PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ, ožujak 2026.
UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je bila spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.
Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i uništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi."¹
Progoni
UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.
Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali. Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti. Grupu iz Prologa su istukli pendrecima, a druge su pritvorili. Ljude su zatvarali i u kapelu. Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti. Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli. Ovo iskustvo Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila. Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.
Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru". 10 Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.¹¹ Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru. 12
Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.
Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja."13 Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine, a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.
Različite prosudbe
Fra Franjo Vrdoljak (1912. - 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.). 15 Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar.16 Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača."17 Samostanski kroničar kaže „sva je sreća" da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa čosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947. godine."18 Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto. 19 Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika.
Objavljeno u: Svjetlo riječi
(Isticanje teksta: Admin)
Nema komentara:
Objavi komentar