CJEPIVO DA ILI NE? Zagreb, 3.12.2021. - Prof dr don Josip Mužić

 

Sve vas od srca pozdravljam, drago mi je da ste se odazvali u ovako lijepom broju što pokazuje da nas nema malo, nego da nas ima puno više nego što govore, da smo većina iako to ne izgleda - sudeći po medijima.

Ne bih imao puno toga reći na temelju ovoga što su rekli predstavljači, ali ono što bih tio spomenut i stavit naglaske je da smo danas u situaciji da danas argumenti kao da ne vrijede, kao da je potrošena svaka volja za argumentima, za razgovorom i za sučeljavanjem. Idu jednostavno silom inercije, donose odluke, o kojima zavisi puno toga – njihov život, njihova obitelj i njihova budućnost, jednostavno kao da su otupili i da se više nemaju volje borit. I to je ono što me najviše zabrinjava. Znači, sad nije više glavni problem sučeljavanje na razini argumenata i borba za istinu, nego, usudio bih se reć da je glavno kako ljude ohrabrit da slobodno donose odluke, da budu slobodni ljudi, da povrate svoje izgubljeno dostojanstvo. To mi se čini da je danas gorući problem.

Spomenuo bih jednu anegdotu:

 Kad sam za vrijeme bivšeg sustava bio primljen u omladince skupa sa cijelim razredom, to je bilo u 7. razredu, dobro se sjećam, došli smo u neku prostoriju, ja sam tu knjižicu dobio, sjeo na svoje mjesto i onda sam je ispod klupe isparao. To je bio moj protest. Drugačije ga nisam mogao izrazit. Nit sam ja to tražio, nit sam imao izbora, to mi je bilo nametnuto silom. Znao sam da je to čista laž. Morao sam šutit jer sam mogao dovest u pitanje roditelje, njihovu egzistenciju i slično, tako da smo se naučili šutit, imali smo neku zavjeru šutnje i istina se stidljivo probijala u nekim neformalnim razgovorima.

Mi smo sada došli u sličnu situaciju: kako obranit svoje dostojanstvo? Čovjeka prije svega, a onda vjernika.

Ivan Pavao II je govorio o „grešnim strukturama“. Kad je to preuzeo jednom prigodom naš kardinal Bozanić, onda je to izazvalo veliku buru i imalo političke implikacije, i nakon toga o tome se više nije govorilo.

Međutim, mi smo svjedoci da u našem društvu, našoj državi, našem narodu, od početka otkako smo dobili državu imamo kontinuitet postojanja grešnih struktura koje su samo u međuvremenu ojačale, razgranale se i postale ko jedna hobotnica koja nas sve guši.

Znači govor i aktualnost nije nikad veća. One postoje. Postoje u našoj državi, postoje u drugim državama, postoje u svijetu. O tome je govorio Ivan Pavao II. On je čak u enciklici Evanđelje života otišao i korak dalje pa je govorio da danas u svijetu postoji organizirana zavjera moćnika protiv života. Misli se u prvom redu protiv života nerođenih, ali se misli i protiv života kao takvoga. Zato je on jasno govorio o kulturi smrti i kulturi života i poticao nas da se ne bojimo i da se zalažemo za kulturu života.

Danas je, kako vidimo, život svih nas ugrožen, ne samo onih koji su na koncu svog života, ne samo bolesnih nego i zdravih, i djece i mladih, svih redom. Vidimo dokle je dovela ta jedna politika popustljivosti, kompromisa, podilaženja. Dovela je do toga da se sad nalazimo u jednoj situaciji gdje se teško vidi izlaz.

 Situaciju koju je najavio papa Benedikt XVI, kad je govorio o dikataturi relativizma, pa smo mi slušali kao da se nas to ne tiče. Ako maknemo ono relativizma' vidimo da je papa govorio o diktaturi. Znači, već prije 10, 15 godina, govorio je da u svijetu postoji diktatura. I ta diktatura, vidimo, stvarno postoji. Postaje sve jača. Mi danas svi riskiramo da postanemo dio jednog velikog, totalitarnog društva, sličnog kakav postoji u Kini. Kako je virus krenuo, navodno, iz Kine, tako, izgleda, postoji nakana i tendencija da se kineski model društva preslika na sva naša društvena uređenja. Možemo zaboraviti demokraciju, možemo zaboravit monarhiju – možemo očekivati da će nadvladati kineski sistem, jer to je ono što se želi nametnuti.

