1. Prepoznati znakove vremena
Imamo već godinu dana iskustva ovog izvanrednog stanja i na temelju toga već možemo izvući neke poučke za sadašnjost i budućnost.
Ako se držimo službenih brojki ova kriza je u svijetu kroz godinu i dva mjeseca, od 31.12. 2019. do 25. II. 2021., uzrokovala dva i pol milijuna mrtvih.[1] To je bez razlikovanja jesu li su umrli od korone ili s koronom. Paralelno se računa da preko 73 milijuna mrtvih godišnje bude od pobačaja u svijetu, odnosno na dvoje rođenih jedno dijete biva ubijeno.[2] To je neusporedivo veća kriza jer nosi preko trideset puta više žrtava. Za tu trenutačno najstrašniju krizu postoje rješenja jer se ne radi ni o kakvoj bolesti, nego o hotimičnim ubojstvima koja se mogu zabraniti, a neželjenu djecu dati na udomljenje ili usvajanje onima koji ne mogu imati djecu.
Brzo zaboravljamo. Zar nas ništa nije naučila ptičja i svinjska gripa koju su provodili uglavnom isti ljudi i nisu odgovarali za pogrešne procjene, propuste i krive odluke? Važno je pamtiti kako bismo mogli učiti na svojim i tuđim pogreškama, inače ćemo ih i dalje ponavljati u sve gorem obliku.
U ovoj situaciji takozvane pandemije ustrajavalo se samo na strahu od bolesti i smrti, s podrazumijevanom porukom da je to ono najvrjednije što imamo. Nigdje spomena o zagrobnom životu, već, štoviše, preko raznih protubogoštovnih mjera njegovo nijekanje. Tipično đavolsko oponašanje bogobojaznosti, odnosno njezino izokretanje. Sve je postalo uzdrmano i nesigurno u što su se do sada ljudi pouzdavali u svom svjetovnom životu. I kad je to tako, ljudi upadaju u tjeskobu i paniku i spremni su učiniti puno toga da se izbave iz nevolje. Odnosno, spremni su raditi sve veće ustupke jer očekuju da će se tako sve vratiti na staro.
To je čista iluzija.
Naime, i sami glavni čimbenici ove pandemije otvoreno kažu da nema povratka na staro i traže da se naviknemo na novo-normalno, kojeg će biti sve više. Novo-normalno se svodi na gubljenje sve više temeljnih ljudskih prava, s prihvaćenom podvalom da je to za naše dobro. Koje dobro? Zar je zdravlje najveći smisao našeg života? Življenje nije preživljavanje koje se svodi na izreku „U se, na se i poda se.“ Sudeći po „novom početku“, imamo najave globalne diktature. Zar nam je prihvatljivo biti robovi? Nedostojno je čovjeka da se preda bez borbe, obespravi se i sam se okuje u lance. Minimum normalnosti je bojkot svega što nam se nameće protiv zdravog razuma i morala.
Bez obzira na porijeklo virusa, očito je da ništa u ovoj krizi nije prepušteno slučaju, nego da je sve programirano i štoviše najavljeno namještenim prognozama lažnih proroka. Nije potrebno poznavati u tančine planove onih koji upravljaju pandemijom, dovoljno je znati da im ne smijemo slijepo vjerovati, nego da odluke trebamo donositi na temelju dokaza i provjerenih argumenata. Štetno je pretjerano se baviti njima jer nas sila zla zaslijepi, obeshrabri i baci u beznađe.
Progonstvo nije izgledno, nego je već počelo i to je novo normalno. A ipak i dalje ima onih koji po svaku cijenu ne žele biti realisti, nego optimisti pa time iskrivljuju zbilju i prilagođavaju je svojim željama. U skladu s onom narodnom: „Što se babi htilo, to se babi snilo.“ Potrebno je da se ubrzano navikavamo na život mimo i izvan ljudskog zakona radi držanja naravnog i Božjeg zakona. Sada je došlo vrijeme djelovanja na rubu, evanđeoski lukavo i bezazleno, u kojem svatko treba najbolje ispuniti preostalo vrijeme do kraja.
Zašto pastiri šute? Čemu služi njihovo mukotrpno stečeno znanje, sveti red, ako nisu kadri odgovoriti na izazove vremena kada mnogi propadaju jer ne znaju što im je činiti? Zašto toliko konformizma i oportunizma da se nikome ne zamjere? Pitanja i čuđenje nisu dovoljni, treba biti spreman ostati bez potrebne podrške pastira, odnosno opstati u situaciji kada narodno i crkveno vodstvo zakaže. Isus je sažalijevao takve, ovce bez pastira, koji su iz toga tražili izlaz u Njemu i pomagao im. Isus je glava Crkve i zato ako se držimo njega nikad ne možemo biti obezglavljeni odnosno izgubljeni.
