grijehom, ali prije svega protiv đavla. Odluka o cijepljenju stoga treba biti donesena s vjerom i molitvom. Uvijek su nam trebali, a danas su nužni pastiri poput blaženog kardinala Alojzija Stepinca, koji će biti primjer jakosti u pružanju otpora zlu. Crkva jasno naučava: „Jakost je moralna krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar.“[30]
3.3. Pozitivna nerazboritost
U treću moguću kategoriju grješnika spadaju oni koji spajaju skupa prethodna dva grijeha pa su na djelu zajedno i lakomislenost i slabost. Tu čovjek ne koristi ni razum ni svoju slobodnu volju, dvije glavne moći duše koje mu je Bog dao i preko kojih ga je uzdigao nad životinjama. Ne želi se truditi oko traženja istine o cjepivu, nego olako vjeruje moćnicima i spremno se podlaže cijepljenju, jer je zbog zadovoljstava ovoga svijeta spreman riskirati svoje zdravlje i žrtvovati svoju slobodu. Tu imamo odgovorno neznanje u kojem se spaja nepromišljenost i naglost. Takva osoba, odbijajući ikakav napor, unaprijed odustaje od bilo kakve borbe i tako postaje zli i lijeni sluga iz prispodobe (Mt 25,26) koji zavrjeđuje vječnu kaznu. U slučaju cjepiva to znači prepuštanje vladajućoj struji, ne pitajući se uopće što Krist od mene očekuje. Posrijedi je ovdje ono što katolička moralka definira kao pozitivnu nerazboritost, gdje se djeluje svjesno i voljno nerazborito i to još u važnom životnom pitanju.
4. Nedozvoljeno uvjetovanje vjernika
Na žalost treba reći da vjernici znaju upasti u grijeh cijepljenjem ne samo zbog jakih pritisaka koji dolaze iz svijeta nego i zbog ništa manje jakih pritisaka koji im se pridružuju iz Crkve. Ovdje ćemo se zaustaviti na dva glavna.
4.1. Nerazumni posluh
Vjernici koji su se odlučili cijepiti ili su se već cijepili znaju postati i zagovaratelji cijepljenja, neki iz uvjerenja, a neki zato da sebi umire savjest. Neki od njih idu i dalje pa to žele prikazati kao jedini ispravni stav za vjernike u ime posluha zakonitim autoritetima u Crkvi, pozivajući se na župnike, teologe, biskupe pa i samog papu. Zaboravljaju da je učinkovitost i opravdanost cjepiva protiv Covida-19 pitanje medicine, odnosno znanosti, o kojem se još raspravlja, a ne pitanje vjere i morala te da stoga tu trebaju odlučiti argumenti i zdrav razum, a ne slijepa podložnost. Sam papa Franjo je rekao da je cijepljenje „jedna etička opcija“,[31] ali što je najvažnije Zbor za nauk vjere u službenom dokumentu, koji je odobrio Papa, jasno je ustvrdio da ono ne može biti obveza nego samo opcija.[32] Moralni teolog Tonči Matulić zato kaže: „I to cijepljenje, kao i svako drugo protiv sezonske gripe, treba ostati ad libitum pojedinca.“[33] D. Farrow zaključuje: „Ništa od onog što je rečeno od autoriteta učiteljstva o temi cijepljenja protiv koronavirusa nije rečeno tako da vezuje savjesti vjernika, nego je izrečeno, i može biti izrečeno, samo u vidu očinskog savjeta. Nadalje, naši crkveni oci nisu jedinstveni po ovom pitanju. Još gore, mnogi od njih su kompromitirali svoju vlastitu očinsku poziciju ne čineći ništa da obrane pravo i odgovornost Crkve da nudi javno štovanje Gospodina Boga i da se okuplja u njegovo ime slušati njegovu Riječ, primati sakramente i međusobno se hrabriti, što je bila i jest njihova prva dužnost.“[34]
Kada se predstavnici crkvene vlasti svrstaju među pobornike cijepljenja protiv Covida-19 u pravilu oni prihvaćaju ono što im servira svjetovna vlast, koja se tako osnažuje njihovim duhovnim autoritetom. Građanske vlasti su itekako svjesne da vjerske vođe tu mogu odigrati značajnu ulogu. U Americi je nedavno Public Religion Research Institute (PRRI) proveo opsežno istraživanje o utjecaju vjere na stav prema cijepljenju.[35] Robert P. Jones, direktor PRRI-a je povodom toga za časopis Time rekao: “Ono što smo pokazali jest da [vjerski pristup] uistinu može biti ključni dio rješenja, posebice za neke naše zajednice koje su vrlo neodlučne prema cijepljenju, ali su usko povezane s vjerom.”[36] Zemaljske vlastodršce treba slušati u svemu onome što nije grijeh, no kod cijepljenja je to upitno.
