Podzemna Crkva - u vrijeme kralja Heroda i danas

Ovo je razmatranje o prikazanju u hramu. /I.dio/ 

Kako se Josip osjeća nakon Isusova rođenja i nakon prvih događaja. Sad je prošlo 8 dana. Isus se podlaže zakonu i obrezuju ga. To je prvi obred, prvi put mu je prolivena krv. Josip mu tada kao zakonski otac daje ime koje je anđeo odredio. Josip se pomalo privikava na novo stanje. Istina, imao je posjet pastira, to je bilo pomalo neuobičajeno, poremetilo je  i razbilo rutinu života, a sad život ide svojim svakodnevnim redom. Ponavljaju se stvari svakodnevice: Marija doji Isusa, Josip obavlja poslove, Isus je u centru njihova života, al kako vidimo njihov život je sasvim običan. Ništa posebno. Već je Josip kod samog rođenja doživio šok kad je shvatio da ne samo da mu neće dati poseban tretman ovdje na zemlji, nego da će ga tretirat kao najzadnjega od ljudi i to se obistinilo – kad nije našao gdje će biti primljen sa Marijom i kad se Isus rodio u štali. Danas, nama danas kad smo u toplome, napravimo štalicu ispod bora, djeluje toplo, romantično, ali nije to tako bilo u stvarnosti. Špilja je bila vlažna, šporka, neprilagođena za život ljudi, posebno neprilagođena za rođenje djeteta i život mlade obitelji.  

Josip tu vidi da Bog Otac nema nikakve popuste, nikakve privilegije svome sinu, da ga jednostavno tretira kao onog najzadnjeg. I on to prihvaća. Kad je dobio navještaj da je Isus Sin Božji onda… možemo zamislit što to znači: Sin Božji… koji vlada cijelim svemirom, cijelog svijeta, sve je u njegovoj moći i vlasti. Josip je mogao očekivat da ne zbog njega i Marije, ali zbog svoga sina da će Bog dat jedan poseban tretman za njega, da će mu omogućit da ne živi životom visoke klase nego životom obične klase, ali evo ovdje živi životom najniže klase. Dapače, i ona najniža klasa ima krov nad glavom. A evo on od rođenja nema ni to. Pastiri evo donose jednu novinu, a sve drugo je uobičajeno. I to je ono što život se nama uglavnom odvija po jednoj rutini svakodnevnoj. Neki kažu da je to „sivilo svakodnevnice“. U tom sivilu čovjek treba pronać ljepotu i ne izgubit smisao, ne izgubit radost. Žena koja se posvetila mužu, djeci, obitelji, kući, kad zaboravi zašto to čini onda postane frustrirana, nezadovoljna žena i to postaje pakao za sve u kući. Kako će muž biti zadovoljan ako mu je žena nesretna? Kako će djeca biti zadovoljna ako vide da su roditelji nesretni? Dakle sve kreće od toga što se tu primio virus otrova ovoga svijeta koji ne vrednuje to što žena čini u obitelji. Ne vrednuje ni što muškarac čini za obitelj. Zato jer su ukinuli obiteljsku plaću. Prije je muškarac svojom plaćom mogao uzdržavati obitelj. Tako su moćnici ovoga svijeta postigli više koristi za sebe. Rade muž i žena i onda mogu oporezivat i muža i ženu. Djecu ne mogu roditelji odgajat kao prije, prema tome ne mogu ih odgajati cijelo vrijeme, prema tome sad odgoj prelazi na državu i preko tog odgoja djecu mogu usmjeravat u drugom pravcu od onog što žele roditelji. Imaju pod kontrolom djecu, imaju pod kontrolom ženu, imaju pod kontrolom muža, i dakle raspad sistema – jer nemamo više obitelji. I reći da žena koja je kućanica da ništa ne radi, to znači da joj nitko ne daje priznanje za ono što čini. Da podiže djecu, da dočekuje muža, da ljubi i daje ljubav svakodnevno. To se prezire i obezvrijeđuje. I ako ona dopusti da se takav način razmišljanja uvuče u nju onda će ona biti nesretna. Neostvarena. „Šta sam ja sad studirala da perem suđe, mijenjam pelene, peglam i sl, ..ja moram radit u struci… Moram se usavršavat, moram pravit karijeru, moram ovo, ono,“  i di je onda obitelj. Nema onda mjesta za obitelj. Naša je nesreća to što su osakatili muškarca da su digli obiteljsku plaću koju smo imali još za vrijeme komunizma, i onda drugo što su uvjerili žene da moraju praviti karijeru, da moraju završit studij. To je najveća nesreća za ženu danas: završit studij. Jer ona ako želi biti majka, ako želi biti žena – šta će njoj studij? Ona mora podić desetero djece, odgajat djecu, činit sretnim muža, kad će ona imat vremena za tjerat karijeru. A ovo kad je upisala fakultet izgubila je 5…6 godina najboljih godina života, kad je mogla imat pet šest djece, i onda robuje tom papiru da se mora ostvarit u struci. To je, kako vidimo, potpuna glupost.

