Izbično - propovijed na blagdan Uzvišenja sv. Križa: Mučenici su svjedočili da je jedino u Križu spas

 Propovijed - don Josip Mužić

Mi znamo u što vjerujemo: da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Dakle, nije samo čovjek, nije običan čovjek, nego Sin Božji. Bog je postao čovjekom, postao je jedan od nas, i evo preko svog čovještva nas je otkupio, a najveća točka otkupljenja – vrhunac je bio KRIŽ.

Da je postao neki drugi način da nas Bog spasi on bi ga sigurno izabrao, a to je bio najbolji način. I evo kako živimo u jednom vremenu pluralizma, da se mijenjanju razni svjetonazori, razna uvjerenja, razne vjere, onda je to neki savjet koji stvara jednu pomutnju među pukom i među svim nama, jer ispada da su sva uvjerenja jednaka, da su sva uvjerenja jednako dobra i jednako istinita i da svatko može izabrat što hoće. I tako isto se tiče vjere: vjere su različite ali ispada da svaka vodi istom cilju i da onda mi moramo biti oni koji će znati živjet jedni s drugima u miru i poštovanju i kako vidimo baš toj vjerskoj razlici se pripisuju najčešće ratovi, sukobi i slično.

Kako vidimo to ne odgovara istini makar na našim prostorima. Evo ovdje gdje smo živjeli i živimo još i sa pravoslavcima i sa  muslimanima – kako vidimo rat ne dolazi od vjere nego od politike – kad se vjera zloupotrebljava za političke svrhe i kad se koriste za širenje teritorija i vlastite nacije. I to je ono što mi ne bi imali problema sa pravoslavcima da su oni doista kršćani. Da su makar kršćani koliko mi.

Prije domovinskog rata njih je bilo kršteno u Srbiji svega 24 posto stanovništva, kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Hrvati su kršteni preko 90 posto.

Ti 24 posto Srba krštenih nisu primili nikakvu vjersku pouku i to opet ima svoju pozadinu. Zato jer kad su naši odbili da surađuju sa državom preko „svećeničkih udruženja“ jer im se nudilo da će u zamjenu dobiti mirovinu, socijalno osiguranje i slično. To su pravoslavni svećenici koji nemaju celibat i koji moraju misliti na obitelj – oni su to prihvatili, zato su se morali odreći držanja vjeronauka.

Vjeronauk su u školama zabranili, malo nakon rata, ostao je vjeronauk u župama, oni su se morali toga odreći, prema tome ti ljudi koji su kršteni nisu primili nikakvu vjersku pouku i mi u biti nismo ratovali sa pravoslavcima nego smo ratovali sa poganima. I sam Milošević kojem je otac bio pravoslavni svećenik, ako on nije uspio odgojit svoga sina da bude kršćanin, da bude pravoslavac onda možemo mislit kako je otac kao pravoslavni svećenik odgajao druge vjernike. I tu je problem.

 

Dakle, opet kad gledamo unutar odnosa vjerskih, vidimo da nije istina da su sve vjere jednake. Mi moramo poštivat svakog čovjeka, njegova uvjerenja, ali ne možemo proglašavat sva ta uvjerenja jednako dobrima, i ne možemo ih prihvaćat ako su kriva i ako su pogrešna. Tu je ono da – grijeh moramo osuđivat, borit se protiv njega, a grešnika ljubit. Protiv zabluda se treba borit, a zabludjele ljubit.

Što se tiče pripadnika drugih vjera, oni se ne mogu spasit niti po Budi, koji je bio običan čovjek i napravio jednu filozofiju života, da ljudima donese kakvu takvu utjehu, ne mogu se spasit ni u budizmu, ne mogu se spasit niti u islamu, jer Muhamed je – kažu prorok – ali čiji prorok – ako nije nadahnut od Boga onda je nadahnut od đavla ili je prevarant. Prema tome ne mogu se spasit ni po njemu – jedino spasenje za vječnost može se dobiti po Isusu Kristu. Prema tome, po nikome drugome se čovjek ne može spasit. A to znači, ako nam je stalo do spasenja duša, onda se moramo borit za obraćenje onih koji nisu upoznali Krista i moramo im naviještat Krista, moramo molit, da bi upoznali Krista. I to je naša dužnost. Zato smo na neki način odgovorni za onu vjeru koju smo primili, da budemo svjetlo i da budemo sol.

