HODOČAŠĆE - Gospa Olovska, BiH, nekad najveće Gospino svetište na Balkanu

Iz knjige: Vječna Hercegovina

Olovska Gospa

Olovo je grad u srednjoj Bosni koji pripada župi Vijaka slavne povijesti koja je ostavila duboki trag u našem narodu. Tu je, prema franjevačkom povjesničaru Luki Weddingu, postojala crkva „od vajkada“. Ona je, prema Franji Sudiću Varadinicus, bila posvećena Gospi. Oba se ta izvora slažu da je franjevački samostan naknadno izgrađen pored nje. 

Nakon što su Osmanlije po zauzeću Bosne i Hercegovine porušili i spalili sve crkve i samostane, crkva u Olovu bila je jedna od rijetkih koja je ostala čitava. 

Godine 1679. franjevac F. Sudić Varadinac u djelu Pastor bonus bilježi: „Olovskoj Gospi hodočašte ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjerci iz Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike, a vrhunac je na Veliku Gospu. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Osmanske vlasti znadu za svečanost i uvažavaju je: propisano je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja će čuvati red.“ 

Olovo je u 16. i 17. stoljeću bilo „najpoznatije i najposvećenije Gospino svetište na Balkanu“. To ima zahvaliti poglavito čudima koja su se tu događala.

Otac Pavao Rovinjanin 1640. godine prvi je put došao u Olovo i tada je pred Gospinom slikom četrdeset i pet minuta neprestano plakao ne mogavši zaustaviti suze. On opisuje štovanje Majke Božje koje je tada vidio: „U olovskom samostanu stoji u malenoj polukrugloj niši slika Majke Božje, naslikana na drvetu rukom samog svetog Luke. Koliko se Gospa štuje, vidi se po tom, što joj se klanjaju ne samo kršćani, nego i muslimani, a osobito žene. One su često molile gvardijana, neka dopusti, da se samostanska vrata otvaraju već u 4 ili u 5 u jutro. Od tih vrata do Marijine slike puzile su na koljenima moleći i dajući Majci Božjoj najslađa imena, koja se mogu zamisliti od milja. A sama je pobožnost katolika neopisiva. Put od Olova do crkve, načinjen od okrugla kamenja, često se crvenio od krvi pokornika, koji su po njem puzili.“

Glavna je proslava bila i ostala svetkovina Velike Gospe i za tu bi prigodu hodočasnici iz različitih mjesta i država pristizali pješice, hodajući i do tri mjeseca. Pred čudotvornom slikom Majci Božjoj utjecali su se osim katolika i pravoslavci i muslimani. Godine 1626. pobožni car Ferdinand II. poslao je Splićanina Atanazija Grgičevića (Jurjevića) da pohodi svetište u Olovu i napravi presliku Gospine slike. U svojem izvješću caru Atanazije piše da zbog Gospine zaštite u Olovu oluja nikad ne pogodi polja s kojih se može vidjeti crkva, a ako se pojavi kuga, mještani naprave procesiju s Gospinom slikom i bolest odmah nestane. Nadalje navodi da su se u Olovu stalno događala čuda, ali bi ipak najveća bila na Veliku i Malu Gospu te uoči Velike Gospe, kada bi se oko ponoći Gospina slika prenosila iz njezine crkvice u samostan, uz pratnju velikoga mnoštva puka koji je, uglavnom bosonog, hodio osvijetljen svijećama i bakljama. Biskup Nikola Olovčić (1635. – 1701.) godine 1672. piše da su se u Olovu gotovo svaki dan, po Gospinu zagovoru, događala čudesna ozdravljenja ili oslobađanja od opsjednutosti. Dovoljno bi bilo da opsjednuta osoba pogleda sliku i demon bi izlazio iz nje uz povik: „Zašto nas progoniš i mučiš, Djevice Marijo?“

Franjevački samostan i crkva spaljeni su po nalogu Sefer-paše u noći između 1. i 2. kolovoza 1704. godine, a počinitelj, Ciganin Kotoman, nagrađen je konjem i dvama dukatima. „No, na nesreću, u crkvi je ostala čudotvorna slika Majke / Božje, Bl. / Djevice. Svi koji su naokolo stajali posve su sigurno vidjeli - neko sasvim posebno, divno, svjetlo kako je izišlo i kako je odmah, poput munje, odatle proletjelo prema zapadu. Ovo priznaju čak i sami Turci.“

U konačnici, pod najtežim osmanskim progonima, svetište je opstalo punih 240 godina. U tim vremenima mraka i patnje Gospa je u tom svetištu bila svjetlo koje je jačalo vjeru i podizalo klonule duše.

Unatoč uništenju crkve, vjerni je puk nastavio ustrajno hodočastiti na razvaline svetišta više od dvjesto i trideset godina, dok napokon nije izgrađena nova crkva. Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler posebno se zauzeo oko izgradnje i obnove velikih hodočašća u Olovu. Od stare crkve očuvan je ključ koji je istodobno služio i kao samokres za obranu. Grad Olovo od dolaska Osmanlija stalno je gubio katoličko stanovništvo. Još 1655. godine Olovo je imalo „44 muslimanske i 135 hrvatskih katoličkih obitelji“. Tijekom Domovinskoga rata broj katolika još se više smanjio i 2011. godine bilo ih je samo dvadeset i petero a 2020. ostalo ih je samo osam.

U Olovu je izvor ljekovite vode koji se zove Gospina voda. „Gospina voda bila je kultno mjesto sve dok 'partizani nisu uzeli vodu i odveli je u hotel. Ali ne mogu oni ništa. Opet je Gospa narodu ostavila izvor. Eno, kako god uzmu, na drugom mjestu izvire. I, mnogo naroda ne zna za vodu, inače nije se moglo prije prići. Jedan je doktor iz hitne pomoći pitao bi li mi [katolici] voljeli da nam opet ozidaju bazen. A, čovječe kako ne bi bili sretni. Pa, vidi samo kako izvire voda kada je god zatvore. Neće Gospa ostaviti naroda bez svoje vode'. Ispričala mi je to župljanka iz župe Vijaka poslije molitve i umivanja na izvoru vode nedaleko od bazena. Ljekovitost vode i muslimani i katolici pripisuju njezinom izvoru ispod crkve. Osim, što muslimani kazuju da se i crkva dala izgraditi iznad pećine u kojoj stanuje Gospa i ispod čijih nogu izvire voda koju i oni zovu Gospina voda. Mnogi i danas uzimaju ovu vodu i piju je. Katolici pak nose vodu domovima i njome blagoslivljaju kuću i okućnicu.“

O povijesti olovskoga svetišta fra Bonaventura Duda (1924. – 2017.) kaže da je: „jedna od najuzbudljivijih u povijesti našeg hrvatskog katoličanstva. Tužna, herojska, uporna, dirljiva. Bez premca u povijesti Marijinih prošteništa uopće.“