Na grobu biskupa PETRA ČULE - "Hercegovačkog Stepinca" - zaboravljenog svjedoka vjere

U kripti nove mostarske katedrale nalaze grobovi biskupa, među njima i GROB BISKUPA PETAR ČULE. Nešto o Petru Čuli, za kojega se s pravom može reći da je "Hercegovački Stepinac", saznali smo iz govora don Josipa Galića. Biskup Čule bio je franjevac, rođen 1893. godine, a za biskupa je posvećen 1942. Sam blaženi Alojzije Stepinac rekao je: „Moja je patnja ništa u usporedbi s patnjom biskupa Čule.“ Unatoč svom značaju, Čule dugo nije bio prihvaćen – još donedavno mnogi vjernici nisu razumjeli njegovu veličinu, a neki su ga i psovali. „Tko je za to kriv? – Mi,“ kaže don Josip. „Mi učimo narod.“ Najveća bol biskupu Čuli bila je kad je vidio tko je sve stavio potpis protiv njega – ugledni profesori bogoslovije. Proveo je devet godina u samici, izložen raznim oblicima mučenja, ali nikada nije izdao svoje poslanje.

Katedralni župnik don Josip Galić - govori o biskupu Petru Čuli, katedrali... 

Ovdje je uvijek gužva, ali to po meni čini život lijepim. 

Dovoljno sam se osjećao penzioner. 14 godina bilo je lijepo - život u Bijelom Polju – govorili su mi: "Mi smo velika župa!... Naš župnik ima posla!  - To je toliko velika župa da sam se mogao baviti hortikulturom koliko sam htio, i domaćim životinjama. Ali ja sam uradio, što sam mogao, da ne budem besposlen.

Katedrala je jako zahtjevno mjesto – nekad nas je bilo petorica, sad smo trojica.
Donedavno je bilo petorica, unatoč tome što je još četiri-pet župa osnovano na području grada Mostara u zadnjih 25 godina. Ali meni je uvijek drago kad dođu hodočasnici, i uvijek smo obogaćeni kad idemo bilo gdje – vidimo nešto novo, susretnemo drugačije ljude, drugačija razmišljanja.. 

Svi misle da je ovo obična župna crkva. E to i jest težina ove priče. Nova je katedrala, 

ali zapravo je ovdje kršćanstvo iz rimskih vremena, kao i u Splitu.

 (Vi dolazite iz Splita...) 

Tu u okolici, na 6–7 mjesta, imamo ostatke iz tog vremena, najviše u Bijelom Polju.

"Zašto nova katedrala, gdje vam je stara?" – pitaju.

Stara je pod zemljom. Stara i nije bila tada... Mostar i nije bio tada biskupija, nego Duvno i Trebinje.
I Trebinje je najstarija biskupija – ja mislim da je starija i od Kotora.
Trebinjska biskupija je jedna od najstarijih biskupija u hrvatskom narodu.

Ostaci bazilike u Mostaru (predio grada zvan Cim) koja datira između 4. i 6. st.

Ne računamo rimsko vrijeme, nego otkad su Hrvati došli.

Znači, kad su Hrvati došli, Mostar uopće nije bio biskupija – ali u rimsko vrijeme očito jest.
O tome govori bazilika ovdje u Cimu (CIM - dio grada Mostara).
(Oni koji smještaju taj svoj s.........  u Stolac nemaju nikakvih ozbiljnih dokaza.
Povjesničari kažu da je to Cim ili Bijelo Polje – tamo kod ....  (?) – i biskupske .... su pronađene u Bijelom Polju.)

Ali svakako - vidjet ćete tu na slici – bila je u Mostaru crkva iz rimskog vremena.

Nama slijedi 400 godina turskog vremena… jer nijedna crkva u Bosni nije preživjela,
osim crkve sv. Luke i sv. Marije u Jajcu, te crkvenog zvonika sv. Luke u Varešu.
(To su ti crkveni krugovi koji žele prikazati kako su Turci bili tolerantni.
Ali – sve je to pod zemljom! Četiri stotine godina.