Danas se pak uz to postavlja i dodatno pitanje koliko su svjetovne vlasti samostalne u donošenju odluka o cijepljenju? Sudeći po globalnoj usklađenosti uvođenja sadašnjeg izvanrednog stanja opravdano je sumnjati da slušaju jedan svjetski centar moći, koji čine takozvane elite čiji su istaknuti predstavnici milijarderi poput Billa Gatesa. Ovi moćnici nisu ni od koga izabrani demokratskim putem za tu svoju ulogu. Znajući da, unatoč njihovu prikazivanju u javnosti kao filantropima, njima nije stalo toliko do običnih ljudi koliko do zarade, uvećanja moći i provedbe svojih planova, prema njima se treba odnositi oprezno i ne poklanjati im tek tako povjerenje. Još bolje, potrebno je, koliko je moguće, provjeravati ispravnost njihova djelovanja i nadzirati ga kako bi doista bio na zajedničku dobrobit. Na žalost, daleko smo od toga, jer su oni postali moralni stupovi suvremenog društva. Zoran primjer je veličanje princa Filipa od Edinburgha, povodom njegova pogreba, koji je u jednom intervjuu 1988. izjavio: „U slučaju da se reinkarniram htio bih se vratiti kao jedan smrtonosni virus kako bih nešto pridonio rješenju prenapučenosti.“[37] Žalosno je da do mišljenja ovakvih pobornika kulture smrti, više negoli do mišljenja svojih vjernika, drže i neki istaknuti crkveni velikodostojnici.
Ovaj takozvani vjernički posluh je vrlo često ovdje izlika za netoleranciju i isključivost, jer uglavnom ti isti zagovornici cijepljenja uopće ne drže do posluha u nedvojbenim pitanjima koji su izravno protiv Božjeg zakona, kao što je to kontracepcija ili pobačaj, nego tu šute o grijehu, a nekad ga i opravdavaju. U sadašnjem pitanju cijepljenja pozive u Crkvi na neutemeljeni i krivi posluh treba zamijeniti s dozvoljenim i poželjnim pluralizmom. Dobro je da pri tome dolazi i do sučeljavanja mišljenja u ljubavi, jer to može pomoći u otkrivanju istine. No, ne smijemo dozvoliti da zbog toga dolazi do podjela i sukoba unutar Crkve jer će to oslabiti njezin evangelizacijski potencijal i ohladiti ljubav prema Kristu.
4.2.Ugrožavanje slobode
Neki od zagovornika cijepljenja idu još dalje pa striktno, a nekad i strože od mjerodavnih stožera civilne zaštite, provode mjere u mjesnoj crkvi kojoj pripadaju, postajući tako produžena ruka svjetovnih vlasti. Od toga nisu izuzeti ni neki svećenici i biskupi, koji bogoslužje i sakramente znaju koristiti kao sredstva zdravstvenog discipliniranja pa tako ojađuju praktične vjernike jer im dodatno umanjuju njihova prava. Iza ovoga stoji slaba vjera kao i, nadam se uglavnom, nesvjesno dodvoravanje svjetovnim vlastima, što se lako prepoznaje.
Najdalje idu oni pobornici cijepljenja koji zagovaraju obvezno cijepljenje, koje, ako se ostvari, dovodi do proširenja totalitarne vladine okupacije „na unutrašnjost našega tijela“.[38] Takvih se zna naći i među nekim vjernicima koji se zalažu čak i za primjenu ucjene kod cijepljenja, oko koje svjetovne vlasti još raspravljaju, u samoj Crkvi. Tako utjecajni isusovački časopis America predlaže da se zabrani pristupanje sakramentima onim vjernicima koji se nisu cijepili. To dolazi iz istih takozvanih liberalnih američkih krugova koji zastupaju opravdanost pripuštanja predsjednika J. Bidena na pričest, iako on aktivno podupire pobačaj, kao i druge protunaravne zakone. Autori članka smatraju da je „etička obveza“ tako zaštititi sve vjernike i svesti rizik na najmanju moguću mjeru. „Budući da odobrena cjepiva protiv Covid-19 pružaju jednostavno i učinkovito sredstvo za postizanje ovog cilja, crkve bi imale opravdanja u postavljanju obveze cijepljenja.”[39] To bi također bilo, po njima, u interesu „najranjivijih članova zajednice“ koji bi tako mogli ravnopravno sudjelovati u bogoslužju.[40] Prešućuje se da je cjepivo još u eksperimentalnoj fazi i uopće se ne uzimaju u obzir njegove neželjene posljedice po zdravlje ljudi, kao ni druge mogućnosti liječenja. Ove argumentacije se svode jednostavno na pojačani pritisak na katolike da djeluju protiv svoje savjesti.