„Što reći u ovakvim trenucima – kad se čovjek oprašta od bliske osobe?“ – upitao se i don Josip, čije poznanstvo i prijateljstvo s Ivanom seže u Ivanove mlade dane, te nastavio:
Kako vidimo Ovakve smrti nas ispunjaju mirom i ovakvi rastanci nas ispunjaju nadom u skori susret i ponovno zajedništvo života.
Zašto? Jer to nije obični rastanak i obična smrt. Tu jednostavno imamo predokus vječnosti jer kad umre pravednik ostavi iza sebe jedan mir i to je ono što smo mogli vidje u Ivanovu životu da je njegov život bio drugačiji, nije se uklapao u main-stream, rečeno današnjim rječnikom, nije se uklapao u vladajuću glavnu struju, bio je uvijek u manjini, na margini i prezren od onih koji su na vlasti, jer on je za njih bio nitko i ništa.
I bez obzira koje to vlasti bile, prošle ili sadašnje, – nije se promijenio odnos moćnika prema pravednicima. No, Ivan je ostajao i bio dosljedan i bio je svima nama oslonac i uzor, kako biti nepopustljiv u onom što je istina, kako biti jak u ljubavi prema Bogu,
kako bez obzira na protivštine ustrajat u onom što je Bog povjerio, bez grintanja, bez pobune i prigovaranja, noseći svoj križ predano u volju Gospodnju. Jasno da njemu to nije bilo moguće da nije bilo i Marije, da nije bilo obitelji koja ga je podržavala, ali evo on je davao svoj velik doprinos i zato je bio svjetlo svima nama – svjetlo kojem se nije davala velika pozornost. Jer je čovjeku normalno da živi u svjetlu. Nenormalno je da živi u tami. Ali evo kad svjetla nestane onda vidimo koliko nam je bio važan.I sada obasjava put kojim idemo i put koji je pred nama. Da se u miru opraštamo od njega, jer znamo da je njegova smrt drugačija kako što je njegov život bio drugačiji – da je to smrt koja obećava vječni život, da to nije ona smrt s kojom počinje propast i koja vodi u očajanje. Ovo je smrt koja budi nadu i koja kao da nam daje čežnju za nebom, jer ako su takvi ljudi u nebu onda je puno bolje biti s njima nego se na zemlji patit s mlitavcima i mlakonjama, za koje se nikad ne zna hoće li ostat uz Gospodina ili će kad zapuše malo jači vjetar otpast od njega.
I kao što smo u Domovinskom ratu žalili za onima koji su položili život za Domovinu jer su pogibali najbolji momci i najsrčaniji, tako smo i kasnije u raznim prekretnicama i prevratima, od privatizacije i sl. ponekad i zavidjeli: „Zašto se ja nisam našao u njih društvu i poginuo skupa s njima?“
Bolje poginuti s njima kao junak. Bolje poginut kao čovjek, nego se vući u ovom životu bilo kako, kao neki gmizavac ili puzavac. Oni koji pogibaju za ideale, koji pogibaju iz jedne veće ljubavi ostavljaju iza sebe dub trag. Tako je i isto i u slučaju Ivana. On je iza sebe ostavio trag vjere. Njegov je život bio ispunjen Gospodinom i odlazak s ovog svijeta je u znaku vjere. Zato je to ono što kod svih nas budi nadu i čežnju za vječnim životom.
Neka nas u tom prati njegov primjer, neka nas njegov zagovor jača na zemlji,
a prije svega ono zajedništvo koje smo izgradili na zemlji neka se nastavi i dalje,
sve dok se i mi uz Božju pomoć ne pridružimo njemu. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar