Tolerancija koja razara & Zaboravljene žrtve hrvatskog naroda (propovijed na Groblju mira)

...Ogromna većina pohađa vjeronauk – 90% Hrvata je poučeno o osnovama vjere. Znaju deset zapovijedi, znaju o čemu se radi. 
S druge strane, znaju i što znači reći: "Ja sam katolik, Hrvat katolik." Puno imamo onih koji su samo "papirnati katolici", formalni katolici, a u biti - ne trude se živjeti u skladu s Božjim zapovijedima. I onda to nam kaže da su to praktični bezbošci.

Tih praktičnih bezbožaca imamo sve više, i to postaje problem, to je jedan sraz koji se događa u cijelom narodu, pa smo podijeljeni na one manjinu koja ima minimalnu vjersku praksu da ide nedjeljom na misu i većinu koja ne ide na misu. I znači tu je već podjela na 1) 25% Hrvata ide nedjeljom na misu, a 2) ostali ne idu. 

Onda, unutar onih koji idu, koji prakticiraju makar to da nedjeljom idu na misu, opet imamo podjelu na 1.1) one koji se žele držati zapovijedi Božjih, koji to poštuju i na 1.2) one koji to ne poštuju. 

Pričao mi je nedavno prijatelj – da je bio na jednoj muškoj fešti. Dobro su jeli, igrali na balote. I onda je jedan opsovao Boga. On ga je opomenuo, I kad je opsovao drugi put - ovaj digao i rekao: "Ja ne mobu bit u ovakvom društvu!" - i otišao ća. Jasno, to je svima izgledalo otkačeno i na neki način previše radikalno, ali dogodilo se da taj čovjek koji je tada opsovao Boga da je došao, kad su se sreli na ulici, i ispričao se. Znači, ipak to nešto djeluje. 

 Mi ne znamo kada i kako će djelovat. A ako mi šutimo, ako se povlačimo se, onda to druga strana shvaća kao odobravanje, i osjeća se ohrabreno da nastavi dalje. 

Imam i primjer - jedan mi je pričao da je bio pozvan na svadbu, na pir, pozvao ga je prijatelj da dođe, došao je sa ženom, i onda se digao nakon sat vremena sa pira i rekao ovom koji ga je pozvao: Čuješ, ja nisam došao ovdje na pir da gledam tvoju ženu kako je razgolićena nego sam došao radi tebe kao prijatelja. Prema tome, ja ovdje nemam šta tražit i idem kući. Sasvim normalno. 

Kad bi mi imali smjelosti da branimo onaj minimum dostojanstva svoje vjere -  koliko bismo puta morali napraviti takve rezove koji su bolni?!  Nema drugog načina. 

Kad si pokušao s ljubavlju, kad si pokušao ukazat, a ne ide, onda trebaš odrezat. 

Kaže Isus onim učenicima kad ih je poslao dvoje po dvoje: "Otresite prašinu sa svojih nogu tamo gdje vas ne prime!" 

Znači, nemate tu što tražit - otiđite odatle. Svoje ste učinili, sad je na njima!

Crkva je imala i kaznu ANATEME – a to je značilo - izopćenje iz Crkve.

To je značilo: prokletstvo. I kako to danas zvuči našim ušima? Zvuči kao nešto užasno  - kao da se to nije događalo prije 40.... 50 godina. "Anatema sit!" – neka bude izopćen, neka bude proklet. Zašto je Crkva to činila? Nije bilo drugog načina da dođe pameti. To je znači bila zadnja mjera da mu se kaže: Živiš u teškom, smrtnom grijehu, nećeš iz njega izaći - živiš, kao u Djelima apostolskim, sa ženom svoga ćaće, ili si muškoložnik – i nećeš iz toga da izađeš - dakle, - proklet si, izopćen si iz Crkve. Nemaš šta više raditi u Crkvi dok ne razvrgneš sa grijehom.

To je bila zadnja mjera! Dakle, onaj koji je u smrtnom grijehu – on je sam sebe izopćio iz Crkve. Crkva ništa drugo nije radila nego je to proglašavala naglas. Da se zna: taj je u tom stanju - molite za njega. Nema drugog načina. To je bilo djelo milosrđa.

 

Prokletstvo – kako to zvuči teško. 

Pavao na jednom mjestu spominje čovjeka koji se teško ogriješio u zajednici i neće da izađe iz grijeha, on kaže da ga predaje Sotoni. Drugim riječima – prizivlje Sotonu da ga opsjedne da preko opsjednuća dođe pameti, da shvati da živi u grijehu i da će se izgubiti za vječnost ako iz njega ne iziđe. Zar nije bolje da do kraja života bude opsjednut pa da se pati sa sotonom u tijelu nego da izgubi dušu za vječnost?

