Krepostan život iz ljubavi prema Kristu smatra se problematičnim, a grijeh se normalizirao i često se doživljava kao nešto dobro i poželjno. Grešnici se tako proglašavaju pravednicima i ne treba im Spasitelj.
Nekoć smo imali otvoreni otpad, koji bismo mogli nazvati i vanjskim, kada se vjera u pravoga Boga zamjenjivala nevjerom ili nekim lažnim bogom, a sada imamo prikriveni otpad, koji bismo mogli nazvati unutarnji otpad, u kojem većina nominalnih kršćana više ne drži do Božjega zakona i ne vjeruje u temeljne istine svoje vjere i uz pravoga Boga štuje lažne bogove ili jednostavno nevjeru proglašava vjerom. Kardinal Silvio Oddi je pojasnio: „(Treća tajna) nema veze s Gorbačovom. Blažena Djevica nas upozorava na apostaziju u Crkvi.“ Ova „unutarnja“ apostazija u prošlosti je bila izolirani slučaj, a sada je postala masovna. Ne samo da se ne događa formalni otpad već su ovi stvarni apostati toliko ojačali da se sve više uzimaju sebi za pravo da oblikuju kršćanstvo po svojoj mjeri.
Moralna apostazija
Moralna apostazija ili praktično bezboštvo označava stanje u kojem osoba i dalje ostaje nominalno katolik, ali ne mari za duhovni život i živi kao da Boga nema. Tijekom svoje povijesti kršćani su bili svjesni vlastite slabosti i grešnosti te potrebe stalne borbe i budnosti. Kada bi netko moralno pao, bilo bi mu jasno da se nalazi u teškom grijehu iz kojega može izići samo ako se pokaje i ispovjedi. To je omogućavalo da put obraćenja bude stalno otvoren. Sada se stanje promijenilo, krepostan život iz ljubavi prema Kristu smatra se problematičnim, a grijeh se normalizirao i često se doživljava kao nešto dobro i poželjno. Grešnici se tako proglašavaju pravednicima i ne treba im Spasitelj. Na taj način samoobmana zatvara put obraćenja i imamo sve učinke pravoga otpada iako nepriznatoga.
Kler
Nakon Drugoga vatikanskog sabora dogodila se neviđena izdaja apostazija. U ime nekoga izmišljenog duha koncila te pod jakim pritiskom svijeta, posebno preko sredstava javnog priopćavanja i kulture, došlo je do duboke krize identiteta mnogih svećenika. Samo u razdoblju od 1969. do 1976. od svećeničkoga reda apostaziralo je 70 000, a od redovništva 43 000.
Razotkrivanje pedofilije među klerom izazvalo je novi val otpada vjernika od Crkve. Ova pošast je u uskoj sprezi s problemom homoseksualnosti. Opsežno istraživanje naručeno od američkih biskupa objavljeno 2010. godine pokazalo je da je u razdoblju od 1950. do 2002. otprilike 4 % svećenika bilo optuženo za seksualna zlostavljanja maloljetnika te da je ogromna većina žrtava, čak 81 %, bila muškoga spola. To znači da su u više od 80 % slučajeva počinitelji bili osobe s homoseksualnim sklonostima. Poljski profesor s Papinske teološke akademije u Krakovu, otac Dariusz Oko o tome kaže: „To je posljedica nedopustive popustljivosti prema kleru s takvim sklonostima. Nekritički odnos prema stavovima i upozorenjima nekih psihologa rezultiralo je time da se desetljećima olako dopuštalo pomazanje takvih ljudi, dopušteno im je previše.“ Uzroci su prvenstveno jaki pritisak nakon seksualne revolucije 1968. na Crkvu te nesnalaženje i zloupotrebe nakon Drugoga vatikanskog koncila. To je rezultiralo infiltracijom i širenjem homoseksualca među klerom, njihovo zauzimanje visokih službi skupa s napadom na crkvena učenja o spolnosti te konačnim promicanjem homoseksualnosti i ideologije roda koja nisu jenjala s izbijanjem skandala, nego su se čak i pojačala. Treba imati na umu da u zataškavanju ovih slučajeva snose odgovornost ne samo mnogi biskupi i kardinali nego jednako tako i građanske vlasti koje su preko svojih tajnih službi vrlo dobro znale što se događa, ali su izabrale šutnju kako bi imale spremno oruđe za ucjenu i prisilu klera na suradnju. To se događalo i događa kako u komunističkim zemljama tako i u demokratskim zemljama. Kada su ovi slučajevi pedofilije izneseni u javnost, često u politički zgodnom trenutku i znalački s ciljem da se kompromitira cijelu Crkvu i izazove što veći otpad vjernika.