[41] Tako se niječe „pravo na slobodu djelovanja“, koje je Drugi vatikanski sabor istakao kao „zahtjev neodvojiv od dostojanstva ljudske osobe naročito na području morala i religije“.[42] Na koncu traže također da svećenici prihvate cijepljenje kako bi tako izbjegli bilo kakav sukob s državnim vlastima i tako u biti zastupaju po ovom pitanju podređenost Crkve državi.[43] Pri tome zaboravljaju da država nema pravo miješati se u suverenost Crkve, jer ona ima slobodu i autonomiju, koju je dobila od Isusa Krista, za ostvarenje svojih nadnaravnih ciljeva. Ovakva ucjena sakramentima i bogoslužjem podređuje dobro duše pretpostavljenom zdravlju tijela, a bogoštovlje idolatrizaciji cjepiva, što je posve suprotno od katoličkog nauka. S pravom je Eric Sammons, urednik američkog časopisa Crisis Magazine, napisao: „To nije katoličanstvo; to je Crkva Covidizma.“[44] Sloboda izbora kao jedan od najvećih Božjih darova čovjeku bi se na taj način pogazila u Crkvi i ozakonilo bi se nasilje nedostojno ljudske osobe. Kako je jedan američki svećenik komentirao: „Jedan od učinaka svega ovoga će biti da će vjernici radije napustiti te crkve gdje nemaju podršku, ili će čak napustiti Crkvu potpuno.“[45]
Kamo vodi podilaženje svjetovnim vlastima najbolje pokazuje primjer Irske, gdje se došlo do apsurdnog stanja da su javna bogoslužja zabranjena od prosinca prošle godine, a nedavno je donesen novi zakon koji zabranjuje bilo kakva vjerska okupljanja, kako u zatvorenom tako i na otvorenom, što uključuje i ispovijed.[46] Sve se to događa unatoč tome što je tamošnja Crkva bila i više nego kooperativna pa je tako Dermot Farrell, nadbiskup Dublina, u svrhu podržavanja mjera protiv Covida-19 svojedobno dobrovoljno zabranio svećenicima da i privatno dijele svetu pričest.[47] Trenutačno stanje je takvo da su katolici ostali bez osnovnih vjerskih prava i ne preostaje im drugo nego da se bore ili da nestanu. Zato je Austin Rose, predsjednik Centra za obitelj i ljudska prava, poručio: „Nismo pozvani na udobnost. Pozvani smo na borbu. Ovo je izuzetna prilika za Irce da postanu sveci. Ustanite. Uzvratite udarac.”[48]
Uzor bi trebali biti svi oni vjernici, posebno zdravstveni djelatnici, koji iz uvjerenja, uz velika odricanja i žrtve, ne pristaju na cijepljenje sebe i ne žele sudjelovati u cijepljenju drugih. I sami pobornici cjepiva, koji su u dobroj nakani, trebali bi odlučno braniti pravo na prigovor savjesti i slobodu izbora onih koji misle drugačije. Zato su dobrodošle inicijative poput Svjetske povorke za slobodu, mir i demokraciju održane 20. ožujka 2021. u 40 zemalja širom svijeta. Na tome skupu u Splitu, gdje sam bio i osobno nazočan, s nakanom da dam podršku slobodi govora i misli, vidjevši da sam svećenik, prišla mi je jedna gospođa i sa suzama u očima mi je kazala: „Hvala Vam što ste s nama. Budite uz nas, potrebni ste nam.“ To mi je osvijestilo kako se mnogi vjernici danas osjećaju napušteni od svećenika i prepušteni da se sami bore za osnovna ljudska prava koja sve više postaju upitna.
Zaključak
Nakana mi nije bila zauzeti konačan, pozitivan ili negativan stav oko sadašnjega cijepljenja, niti osuditi one koji se odluče na cijepljenje. Nasuprot ozbiljnoj prijetnji jednoumlja, htio sam ukazati na drugu stranu problema, koja se sustavno prešućuje. Naime, kao što odluka za neuzimanje cjepiva, tako i odluka za cijepljenje nosi sa sobom ozbiljne rizike i mogućnosti grijeha. Držim da je to potrebno ozbiljno razmotriti, a ne se olako povesti za promidžbom cijepljenja, ako doista želimo donijeti ispravnu odluku u skladu s Božjom voljom. Potrebno je osvijestiti da svatko ima svoju nezamjenjivu osobnu odgovornost. Oni koji izbjegnu ljudski sud ovdje na zemlji dočekat će ih Božji sud i Božja kazna, bilo privremena bilo vječna.
Izvor: Vjera i djela
Nema komentara:
Objavi komentar