Bog nije šutio u našoj povijesti

Propovijed možete poslušati i ovdje:

Propovijed o Petrovoj vjeroispovijesti

Što mi kršćani vjerujemo o Isusu?  

Kad čujemo ovo evanđelje toliko nam je poznato da onda znamo što poručuje. A opet kad malo bolje stanemo vidimo da je to velikim dijelom neotkriveno. Jer doista, kad Isus pita svoje apostole: „Što kažu ljudi tko sam ja?“ mogao bi to pitanje uputiti i svima nama.

Evo – što kažu ljudi danas TKO JE ISUS? Neki kažu da je jedan dobar učitelj moralnog života, neki kažu da je prorok, kao što to kažu muslimani, neki da je veliki čovjek, drugi da je mirotvorac, neki pobornik zaštite okoliša – svatko prema svome svjetonazoru i svojim uvjerenjima – imaju u pravilu jedno uvažavanje prema Kristu, osim onih baš ekstremnih sotonista.

Postavlja se pitanje - ŠTO MI KRŠĆANI KAŽEMO TKO JE KRIST? Tu vidimo da je pravi problem. Jer za mnoge od nas koji imamo sve sakramente Krist je jedna pozitivna osoba, jedan mudar čovjek, uzoran čovjek moralnog života, ali za koliko je nas kršćane ISUS KRIST – BOG? To je pitanje. Veliki čovjek – može biti i za bezbošce. Moralan čovjek također. Ali Bog je samo za nas. Samo mi vjerujemo da je ISUS KRIST BOG. Muslimani vjeruju da je prorok. Židovi da odbacuju da je lažni Mesija. Bezbošci ga drže za velikog čovjeka, ali samo mi vjerujemo da je on BOG. Da se jedino po Njemu možemo spasit.

Kriza vjere unutar Crkve

Problem je kad unutar nas, unutar Crkve vjera počne dolazit u pitanje. Doista to vidimo posebno kod mladih naraštaja da su zbunjeni, da više ne znaju tko je Krist. Kad su radili istraživanje prije par godina u Italiji vidjeli su da 85 % katolika u Italiji, onih praktičnih vjernika ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Euharistiji. To je pokazatelj do čega smo došli. ZAŠTO SE TI LJUDI PRIČEŠĆUJU? Dolaze na Pričest, a ne vjeruju da je tu stvarno Krist. Onda mogu ići na protestantski obred Posljednje večere gdje nema Pretvorbe, gdje se blaguje kruh kao uspomena na Posljednju večeru. Dakle, ne mogu pristupat Pričesti u Katoličkoj Crkvi  - jer ne vjeruju, a onaj tko ne vjeruje da je Krist tu stvarno nazočan ne može primat Pričest. Jednostavno, potrebna je vjera za to.

I vidimo što idemo zapadnije to tužnije. Ljudi mahom koji dolaze na misu idu na Pričest. Primaju Pričest svakako, svakako odjeveni i ispovjedaonice nisu u funkciji, zatvorene su. Ne ispovijedaju se. Možemo s pravom zaključit da se tu redom radi o svetogrdnim Pričestima,  da te pričesti, to blagovanje Tijela Kristova, nije za njihovo spasenje, za njihovo dobro, nego za njihovu propast. I to je onda problem na problem. Zato se s tim svetinjama ne možemo igrat. „Sa svetim treba postupat sveto“ – kaže latinska izreka. I zato je uvijek u pozadini pitanje vjere: U što ja vjerujem? Ako doista vjerujem da je Isus Bog onda primam Njegove riječi kao Božje riječi, onda su te riječi svjetlo za moj život, te riječi su vodilja za moj život, jer Isus je uzor, Onaj od kojeg očekujem sve ono što mi je za život potrebno. 

Petrova ispovijest vjere   

Zato je ovo drugo pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja? – zbunilo apostole, a samo je Petar dao pravi odgovor. 

