Rodna kuća Petra Barbarića - pretvorena u kapelu (Oaza mira u zaseoku Šiljevišta - Župa Klobuk)

Nakon ručka u restoranu Venecija krenuli smo iz Širokog Brijega prema Klobuku, nekih 40ak min vožnje. Tamo smo posjetili rodnu kuću sluge Božjeg Petra Barbarića u zaseoku Šiljevišta, župa Klobuk. Rodna kuća sluge Božjega Petra Barbarića u danas je obnovljena i pretvorena z kapelu. Kapelicu i okoliš uredila je Petrova rodbina. 

U plamenu 2. svjetskog rata: Fratri na Širokom Brijegu

Zaboravljeno mučeništvo i ukazanja iz 1945....

U vihoru Drugog svjetskog rata, Široki Brijeg postao je mjesto brutalnih zločina nad franjevcima, časnim sestrama i civilima. U samostanu i njegovoj okolici ubijeno je preko četrdeset fratara, čiji su posmrtni ostaci danas zajedno sahranjeni u bazilici – mjestu molitve, ali i tihog vapaja povijesti. Samostanska knjižnica s više od 80.000 knjiga spaljena je, oltar srušen, a crkva obeščašćena i pretvorena u plesnjak, sve dok se nije, po svjedočanstvu, Gospa ukazala pred zapanjenim očima nevjernika. Pojavio se i plamen koji gori a ne sagorijeva. U Širokom brijegu su živjeli dvojica iznimnih ljudi – fra Didak Buntić, koji je spašavao od gladi hercegovačku djecu i pokrenuo gradnju sadašnje crkve, te fra Bariša Drmić, asketski redovnik i pučki prorok, poznatog po molitvi, čudima i proročanstvima.

Na putu prema Širokom brijegu hodočasnici su u autobusu imali priliku od don Joze čuti nešto o tom mjestu i tamošnjim stradanjima. 

Kad su već oslabili u moći (Turci), onda su pod pritiskom zapadnih zemalja i da se malo umiri narod, počeli dozvoljavati da se rade crkve. Jedna od prvih je bila sagrađena na Širokom brijegu. Nije sagrađena slučajno. 

Jer u mjestu, isto ovako skritom u brdima, postoji jedno malo mjesto Orovnik gdje je 1600 i neke bilo ukazanje Gospe. I Gospa se ukazala i na tom mjestu je provrla voda i sad ta voda teče i tako da se tu slavila glavna misa na Veliku Gospu.

Kapelica u Orovniku, najstarijem Gospinu svetištu u Hercegovini

Danas ljudi tu dolaze, slavi se misa, jer se proslava Velike Gospe preselila na Široki.

Tamo je crkva posvećena Uznesenju BDM. Crkva na Širokom je nasljednica te male kapele koja je postojala u tom sakritom mjestu gdje se u skrovitosti držala misa. I zato nije slučajno crkva posvećena Velikoj Gospi.

Tu su dozvolili malu crkvu i ona je sagrađena. Međutim, bila je neprikladna i premalena za vjernike jer ih je bilo dosta, i onda je odlučeno da će biti srušena i da će biti sagrađena nova. Pokretač te akcije da se tu gradi nova crkva koju sad vidimo bio je fra Didak Buntić – njemu se to može zahvalit.

Izbično - propovijed na blagdan Uzvišenja sv. Križa: Mučenici su svjedočili da je jedino u Križu spas

 

Propovijed - don Josip Mužić

Mi znamo u što vjerujemo: da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Dakle, nije samo čovjek, nije običan čovjek, nego Sin Božji. Bog je postao čovjekom, postao je jedan od nas, i evo preko svog čovještva nas je otkupio, a najveća točka otkupljenja – vrhunac je bio KRIŽ.

Da je postao neki drugi način da nas Bog spasi on bi ga sigurno izabrao, a to je bio najbolji način. I evo kako živimo u jednom vremenu pluralizma, da se mijenjanju razni svjetonazori, razna uvjerenja, razne vjere, onda je to neki savjet koji stvara jednu pomutnju među pukom i među svim nama, jer ispada da su sva uvjerenja jednaka, da su sva uvjerenja jednako dobra i jednako istinita i da svatko može izabrat što hoće. I tako isto se tiče vjere: vjere su različite ali ispada da svaka vodi istom cilju i da onda mi moramo biti oni koji će znati živjet jedni s drugima u miru i poštovanju i kako vidimo baš toj vjerskoj razlici se pripisuju najčešće ratovi, sukobi i slično.