U to vrijeme dolazili su fratri iz Dalmacije i fratri iz Bosne,
a na terenu su bili (što je, zapravo, kroz povijest i poznato) tzv. popovi glagoljaši.
Kažu: "Nije ih bilo..."
Pa – nestali su u 18. i 19. stoljeću jer je došla reforma školstva,
i kao pojedinci se nisu mogli školovati kao što su to mogli redovnici.
I tu su fratri malo više "startali" u tom periodu.

Godine 1881. zaživjela je redovna crkvena vlast u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovdje je postavljen biskup Buconjić, u Banjoj Luci ne znam kako mu je bilo ime,
a u Sarajevu je bio nadbiskup Stadler – to je naj...
On je porijeklom Nijemac, ali kroatizirani Nijemac – on se osjećao Hrvatom. Mi u Hercegovini nismo imali sreću da imamo jednog Stadlera. On je toliko napravio institucija. To je najveći nacionalni lik novije hrvatske povijesti u BiH – ako ćemo biti realni. On je toliko sagradio crkava, institucija, bogoslovija, sjemeništa, samostana – da danas, mi to tako kažemo: - "Mi ne možemo okrečit koliko je on toga napravio!"

Kod nas u Mostaru... vidite, kad se ne pogodi povijesni trenutak – imaš 400 godina Turaka.

Vraćam se opet na početak – katedrala. Ljudi svašta vjeruju, da je čudo!
Ja ne ulazim u to – ukazanja, vamo-tamo...
Ali ova vam je katedrala, ne u građevinskom smislu, - veće je čudo nego mnoga svetišta svijeta.

Veće čudo – jer su takve bile okolnosti: povijesne, političke, crkvene i ove svjetovne – da je pravo čudo da se uopće ikad pojavila! Sve je bilo protiv nje. Sve. Nakon Turaka – ama baš sve: i iznutra i izvana. Iznutra i izvana.

Šezdeset godina – kad si i mogao nešto, a bilo je novca – nacrtana su dva prelijepa plana te katedrale... (koja je trebala biti... iz tog pravca... to je tu jedan centar...)
Osam duluma zemlje, osam tisuća kvadrata, jedino isklesan kamen – i tako je to stalo.

Za vrijeme dvojice biskupa koji su bili redovnici, koji nisu učinili ništa, doslovno ništa, za novu katedralu.

Vrijeme te je, prijatelju, pregazilo! Zbog tvojih nekakvih sitnih interesa. 
I došlo je do komunizma.
Komunisti su nam oteli tu zemlju, taj kamen (!) – i napravili Dom kulture.

Biskup je otišao u zatvor – PETAR ČULE.
To je za nas jedan od najvećih likova mjesne Crkve.

Koji je, opet, spletom nekakvih unutarcrkvenih događanja – jedan pravednik, jedan mučenik – koji je doslovno bio sramoćen toliko da vam ja to moram reći:

Nije vam to nikakva sablazan – ali do prije deset godina, jedan prosječan vjernik je psovao biskupa Čulu - mučenika koji je bio 9 ipo godina na robiji
kad je ...

To je jedan vrhunski intelektualac, duhovan čovjek. Kad je došao u zatvor i kad je vidio tko je sve potpisao protiv njega, tada je doživio nervni slom. Doslovno.

(Na slici: Biskup dr. Petar Čule kao mladi biskup 1943., kada mu je bilo 45 godina)

Pobijeni su ti svećenici, pazite – svaki treći franjevac je ubijen i svaki drugi dijecezanski svećenik.

Ima poseban spomen za fratre – i neka ima, i treba tako biti. Ja sam tu neki plakat pisao – ... nemamo spomena... njih 14 od 25 koliko je ukupno ubijeno. Znači, pobijen ti je kler, ... ti u zatvoru, ... vidi tko je svjedočio protiv njega...

Ali nekakvi su se liječnici našli i u zatvoru – tada komunisti – koji su ga ustabilili, koliko-toliko, da se čovjek povratio. I eto, izdržao je tih 9 i pol godina robije – bez ikakve packe. (zamjerke)

Tu su nekakva lažna pisma kružila, da je on nešto potpisao u suradnji s komunistima, ali to je bilo čudno.