Ne može se služiti dvojici gospodara: Isusu i užitku (Propovijed; Evanđelje o Lazaru i bogatašu)

Čitanja su vrlo aktualna jer kako vidimo živimo u vremenu koje se diči hedonizmom.

U Splitu imamo na Bačvicama jedan kafić koji se zove HEDONIST, a drugi, nedaleko od njega, se zove EGOIST. I to je program današnjeg života.

Hedonizam i egoizam - šta je to nego ono što je opisano u prvom čitanju: bezbrižno uživaju u gozbama,... piju, jedu i sl.

To je ono što Sveto Pismo kaže na drugom mjestu: "Usalilo im se srce." Toliko su uronjeni u taj hedonizam i materijalno da duhovno više ne registriraju, potpuno su na to zaboravili...

To vidimo da se dogodilo Sodomi i Gomori, to vidimo da se dogodilo i cijelom čovječanstvu prije Noe (Moglo ih je bit i 8 milijardi) i ako se nije našlo pravednika osim Noe (i Noa je spasio još ove svoje najbliže) Znači, sve skupa tri bračna para – Katastrofa! – da nitko ne živi po Božjem, nego svi žive gore od životinja.

Kad životinja živi po životinjski, živi po svojoj naravi.

Kad čovjek živi po životinjski, spustio se sa ljudske naravi na nižu razinu.

I to je ono što narod kaže: ! "U se, na se i poda se!" - Živi samo za te fiziološke potrebe, ništa drugo.

I Gospodin preko proroka kaže: Oni su bezbrižni u tim svojim gozbama, u tom svom hedonizmu i ne mare za slom Josipov, ne mare za ono što se događa u njihovu narodu, za gubitak morala, gubitak vjere, i propast koja se tu navješta. Kad mi gledamo kako mi danas živimo, možda nismo nikad imali bolji standard - makar u zadnjih 100 godina, al kako vidimo nama je srce otvrnilo, mnogima se usalilo, jer ne vidimo ono zlo koje nam visi nad glavom. Što mi danas možemo očekivati od budućnosti?

Rodna kuća Petra Barbarića - pretvorena u kapelu (Oaza mira u zaseoku Šiljevišta - Župa Klobuk)

Nakon ručka u restoranu Venecija krenuli smo iz Širokog Brijega prema Klobuku, nekih 40ak min vožnje. Tamo smo posjetili rodnu kuću sluge Božjeg Petra Barbarića u zaseoku Šiljevišta, župa Klobuk. Rodna kuća sluge Božjega Petra Barbarića u danas je obnovljena i pretvorena z kapelu. Kapelicu i okoliš uredila je Petrova rodbina. 

U plamenu 2. svjetskog rata: Fratri na Širokom Brijegu

Zaboravljeno mučeništvo i ukazanja iz 1945....

U vihoru Drugog svjetskog rata, Široki Brijeg postao je mjesto brutalnih zločina nad franjevcima, časnim sestrama i civilima. U samostanu i njegovoj okolici ubijeno je preko četrdeset fratara, čiji su posmrtni ostaci danas zajedno sahranjeni u bazilici – mjestu molitve, ali i tihog vapaja povijesti. Samostanska knjižnica s više od 80.000 knjiga spaljena je, oltar srušen, a crkva obeščašćena i pretvorena u plesnjak, sve dok se nije, po svjedočanstvu, Gospa ukazala pred zapanjenim očima nevjernika. Pojavio se i plamen koji gori a ne sagorijeva. U Širokom brijegu su živjeli dvojica iznimnih ljudi – fra Didak Buntić, koji je spašavao od gladi hercegovačku djecu i pokrenuo gradnju sadašnje crkve, te fra Bariša Drmić, asketski redovnik i pučki prorok, poznatog po molitvi, čudima i proročanstvima.

Na putu prema Širokom brijegu hodočasnici su u autobusu imali priliku od don Joze čuti nešto o tom mjestu i tamošnjim stradanjima. 

Kad su već oslabili u moći (Turci), onda su pod pritiskom zapadnih zemalja i da se malo umiri narod, počeli dozvoljavati da se rade crkve. Jedna od prvih je bila sagrađena na Širokom brijegu. Nije sagrađena slučajno. 

Jer u mjestu, isto ovako skritom u brdima, postoji jedno malo mjesto Orovnik gdje je 1600 i neke bilo ukazanje Gospe. I Gospa se ukazala i na tom mjestu je provrla voda i sad ta voda teče i tako da se tu slavila glavna misa na Veliku Gospu.