Kako vidimo to ne odgovara istini makar na našim prostorima. Evo ovdje gdje smo živjeli i živimo još i sa pravoslavcima i sa  muslimanima – kako vidimo rat ne dolazi od vjere nego od politike – kad se vjera zloupotrebljava za političke svrhe i kad se koriste za širenje teritorija i vlastite nacije. I to je ono što mi ne bi imali problema sa pravoslavcima da su oni doista kršćani. Da su makar kršćani koliko mi.

Prije domovinskog rata njih je bilo kršteno u Srbiji svega 24 posto stanovništva, kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Hrvati su kršteni preko 90 posto.

Ti 24 posto Srba krštenih nisu primili nikakvu vjersku pouku i to opet ima svoju pozadinu. Zato jer kad su naši odbili da surađuju sa državom preko „svećeničkih udruženja“ jer im se nudilo da će u zamjenu dobiti mirovinu, socijalno osiguranje i slično. To su pravoslavni svećenici koji nemaju celibat i koji moraju misliti na obitelj – oni su to prihvatili, zato su se morali odreći držanja vjeronauka.

Vjeronauk su u školama zabranili, malo nakon rata, ostao je vjeronauk u župama, oni su se morali toga odreći, prema tome ti ljudi koji su kršteni nisu primili nikakvu vjersku pouku i mi u biti nismo ratovali sa pravoslavcima nego smo ratovali sa poganima. I sam Milošević kojem je otac bio pravoslavni svećenik, ako on nije uspio odgojit svoga sina da bude kršćanin, da bude pravoslavac onda možemo mislit kako je otac kao pravoslavni svećenik odgajao druge vjernike. I tu je problem.

 

Dakle, opet kad gledamo unutar odnosa vjerskih, vidimo da nije istina da su sve vjere jednake. Mi moramo poštivat svakog čovjeka, njegova uvjerenja, ali ne možemo proglašavat sva ta uvjerenja jednako dobrima, i ne možemo ih prihvaćat ako su kriva i ako su pogrešna. Tu je ono da – grijeh moramo osuđivat, borit se protiv njega, a grešnika ljubit. Protiv zabluda se treba borit, a zabludjele ljubit.

Što se tiče pripadnika drugih vjera, oni se ne mogu spasit niti po Budi, koji je bio običan čovjek i napravio jednu filozofiju života, da ljudima donese kakvu takvu utjehu, ne mogu se spasit ni u budizmu, ne mogu se spasit niti u islamu, jer Muhamed je – kažu prorok – ali čiji prorok – ako nije nadahnut od Boga onda je nadahnut od đavla ili je prevarant. Prema tome ne mogu se spasit ni po njemu – jedino spasenje za vječnost može se dobiti po Isusu Kristu. Prema tome, po nikome drugome se čovjek ne može spasit. A to znači, ako nam je stalo do spasenja duša, onda se moramo borit za obraćenje onih koji nisu upoznali Krista i moramo im naviještat Krista, moramo molit, da bi upoznali Krista. I to je naša dužnost. Zato smo na neki način odgovorni za onu vjeru koju smo primili, da budemo svjetlo i da budemo sol.

Znači, ne možemo mi reć da je islam jednak i li da je hinduizam jednak i nešto drugo da je jednako kršćanstvu. Nije, to je potpuno različito. To su bogovi koji vode u propast, jedino kršćanstvo vodi do spasenja. Kao vidimo imamo silnu odgovornost i na nama je da u poštivanju i u ljubavi pronalazimo načina kako ćemo donosit tu istinu.

 Za vrijeme turske okupacije, vidimo da su ljudi riskirali svoj život, prije svega riskirali su život franjevci koji su ostali na ovim prostorima. Jedan mali broj popova glagoljaša, oni su se skrivali među narodom i učinili ono što su mogli, bez crkava, bez kuća, bez išta, morali su naći načina kako će širiti evanđelje.

I tamo gdje su ostali vjerni pastiri tamo se sačuvala i vjera.

