Podzemna Crkva - u vrijeme kralja Heroda i danas

Ovo je razmatranje o prikazanju u hramu. /I.dio/ 

Kako se Josip osjeća nakon Isusova rođenja i nakon prvih događaja. Sad je prošlo 8 dana. Isus se podlaže zakonu i obrezuju ga. To je prvi obred, prvi put mu je prolivena krv. Josip mu tada kao zakonski otac daje ime koje je anđeo odredio. Josip se pomalo privikava na novo stanje. Istina, imao je posjet pastira, to je bilo pomalo neuobičajeno, poremetilo je  i razbilo rutinu života, a sad život ide svojim svakodnevnim redom. Ponavljaju se stvari svakodnevice: Marija doji Isusa, Josip obavlja poslove, Isus je u centru njihova života, al kako vidimo njihov život je sasvim običan. Ništa posebno. Već je Josip kod samog rođenja doživio šok kad je shvatio da ne samo da mu neće dati poseban tretman ovdje na zemlji, nego da će ga tretirat kao najzadnjega od ljudi i to se obistinilo – kad nije našao gdje će biti primljen sa Marijom i kad se Isus rodio u štali. Danas, nama danas kad smo u toplome, napravimo štalicu ispod bora, djeluje toplo, romantično, ali nije to tako bilo u stvarnosti. Špilja je bila vlažna, šporka, neprilagođena za život ljudi, posebno neprilagođena za rođenje djeteta i život mlade obitelji. Josip tu vidi da Bog Otac nema nikakve popuste, nikakve privilegije svome sinu, da ga jednostavno tretira kao onog najzadnjeg. I on to prihvaća. Kad je dobio navještaj da je Isus Sin Božji onda… možemo zamislit što to znači: Sin Božji… koji vlada cijelim svemirom, cijelog svijeta, sve je u njegovoj moći i vlasti. Josip je mogao očekivat da ne zbog njega i Marije, ali zbog svoga sina da će Bog dat jedan poseban tretman za njega, da će mu omogućit da ne živi životom visoke klase nego životom obične klase, ali evo ovdje živi životom najniže klase. Dapače, i ona najniža klasa ima krov nad glavom. A evo on od rođenja nema ni to. Pastiri evo donose jednu novinu, a sve drugo je uobičajeno. I to je ono što život se nama uglavnom odvija po jednoj rutini svakodnevnoj. Neki kažu da je to „sivilo svakodnevnice“. U tom sivilu čovjek treba pronać ljepotu i ne izgubit smisao, ne izgubit radost. Žena koja se posvetila mužu, djeci, obitelji, kući, kad zaboravi zašto to čini onda postane frustrirana, nezadovoljna žena i to postaje pakao za sve u kući. Kako će muž biti zadovoljan ako mu je žena nesretna? Kako će djeca biti zadovoljna ako vide da su roditelji nesretni? Dakle sve kreće od toga što se tu primio virus otrova ovoga svijeta koji ne vrednuje to što žena čini u obitelji. Ne vrednuje ni što muškarac čini za obitelj. Zato jer su ukinuli obiteljsku plaću. Prije je muškarac svojom plaćom mogao uzdržavati obitelj. Tako su moćnici ovoga svijeta postigli više koristi za sebe. Rade muž i žena i onda mogu oporezivat i muža i ženu. Djecu ne mogu roditelji odgajat kao prije, prema tome ne mogu ih odgajati cijelo vrijeme, prema tome sad odgoj prelazi na državu i preko tog odgoja djecu mogu usmjeravat u drugom pravcu od onog što žele roditelji. Imaju pod kontrolom djecu, imaju pod kontrolom ženu, imaju pod kontrolom muža, i dakle raspad sistema – jer nemamo više obitelji. I reći da žena koja je kućanica da ništa ne radi, to znači da joj nitko ne daje priznanje za ono što čini. Da podiže djecu, da dočekuje muža, da ljubi i daje ljubav svakodnevno. To se prezire i obezvrijeđuje. I ako ona dopusti da se takav način razmišljanja uvuče u nju onda će ona biti nesretna. Neostvarena. „Šta sam ja sad studirala da perem suđe, mijenjam pelene, peglam i sl, ..ja moram radit u struci… Moram se usavršavat, moram pravit karijeru, moram ovo, ono,“  i di je onda obitelj. Nema onda mjesta za obitelj. Naša je nesreća to što su osakatili muškarca da su digli obiteljsku plaću koju smo imali još za vrijeme komunizma, i onda drugo što su uvjerili žene da moraju praviti karijeru, da moraju završit studij. To je najveća nesreća za ženu danas: završit studij. Jer ona ako želi biti majka, ako želi biti