Kapelica u Orovniku, najstarijem Gospinu svetištu u Hercegovini

Danas ljudi tu dolaze, slavi se misa, jer se proslava Velike Gospe preselila na Široki.

Tamo je crkva posvećena Uznesenju BDM. Crkva na Širokom je nasljednica te male kapele koja je postojala u tom sakritom mjestu gdje se u skrovitosti držala misa. I zato nije slučajno crkva posvećena Velikoj Gospi.

Tu su dozvolili malu crkvu i ona je sagrađena. Međutim, bila je neprikladna i premalena za vjernike jer ih je bilo dosta, i onda je odlučeno da će biti srušena i da će biti sagrađena nova. Pokretač te akcije da se tu gradi nova crkva koju sad vidimo bio je fra Didak Buntić – njemu se to može zahvalit.

Izbično - propovijed na blagdan Uzvišenja sv. Križa: Mučenici su svjedočili da je jedino u Križu spas

 

Propovijed - don Josip Mužić

Mi znamo u što vjerujemo: da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Dakle, nije samo čovjek, nije običan čovjek, nego Sin Božji. Bog je postao čovjekom, postao je jedan od nas, i evo preko svog čovještva nas je otkupio, a najveća točka otkupljenja – vrhunac je bio KRIŽ.

Da je postao neki drugi način da nas Bog spasi on bi ga sigurno izabrao, a to je bio najbolji način. I evo kako živimo u jednom vremenu pluralizma, da se mijenjanju razni svjetonazori, razna uvjerenja, razne vjere, onda je to neki savjet koji stvara jednu pomutnju među pukom i među svim nama, jer ispada da su sva uvjerenja jednaka, da su sva uvjerenja jednako dobra i jednako istinita i da svatko može izabrat što hoće. I tako isto se tiče vjere: vjere su različite ali ispada da svaka vodi istom cilju i da onda mi moramo biti oni koji će znati živjet jedni s drugima u miru i poštovanju i kako vidimo baš toj vjerskoj razlici se pripisuju najčešće ratovi, sukobi i slično.

Kako vidimo to ne odgovara istini makar na našim prostorima. Evo ovdje gdje smo živjeli i živimo još i sa pravoslavcima i sa  muslimanima – kako vidimo rat ne dolazi od vjere nego od politike – kad se vjera zloupotrebljava za političke svrhe i kad se koriste za širenje teritorija i vlastite nacije. I to je ono što mi ne bi imali problema sa pravoslavcima da su oni doista kršćani. Da su makar kršćani koliko mi.

Prije domovinskog rata njih je bilo kršteno u Srbiji svega 24 posto stanovništva, kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Hrvati su kršteni preko 90 posto.

Ti 24 posto Srba krštenih nisu primili nikakvu vjersku pouku i to opet ima svoju pozadinu. Zato jer kad su naši odbili da surađuju sa državom preko „svećeničkih udruženja“ jer im se nudilo da će u zamjenu dobiti mirovinu, socijalno osiguranje i slično. To su pravoslavni svećenici koji nemaju celibat i koji moraju misliti na obitelj – oni su to prihvatili, zato su se morali odreći držanja vjeronauka.

Vjeronauk su u školama zabranili, malo nakon rata, ostao je vjeronauk u župama, oni su se morali toga odreći, prema tome ti ljudi koji su kršteni nisu primili nikakvu vjersku pouku i mi u biti nismo ratovali sa pravoslavcima nego smo ratovali sa poganima. I sam Milošević kojem je otac bio pravoslavni svećenik, ako on nije uspio odgojit svoga sina da bude kršćanin, da bude pravoslavac onda možemo mislit kako je otac kao pravoslavni svećenik odgajao druge vjernike. I tu je problem.

 

Dakle, opet kad gledamo unutar odnosa vjerskih, vidimo da nije istina da su sve vjere jednake. Mi moramo poštivat svakog čovjeka, njegova uvjerenja, ali ne možemo proglašavat sva ta uvjerenja jednako dobrima, i ne možemo ih prihvaćat ako su kriva i ako su pogrešna. Tu je ono da – grijeh moramo osuđivat, borit se protiv njega, a grešnika ljubit. Protiv zabluda se treba borit, a zabludjele ljubit.