Evo, sad se otvorio taj vatikanski arhiv, koji se još nije trebao otvorit, ali zbog pritiska... radi Pape Pija XII., koji je optužen za ovo, za ono...
I ovi mladi svećenici su našli tako divne stvari. Nedavno je izdana knjiga sa suđenja, direktno iz zapisa što je pisao Amerikanac koji je tu bio prisutan. 

Vidite, Tito nije dao talijanu nunciju da dođe u Beograd, ali jedino se bojao Amerikanaca, radi ovoga. Saveznici su ga i ostavili na vlasti. Onda  je dopustio i rekao: nek bude Amerikanac.

I tako je taj Joseph Patrick Hurley*, njega je pustio, i on je bio svjedok Stepinčevu suđenju, i Čulinom suđenju, i tajniku biskupa Čule, Mati Nujiću, ... 
Sve je to fino čovjek servirao i u Vatikanu danas postoje, izašlo je na vidjelo. Tako da je taj Hurley bio toliko oduševljen Čulom da je želio da svaki katolički biskup i svećenik upozna ta dva lika. 
Božja pravda ostaje. Ni za svoje zasluge uvijek na zemlji nemaš... 

(* Msgr. Joseph Patrick Hurley (1894.–1967.), voditelj Apostolske nuncijature u Beogradu (1946.–1950.) 

Nakon rata on je rekao da mu je to gore bilo nego zatvor. Sav taj slučaj oko župa... jer trebalo ga je osramotit - da zadržiš svoje pozicije. Ali sve je to radila UDBA, opet preko crkvenih... Pitali ga šta je u zatvoru bilo najteže. Ja se svaki put naježim kad to čujem. Očekuješ glad, bolest, žeđ, iživljavanje... Ne, kaže on: 

"Imamo sam opsesivni strah da mi nešto ne stave u jelo i u piće

 pa da ne potpišem kakav dokument  

i tako osramotim Boga i Crkvu!" 

 Zamislite kako je bio zaljubljen u Crkvu. Ali opsesivni strah. 

Izašao je na slobodu, naravno, katedrale još nema i onda slijede pregovori... biskupija je tu preko puta u austrijskom stilu, prekrasna.
(Tko je bio biskup prije Čule) Prije toga ovdje na ulazu u Mostar, 1848. godine, je sagrađena ta, za vrijeme turske vladavine, i tada taj biskup ušao 1847.e, nakon 178 godina prvi put u Mostar, i taj je s Ali-pašom bio jako dobar, ali pod turskom stražom, ubili bi ga domaći muslimani. I cijelo vrijeme dok se je zidala stara biskupija, u jednom orijentalnom stilu, straža je to čuvala. jer oni bi uvečer srušili što bi ovi naziđali. 178 godina! Skačem od Čule ovamo: Tko je bio biskup prije Čule 178 godina? Dok sam bio u Bilom Polju tamo sam zatekao "legendu" o pobijenim krizmanicima i ubijenom biskupu. Ne moguće je da je priča izmišljena, ali svakoj legendi se nešto doda. Ja nisam povjesničar, ali me zanimalo, takav sam, u razgovoru s povjesničarima, da Vatikan ne zna da mu je ubijen biskup - da to nema zapisano - nemoguće. To je gotovo 17.o stoljeće. Najvjerojatnije - ondje ono polje -  (sada) vi ne vidite puno grobova. Ali prije 18 godina kad sam ja došao tamo tamo je bilo još stoke, a prije 50 godina znate koliko je ondje bilo stoke i kosilo se, ondje nije bilo šume. Sad je sve šuma, a ono je bila livada, nije tako davno. Prije ovog Domovinskog rata je ono bila livada, prije 30 godina. Koliko je tu humusa palo, to je mnoštvo. Kažu: Velečasni, sigurno 200... 300 grobova. To je u zadnje vrijeme pokrio šušanj i humus. Ko je imalo učio povijest, dođe ondje, reć će ovo je biskupov grob, ovo je srednjovjekovni stećak nekog velikaša. Ali - crkava nemaš, krizmat nisi mogao u Mostaru, "Ajmo se nać kod križa na Đubranima". Vjerojatno je to bilo mjesto susreta. Biskup makarski Marijan Lišnić, bio je iz Hercegovine, iz Sovića, on je pohodio 1668-e Hercegovinu. Došao u Mostar, zatekao 48 katoličkih obitelji, ali nema tu obreda, nema ništa. Ideš u onaj udaljeni dio, tu Raška gora počima odma, neš ić na početak nego u onaj najzabačeniji dio tamo. I kaže on u izvješću 1670-e ...piše izvješće u Rim - kako je bio zatočen i mučen u Mostaru, kako je osuđen na smrt, ali je zbog bolesti kadije smrtna presuda odgođena, u međuvremenu imamo 7...8...10 imena hercegovaca iz Tepčića, Međugorja, Mostara - koji su bili nekakvi trgovci, i zna se iznos novca, koji su potplatili Turke i on je nakon ogromnog mučenja pušten. I to je najbliže istini. Šta on zna kad su ga uhvatili šta je s narodom. Šta narod zna šta je s biskupom. Nije bilo mobitela ko danas. Raška gora - Mostar je bila ko sad Beč - Mostar. Razumijete? Nije bilo ceste, nije bilo ništa. I ja mislim da je to najbliže stvarnosti. Činjenica - pobijeni su krizmanici, ta nisu ih milovali, a evo on se je spasio te smrtne osude na ovaj način. Sve to mislim da je najbliže istini. Sama legenda ne može biti izmišljena: pobijeni krizmanici i nema ništa. Ti grobovi to svjedoče o njima, ... 