No, bilo je i laika koji su se zauzimali za širenje vjere. Tako imamo više svjedočanstava, i više žena, jedna od njih je bila od Imotskog koja bi se preoblačila u prosjakinju i odlazila u Hercegovinu i evangelizirala muslimane. Trudili su se i drugi, svatko na svoj način. Oni koji su vidjeli da u muslimanskom okruženju neće moći opstat, oni su se povlačili u brda. Onda između Vinice i Roškog polja bile su špilje gdje su se skrivali ljudi i živjeli preko 80 godina da sačuvaju vjeru jer nisu vidjeli drugog načina. Ljudi su bili svjesni da im vjera ono najvažnije. Mi imao fra Petra … koji je napisao knjigu o mučeništvu u Hercegovini, i onda govori, donosi opise mučeništva …. Iz Glamoča koji su bili iz plemićke obitelji, i koje su Turci oteli i htjeli ih poturčit i onda… One nisu pristale na to onda su ih pokušali na sve moguće načine i nije išlo, to su bile tri rođene sestre. Na kraju su ih onda bacili u tamnicu i tu su trebale skapat od gladi, zatvorene bez hrane bez vode i slično. I kad su došli jer su morali ubacit tu druge ljude koji su bili osuđenici pronašli su da su one žive, i izvukli su ih vani i njihovom stricu je pripala zadaća da bude posrednik da prijeđu na islam. On je prešao da sačuva imetak, pokušavao ih je uvjeravat, ali one nisu pristale. Kad se ovaj Aga naljutio i rekao je da ih daju konjima da ih rastrgaju. Konji su odbili poslušnost, nije im se ništa dogodilo. Nakon toga je uzeo kuburu i pucao u njih. Meci su dolazili do njih i jednostavno su padali po podu. Smakli su ih tako da su na kraju organizirali veliku lomaču i spalili ih na lomači. Tu su one poginule kao mučenice. Prezivale su se Filipović. Zna se i njihova imena. Kad ste čuli za njih? Koji spomen imate za njih? Ni jedan. S njima su poginuli i drugi neki kršćani kojima se ne zna ni ime koji se nisu htjeli odreć kršćanstva i posvjedočili svojom smrću i čudesnim zagovorom … posvjedočili da je jedino kršćanstvo prava vjera. I kad su one bile spaljene onda je došlo veliko nevrijeme i porušilo i razotkrilo kuće i Turci su se tada ozbiljno prepali jer su to povezali.

Evo ova je zemlja natopljena krvlju praktički na svakom koraku, …mučenici nisu tu da se zaborave, nego su tu da nam budu nadahnuće danas, da mi danas posvjedočimo da je vjera u Krista najvažnija stvar koju imamo i ako nju izgubili smo se kao narod, izgubili smo se kao Zapad, kao Europa i od nas neće bit ništa.

Dovoljno je otić u Zapadnu Europu da vidite da je to već potpuna pustinja. Koliko mi danas imamo ljudi na misi, toliko nećete vidjet u jednoj velikoj bazilici u Rimu, a koja može primiti i po 5…6 000 ljudi. Nećete ih susrest toliko nedjeljom na misi. Groblje. To više nema vjere. Prema tome na nama je da budemo svjesni baštine koju smo primili, da tu baštinu cijenimo, da nam ona bude uporište za sadašnje izazove, i za buduće izazove. Krv mučenika nas obvezuje.

Nitko od nas ne može garanitrat kako bi se ponašao pod mukama, svi smo mi slabi ljudi, svi mi možemo tu bit lako slomljeni, i možemo izdati Krista. Zato je važno da molimo da nas Bog uzdrži u vjeri do kraja, pa makar to značilo da ćemo umrijeti pod najvećim mukama i da ćemo završiti život kao mučenici. To je najbrži put u nebo. Jer mučenici koliko god se ispatili ovdje na zemlji idu direktno u raj. Ne treba im kanonizacija. Zato, i ove dvije Dragice koje su ubijene, iz mržnje prema vjeri one su mučenice i zavisi samo od naše pobožnosti koliko ćemo mi živjeti pobožnost prema njima da mogu biti uzdignute i formalno na čast oltara. To je zadaća koja nam je ostala koja nas obvezuje. Zato dobit dar mučeništva to doista treba shvatit kao dar i da mi nismo imali toliko mučenika koliko smo ih imali, da nismo imali patničku i stradalničku povijest, onda mi ne bi sada pripadali ovom ostatku ostataka, kršćanstva. Ne bi bili jedan dio te kičme Europe. Zahvaljujuću tome mi jesmo to što jesmo. Zahvaljujući tome mi još opstajemo.

Zato ako želimo budućnost neka nam križ bude inspiracija. Jer nakon križa nakon mučeništva nakon patnje dolazi uskrsnuće. I preko križa postajemo vrijedni uskrsnuća.