Naši su se mediji i svećenici mnogi sablažnjavali - šta je rekao onaj fratar u Sinju tamo ... Nije dorekao stvar. Da je dorekao - trebao je samo još dodat: za njihovo obraćenje neka iskuse tu kaznu i neka umru u toj kazni, ali neka se obrate preko toga. Al u biti zazivanje Božje kazne na grešnika da dođe k pameti – to je djelo milosrđa.

Ako nas Bog voli – onda, kaže Pismo, onda nas i kažnjava.

Prema tome – svaki dobar otac, ako želi dobro svom djetetu, odgaja ga i kaznama.
Nema druge. 

Vidimo kako nas vlasti "cijepe" svim mogućim porezima, taksama, prijetnjama, kaznama i sl. – kaznama, mjerama, sankcijama. Vidjeli smo kako na granici čovjek nije mogao prijeći dok mu nisu uručili kaznu... Oni koriste sve moguće sankcije, kaznene mjere i sl, a roditeljima u isto vrijeme zabranjuju da svom djetetu dade trisku.

Je li to normalno?

Što ti onda moraš - raspustit dite - da postane ovisnik o ekranu, alkoholičar, da postane ovisnik o igricama, da postane narkoman, a ti ne smiš ništa, i još mu keširat sve što mu treba i govorit: bravo, bravo - znaš živimo u tolerantnim vremenima!" 

Izopći ga, baci ga iz kuće, na ulicu, po zimi, da se smrzne – pa da onda preko toga dođe pameti!

Kojeg drugog načina ima? 

Nedavno sam sreo jednu obitelj. Imaju sina koji nije završio fakultet – rastegao ga na 7–8 godina. Došao do druge, treće godine, odustao, zna sve moguće zanate, ali neće da radi. 

A mater mu udovica, ima 3–4 apartmana iznajmljuje, on može živit dobro od toga, On svako malo nešto popravi na apartmanima i kaže: "Meni se ne isplati raditi."

I tu u biti imaš - šta imaš u kući - imaš čovika kojeg si upropastila u cvijetu mladosti. 

Ja znam da ona kao udovica, nema dovoljno snage, nema muške ruke da može tu prisić, ali obitelj će propast skroz. 

Nema curu, nema obitelj, nema djecu, nema posa, nema radne navike. Nema ništa. I šta će - visit će cilu noć i dan na komjuteru. I mater će ga tovit, ko truta. 

Evo to nam se događa. U ime tolerancije – sve puštamo.
I onda, normalno da stvari idu nizbrdo. 

Počnimo rezati – prvo u svojoj obitelji, kad smo iscrpili sva sredstva ljubavi, kad smo na najbolji mogući način pokušali ukazat, a kad vidiš da ne ide onda pokušajmo poduzimat radikalne mjere. Odrežimo. Prekinimo s tom osobom.  Nemojmo mu se više javljati.

To je bila kazna u prvoj Crkvi – izopćiš ga, i on je za tebe gori nego poganin.
Poganin ima šanse da se obrati – ali ovaj poznaje vjeru a živi kao poganin. Znači - uskrati mu pozdrav - izopći ga iz zajednice, kao što rade amiši – pa nek se misli, dok ne dođe pameti.

I doći će, vjerojatno. A mi se klanjamo... kome? 

Zaboravljene žrtve hrvatskog naroda

Kaže mi jedan koji je stradao 81.-e u Imotskome, kaže - kad su došle demokratske promjene prva stvar koja se dogodila u Imotskome, kaže da u oni notorni UDBA-ši otišli do fratara, našli dva fratra i s njima se prošetali preko glavne ulice da ih narod vidi i da se oni na taj način rehabilitiraju, kako su oni uz Crkvu, kako oni imaju podršku fratara, kako su oni na kraju dobrotvori naroda, a šta su? Zločinci koji narod varaju – i mi nasjedamo na te igre.

Braćo i sestre, ovo je groblje ljudi -  koji su nevini stradali.

Mi smo proživili strahotu na Križnom putu: računa se da je tamo bilo preko 150 tisuća hrvatskih oružanih snaga – ne samo ustaša, nego i domobrana, i onih koji su bili u njemačkim postrojbama. I da je bilo još oko 300 tisuća civila.

Civili se danas ne broje – kao da uopće nisu ni bili.
Broje se onda samo hrvatske oružane snage, a onda se od njih oduzima:
oduzima se sada muslimane – jer oni su sada Bošnjaci. Ali oni nisu bili Bošnjaci,
bili su Hrvati islamske vjeroispovijesti (!) i poginuli su pod hrvatskom zastavom.

Prema tome, računaju se kao hrvatske žrtve. A sada – ovi su izrodi, ovi su nešto drugo.