Što se tiče pripadnika drugih vjera, oni se ne mogu spasit niti po Budi, koji je bio običan čovjek i napravio jednu filozofiju života, da ljudima donese kakvu takvu utjehu, ne mogu se spasit ni u budizmu, ne mogu se spasit niti u islamu, jer Muhamed je – kažu prorok – ali čiji prorok – ako nije nadahnut od Boga onda je nadahnut od đavla ili je prevarant. Prema tome ne mogu se spasit ni po njemu – jedino spasenje za vječnost može se dobiti po Isusu Kristu. Prema tome, po nikome drugome se čovjek ne može spasit. A to znači, ako nam je stalo do spasenja duša, onda se moramo borit za obraćenje onih koji nisu upoznali Krista i moramo im naviještat Krista, moramo molit, da bi upoznali Krista. I to je naša dužnost. Zato smo na neki način odgovorni za onu vjeru koju smo primili, da budemo svjetlo i da budemo sol.

Znači, ne možemo mi reć da je islam jednak i li da je hinduizam jednak i nešto drugo da je jednako kršćanstvu. Nije, to je potpuno različito. To su bogovi koji vode u propast, jedino kršćanstvo vodi do spasenja. Kao vidimo imamo silnu odgovornost i na nama je da u poštivanju i u ljubavi pronalazimo načina kako ćemo donosit tu istinu.

 Za vrijeme turske okupacije, vidimo da su ljudi riskirali svoj život, prije svega riskirali su život franjevci koji su ostali na ovim prostorima. Jedan mali broj popova glagoljaša, oni su se skrivali među narodom i učinili ono što su mogli, bez crkava, bez kuća, bez išta, morali su naći načina kako će širiti evanđelje.

I tamo gdje su ostali vjerni pastiri tamo se sačuvala i vjera.

No, bilo je i laika koji su se zauzimali za širenje vjere. Tako imamo više svjedočanstava, i više žena, jedna od njih je bila od Imotskog koja bi se preoblačila u prosjakinju i odlazila u Hercegovinu i evangelizirala muslimane. Trudili su se i drugi, svatko na svoj način. Oni koji su vidjeli da u muslimanskom okruženju neće moći opstat, oni su se povlačili u brda. Onda između Vinice i Roškog polja bile su špilje gdje su se skrivali ljudi i živjeli preko 80 godina da sačuvaju vjeru jer nisu vidjeli drugog načina. Ljudi su bili svjesni da im vjera ono najvažnije. Mi imao fra Petra … koji je napisao knjigu o mučeništvu u Hercegovini, i onda govori, donosi opise mučeništva …. Iz Glamoča koji su bili iz plemićke obitelji, i koje su Turci oteli i htjeli ih poturčit i onda… One nisu pristale na to onda su ih pokušali na sve moguće načine i nije išlo, to su bile tri rođene sestre. Na kraju su ih onda bacili u tamnicu i tu su trebale skapat od gladi, zatvorene bez hrane bez vode i slično. I kad su došli jer su morali ubacit tu druge ljude koji su bili osuđenici pronašli su da su one žive, i izvukli su ih vani i njihovom stricu je pripala zadaća da bude posrednik da prijeđu na islam. On je prešao da sačuva imetak, pokušavao ih je uvjeravat, ali one nisu pristale. Kad se ovaj Aga naljutio i rekao je da ih daju konjima da ih rastrgaju. Konji su odbili poslušnost, nije im se ništa dogodilo. Nakon toga je uzeo kuburu i pucao u njih. Meci su dolazili do njih i jednostavno su padali po podu. Smakli su ih tako da su na kraju organizirali veliku lomaču i spalili ih na lomači. Tu su one poginule kao mučenice. Prezivale su se Filipović. Zna se i njihova imena. Kad ste čuli za njih? Koji spomen imate za njih? Ni jedan. S njima su poginuli i drugi neki kršćani kojima se ne zna ni ime koji se nisu htjeli odreć kršćanstva i posvjedočili svojom smrću i čudesnim zagovorom … posvjedočili da je jedino kršćanstvo prava vjera. I kad su one bile spaljene onda je došlo veliko nevrijeme i porušilo i razotkrilo kuće i Turci su se tada ozbiljno prepali jer su to povezali.

Evo ova je zemlja natopljena krvlju praktički na svakom koraku, …mučenici nisu tu da se zaborave, nego su tu da nam budu nadahnuće danas, da mi danas posvjedočimo da je vjera u Krista najvažnija stvar koju imamo i ako nju izgubili smo se kao narod, izgubili smo se kao Zapad, kao Europa i od nas neće bit ništa.