žena – šta će njoj studij? Ona mora podić desetero djece, odgajat djecu, činit sretnim muža, kad će ona imat vremena za tjerat karijeru. A ovo kad je upisala fakultet izgubila je 5…6 godina najboljih godina života, kad je mogla imat pet šest djece, i onda robuje tom papiru da se mora ostvarit u struci. To je, kako vidimo, potpuna glupost. To često prevari i muškarce. Dobiješ diplomu kao diplomirani ekonomist, studira si 5 godina, zaposliš se u općini, dobiješ plaću 1500 eura u vr' glave, i ne možeš s tim prehranit obitelj. A s druge strane prijaviš obrt, i možeš zaradit 2500 eura, i možeš prehranit cijelu obitelj, ali ko će se vratiti na to da ti radiš neki običan manualni posao, da nisi u svojoj struci, da nisi vrednovan kao ekonomist, da ti ljudi ne zavide što si na državnom poslu, i onda robujemo glupostima, robujemo komadu papira koji ne znači ništa za život. I tu su prevare koje su smišljene namjerno da destabiliziraju i ruše obitelj. Jasno da i muškarac tome podliježe, jer muškarac može ako je hranitelj obitelji može to zloupotrebljavat i prezirat ono što čini žena za djecu i za obitelj i onda jasno da je on onda odgovoran ako je ona nesretna. Prema tome, mi svi moramo pazit na te duhovne zaraze koje jednostavno ruše jedan zdravi pogled na obitelj. Moramo stvari gledat drugačije. Moramo ih gledat onako kako ih je Bog zamislio.

Josip vidi da Bog od njega traži da živi praktički u ilegali. U podzemnoj crkvi. Vidi da ne traži od nejga da ode u hram, sad će prikazat Isusa i da obznani sad tamo svim glavarima svećeničkim biskupskoj konferenciji, Kuriji Vatikanskoj, da obznani): Rodio se Sin Božji, dajte mu poseban tretman, da izuči najbolje škole, dajte mu što mu pripada, posebnu odaju, posebnu kuću, odgojitelje i sl, nego evo Bog Otac traži da ga on odgaja, da ga ne daje ni svećenicima, ni glavarima, ni sinedriju, ni nikome, nego da mu on bude odgojitelj, osnovna škola, srednja, fakultet, i sve da Isus prođe kod Isusa i Marije. Nigdje drugdje. Dakle, školovanje kod kuće. Kako vidimo Isus je izašao sasvim normalan. Nije završio ni gimnaziju, ni fakultet i šta mu je falilo. Dobio je ljudski maksimalno što mu je trebalo, dobio je maksimalno ljubav svojih roditelja i šta mu je više tribalo. Isus je bio s njima u društvu stalno. To je najvažnije. Ta mu je ljubav bila temelj i radost za cijeli život. Josip shvaća da Bog zaobilazi sve te državne institucije i crkvene institucije. Da Isusa odgaja ovako, u skrovitosti. Znači, praktički u polu-ilegali. Najveća vijest od postanka svijeta, rodio se Bog, postao čovjekom a nitko za to nezna osim ovo dvoje staraca koji su s jednom nogom u grobu, par pastira koje nitko ne uzima ozbiljno, i ovo troje stranaca, mudraca koji su došli i vratili se, odakle su došli, ljudi ih zaboravili. Prema tome, Josip i Marija žive u ilegali, kao podzemna Crkva u Kini danas. Oni ne mogu ući u službene Crkve, jer to kontrolira partija koja drži pod ucjenom, i koji moraju špijunirat svoje vjernike, prijavljivat ih, odgajat ih da budu odani partiji ne smiju predavat vjeronauk djeci do 18 godina, i sl. Prema tome katolici se moraju samo-organizirati, da njihove kuće budu kućne crkve, da sami podižu djecu u vjeri, kao što su to činili Josip i Marija, da organiziraju misu u skrovitosti u svojoj kući kad nađu nekog svećenika koji djeluje u podzemnoj crkvi, ne zna se za njega tko je – tako su naši preživjeli u Bosni 4 i pol stoljeća. Fratri su djelovali u ilegali. Bili su „ujaci“ jer se izvana nisu razlikovali po ničemu od drugih ljudi i da ih se ne oslovljava sa „velečasni“, „fratre“  da ih ne bi prepoznali. Zvali su ih ujacima. I di su se mise služile? Imali su prenosivi oltar kao jedan mali koferčić, onda na groblju, na grobovima mučenika, onda ne moraš u oltar stavljat moći imaš ih odmah tu ispod sebe, i tu i u špiljama. Kraj Tomislavgrada ima biskupova špilja prirodna stijena gdje se slavila misa. I ta se mjesta gdje se slavila misa u