Oduzimaju Hrvate koji su bili pravoslavne vjere, oduzimaju ove-one pa kažu da ih je poginulo u vr' glave 40... 50 tisuća. 

I onda dođu oni neki ultra-ljevičari i kažu: A evo tu je 10 ak ljudi tu nevinih poginulo. (!!!) 
Do toga smo došli. 

I onda  dođe austrijski biskup, tamo neki tupan – koji nam zabrani da imamo komemoraciju u Bleiburgu. Pa šta je to? Idu protiv zdravog razuma.

A mi te okupatorske medije financiramo  – da nam te laži plasiraju i da truju nas i naše mlade!

Što znaju naši mladi o Domovinskom ratu?
Što znaju o patnjama za vrijeme komunizma?
Što znaju o patnjama u poraću?
Što znaju o patnjama u Drugom svjetskom ratu?

Što znaju što su nam radili – ne samo partizani - komunisti, nego i četnici?
Što znaju što su nam radili Talijani i Nijemci?

Nijemci i Talijani i Mađari su okupirali Hrvatsku tada.
Talijani su uzeli obalu. Da je Pavelić, koji tada nije imao vojsku, da je se usprotivio oni bi poslali 300 000 vojnika - ne bi mogao ništa.  tada ...
Mađari su uzeli Međimurje. Nijemci su poslali svoje trupe – radili što ih je volja. Šurovali su s četnicima, sa Srbima. Radili šta ih je volja. Dakle - nismo bili neovisni.

To je isto bila okupirana Hrvatska.

Tada su nam naudili: i Nijemci, i Talijani, i Mađari, i Srbi, i domaći izdajnici.
Svi su nam naudili – i svima se danas klanjamo.
Pa je li to normalno?

Ovo groblje ovdje je podsjetnik da to nije normalno - da su to ljudi koji nisu imali pravo niti da budu zakopani. Oni ne samo da su ljude pobili - nego su i groblja preoravali. 

Jame koje su bile - su zatrpavali smećem. Husinu su jamu su napunili tonama smeća. Drugu jamu koja vodi od Mostara prema Nevesinju – isto su napravili deponij smeća za cijeli Mostar i Nevesinje. Godinama su je punili smećem – samo da sakriju tragove zločina. 

U Mostaru, gdje je drugo jedno stratište, tamo su napravili spomenik za pale borce –
na kostima pogubljenih ljudi. 

U Zagrebu su prekopali groblje
gdje su bili pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

Diljem Hrvatske to se događalo – i šuti se. Još se ne zna o tome. O većini toga što se događalo. Mi još ne znamo ni koliko je ljudi stradalo.

I onda se čudimo što se sve ovo danas događa.

Događa nam se – jer ništa ne učimo iz onoga što se dogodilo.
Ne znamo svoju povijest. Ne trudimo se da je upoznamo. I onda – jasno – ne znamo se postaviti u sadašnjosti. Postavljamo se krivo. Postavljamo se onako kako nam okupatorski mediji programiraju da razmišljamo. I onda razmišljamo krivo. I onda razmišljamo kako razmišlja jedna Severina, kako razmišlja jedna druga tuka tamo, kako razmišlja onaj glupan koji ima saborsku mirovinu - i oni su sve neki autoriteti.

Oni su autoriteti koji nas truju. To je intelektualna pornografija. Nemamo mi što raditi s tim okupatorskim medijima – ni kupovati ih, ni plaćati, ni gledati. Ni televiziju, ni novine, ni radio – ugasite sve! Nema radija, nema TV, ne moraš biti informiran. Koristi onda američke vijesti, nek ti prevodi onaj Google prevoditelj, pa ćeš onda dobivati neke informacije, 

Koristi američke vijesti, koristi ruske vijesti – pa bolje i ruske, nego okupatorske, hrvatske.
U konačnici, ako nemaš ništa bolje – to je manje zlo nego da si zatrovan.

Evo, zato je jedan lijek – doći ovdje, na jedno ovako mjesto, vidjeti da je ovdje 11.000 grobova, uglavnom ljudi za koje se ni danas ne zna gdje su im kosti –
jer se iskapanja ne vrše. 170 jama i stratišta ima u Hrvatskoj – i Hrvatska ne iskapa ni jedno, ne istražuje ni jedno. Zabranjeno. 

Kad će članovi njihovih obitelji dobiti nadgrobni spomenik?
Nikad.  Evo  zato je ovo groblje napravljeno.

Ne možemo ići naprijed bez pravde.

Svaka čast ljubavi – ali ljubav uključuje i pravednost. Zato se moramo borit. 

U ljubavi se moramo boriti – za istinu i za pravdu.

Neka nam Bog da snage, da budemo dostojni barjaka vjere
koju su nam prenijeli naši stari – uza sva stradanja, muke i mučeništva...

Amen.