Dovoljno je otić u Zapadnu Europu da vidite da je to već potpuna pustinja. Koliko mi danas imamo ljudi na misi, toliko nećete vidjet u jednoj velikoj bazilici u Rimu, a koja može primiti i po 5…6 000 ljudi. Nećete ih susrest toliko nedjeljom na misi. Groblje. To više nema vjere. Prema tome na nama je da budemo svjesni baštine koju smo primili, da tu baštinu cijenimo, da nam ona bude uporište za sadašnje izazove, i za buduće izazove. Krv mučenika nas obvezuje.

Nitko od nas ne može garanitrat kako bi se ponašao pod mukama, svi smo mi slabi ljudi, svi mi možemo tu bit lako slomljeni, i možemo izdati Krista. Zato je važno da molimo da nas Bog uzdrži u vjeri do kraja, pa makar to značilo da ćemo umrijeti pod najvećim mukama i da ćemo završiti život kao mučenici. To je najbrži put u nebo. Jer mučenici koliko god se ispatili ovdje na zemlji idu direktno u raj. Ne treba im kanonizacija. Zato, i ove dvije Dragice koje su ubijene, iz mržnje prema vjeri one su mučenice i zavisi samo od naše pobožnosti koliko ćemo mi živjeti pobožnost prema njima da mogu biti uzdignute i formalno na čast oltara. To je zadaća koja nam je ostala koja nas obvezuje. Zato dobit dar mučeništva to doista treba shvatit kao dar i da mi nismo imali toliko mučenika koliko smo ih imali, da nismo imali patničku i stradalničku povijest, onda mi ne bi sada pripadali ovom ostatku ostataka, kršćanstva. Ne bi bili jedan dio te kičme Europe. Zahvaljujuću tome mi jesmo to što jesmo. Zahvaljujući tome mi još opstajemo.

Zato ako želimo budućnost neka nam križ bude inspiracija. Jer nakon križa nakon mučeništva nakon patnje dolazi uskrsnuće. I preko križa postajemo vrijedni uskrsnuća.

 Bog nas je vodio na razne načine kroz povijest, evo pod Turcima smo bili više od 4 stoljeća, koliko su židovi bili u Babilonskom sužanjstvu, 400 godina. Pod komunizmom smo bili više od 40 godina, onoliko koliko su židovi bili u pustinji, kad su živjeli od mane. Sad treba još 40 godina da se očistimo od toga bezboštva koje smo imali prethodnom periodu. Imamo tu paralelu i da Bog ispisuje jednu Povijest spasenja u našem narodu, za svakog od nas pojedinačno. I zato je važno i neophodno da budemo svjesni, ako nas je podigao da ovdje niknemo, onda nas je pozvao da ovdje živimo i da se borimo za ovu grudu, ne da je napuštamo. Nećemo te milosti koje smo dobili da ostanemo ovdje naći u tuđini jer ćemo propast i izgubiti se. Ovdje ćemo naći milosti da opstanemo očuvamo svoju vjeru i prenesemo je dalje. Jasno da se ovdje za vjeru treba borit. Za vjeru se ne treba borit samo na Zapadu nego se treba borit i u našim sredinama, da očuvamo sve ono zdravo… i da nađemo odgovore za nove izazove - kao što su krive informacije koje djeca primaju u školama,… Zato ako smo homogeni, ako smo skupa, ne može nam nitko ništa, možemo se obranit, i možemo preko tih izazova i protivština bit jači. Evo neka nam Bog po zagovoru svoje muke da potrebno svjetlo, snagu, jasnoću da do kraja potrošimo svoj život za njega i ako je potrebno da umremo kao mučenici. Amen.

Izbično, crkva sv. Josipa Radnika

Komunistički zločin nad dvjema ženama u mjestu Izbično, blizu Širokog brijega

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković (jedna udovica, a druga djevojka) dogodio se u mjestu Izbično, pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947 godine.

ZVIROVIĆI (pokraj Međugorja) & Cijela obitelj stradala jer se nisu htjeli poturčiti

Mjesto Zvirovići nalazi se desetak km od Međugorja. 

Ondje se nalazi staro groblje cijele jedne obitelji kršćanskih mučenika, koja nije htjela prijeći na islam. 

Memorijalni centar GROBLJE MIRA - da se ne zaborave žrtve hrvatskog naroda

Memorijalni centar - Groblje mira je projekt započet 2013. godine, kada su franjevci krenuli u potragu za posmrtnim ostacima pobijenih svećenika, a pritom pronašli i kosti civila. 