Znači, tu više  nikakvog prostora za ljudske, vjerske i nacionalne slobode - nema. Tu je nakana i cilj da se potpuno kontrolira pojedinca. Da se svakoga drži stalno pod kontrolom, od početka do kraja njegovog života. Tu je Crkva svedena na ilegalu, na podzemnu Crkvu, a oni koji javno djeluju, službena kineska Crkva, ona je pod kontrolom Partije. Partija bira tko će biti biskup, biskup partijaš bira tko će biti svećenik - znači, vjernici koji dolaze u tu službenu Crkvu u Kini, ona je zadužena za ateizaciju, i oni su praktički špijuni, tj. kako mi kažemo, udbaši, koji denunciraju svoje vjernike ako se imalo odvaže ozbiljnije živjeti svoju vjeru.

Taj model hvale današnji pripadnici elite od Klausa Schwaba do DeBernardija, bivšeg talijanskog meštra Velike lože, koji otvoreno zagovaraju kako je kineski model najbolji, da to bude globalni model. U situaciji kad ova kriza služi samo kao povod da se stvori novi poredak, novo normalno, u toj situaciji mi vidimo da iz dana u dan kopne naše slobode, da ih je sve manje, da je sve manje naših prava. I da nemamo izbora. Da smo pozvani na otpor i na borbu. Jer bez toga jednostavno nemamo budućnosti. Ako nam nije stalo do sebe, do vlastitog zdravlja, do vlastitog dostojanstva, moralo bi nam svima biti stalo do djece i do mladih. I to je sad izazov našeg vremena je da smo svi mi sada u prilici da zaista posvjedočimo da smo ljudi, da smo kršćani i da smo vjernici.

Zato je važno da budemo ponosni što živimo u ovom vremenu i da budemo radosni ako nas Gospodin nađe dostojnima da nešto pretrpimo za njega, za Njegovo Ime, tj., u ovom slučaju, da pretrpimo za istinu, pisanu malim i velikim slovom, da pretrpimo za dobro, da pretrpimo za slobodu. To je neminovno, ako želimo da se situacija promijeni - svatko od nas mora dati svoj doprinos, mora podložiti leđa, mora se žrtvovati na neki način, da bi se situacija promijenila. Zato je na nama velika odgovornost kakva će biti budućnost, što će donijeti ovo što se događa, hoće li ove boli biti porođajne boli da će se roditi bolji svijet ili ćemo uroniti i potopiti se, potonuti u jednu potpunu diktaturu.

 

Ljudski gledano, ispada da mi nemamo nikakve šanse. Iako smo još većina u Hrvatskoj, ali ta se većina smanjuje, jer pod raznim pritiscima ljudi popuštaju, prave kompromise i prestaju se boriti. Jednom kad prime pripravak, teško da žele više razmišljati svojom glavom, priklone se službenom narativu i kao da su se predali.

Istina, neki se otrijezne, vide da to nije rješenje, pa počnu razmišljati, počnu ponovno odlučivati. 

Ali, evo situacija je takva da nam vrijeme ističe. Od svakoga od nas zavisi kako će se stvari dalje razvijati.

 

Nije u našoj moći, kažem, kad gledamo omjer snaga, bez obzira što smo još većina da možemo doista promijenit stanje gledano ljudski. Ali, ako gledamo Božjim očima, ako gledamo očima vjere, onda znamo da je moguće! I onda kad ostanemo manjina, 1 % i manje od 1 %, da je moguće i tada situaciju! Zato jer se borimo na pravoj strani, onda smo na Božjoj strani, a Bog je jedan i jedini i On je svemoguć i On u jednom trenutku može sve promijeniti! Na nama je da kao vjernici računamo na Boga, tražimo pomoć Odozgor i činimo sve što je u našoj moći da se borimo da stvari budu drugačije. Hvala!

Video na: VJERNI BOGU - yt kanal