Znači RAFO BARIŠIĆ dolazi 1846.-e u Mostar, nakon toga Lišnića Đubranskog odnosno Makarskog, 178. godina. Zamislite kakva je to bila povijest Hrvata. I kršćani nisu mogli bit uz vodu. Oni su mogli bit samo u sušnim predjelima. Gori se voda pila iz lokava. Neretva je daleko.

(*Grob fra Rafe Barišića je uz fra Didaka Buntića - u Širokom Brijegu)

 I kad je u Mostaru Čule tražio mjesto za katedralu ...bilo je nekakvih prijedloga po gradu... trebalo je opet neke tamo potplatit u centru grada, gdje nam je sad katedrala, nije htio platit (Aaa, da ja platim?!) Ja bi potplatio. 500 godina, šta neću potplatit. A on se zgrozio. I onda mu ovo dali ovdje. A ovo je naša zemlja, koju smo kupili od Turaka. .. onda nam komunisti oduzeli i on kupuje svoju bašču ponovno. To je bila biskupska bašča. Ovo je najveća bara bila, najniža točka.... Ovo je živo čudo. Preko nas ide sva kanalizacija i voda. Jednom je ušlo (voda) prije 20 godina, koliko ja pamtim. Neku je žilu Gospod pružio zemljom pa je preusmjerio i Bogu hvala.

 Toliko je ovo nisko. 
I ona je trebala bit puno veća, 14 metara. U ovom stilu. Ovo je sve trebalo bit zatrpano nakon posvete katedrale da ne bi imali gdje vjeronauk držat. Ali već kako je komunizam ... ljudi se oglušili evo imamo što danas imamo i mi smo Bogu zahvalni.

 Ova kapelica je pravljena kao mjesto gdje se sahranjuju biskupi. I za dnevne mise. Ali u katedrali, hvala Bogu, osim prvih godina, toliko misa dnevno, ja mislim da se 300 do 400 pričesti dnevno podijeli. Šta ćeš s njima ovdje, budeš 15 minuta, vruće je ovdje. Onda kad su manja krštenja, molitve i tako, ovo je premalo za svaki dan, tako da se gore služi misa, ali evo ostalo je kao grobno mjesto. 

Vraćam se na Čulu. 

Neobičan posjetitelj na grobu biskupa Čule

Ja sam tu bio kapelan prije 25 godina i onda u tom vremenu su bili još živi njegovi suvremenici. 