prirodi zvala su se misišta. Oni bi jednostavno oglasili da će biti tada misa, ljudi bi se organizirali i po cijeli dan 7-8 sata do tamo, budi 3-4 sata na misi, ispovidi se, i onda se vratiš nazad, 'izgubiš' cijeli dan. I svećenik se tako skrivao, skrivali su se svugdje. I mi imamo mjesta u Bosni i Hercegovini gdje su Turci zatekli vjernike na misi, na groblju ili u prirodi i onda su ih sve pobili. Tako kod Posušja imamo na jednom groblju imamo  poviše Mostara, na Đubranima, poviše Bijelog polja u planini, biskup je došao nakon što ga nisu vidili 3…4 godine, organizirao krizmu i oni su otišli na to staro groblje daleko u brdu, daleko od Turaka. I onda su došli Turci i pobili ih sve odreda. Jedan veliki križ koji tu stoji – kažu da je tu pokopan biskup. Sad su tu razne teze, ali sigurno je da su tu pobili silu svijeta prilikom svete krizme. Mi imamo jedinstveno mjesto u svijetu gdje je cijela jedna generacija krizmanika bila žrtvovana i potvrdila svoju vjeru krvlju. I tko od naših krizmanika ide tu. Oni nakon svoje krizme idu u kafiće, u barove, plesnjake i slično, ne idu obać mjesta mučeništva da se sjete što znači njihova krizma. Ljudi su plaćali krvlju sakramente i mi smo imali iskustvo te podzemne, ilegalne crkve, četiri i pol stoljeća u Bosni i Hercegovini. Kako smo mi to sad zaboravili? I ne snalazimo se u ovim novim okolnostima takozvane demokracije, koja nas progoni na jedan perfidan način, ali puno učinkovitije nego što su to radili Turci. Kradu nam djecu. Ovi (Turci) bi ih oteli i odveli u janjičare. A nama su sad napravili da mi sami financiramo svoju djecu da bi oni postali „janjičari“. Mi ih školujemo, damo im sve što im treba, završe fakultete, postanu bezbošci, onda su oni prvi koji se okrenu protiv nas. (!) Dakle, ne trebaju ih Turci slat u Istambul i tamo ih odgajat 10, 15 godina, i onda ih poslat ratuju protiv svojih. Oni su to prepustili nama samima: da mi odgoje one koji će bit protiv nas. To je se još bolje vidi kod naših iseljenika na Zapadu, djeca postaju potpuni bezvjerci, oni se odmetnu od vjere, čim završi krizma prestanu ići u crkvu, nađu onda arapina, muslimana, budistu, i sl. I onda je tek katastrofa još veća. I kako će oni živjeti vjeru? Ne žive ništa više. I kod nas se događa: krizmamo djecu, damo im da organiziraju dobru feštu, dobiju skupe poklone, i oni se onda pozdrave s crkvom (!). To je situacija koju imamo. Tu je nešto trulo. Svu tu trulež Josip i Marija zaobilaze.

Vodi ih tim putem, da sve zaobilaze, da se samoorganiziraju, u podzemnu Crkvu. Pripadaju podzemnoj crkvi koju čine njih dvoje, Isus, mudraci, čine Šimun i Ana koje možda neće više nikad ni vidit u životu, Šimun se oprostio, ide Gospodinu, umire, pastiri – i to je sve skupa desetak ljudi koje se može nabrojit na prste. Al u biti žive sami cijelo to vrijeme. Podižu Isusa i Isus im je sve. Isus im dovoljan. Međusobna ljubav i Božja ljubav to im je dovoljno za život. Ne treba im ništa drugo. A mi se stalno oslanjamo na institucije. Očekujemo od njih da će oni rješavat naše probleme. Bog je onaj koji sve rješava. Mi surađujemo s Bogom. Zanemarimo ove institucije. Dajmo njima ono što im po pravu pripada, kao što se Josip podložio zakonu i obrezao Isusa, pa su onda otišli u hram nakon 40 dana, i tu prikazali Isusa, kao prvorođenca su ga morali otkupit, to je uspomena na Izlazak i pokolj prvorođenaca u Egiptu, i morali su napraviti obred očišćenja za Mariju jer je ona nakon 40 dana isto kao žena rodilja morala dat otkupninu u hramu. Gledano u sebi, to njima ne treba. Marija je bila djevica prije rođenja, za vrijeme rođenja i nakon rođenja. Nije se s ničim onečistila. Dakle, ne treba joj se podlagati obredu čišćenja. Ali, evo ona koja je potpuno čista podlaže se kao što se Isus podložio krštenju Ivanovu. Dakle, on je bez ikakvog grijeha, tu se podlaže krštenju i pokazuje nam koliko je važna poniznost da bi mi mogli živjet ovaj život. To nam već ovdje pokazuje