No, osim molitve mogli smo čuti i jedno svjedočanstvo vrijedno dijeljenja.
Ivan Čondrić, rodom iz Posavine, porijeklom iz Sviba, jedan je od trinaestero djece. Njegov otac bio je među onima koji su prošli Križni put Bleiburga.
Kao hrvatski branitelj, Ivan je dao svoj doprinos u Domovinskom ratu, no nakon svega što je prošao, ostao je duboko razočaran – ne samo zbog ratnih strahota, nego i zbog kasnijeg odnosa države prema braniteljima. Naime, bio je primljen u talijanski parlament kao predstavnik hrvatskih branitelja, dok u Hrvatski sabor nije bio pozvan. "Kao da sam se borio za Italiju, a ne za Hrvatsku," - govori Ivan.
Nakon rata, Ivan je, kako sam svjedoči, bio “kao napola divlji”. No, upravo u tom razdoblju, po tuđim molitvama – ne vlastitima – dogodilo se njegovo obraćenje. Osjetio je kako mu život postaje ljepši, kako se u njemu nešto mijenja. I shvatio je: to je Bog. Tada je i sam počeo moliti.
U vrijeme zatvoreništva u Hagu generala Ante Gotovine, Ivan se pitao što može učiniti. Osjetio je poticaj da hodočasti – i odlučio organizirati pješačko hodočašće iz Pakoštana sve do Haga. Prijavilo se 46 ljudi, ali došlo ih je na kraju 12 – poput dvanaest apostola.
Kada su stigli uslijedilo je veliko razočaranje: Iako je general Gotovina sve učinio da ih dočeka, posudio je novac kako bi ih mogao počastiti, pripremio gulaš i gradele, - nisu im dopustili da uđu u zatvor i susretnu se s njim. U tom trenutku, Ivanu je pozlilo – bubrezi su mu otkazali i pao je u nesvijest.
Unatoč svemu, nije se predao. Ponovno se pitao: što sada? Odlučili su – molit će ispred zatvora. Ali ni to im nije bilo dopušteno. Bili su zaustavljeni, praćeni, nadzirani. "Nešto tu ne štima," mislio je. No, nisu odustali.
Odabrali su ljude koji mogu moliti, ali i one koji mogu slušati molitvu – jer, kako je rekao, "ne mogu svi ni slušati molitvu". I tada, usred kiše, klečeći, okruženi ogradama, konjicom i helikopterima – nastavili su moliti. Bila je ura milosrđa – tri sata poslijepodne – i tada su započeli krunicu Božjeg milosrđa.
Njihova upornost u molitvi donijela je plod: policajci su se počeli povlačiti, a jedan njihov policajac koji je ostao, bio je ganut, prišao je i zatražio krunicu kako bi im se pridružio u molitvi.
No, tada se otvorilo novo pitanje: gdje će prenoćiti? Biskup je najprije poslao izaslanika da provjeri što ti ljudi rade. Onda je i sam došao i zatekao ih je kako mole – u blatu. Kad su pušteni u crkvu da prenoće, rečeno im je da paze da ne zaprljaju tepihe. Oni su u crkvi zapjevali: "Rajska Djevo, Kraljice Hrvata", a tada je, svjedoči Ivan, biskup zaplakao. Rekao je da već četrdeset godina nije čuo da se u crkvi pjeva. Branitelji su noć proveli spavajući na klupama, pred Presvetim.
Kasnije su tamo dolazili i predstavnici vlasti – među njima i Stjepan Mesić, kao i Ivo Josipović – te, kako tvrdi Ivan, iznosili neistine i davali kriva svjedočanstva. Na blagdan Sveta tri kralja, Ivan i prof. Josip Jurčević bili su uhićeni. Ivan je završio u zatvoru.
No, ni tada ga ništa nije moglo zaustaviti u molitvi. Nastavio je moliti – u svim okolnostima i kušnjama.