 Bog nas je vodio na razne načine kroz povijest, evo pod Turcima smo bili više od 4 stoljeća, koliko su židovi bili u Babilonskom sužanjstvu, 400 godina. Pod komunizmom smo bili više od 40 godina, onoliko koliko su židovi bili u pustinji, kad su živjeli od mane. Sad treba još 40 godina da se očistimo od toga bezboštva koje smo imali prethodnom periodu. Imamo tu paralelu i da Bog ispisuje jednu Povijest spasenja u našem narodu, za svakog od nas pojedinačno. I zato je važno i neophodno da budemo svjesni, ako nas je podigao da ovdje niknemo, onda nas je pozvao da ovdje živimo i da se borimo za ovu grudu, ne da je napuštamo. Nećemo te milosti koje smo dobili da ostanemo ovdje naći u tuđini jer ćemo propast i izgubiti se. Ovdje ćemo naći milosti da opstanemo očuvamo svoju vjeru i prenesemo je dalje. Jasno da se ovdje za vjeru treba borit. Za vjeru se ne treba borit samo na Zapadu nego se treba borit i u našim sredinama, da očuvamo sve ono zdravo… i da nađemo odgovore za nove izazove - kao što su krive informacije koje djeca primaju u školama,… Zato ako smo homogeni, ako smo skupa, ne može nam nitko ništa, možemo se obranit, i možemo preko tih izazova i protivština bit jači. Evo neka nam Bog po zagovoru svoje muke da potrebno svjetlo, snagu, jasnoću da do kraja potrošimo svoj život za njega i ako je potrebno da umremo kao mučenici. Amen.

Izbično, crkva sv. Josipa Radnika

Komunistički zločin nad dvjema ženama u mjestu Izbično, blizu Širokog brijega

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković (jedna udovica, a druga djevojka) dogodio se u mjestu Izbično, pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947 godine.

ZVIROVIĆI (pokraj Međugorja) & Cijela obitelj stradala jer se nisu htjeli poturčiti

Mjesto Zvirovići nalazi se desetak km od Međugorja. 

Ondje se nalazi staro groblje cijele jedne obitelji kršćanskih mučenika, koja nije htjela prijeći na islam. 

Memorijalni centar GROBLJE MIRA - da se ne zaborave žrtve hrvatskog naroda

Memorijalni centar - Groblje mira je projekt započet 2013. godine, kada su franjevci krenuli u potragu za posmrtnim ostacima pobijenih svećenika, a pritom pronašli i kosti civila. 

Otvorilo se pitanje kako im iskazati poštovanje i očuvati njihovu uspomenu. Došlo se na ideju da se napravi zajedničko spomen-područje. U inicijativu su se uključile općine, posebno iz Zapadne Hercegovine, a za lokaciju je izabrano upravo ovo tiho mjesto.
 Danas je ovdje postavljeno oko 11.000 križeva, a planirano je oko 50.000.

Tolerancija koja razara & Zaboravljene žrtve hrvatskog naroda (propovijed na Groblju mira)

...Ogromna većina pohađa vjeronauk – 90% Hrvata je poučeno o osnovama vjere. Znaju deset zapovijedi, znaju o čemu se radi. 
S druge strane, znaju i što znači reći: "Ja sam katolik, Hrvat katolik." Puno imamo onih koji su samo "papirnati katolici", formalni katolici, a u biti - ne trude se živjeti u skladu s Božjim zapovijedima. I onda to nam kaže da su to praktični bezbošci.

Tih praktičnih bezbožaca imamo sve više, i to postaje problem, to je jedan sraz koji se događa u cijelom narodu, pa smo podijeljeni na one manjinu koja ima minimalnu vjersku praksu da ide nedjeljom na misu i većinu koja ne ide na misu. I znači tu je već podjela na 1) 25% Hrvata ide nedjeljom na misu, a 2) ostali ne idu. 

Onda, unutar onih koji idu, koji prakticiraju makar to da nedjeljom idu na misu, opet imamo podjelu na 1.1) one koji se žele držati zapovijedi Božjih, koji to poštuju i na 1.2) one koji to ne poštuju. 

Pričao mi je nedavno prijatelj – da je bio na jednoj muškoj fešti. Dobro su jeli, igrali na balote. I onda je jedan opsovao Boga. On ga je opomenuo, I kad je opsovao drugi put - ovaj digao i rekao: "Ja ne mobu bit u ovakvom društvu!" - i otišao ća. Jasno, to je svima izgledalo otkačeno i na neki način previše radikalno, ali dogodilo se da taj čovjek koji je tada opsovao Boga da je došao, kad su se sreli na ulici, i ispričao se. Znači, ipak to nešto djeluje. 

 Mi ne znamo kada i kako će djelovat. A ako mi šutimo, ako se povlačimo se, onda to druga strana shvaća kao odobravanje, i osjeća se ohrabreno da nastavi dalje. 

Imam i primjer - jedan mi je pričao da je bio pozvan na svadbu, na pir, pozvao ga je prijatelj da dođe, došao je sa ženom, i onda se digao nakon sat vremena sa pira i rekao ovom koji ga je pozvao: Čuješ, ja nisam došao ovdje na pir da gledam tvoju ženu kako je razgolićena nego sam došao radi tebe kao prijatelja. Prema tome, ja ovdje nemam šta tražit i idem kući. Sasvim normalno. 

Na grobu biskupa PETRA ČULE - "Hercegovačkog Stepinca" - zaboravljenog svjedoka vjere

U kripti nove mostarske katedrale nalaze grobovi biskupa, među njima i GROB BISKUPA PETRA ČULE. Nešto o Petru Čuli, za kojega se s pravom može reći da je "Hercegovački Stepinac", saznali smo iz govora don Josipa Galića. Biskup Čule za biskupa je posvećen 1942. Sam blaženi Alojzije Stepinac rekao je: „Moja je patnja ništa u usporedbi s patnjom biskupa Čule.“ Unatoč svom značaju, Čule dugo nije bio prihvaćen – još donedavno mnogi vjernici nisu razumjeli njegovu veličinu, a neki su ga i psovali. „Tko je za to kriv? – Mi,“ kaže don Josip. „Mi učimo narod.“ Najveća bol biskupu Čuli bila je kad je vidio tko je sve stavio potpis protiv njega – ugledni profesori bogoslovije. Proveo je devet godina u samici, izložen raznim oblicima mučenja, ali nikada nije izdao svoje poslanje. (video)

Katedralni župnik don Josip Galić - govori o biskupu Petru Čuli, katedrali... 

Ovdje je uvijek gužva, ali to po meni čini život lijepim. 

Dovoljno sam se osjećao penzioner. 14 godina bilo je lijepo - život u Bijelom Polju – govorili su mi: "Mi smo velika župa!... Naš župnik ima posla!  - To je toliko velika župa da sam se mogao baviti hortikulturom koliko sam htio, i domaćim životinjama.

 Ali ja sam uradio, što sam mogao, da ne budem besposlen.

Katedrala je jako zahtjevno mjesto – nekad nas je bilo petorica, sad smo trojica.
Donedavno je bilo petorica, unatoč tome što je još četiri-pet župa osnovano na području grada Mostara u zadnjih 25 godina. Ali meni je uvijek drago kad dođu hodočasnici, i uvijek smo obogaćeni kad idemo bilo gdje – vidimo nešto novo, susretnemo drugačije ljude, drugačija razmišljanja.. 

Svi misle da je ovo obična župna crkva. E to i jest težina ove priče. Nova je katedrala, 

ali zapravo je ovdje kršćanstvo iz rimskih vremena, kao i u Splitu.

 (Vi dolazite iz Splita...) 

Tu u okolici, na 6–7 mjesta, imamo ostatke iz tog vremena, najviše u Bijelom Polju.

"Zašto nova katedrala, gdje vam je stara?" – pitaju.

Stara je pod zemljom. Stara i nije bila tada... Mostar i nije bio tada biskupija, nego Duvno i Trebinje. I Trebinje je najstarija biskupija – ja mislim da je starija i od Kotora.
Trebinjska biskupija je jedna od najstarijih biskupija u hrvatskom narodu.

Ostaci bazilike u Mostaru (predio grada zvan Cim) koja datira između 4. i 6. st.

Đubrani & Krvava Krizma – uspomena na žrtve turskog zločina

Na mjestu "Krvave krizme" u Đubranima podignut je spomen križ. 

Ovo je mjesto vjerojatno jedino na svijetu gdje su mučeni krizmanici. 

______________________

1. Dan hodočašća STOPAMA MUČENIKA: Dubrovnik (sveta misa & riznica), Pavlova špilja

Oni koji idu na hodočašće s don Jozom znaju da se uvijek može otkriti nešto novo, slabo poznato o našem narodu i vjeri, a tako vrijedno. Također znaju da ih putem čekaju četiri krunice, pa smo tako i ovaj put krenuli u molitvi.

No, osim molitve mogli smo čuti i jedno svjedočanstvo vrijedno dijeljenja. 

Poratna ukazanja u Kamenoj (III.)

Nadbiskup Želimir Puljić, a ni njegov brat fra Ilija nigdje do sada nisu javno spomenuli da je njihova sestra bila vidjelica i da je njihov župnik zbog toga završio na robiji i okončao svoj vijek kao mučenik ukazanja u Kamenoj, fra Honorije, umro je u 40. godini, svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora u kojem je proveo tri godine zbog optužbe da je kao župnik u Blagaju Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.

Za Svijetlo riječi don Josip Mužić