Otvorilo se pitanje kako im iskazati poštovanje i očuvati njihovu uspomenu. Došlo se na ideju da se napravi zajedničko spomen-područje. U inicijativu su se uključile općine, posebno iz Zapadne Hercegovine, a za lokaciju je izabrano upravo ovo tiho mjesto.
 Danas je ovdje postavljeno oko 11.000 križeva, a planirano je oko 50.000.

Tolerancija koja razara & Zaboravljene žrtve hrvatskog naroda (propovijed na Groblju mira)

...Ogromna većina pohađa vjeronauk – 90% Hrvata je poučeno o osnovama vjere. Znaju deset zapovijedi, znaju o čemu se radi. 
S druge strane, znaju i što znači reći: "Ja sam katolik, Hrvat katolik." Puno imamo onih koji su samo "papirnati katolici", formalni katolici, a u biti - ne trude se živjeti u skladu s Božjim zapovijedima. I onda to nam kaže da su to praktični bezbošci.

Tih praktičnih bezbožaca imamo sve više, i to postaje problem, to je jedan sraz koji se događa u cijelom narodu, pa smo podijeljeni na one manjinu koja ima minimalnu vjersku praksu da ide nedjeljom na misu i većinu koja ne ide na misu. I znači tu je već podjela na 1) 25% Hrvata ide nedjeljom na misu, a 2) ostali ne idu. 

Onda, unutar onih koji idu, koji prakticiraju makar to da nedjeljom idu na misu, opet imamo podjelu na 1.1) one koji se žele držati zapovijedi Božjih, koji to poštuju i na 1.2) one koji to ne poštuju. 

Pričao mi je nedavno prijatelj – da je bio na jednoj muškoj fešti. Dobro su jeli, igrali na balote. I onda je jedan opsovao Boga. On ga je opomenuo, I kad je opsovao drugi put - ovaj digao i rekao: "Ja ne mobu bit u ovakvom društvu!" - i otišao ća. Jasno, to je svima izgledalo otkačeno i na neki način previše radikalno, ali dogodilo se da taj čovjek koji je tada opsovao Boga da je došao, kad su se sreli na ulici, i ispričao se. Znači, ipak to nešto djeluje. 

 Mi ne znamo kada i kako će djelovat. A ako mi šutimo, ako se povlačimo se, onda to druga strana shvaća kao odobravanje, i osjeća se ohrabreno da nastavi dalje. 

Imam i primjer - jedan mi je pričao da je bio pozvan na svadbu, na pir, pozvao ga je prijatelj da dođe, došao je sa ženom, i onda se digao nakon sat vremena sa pira i rekao ovom koji ga je pozvao: Čuješ, ja nisam došao ovdje na pir da gledam tvoju ženu kako je razgolićena nego sam došao radi tebe kao prijatelja. Prema tome, ja ovdje nemam šta tražit i idem kući. Sasvim normalno. 

Na grobu biskupa PETRA ČULE - "Hercegovačkog Stepinca" - zaboravljenog svjedoka vjere

U kripti nove mostarske katedrale nalaze grobovi biskupa, među njima i GROB BISKUPA PETRA ČULE. Nešto o Petru Čuli, za kojega se s pravom može reći da je "Hercegovački Stepinac", saznali smo iz govora don Josipa Galića. Biskup Čule za biskupa je posvećen 1942. Sam blaženi Alojzije Stepinac rekao je: „Moja je patnja ništa u usporedbi s patnjom biskupa Čule.“ Unatoč svom značaju, Čule dugo nije bio prihvaćen – još donedavno mnogi vjernici nisu razumjeli njegovu veličinu, a neki su ga i psovali. „Tko je za to kriv? – Mi,“ kaže don Josip. „Mi učimo narod.“ Najveća bol biskupu Čuli bila je kad je vidio tko je sve stavio potpis protiv njega – ugledni profesori bogoslovije. Proveo je devet godina u samici, izložen raznim oblicima mučenja, ali nikada nije izdao svoje poslanje. (video)

Katedralni župnik don Josip Galić - govori o biskupu Petru Čuli, katedrali... 

Ovdje je uvijek gužva, ali to po meni čini život lijepim. 

Dovoljno sam se osjećao penzioner. 14 godina bilo je lijepo - život u Bijelom Polju – govorili su mi: "Mi smo velika župa!... Naš župnik ima posla!  - To je toliko velika župa da sam se mogao baviti hortikulturom koliko sam htio, i domaćim životinjama.