Znači, ne možemo mi reć da je islam jednak i li da je hinduizam jednak i nešto drugo da je jednako kršćanstvu. Nije, to je potpuno različito. To su bogovi koji vode u propast, jedino kršćanstvo vodi do spasenja. Kao vidimo imamo silnu odgovornost i na nama je da u poštivanju i u ljubavi pronalazimo načina kako ćemo donosit tu istinu.

 Za vrijeme turske okupacije, vidimo da su ljudi riskirali svoj život, prije svega riskirali su život franjevci koji su ostali na ovim prostorima. Jedan mali broj popova glagoljaša, oni su se skrivali među narodom i učinili ono što su mogli, bez crkava, bez kuća, bez išta, morali su naći načina kako će širiti evanđelje.

I tamo gdje su ostali vjerni pastiri tamo se sačuvala i vjera.

No, bilo je i laika koji su se zauzimali za širenje vjere. Tako imamo više svjedočanstava, i više žena, jedna od njih je bila od Imotskog koja bi se preoblačila u prosjakinju i odlazila u Hercegovinu i evangelizirala muslimane. Trudili su se i drugi, svatko na svoj način. Oni koji su vidjeli da u muslimanskom okruženju neće moći opstat, oni su se povlačili u brda. Onda između Vinice i Roškog polja bile su špilje gdje su se skrivali ljudi i živjeli preko 80 godina da sačuvaju vjeru jer nisu vidjeli drugog načina. Ljudi su bili svjesni da im vjera ono najvažnije. Mi imao fra Petra … koji je napisao knjigu o mučeništvu u Hercegovini, i onda govori, donosi opise mučeništva …. Iz Glamoča koji su bili iz plemićke obitelji, i koje su Turci oteli i htjeli ih poturčit i onda… One nisu pristale na to onda su ih pokušali na sve moguće načine i nije išlo, to su bile tri rođene sestre. Na kraju su ih onda bacili u tamnicu i tu su trebale skapat od gladi, zatvorene bez hrane bez vode i slično. I kad su došli jer su morali ubacit tu druge ljude koji su bili osuđenici pronašli su da su one žive, i izvukli su ih vani i njihovom stricu je pripala zadaća da bude posrednik da prijeđu na islam. On je prešao da sačuva imetak, pokušavao ih je uvjeravat, ali one nisu pristale. Kad se ovaj Aga naljutio i rekao je da ih daju konjima da ih rastrgaju. Konji su odbili poslušnost, nije im se ništa dogodilo. Nakon toga je uzeo kuburu i pucao u njih. Meci su dolazili do njih i jednostavno su padali po podu. Smakli su ih tako da su na kraju organizirali veliku lomaču i spalili ih na lomači. Tu su one poginule kao mučenice. Prezivale su se Filipović. Zna se i njihova imena. Kad ste čuli za njih? Koji spomen imate za njih? Ni jedan. S njima su poginuli i drugi neki kršćani kojima se ne zna ni ime koji se nisu htjeli odreć kršćanstva i posvjedočili svojom smrću i čudesnim zagovorom … posvjedočili da je jedino kršćanstvo prava vjera. I kad su one bile spaljene onda je došlo veliko nevrijeme i porušilo i razotkrilo kuće i Turci su se tada ozbiljno prepali jer su to povezali.