Laici
Otpadništvo klera uzrokovalo je velike sablazni i dovelo do otpadništva laika. Prvo je otpadništvo drastično smanjilo broj pastira a drugo, ništa manje pogubno, ispraznilo je crkve. Uz značajan broj katolika koji je formalno apostazirao, po svemu sudeći, puno je veći broj onih koji su to učinili prikriveno prestavši jednostavno prakticirati vjeru. U većini europskih zemalja prisutnost katolika na nedjeljnoj misi spustila se ispod 10 %, a u Francuskoj na svega 3 – 4 %. Ipak svi oni drugi koji ni taj minimum ne obdržavaju formalno se i dalje drže vjernicima. To je vidljivo i u našem narodu. Istraživanje na uzorku od 473 kandidata za potvrdu pokazuje da njih skoro 40 posto (38,3 %) ne prakticira vjeru. A ipak drže da imaju pravo na primanje navedenog sakramenta. Ne čudi stoga previše paradoks da primanje sakramenta zrelosti za više od devedeset posto krizmanika označava prestanak pohađanja crkve.
Moralna apostazija je vidljiva i među laicima koji se često po svome životu ni u čemu ne razlikuju od pogana. Tako ne samo da ogromna većina ne prakticira ni minimum koji se traži za održavanje vjere, nedjeljna misa i godišnja ispovijed nego se i ne trudi živjeti u skladu s kršćanskim moralom što je vidljivo posebno u korištenju kontracepcije, vršenju pobačaja i bludnosti svake vrste. A ipak smatraju se katolicima i nisu spremni ništa mijenjati u svom životu. Unutarnja apostazija sve više zahvaća i vjernike koji redovito pristupaju sakramentima. Nedavno provedeno istraživanje u Šibeniku i Subotici u uzorku uglavnom sastavljenom od praktičnih vjernika daje poražavajuće rezultate: „Negiranje ili nepoznavanje činjenica da su seksualni odnosi izvan braka, masturbacija, kontracepcija i život u izvanbračnoj zajednici teški grijesi, prisutno je u prosjeku kod oko 31 % vjernika koji se jednom mjesečno ispovijedaju, kod oko 38 % vjernika koji idu svake nedjelje na pričest i kod oko 48 % vjernika koji redovito idu svake nedjelje na misu.... Posebno je indikativno nepoznavanje teških grijeha u području seksualnosti kod vjernika koji se redovito ispovijedaju i često pričešćuju. Nalazi istraživanja objektivno ukazuju na moguću prisutnost nemaloga broja svetogrdnih ispovijedi i pričesti kod praktičnih katoličkih vjernika.“
Unutarnja apostazija na moralnom planu očituje se kao praktični ateizam. Po svemu sudeći krenula je od svećenika, pred nešto više od pedeset godina, s masovnim napuštanjem svećeničkoga reda, a onda se nastavila s raširenim fenomenom seksualnoga zlostavljanja djece i maloljetnika od određenoga broja svećenika. U oba slučaja to je uzrokovalo velike sablazni među vjernicima od kojih su neki otpali, a velika većina su postali pseudokatolici koji žive kao da Boga nema.
......
Don Josip Mužić, Svjetlo riječi, studeni 2026
Nema komentara:
Objavi komentar