Marija. I Isusa, koji je Bog, također ne treba otkupljivat – on već pripada Bogu. Ali kao što će Isus kad su Petra pitali: Plaća li vaš učitelj porez? Onda mu je Isus rekao da baci udicu, da ulovi ribu i da plati za njega i za sebe, ali mu je dao do znanja da on ne podliježe tome zakonu. Hram je sagrađen za njega, prema tome nije on dužan plaćat hramu ništa. Oni se podlažu zakonu jer vide da Bog to želi. Tako pokazuju potrebu za poniznošću i tako pokazuju da je zakon koji je dobar ili je neutralan moramo se njemu podlagat. Zakon koji je loš moramo ga kršit. I to je to. Nema tu puno filozofije. Kako vidimo kad je Herod odlučio smaknut Isusa – one zakon u svojoj kraljevini – sve što on kaže to je zakon – Josip i Marija kad bježe -  oni krše zakon. Ko im kaže da bježe? Kaže im Bog da bježe. Bog onda krši zakon. Normalno, jer ako je zakon ljudski protiv Božjeg zakona, onda je đavolski zakon i mi ga nismo dužni slušat. Nego ga treba kršit. Zakon koji ozakonjuje pobačaj i to još komunistički zakon iz 70.-ih godina, i to je ono što je strašno. Jer mi smo za vrijeme Nezavisne države Hrvatske imali i dobrih stvari. Jedna dobar stvar je bila da je pobačaj bio zakonski zabranjen. Ti ideš u zatvor ako si počinio pobačaj. Dakle, nema tu poštede. I nije onda više bilo pobačaja. Zato jer se htjelo onda iskorijenit „bijela kuga“. Mi danas imamo situaciju da se nastavio isti zakon i da evo mi imamo službeno preko 7.500 pobačaja godišnje. Međutim, kad se vidi koliko ima onih pobačaja koji se provuku pod „komplikacije u trudnoći“ tu je porast 300 % onda vidimo da se mnogi pobačaji rade na taj način da se prokrijumčare, da ne ispadne da si ti sad pobacila nego da si imala komplikacije u trudnoći, nemoguće da su narasle 300%, medicina je napredovala u međuvremenu, i onda dođemo do istih podataka kao prije – oko 40 000 godišnje, najmanje. I to je ono što  javno zdravstvo neće izići u javnost s tim brojkama, ali oni znaju, imaju ljude zadužene za statistiku, i oni znaju koliko je stvarnih pobačaja. I kad računamo 40 000 najmanje, tu se ne računaju oni pobačaji preko spirale, i nije samo kontraceptivna nego i abortivna jer ako dođe do začeća ona pobaci dijete, ima onih pobačaja koji se događaju sa pilulom 'dan poslije', ne računaju se oni koji se događaju sa umjetnom oplodnjom, jer tu se višak zaleđenih oplođenih stanica baci i to je možemo reći da je prava suma do 80 000. Prema tome i ako ćemo ostat kod broja od 40 000 imamo Hrvatsku državu 30 godina,  40.000 pobačaja na godinu za 30 godina to je 1.200.000 milijun i dvjesto tisuća pobačaja (!)  To ispadne da smo mi u Hrvatskoj napravili najmanje 3 Bleiburga. I onda šta se tamo sad pravimo da je nama žao žrtava koje su partizani bacali u jame, ili četnici ili oni koje su ubijali na križnim putevima, a mi to činimo svake godine. To zovemo Hrvatska država. To nije moja država. To je država po imenu, po stvarnosti to je protubožja država. TO nije država za Hrvatski narod nego protunarodna država. Mi smo okupirani u svim institucijama, od medija, banaka, a šta nije prodano, šta nije privatizirano. To je potpuna okupacija. I mi smo ovdje kao i za vrijeme Turaka – raja s kojom oni rade šta hoće. Što nam je drugo preostalo nego da budemo podzemna crkva kao što su bili Josip i Marija. Nemoš očekivat pomoć od nikoga. Moraš se organizirat ako oćeš spasit sebe i svoju obitelj. Nema ti druge, prijatelju. Nađeš nekog za koga vidiš da te razumi, da ti može bit podrška, nalazi se 150 km od tebe, drži se njega, kao što se Josip i Marija držali Elizabete, Zaharije, ili pastira i nema tu kukanja, idi naprijed, bori se. Oni su kontrarevolucionari. Oni su započeli kontrarevoluciju. A šta je to drugo. Jer je Isus doša na svijet da sve promjeni. Nema više starog. Sve čini novo. I Isus je u ilegali 30 godina. On živi skrovitim životom. Skriva se da ga ne ubiju. (…)

/Nastavit će se - II. dio/

(S duhovnih vježbi za muškarce, Pazin, 26.-28.9. 2025.)