Evo ova je zemlja natopljena krvlju praktički na svakom koraku, …mučenici nisu tu da se zaborave, nego su tu da nam budu nadahnuće danas, da mi danas posvjedočimo da je vjera u Krista najvažnija stvar koju imamo i ako nju izgubili smo se kao narod, izgubili smo se kao Zapad, kao Europa i od nas neće bit ništa.

Dovoljno je otić u Zapadnu Europu da vidite da je to već potpuna pustinja. Koliko mi danas imamo ljudi na misi, toliko nećete vidjet u jednoj velikoj bazilici u Rimu, a koja može primiti i po 5…6 000 ljudi. Nećete ih susrest toliko nedjeljom na misi. Groblje. To više nema vjere. Prema tome na nama je da budemo svjesni baštine koju smo primili, da tu baštinu cijenimo, da nam ona bude uporište za sadašnje izazove, i za buduće izazove. Krv mučenika nas obvezuje.

Nitko od nas ne može garanitrat kako bi se ponašao pod mukama, svi smo mi slabi ljudi, svi mi možemo tu bit lako slomljeni, i možemo izdati Krista. Zato je važno da molimo da nas Bog uzdrži u vjeri do kraja, pa makar to značilo da ćemo umrijeti pod najvećim mukama i da ćemo završiti život kao mučenici. To je najbrži put u nebo. Jer mučenici koliko god se ispatili ovdje na zemlji idu direktno u raj. Ne treba im kanonizacija. Zato, i ove dvije Dragice koje su ubijene, iz mržnje prema vjeri one su mučenice i zavisi samo od naše pobožnosti koliko ćemo mi živjeti pobožnost prema njima da mogu biti uzdignute i formalno na čast oltara. To je zadaća koja nam je ostala koja nas obvezuje. Zato dobit dar mučeništva to doista treba shvatit kao dar i da mi nismo imali toliko mučenika koliko smo ih imali, da nismo imali patničku i stradalničku povijest, onda mi ne bi sada pripadali ovom ostatku ostataka, kršćanstva. Ne bi bili jedan dio te kičme Europe. Zahvaljujuću tome mi jesmo to što jesmo. Zahvaljujući tome mi još opstajemo.

Zato ako želimo budućnost neka nam križ bude inspiracija. Jer nakon križa nakon mučeništva nakon patnje dolazi uskrsnuće. I preko križa postajemo vrijedni uskrsnuća.

 Bog nas je vodio na razne načine kroz povijest, evo pod Turcima smo bili više od 4 stoljeća, koliko su židovi bili u Babilonskom sužanjstvu, 400 godina. Pod komunizmom smo bili više od 40 godina, onoliko koliko su židovi bili u pustinji, kad su živjeli od mane. Sad treba još 40 godina da se očistimo od toga bezboštva koje smo imali prethodnom periodu. Imamo tu paralelu i da Bog ispisuje jednu Povijest spasenja u našem narodu, za svakog od nas pojedinačno. I zato je važno i neophodno da budemo svjesni, ako nas je podigao da ovdje niknemo, onda nas je pozvao da ovdje živimo i da se borimo za ovu grudu, ne da je napuštamo. Nećemo te milosti koje smo dobili da ostanemo ovdje naći u tuđini jer ćemo propast i izgubiti se. Ovdje ćemo naći milosti da opstanemo očuvamo svoju vjeru i prenesemo je dalje. Jasno da se ovdje za vjeru treba borit. Za vjeru se ne treba borit samo na Zapadu nego se treba borit i u našim sredinama, da očuvamo sve ono zdravo… i da nađemo odgovore za nove izazove - kao što su krive informacije koje djeca primaju u školama,… Zato ako smo homogeni, ako smo skupa, ne može nam nitko ništa, možemo se obranit, i možemo preko tih izazova i protivština bit jači. Evo neka nam Bog po zagovoru svoje muke da potrebno svjetlo, snagu, jasnoću da do kraja potrošimo svoj život za njega i ako je potrebno da umremo kao mučenici. Amen.

Izbično, crkva sv. Josipa Radnika