Više puta smo doživjeli da su neke tajanstvene osobe dolazile na njegov grob. I jedne prigode - zadušnice su se tu služile - dođe jedan gospodin i ja ga gledam, moja je mater tamo ispod Vrgorca, prema Baćinskim jezerima, nek se ne uvrijede Dalmatinci, oni su tamo strašno praznovjerni, oni vazda ... "lijesom hoda pokojnik" i ja gledam tog čovjeka dolje u ćoši ... ovaj ko u Dalmaciji, "prohodao" (!),  cijelu misu ja gledam u njega, dođe taj gospodin, visok, sijed 70 ak godina, i on se meni predstavi da je brat od pokojnika, (dobro znao sam da nije onaj pokojni, ali...) 

Kaže on meni: Godinama ja imam želju poklonit se ovoj dvojici velikana. (Nije tada bio tu Žanić nego Čule i Marko Perić koji je bio tajnik Čulin, dugogodišnji tajnik, kasnije Kotorski biskup,) da se poklonim ovoj dvojici velikana. I sad, gledam ga ja šta ćeš se naklonit, još kad se on naklonio po partizanski, a ja sam tada bio počenik, ne znam ja sakrit svoje (čuđenje?)..., 

Ali ko Mister Bean sam ja (izgledao)... .
Kaže on meni: E moj gospodine, ja se zovem tako i tako... Kad su ova dvojica bila aktualna ja sam bio sekretar partije. Zamisli da dođe na grob netko takav. Tada je biskupija taman bila obnovljena. Biskupija je bila ozvučena. Bila je jedna linija telefona i mi smo to sve slušali. Svako smo im pismo otvarali. Moj gospodine ja sam se divio, ništa ne ljudski tu nije bilo, kamoli antidržavno. 

Mene je bilo sram, ko su oni, a tko sam ja.

 Kasnije župnik na mene vatru i Ratko (Perić) i nedavno: 

- "Što to nisi da ti potpiše...?!"

- "E pa e da sam ja pametan ko ti, ..."

Ali to bio prvoklasni (dokaz...) Ne mogu, tu mu žive unučad žive, praunučad, ne mogu ja ime i prezime... Nije lijepo. 

- A znaš mu ime i prezime? - Daaaa... Toliko sam pribran bio. 

A zar to nije lijepo svjedočanstvo? Doći na grob i reći: ništa neljudski... mene je bilo sram tko su oni a tko sam ja... 

Pa možda on nije nešto direktno, ovi su bili malo hrvatski orijentirani komunisti, ta vrsta su bili, možda on nije direktno ali sram ga je... 

Nisam možda napravio nešto direktno da mu ja zagorčam muku, ali nisam se bavio tim imenom, nije došao na red, al isto ću čačkat, jedno svjedočanstvo ću morat ostavit. 

Tako da sam je Stepinac rekao: Moja patnja naspram Čuline je... jer on je bio u kućnom pritvoru, a ovaj je bio u samici. A don Mate, tajnik, on je nudio Čulu da on odsluži umjesto njega, naravno da to Čule nije dopustio, a ne bi ni komunisti dopustili, oni su htjeli Čulu. 

I tako onda treba Čule ribat wc a ne da don Mate. Onda oni kundakom, Od toga je dobio rak grla, valjda, stukli su mu sve grlo. Kažu, kad je don Mate bio u samici onda došao jedan od onih stražara i kaže:

- Pa je li krepao taj unutra? 

Ne znam koliko je mjeseci bio bez kupanja, bez svjetla. 

Kaže: - Uzima još hranu. 

U kakvim je mukama bio i preživio to. 

Tako da uz druge svećenike ta su dva najjača lika. 