Za Ivana, sve što je prošao potvrđuje jedno: snaga molitve je stvarna. Ona je bila put njegova obraćenja, temelj njegove snage i izvor njegove ustrajnosti.
Na početku našeg hodočašća zaustavili smo se u Dubrovniku, gdje nas je dočekala Mirjana Tolj, koja nas je kao vodič provela kroz dubrovačku crkvu sv. Vlaha.
Katedrala svete Marije Velike ili Marijina uznesenja (ove godine ima povlastice Jubilejskog oprosta) nalazi se malo dalje od ove crkve,
Koliko je nama Hrvatima uopće znano da se upravo u Dubrovniku čuva jedna od najvećih relikvija vezanih uz Isusov život – povoji u koje je bio povijen kao novorođenče?! (Dio tih dragocjenih relikvija povoja - darovan je bazilici svete Marije Velike, što toj crkvi daje dodatno značenje. Upravo je u toj bazilici blaženi Alojzije Stepinac slavio svoju prvu svetu misu, vođen dubokom pobožnošću prema Djetetu Isusu – ne samo iz ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji.)
Osim komadića križa tu je i komadić spužve natopljene octom koja mu je bila nuđena, tu je trn iz Isusove krune, također i komad kamena s Isusova groba.
Tu je komadić kosti ruke svetog Ivana Krstitelja, komadić rebra sv. Augustina, ruke sv. Brigite, prsta svetog Tome, relikvije sveta tri kralja... itd. (!!!), a tko nam govori o tim dragocjenostima?
U kratkim crtama saznali smo ponešto o životu vjernika u Dubrovniku.
Grad trenutno broji oko 900 stalnih župljana, a nedjeljom se služi čak 15 svetih misa.
U ovoj godini zabilježeno je 60 krštenja i 100 vjenčanja — među kojima su brojni parovi iz inozemstva koji biraju Dubrovnik kao posebno mjesto za taj životni događaj.
No, uz tu ljepotu i otvorenost, postoji i izazov: neprimjereno ponašanje turista na svetim mjestima, posebno kad je riječ o odijevanju u crkvama. To je, na žalost, stvarnost s kojom se svećenici i vjernici svakodnevno susreću.
Iz Dubrovnika krenuli smo dalje, prema Trebinju.
Putem smo slušali prof. Nadu kako nam čita o svetom Pavlu.
Po svemu sudeći, sveti Pavao je naviještao evanđelje i na našim prostorima — kako sam piše u Poslanici Rimljanima (15,19):
„Od Jeruzalema pa unaokolo sve do Ilirika propovijedao sam evanđelje Kristovo.“
Zanimljiva je činjenica da u Svetom pismu, ondje gdje se spominje otok Malta, zapravo može raditi o našem otoku Mljetu.
Jedan od zanimljivih argumenata za tu tvrdnju je spominjanje zmije otrovnice, koju je Pavao, prema Djelima apostolskim, otresao u vatru nakon brodoloma.
Na Malti nisu živjele zmije, dok su na Mljetu kroz povijest postojale otrovnice – što otvara prostor za razmišljanje o mogućem drukčijem tumačenju riječi: "Melita"
(U ono vrijeme i Malta i Mljet su imali naziv: Melita)
U brdima iznad Petrovog polja, otprilike sat hoda od Petropavlovog manastira, 6 km udaljena od Trebinja nalazi se Pavlova pećina - špilja.
To je mjesto za koje se vjeruje da je apostol Pavao posjetio tijekom svojih misionarskih putovanja te se u njoj skrivao i propovijedao.
Ova pećina danas pripada Petropavlovom manastiru, a koji nosi ime po svetim apostolima Petru i Pavlu.
Brigu o pećini vodi bratstvo manastira, a ona je dio šireg duhovnog i kulturnog kompleksa pod zaštitom Republike Srpske.
Pećina je nama slabo poznata i gotovo svi hodočasnici su tek sada saznali za nju.
a onda i još nekoliko metara niže...
Nema komentara:
Objavi komentar