2. Otpor
Pjesma kaže: „Zaustavite zemlju, silazim…“ Rješenje nije odustajanje i isključivanje iz svega, nego je to napast. Mi smo pozvani biti vojujuća Crkva ili se nećemo spasiti. To znači da se do zadnjeg daha treba boriti s tijelom, sa svijetom i s đavlom.
Sad smo dovedeni pred teške izbore koji traže da se odričemo i ne dopuštaju da se i dalje sjedi na dvije stolice. Donesene odluke nam u svoj dramatičnosti otkrivaju za što stvarno živimo. Ako smo spremni žrtvovati svoje dostojanstvo i slobodu u zamjenu za zdravlje i sigurnost, to nam pokazuje kako smo posložili prioritete. Nespremnost na odricanja vjernicima otkriva da im je zemaljski život stvarno važniji od vječnog. Što je čovjek ako živi samo za materiju?
Hitna mjera za kojom moramo posegnuti jest bojkot glavnostrujaških medija da se sačuva umno i psihičko zdravlje. U protivnom se izlažemo riziku sve većeg trovanja duše i duha. To je dovođenje sebe u bližu grešnu prigodu koja dovodi da se upadne u grijeh ljubavi prema sebi. Bog nas želi zdravima i ne želi da svojoj duši tako štetimo. Povezano s time je i vraćanje nadzora nad virtualnim životom, što znači strogo kontrolirati vrijeme provedeno na internetu i koristiti mobitel samo koliko je nužno, sa spremnošću da možeš i potpuno bez njega.
Svi smo sada pozvani biti glas vapijućeg u pustinji poput Ivana Krstitelja, koji nije bio ni moćnik, ni svećenik, ni intelektualac, a Bog se njime poslužio uvelike. Sada treba govoriti, dok se može, jer će doći vrijeme šutnje. Tu laici mogu odraditi i odrađuju veliki posao, jer su manje uvjetovani u Crkvi. Koliko ljudi čuje, a koliko ih prihvaća i provodi ono što čuje? Zar nije jalov posao, unaprijed osuđen na neuspjeh? Ima mali broj onih kojima će to pomoći i utvrditi ih u vjeri i radi njih ima smisla. U konačnici, ako Bog to traži, On zna i zašto je to potrebno. Svakako, bit će jasno da se nije šutilo onda kada je trebalo govoriti.
Poželjno je odreći se nekih stvari i početi živjeti skromno. U prvom redu, kako smo to vidjeli, to se odnosi na izlaske i putovanja. To u biti nije neki gubitak, jer su oni često bili u znaku poganstva. Dati tome smisao potrebne pokore. Iskoristiti to kao priliku da se obnove kućni posjeti, dobro upozna vlastitu zemlju i da se uštedi za druge korisnije stvari. Prihvatiti gubitak ugleda preko medijskog sramoćenja i etiketiranja. To je izvrsna prilika za mrtvljenje sebeljublja i stjecanje poniznosti da mogu s uvjerenjem reći sluga sam beskoristan.
Računati na zabranu rada, pa i gubitak posla. To nije kraj svijeta. Treba pronaći maksimalno neovisan posao ili, ako je moguće, otići u prijevremenu mirovinu. Što ako ukinu mirovinu onima koji ne prihvate nove mjere kao cijepljenje? Može se dogoditi da se ostane bez primanja i bez posla. Nije rješenje imati neku ušteđevinu i zalihe hrane, jer će se to brzo iscrpiti. Potrebno je razmišljati dugoročno.
Tada je rješenje povratak na selo. To se rješenje preporuča svakome već sada i prije takvog scenarija, jer se može voditi normalan život bez mjera. Zato je primjerice kod nas porasla prodaja imanja u Lici. To daje veću, a nekad i potpunu neovisnost, za ono neophodno za život. Imati mogućnost vlastite vode, energije i proizvodnje hrane. Uz modernu tehnologiju danas se na selu može biti samoodrživ. Jasno, pri tome treba računati na skroman život u kojem se fizički radi i koji je lišen luksuza. Teže je onima koji imaju malu djecu. Tu je odgovor razrađena varijanta više obitelji sličnih uvjerenja zajedno na istom području koje se međusobno pomažu, primjerice u proizvodnji hrane, školovanju kod kuće, duhovnom rastu.
Što ako dođe do oduzimanja i privatne imovine? I tada postoji izlaz. Može se živjeti kao beskućnik kao toliki koji su već odavno u takvom stanju i hraniti se tuđim viškovima hrane i(li) pabirčiti po prirodi. Tada nastupa radikalno življenje evanđelja kada se računa posve na Providnost za izdržavanje. Prioriteti su konačno ispravno posloženi jer u prvi plan dolazi molitva i pokora a uzor za svakodnevno nasljedovanje su pustinjaci.