I evo imamo katedralu danas koja je čudo povijesti, toliko osporavana, ali evo tu je, oa je jedna moderna gradnja, vrlo zahtjevna za održavanje. Arhitekti se hvale ljepotom, kako su oni to uradili, ali mislim da onaj lim i plastiku stavit u Mostar gdje je "70 stupnjeva" ljeti (*40... 45) Ona je unutra jako funkcionalna, ti se jako lijepo osjećaš na tim misama, još kad ono oltarište promjenimo, on nije kamen ono crveno, ono je neka plastika, to kad se malo uredi. Ona je sva u staklenim površinama, u vitrajima, vitraji su osvjetljeni, onda i ono gdje su postavljeni vitraji, uvečer je prelijepo. Upalite i za molit ugasiš svjetla i upališ vitraje, zaista jedan lijepi doživljaj, Ono što čini život lijepim u katedrali  (kažem, nemaš svetog Duju, nemaš svetog Donata) jest broj vjernika u katedrali. 5 misa svake nedjelje, do 3000 vjernika prođe nedjeljom katedralu, premda je jako puno obitelji, mladih ljudi odselilo. Ali još uvijek je ona puna. običnim danom kažem nekad ... bivši kapelan kaže: ko je izmislio celibat? ... a ko je izmislio ovu propovijed...? Svako malo nešto... On početnik, ne može on to bez pripreme i tako. 
tako da je jako zahtjevno, ali lijepo. 
Živimo u podijeljenom gradu. Šta to znači?
Na istočnoj strani Neretve je neznatan broj katolika, 

a na ovoj strani ima bar 15 000 muslimana među nama. I ti si opet taj koji je "agresivan" ... "zločinački poduhvat" i takve stvari.  Uvijek te "časte". Znate, mi uvijek znamo reći: mi smo dobri. Nismo ni mi bili dobri. ali je politika jako agresivna. Da vi vidite te snimke sa sjednica, oni samo optruiraju. Ništa se ne može naprijed. Naše kazalište. Ovo za kazalište što se bune, to je što su namirisali da bi se trebalo riješit konačno ovo zemljište za novu kon-katedralu koja je prelijepa, hrvatska, sa velikim zvonicima, vrlo jedno lijepo djelo, ako se bude ići na to. Vrlo su agresivni i evo vidite da će se i Europa pozabaviti s njima. Vrlo su ljubazni. Ja dođem u Dubrovnik, naši majstori kažu: to je zanimljivo, don Josipe, više ih vole nego nas. Pa zato što se oni znaju ulagivat. A samo kad se približe ne treba njih bit pola, kad se približe 30 % u jednoj sredini onda ćeš im vidjet pravo lice, Netko je to rekao: oni su poput tihe ubojice šećera u organizmu. Ne volim širit mržnju, ali je... Mislim da imaju 50 džamija, a vazda kmeče, treba im još. To nam je malo opterećenje, ali evo: živi, radi. Ako su naši stari prošli tolike patnje, pa i Dalmacija je prošla tolike patnje kroz povijest, ali evo tu si, živi, radi. Lijepo je susretati ljude koji još traže Boga. 

Ima li ko šta pitat?

Poslije ćemo vidjet fotografije iz radne katedrale. Tu su nam poginule dvije djevojčice. Još nemamo rješenja zapravo. 95.-e rat je stao Djeca su došla u želji na vjeronauk, njih 100. Da je lakše s njima podijelili ih na muške i ženske. Tu su bile velike staklene plohe na ulazu u kuću i ulazu u kriptu. 

Dječaci su bili s drugu stranu tamo, kad su djevojčice izlazile pala je granata od 82 mm. 

Pitanje je ko ju je naručio i šta, jer Ratko je bio tu, a on je bio bez dlake na jeziku, i u crkvenim strukturama i političkim - ima nekih koji misle da je granata bila namijenjena za njega. Svakako, zazvonio je telefon, sadašnji nadbiskup zagrebački, Dražen (Kutleša) se vratio nazad, da se nije vratio poginuo bi i on i don Dragan koji je bio. U jednom trenutku su se zbog tog telefonskog poziva valjda vratili i tog trena, granata je udarila u taj trokut - pokazat ću vam vani - da je samo metar ovamo - pobila bi sve te dječake iznad. 

Ali je detonacija izranila 15 djevojčica, među njima dvije su poginule, mi imamo njihov spomen u 11. mjesecu. Kad su došli tom tati reć da mu je poginula kćer on kaže: 

pa volim da je ona poginula nego da je ispalila granatu. 

