Jedan je Bog i on nas sve poziva na svetost. Ne na relativizam.

 

… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.

Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.

Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da  da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“

Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem,  onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.

S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo  i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama. 

Ako je Bog svakog od nas pozvao da bude svet – to bi značilo jednu pravu revoluciju u svijetu. To ne bi moglo proći neopaženo, to bi mijenjalo ljude i svijet oko nas i spašavalo  tolike duše. A kad mi stavimo granice. Gospodine ja želim samo do čistilišta…

Prosječnost nikoga ne privlači, mlakost nikog ne može vodit do Boga. Tu nastaje problem.

Mi ćemo doć do Gospodina, On će nas pitat račun: Koliko se duša zbog tebe izgubilo – jer ti nisi htio … primio si milost na zemlji, da meni dovodiš duše…To je ogromna odgovornost koju imamo i možemo reći da strah od svetosti koji nam je strah od Boga tj. nepouzdanje u Boga – jer mi ne vjerujemo da nama Bog želi dobro, da On najbolje zna što je za me dobro. Bojimo se svetosti jer mislimo da će nam to zagorčati život, kao rak, da će to uništiti sva naša mala zadovoljstva, da možemo ić na internet, restoran, družit se ljudima… Ispada kao da sve to nećemo moć. Kao da je svetost za duhovne bogalje, koji su se odrekli svih ljudskih radosti. To je krivo, jer oni koji su bili sveci – donosili su drugima radost.

Jedna Majka Tereza koja je imala godine suhoće, sumnjala ima li vjeru, to je prikazivala Bogu ali je drugima donosila radost i ljudi su je prepoznavali kao nositelja radosti. U ovome svijetu toga nam najviše treba.

Ne one patvorene radosti koja je jedino moguća kad se čovjek  napije, uzme opojna sredstva, napuši, otkači se, ne sudjeluje u toj radosti sa svojim razumom, tu je bezuman, ne sudjeluje u toj radosti ni svojom voljom. A s čim tu sudjelujemo pitanje je. Koliko tu sudjeluje i osjećaj? Što može osjećat s onom tehno-glazbom (tum-tum-tum) Tako čovjek može dodatno otupit savjest – sve mu je ravno… Gdje je tu radost?

Bog nas ne vara, želi da stalno budemo uključeni u odnosu s njime.

Bog želi da mi stalno budem uključeni u odnos s Njim, svim silama, razumom, srcem i svim drugim na raspoloženjem, da živimo puninu života već ovdje na zemlji.

Svetost je poziv na sreću koliko je to moguće čovjeku na zemlji. Nije moguće potpuno, jer imamo posljedice istočnog grijeha, grijeha bližnjih, vlastitih grijeha, i moramo to ispaštat,  ali onoliko koliko je to moguće, a moguće je jedino po Bogu i preko Boga.

I zato vratimo kao prioritet svoga života i svoga svakoga dana: Jesam li se danas trudio biti svet? Jesam li se borio za svetost, što je odstupilo od tog cilja? Što sam dobrog učinio što me približava tom cilju? Svetost treba biti mjerilo svega što čovjek čini.

Pa i kad je teško – ako nosimo s povjerenjem u Boga Bog sve okreće ne dobro, bilo za naše bilo za duše koja nam je povjerena.

Ne treba čak ni znati svih 10 zapovijedi, ali ako znamo prve dvije tu je sadržan cijeli Zakon, tu je  sve što je čovjeku potrebno za život.

Još nešto u što Izabrani narod nije sumnjao iako je upadao u krize, a to je da je Bog jedan jedini. Jedini je Spasitelj Krist. To znači da se čovjek po nikom drugom ne može spasiti. Ni po Budi, ni po Muhamedu, ni po drugim religijama.  Mi to možemo kulturološki poštivat, poštivat ljude,  ali to moramo prepoznavat kao zablude, koje ne vode k Bogu nego odvode, djelomično ili višestruko. Jedan je pravi put jer je jedan pravi Bog.

I u današnje vrijeme ono što je papa Benedikt nazvao „diktatura relativizma“ prodire i u Crkvu. Papa Pavao VI je rekao prije 70 godina da je u Crkvu ušao Sotonin dim. A danas imamo u mnogim crkvama ne samo dim nego pravi požar. Ono što je puno opasnije – diktatura relativizma se polako uvlači i u Crkvu. I u Crkvi se počelo sve relativizirati, počevši od prve Božje zapovijedi da je jedan Spasitelj.

Dugo sam odlazio u Italiju, dva puta godišnje gdje sam i imao sam priliku vidjeti, i na to sam se već navikao, da u kućama za duhovne vježbe imate skupa i neke druge tehnike, kao što su joga i transcendentalna meditacija. Što je to? To je relativizam pred Presvetim. Mi u biti tu vodimo ljude drugim religijama, jer „sve je to dobro, sve je relativno“…

Koliko smo toga na moralnom planu relativizirali.

Jedino nije prihvatljivo da ne daj Bože rečeš da “ne postoji relativno nego – Apsolutna Istina od koje se ne može odstupit.”

Sablažnjivo je reći da je Krist jedini Spasitelj, sablažnjivo je reći da postoji pakao, da duše mogu propasti za vječnost, sablažnjivo je reći da su predbračni odnosi grijeh, da je preljub grijeh, da je masturbacija grijeh, da je preljub grijeh, sablažnjivo je reći za nekog da je djevac ili djevica,  počinju se sablažnjavati što nikad nisi probao drogu…

U takvom okruženju moramo biti spremni na etiketiranje – da nam prišiju razne negativne etikete: „netolerantni, radikalni, fundamentalisti, talibani…“ Ako nismo spremni primit to, onda nemamo šta tražit u Crkvi. Ona je bolje vratit se u Crkvu za deset godina kad budeš vjernik, jer se ne može sjediti na dvije stolice.

To je zavaravanje. Mi tako možemo sebe kuhati ko što kažu da se žaba može skuhati i pripremati sebi put za propast.

Nismo savršeni. Bog je savršen. Nismo svemogući. Bog je svemoguć. Imamo ograničene mogućnosti i te mogućnosti trebamo iskoristiti do kraja.

Imamo nesavršene sposobnosti, ali smo to pozvani iskoristiti do kraja. Bog preko toga radi.

Kao što mala Terezija spominje sliku male djevojčice na dnu skala, koja se želi popeti gore gdje je mama, ali ne može hodat, digne nožicu pa ne uspje; Mama to vidi, spusti se i odnese je gore. Mi smo dužni ne odustajat. Kao što mala djeca puzaju, pa hodaju, pa počnu trčat i postanu brži od nas. Tako u svetosti – najprije pužemo, pa se držimo na nogama, pa ćemo prohodat, pa onda i trčat. Bog nas neće napustiti.

Bog nam je namijenio više nego što mislimo. Važno je da se pouzdajemo i da milosti koje nam je namijenio – primimo. One će donijeti plod u naš životu i vidjet ćemo da će Bog daleko nadmašit naša očekivanja.