Krajnja mjera, o kojoj se već govori, jest odvođenje nepodobnih u karantenske centre, odnosno logore, a možda i proglašenje ludim. U tome vidimo evanđeoski poziv da se, ako možemo, sklonimo u gore (Mt 24,16), a nadasve da se pregorimo i molimo za palmu mučeništva.
3. Zajedništvo
Osjećaj klaustrofobije i osamljenosti vlada za vrijeme zaključavanja, ali i izvan njega. Nedostaje dobro zajedništvo dragih osoba, njihova blizina i umnažanje radosti. Distanciranje je već ušlo u podsvijest pa su i najbliži otuđeni i svi smo atomizirani. Tako u skladu s onim: Podijeli pa vladaj! nama koji smo ogromna većina uspješno vlada jedna neznatna manjina moćnika. Snaga je u zajedništvu i zato tražimo sve moguće načine susreta. Neizbježnu samoizolaciju pak iskoristiti kao priliku za veću sabranost i razvoj duhovnog života.
Razdjeljenje koje postaje razdor i neprijateljstvo unutar obitelji i Crkve. Tu se prepoznaje potpis đavla koji je onaj koji dijeli. I manjina vjernih praktičnih katolika, onih dvadeset posto koji idu nedjeljom na svetu Misu, dijeli se i od njih u najboljem slučaju samo deset posto, dakle sveukupno dva posto, je spremno ne podložiti se bezbožnim zakonima.
Dobro je da se tako razotkrivaju namisli srdaca i dobiva se slika pravog stanja. Do sada smo, uglavnom i uz nemale poteškoće, znali razlikovati formalne vjernike od praktičnih na temelju njihovih djela. Doista, takvi samozvani vjernici u praksi ne samo da žive u grijehu ili ga podržavaju, nego grijeh proglašavaju krepošću, kao primjerice sadašnji američki predsjednik Biden, koji kaže da je pobožni katolik, a podržava pobačaj, rodnu ideologiju, istospolne zajednice i toliko toga što se izravno suprotstavlja katoličkom nauku. Sada se pak suočavamo s novom podjelom, ovaj put unutar praktičnih vjernika, gdje se na većinu ne može računati u nevoljama, jer se nisu, kako kaže Pavao, spremni oduprijeti grijehu do krvi (Heb 12,4). Bogu hvala jer Isus kaže: Istina će vas osloboditi (Iv 8,32). Takvih se ne samo trebamo čuvati jer i nas mogu ugroziti svojim kukavičlukom, nego za njih treba ozbiljno moliti jer dovode u pitanje svoje vječno spasenje.
U novonastalom stanju vjerna manjina otkriva da je bliža malom ostatku ljudi dobre volje, koji u ime osnovnih ljudskih vrednota, kao što su sloboda i zdravlje, ne pristaju na predaju. Ponavlja se nešto slično kao u slučaju borbe za život nerođenih, koji okuplja manjinu dobre volje iz raznih svjetonazora i vjera te preko ispravnog djelovanja imaju priliku doći do Krista. Postaje očit paradoks da mi je jedan nevjernik koji živi u skladu sa naravnim zakonom bliži od pobožnog vjernika koji to ne živi, nego se upravlja bezbožnim zakonima svijeta.
Sad se već ima priliku živjeti iskustvo međusobne ljubavi prvih kršćana koje je zadivljavalo i osvajalo pogane. Osobno sam bio svjedok za vrijeme ove korona-krize molitve, žrtve i novčane solidarnosti nekih pojedinaca s braćom u vjeri. U mojim istupima koji nisu bili na linije nove podobnosti dobio sam od mnogih podršku i ljubav koja mi je značila.
4. Obraćenje
Bog je jedan jedini i, sviđalo se nama to ili ne sviđalo, on svime vlada, a ne nikakve grešne strukture, bez obzira koliko bile moćne. On dozvoljava zlo koje nas je snašlo zbog naših grijeha i preko njega traži naše obraćenje da bi ga zaustavio. Sveto pismo i Starog i Novog zavjeta nam o tome neprestano govori. Rješenje je, dakle, svima dostupno i jednostavno promijeniti svoj odnos prema Bogu ili, bolje, vratiti se pravoj vjeri i sve će nam se posložiti kako treba. Ako obraćenje bude brojno ili masovno, onda će i na društvenom planu sve doći na svoje mjesto. Bog će tada sve dovesti u red.