Rat je stao već '94.-e, a '95. -e je ispaljena granata. 

Nema niko ništa pitat?

- Niste dovršili jedu rečenicu: Rekli ste da je Stepinac rekao da njegova patnja nije ništa... 

- ... nije ništa u usporedbi sa Čulinom. 

Čule nije bio prihvaćen kao biskup. U nutarnjim tim crkvenim nekakvim 

i onda kažu vjernici se bune. 

( ...) Šta će se bunit vjernici ako... (...) I tako je organizirana grupa vjernika, ima vam pismo to je sramota na cijeloj Hercegovini - pismo koje su pisali vjernici laici, još nepismeni, šta će oni pisat - poslali prijetnju Stepincu u tom četničkom stilu: "Bit će mesa, šalji salate... " dođeš li u Mostar. 

A onda i zbog ratnih zbivanja nije htio doć, nije mogao doć. 
I kad je dobio to prijeteće pismo, došao je na ređenje Čuli - tad je došao vojnim avionom. 

Koliko je bio hrabar. 
Tako da su to te poveznice. Ali evo - Čulina patnja nije zaživila, nije toliko čašćena upravo radi toga što je sramoćen iz Crkve. A svi ti akteri bili su ugledni profesori po bogoslovijama, neki su bili provincijali. Ugledni! Tamo im je potpis stajao protiv Čule, i tako, vi to ne možete zaustavit. 
- A zbog čega je to tako bilo?

- A i mi smo ljudi. Ja želim tvoje mjesto - pa vidiš u politici kako ide. 

Jučer smo slavili - a danas je Ivan Zlatousti - pa čitajte malo njegov životopis koje je stoljeće - 

Proroci vam nisu dobro došli, prijatelju!

Proroci su jako opasni. Proroci su opasne osobe. I ljudi će sve činit da ih likvidiraju. 

Ali to je UDBA jako koristila. Jer on nije dao u "svećeničko udruženje", razumijete? Jedan se svećenik upisao, jedan naš dijecezanski svećenik, odmah ga je Čule pozvao: Šta ćeš tamo? 

- Dat će mi penziju! Kaže Čule njemu: - A ja tebi suspenziju! 

Bio je jedna povijesna veličina. Evo povijesni dokumenti to sad vatikanski, ne trebaju naši iz biskupije, ...

- A što bi ne bi napravili, kao i za Stepinca, da njegov grob bude izložen? 

- Pa evo trebao bi postupak prije ... a i glas naroda. 

Gdje ti je glas naroda, kad su ga psovali.. 

Pa meni su se ispovijedali: Psovala sam biskupa Čulu! 

I onda meni baba došla kaže: Psovala sam srpkinji poraće, psovala sam srpkinji svetog Vasilija - Tek kad sam joj rekao: to je isto kao da si psovala svetog Antu nekom našem - U kuku nisam znala, kajem se... Glas naroda treba o nečijoj svetosti. 

Jedan prosječan vjernik je do prije deset godina psovao biskupu Čulu... 

- A zašto je narod to radio?

- Zato što je narod slabo učen. Mi učimo narod. 

Neki dan sam rekao jednom mladom kapelanu, otišao na neku župu tamo, ma šta ti je to bolji ili gori narod, ima samo narod koji ide malo bolje u crkvu ili malo lošije, dijete samo ti polako, bio sam ja na takvim župama, moraš 4-5 godina trpit, ali ako narod vidi da ga voliš ne boj se ti, a ja nisam vidio da narod baš tako ne prima ljubav, ...ko bježi od ljubavi. Tako da... 

Sve tu to bile kušnje. Povijesne. Jako teška situacija. 

Pa tu je... Nije samo Čule. Tu je '95. (biskup) Ratko (Perić) otet. 

Misliš da se on uznemirio?! Ne. Dao mu odriješenje tajnik, on tajniku. Vratio se tu, oni svećenici ga čekaju onako, i on samo, da razbije onu famu, oni jadni slomljeni, nisam ja tada bio, kaže on: 
- Najteže mi je bilo - nisam imao gdje u wc. 