Božja svemoć nije odsutna niti se smanjila, što je uostalom i nemoguće. A Bog, kako kaže apostol Pavao, sve okreće na dobro onima koji ga ljube (Rim 8,28). Sada je vrijeme kada, osim što trebamo činiti što možemo, još više trebamo računati na Boga, pa i na njegove čudesne zahvate. Primjer proroka Ilije kojemu se umnažala hrana kod udovice tri i pol godine i primjer cijelog naroda izraelskog četrdeset godina u pustinji. „Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u onome koji me jača!“ (Fil 4,13), kaže apostol Pavao. Uostalom sam Isus nas poziva da se ugledamo na ljiljane i ptice kojima ništa ne nedostaje, jer im Bog proviđa sve potrebno (Mt 6, 26-30).
Svi znamo da nam je umrijeti no dok smo mladi to nam izgleda tako daleko pa se ponašamo kao da ćemo cijelu vječnost živjeti na ovoj zemlji, a kad dođemo do zrelosti onda to potiskujemo iz svijesti, uvjereni da ćemo tako moći živjeti bezbrižno. Kršćanstvo ima uravnotežen stav prema smrti pa se s jedne strane kloni zaborava, a s druge strane traži puni i neopterećeni angažman u svojim staleškim dužnostima iz ljubavi prema Bogu. To je sažeto u poslovici: „Radi kao da ćeš sto godina živjeti, moli se kao da ćeš sutra umrijeti.“ Ova kriza nas poziva da izgrađujemo pozitivan odnos prema smrti. Ne prisilno kao manje zlo, da bismo se riješili muke, nego slobodno kao veće dobro vječnog života. Pozvani smo da puni nade podržavamo želju za smrću, jer je to prijelaz koji nas, ako ustrajemo do kraja, dovodi do neprolazne sreće u Bogu.
Pokretačka snaga našeg života treba biti pouzdanje u Boga, a ne briga za materijalne potrebe. Isus jasno poručuje: “Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život… Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!“ (Mt 6, 25. 31-33). Uz pouzdanje Gospodin traži da naša briga mora biti ograničena na ono što je potrebno da vjerno obavljamo ono što nam je on povjerio. Naša briga ne smije biti pretjerana i dovesti nas do tjeskobe, jer to čovjeka razara i odjeljuje od Boga. I da ne bi bilo nikakve zabune, na koncu Gospodin zaključuje: „Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke” (Mt 6, 34). To znači da treba biti u sadašnjosti i baviti se onim što je potrebno u današnjem danu, a ne se opterećivati unaprijed, čak ni s onim što dolazi sutra. Naše su snage ograničene i zato nam je također potreban red u našim brigama. U konačnici, dugi put se prevaljuje korak po korak.
Za svako iskušenje Bog daje i potrebnu milost, koju mi ne možemo predvidjeti ni programirati. Pavao se poziva na snagu milosti u kriznim situacijama hrabreći Korinćane: „Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati“ (1 Kor 10,13). Tako ono što nam izgleda nemoguće podnijeti ili učiniti, i objektivno i je tako, tada postaje izvedivo i lako. Kad je Pavao triput molio da mu se ukloni trn u tijelu, Krist je odgovorio: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Zato je Pavao zaključio: “Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova“ (2 Kor 12,9). Imamo mnoga osobna iskustva kada je sve bilo izvanjski dobro, a u duši vladao besmisao, toliko da je život postao bljutav i zastrašujući. Događa se i obrnuto, kao u slučaju mučenika, da je sve izvanjsko užas, a unutra neizreciva milina Božja koja čini da se muke podnose pjevajući.
Najjači odgovor na sadašnje stanje velike pomutnje je molitva i produbljenje poznavanja Krista preko kojih nam se obnavlja mir i otkriva radost. Božja smo stvorenja i nismo stvari ili vlasništvo nikojeg čovjeka ili ustanove. Sve što imamo darovano nam je od Boga. Zato radosno zahvaljujmo na današnjem danu i na sadašnjim milostima. Izabrani smo, poslani i blagoslovljeni za služenje Kristu u ovom vremenu i trebamo biti ponosni što nas je našao dostojnima. Iako sam u mnogočemu uvjetovan i potreban drugih, u konačnici ipak nisam ovisan ni o kome, nego samo o Bogu. Moćnicima koji upravljaju ovom krizom žuri se jer nemaju puno vremena. To se objašnjava ne samo okolnostima ili da što brže žele doći do cilja, nego i time da im je vrijeme odbrojeno. Bliži se njihov kraj, a naša pobjeda. Božja je zadnja. Skupa s Pavlom možemo i sada kazati: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas“ (Rim 8,31)?
[1] „COVID-19 situation update worldwide, as of week 7“, European Centre for Disease Prevention and Control, 25. veljače 2021., na: https://www.ecdc.europa.eu/en/geographical-distribution-2019-ncov-cases, (27. veljače 2021.).
[2] „Preventing unsafe abortion“, World Health Organization, 25. rujna 2020., na: https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/preventing-unsafe-abortion, (19. kolovoza 2021.).
Izvor: Vjera i djela
Nema komentara:
Objavi komentar