Tome što ga je vozio u fići svake godine je čestitku napisao za Božić. 

- Ko ga je oteo?

- Oteli ga vjernici. 

On rekao da se ne želi pokloniti tu nekim žrtvama u parakapelici, ... Ratko je želio  neke stvari staviti na svoje mjesto i tako. Poprilično je uspio, ali trebaš platit za to. 

Ljudi moji, nismo u raju. Nas smo dva velika grešnika, jel vi to znate. 

Padamo, dižemo se. Ako u nama nije Bog i vi ćete propast s nama. 

Mnogi su svećenici odveli u spasenje svoje stado, a neki su ih odveli u propast. 

To je jasno, šta to treba jasno reć. To malo glasnije da se govori svi bi bili bolji. To ti evanđelje piše. 

- Je li Isus rekao da je puno onih koji idu uskim putem? Je li ih puno?

- (...) a nije. Nego malo. 

Imaš uvijek one vjernike i svećenike koji će živjet za Isusa, i one koji će živjet od Isusa. I Juda. 

Ali što je lijepo u vjeri - ti se možeš zadnjeg trena spasit. Je li Juda bio među prvima. Je. Gdje je završio? Posljednji. Je li Pavao bio među posljednjima? Postao prvi. Je li onaj s desnu stranu na križu bio posljednji? Postao prvi. To ti je ljepota naše vjere. Nemoj ove papke gledat. 

Ima ih danas, koliko god oćeš. 

Nama, meni u pastoralu ne prave ateisti problem. Nego nastrani vjernici, koji bajke pričaju. 

Sve Isus uslišao, oni se sastave, pomole, u čovjeka nesta rak. Odma nesta rak. A mene Isus učio nešto drugo: da je život križ,  da nije to baš tako... I ti izliječi te fantazije. Tu su meni najveći problem krivo usmjereni vjernici. Ne ateisti. On traži, jedan ateist on ide tamo na izvor, on na utakmici ne traži utakmicu on Boga traži. 

Ljepota ljudskog života je ako si pronašao smisao. 

Neću vam više.. 

Jedno pitanje: - Pokoji biskup zaslužio je po crkvenom zakonu proces beatifikacije. Kako reagiraju crkvene odnosno društvene vlasti u Mostaru po pitanju njegova procesa?

- Ne znaju ni da postoji! 

Eto ga na. 

- A ko je tome kriv?

- Mi. 

- Znači, mi smo intelektualno i ljudski lijeni. 

- Tako je... 

- Svi mi... (ja kršćanin... a psuje Boga, Gospu...)

Imamo svjedoka... tu su bile časne nedavno... ja im kažem: Drage seke, doduše starice su bile, ja ne znam kome će one bit poglavarice, 80 godina, aj druga grupa malo mlađi, ja kažem vi liječnika morate imat... Kad Ratka ... on kaže... Dovedi mi jednog kardiologa, jednog urologa, ... 

ja kažem zanosimo se ovom duhovnošću, ... 

- Vi u svojim kućama imate takve likove. Al vi ne vidite. Ili nećete da vidite. 

uvijek tražimo neki ekstra spektakl. Ma nema u Boga spektakl. 

To su našeg fra... to je moj prijatelj, pa ga pitaju: Gdje ću nać dobrog duhovnika?

- Kaže: Nema ga na društvenim mrežama, evo ga u čizmama kopa u vrtu. 

U ime oca i Sina i Duha Svetoga. 

Hvala ti Gospodine na ovom zajedništvu, na ovom susretu, 

blagoslovi svaki naš rad, plan i djelo da bude na Tvoju slavu 

po Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

Nakon ovog govora krenuli smo u malo razgledavanje.

Katedrala je posvećena Mariji Majci Crkve. Na slici ispred katedrale, kod Gospina kipa, 

don Josip Galić i don Josip Mužić

Nakon Mostara krenuli smo autobusom na brdo, u Gorance, a nakon okrepe krenuli smo dalje - na Groblje mira.