 Ali ja sam uradio, što sam mogao, da ne budem besposlen.

Katedrala je jako zahtjevno mjesto – nekad nas je bilo petorica, sad smo trojica.
Donedavno je bilo petorica, unatoč tome što je još četiri-pet župa osnovano na području grada Mostara u zadnjih 25 godina. Ali meni je uvijek drago kad dođu hodočasnici, i uvijek smo obogaćeni kad idemo bilo gdje – vidimo nešto novo, susretnemo drugačije ljude, drugačija razmišljanja.. 

Svi misle da je ovo obična župna crkva. E to i jest težina ove priče. Nova je katedrala, 

ali zapravo je ovdje kršćanstvo iz rimskih vremena, kao i u Splitu.

 (Vi dolazite iz Splita...) 

Tu u okolici, na 6–7 mjesta, imamo ostatke iz tog vremena, najviše u Bijelom Polju.

"Zašto nova katedrala, gdje vam je stara?" – pitaju.

Stara je pod zemljom. Stara i nije bila tada... Mostar i nije bio tada biskupija, nego Duvno i Trebinje. I Trebinje je najstarija biskupija – ja mislim da je starija i od Kotora.
Trebinjska biskupija je jedna od najstarijih biskupija u hrvatskom narodu.

Ostaci bazilike u Mostaru (predio grada zvan Cim) koja datira između 4. i 6. st.

Đubrani & Krvava Krizma – uspomena na žrtve turskog zločina

Na mjestu "Krvave krizme" u Đubranima podignut je spomen križ. 

Ovo je mjesto vjerojatno jedino na svijetu gdje su mučeni krizmanici. 

______________________

1. Dan hodočašća STOPAMA MUČENIKA: Dubrovnik (sveta misa & riznica), Pavlova špilja

Oni koji idu na hodočašće s don Jozom znaju da se uvijek može otkriti nešto novo, slabo poznato o našem narodu i vjeri, a tako vrijedno. Također znaju da ih putem čekaju četiri krunice, pa smo tako i ovaj put krenuli u molitvi.

No, osim molitve mogli smo čuti i jedno svjedočanstvo vrijedno dijeljenja. 

Poratna ukazanja u Kamenoj (III.)

Nadbiskup Želimir Puljić, a ni njegov brat fra Ilija nigdje do sada nisu javno spomenuli da je njihova sestra bila vidjelica i da je njihov župnik zbog toga završio na robiji i okončao svoj vijek kao mučenik ukazanja u Kamenoj, fra Honorije, umro je u 40. godini, svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora u kojem je proveo tri godine zbog optužbe da je kao župnik u Blagaju Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.

Za Svijetlo riječi don Josip Mužić

IZ KNJIGE SVJETLO U BEZAKONJU - Ivan Mužić

 

NAJAVA HODOČAŠĆA - STOPAMA MUČENIKA 12.-14.9. 2025.

 

HODOČAŠĆE 5.8. Roško polje, 5.8.2025.

 

Poratna ukazanja u Kamenoj (II.)

SVJETLO RIJEČI - Piše: don Josip Mužić

U svojstvu župnika, fra Honorije je u Kamenoj ispovjedio umiruću bolesnicu Tereziju Puljić Vlahić, koja je pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa

*********

Vijest o ukazanjima se brzo proširila usmenom predajom i okupljali su se ljudi iz okolnih mjesta u sve većem broju. Nakon kratkoga vremena vlast zabrinuta razvojem dogadaja odlučuje se na represiju pa odvode Tereziju, oca joj i strica u Mostar na saslušanje. Dok su ih odvodili, milicioneri su vidjeli svjetlo na kući i prepali se.

Sudenje

Jedini slučaj za koji su se komunisti mogli uhvatiti bila je posjeta župnika umirućoj Tereziji koji ju je tada „opremio" odnosno ispovjedio, pričestio i dao joj bolesničko pomazanje. Ispovijed uključuje iznošenje grijeha pokornice te utješno obraćanje svećenika što su istražitelji iskoristili da odgovornost svale na župnika koji je jedini tada izravno čao s vidjelicom. Na temelju činjenice da je Terezija zbog bolesti vrlo malo jela te da se više molila Bogu iskonstruirali su optužbu da ju je fra Honorije nagovarao da posti i moli kako bi joj se ukazala Gospa. Ništa drugo nisu imali, ali to im je bilo dovoljno.

Na suđenju u Mostaru zbog Terezijine šutnje partizanka je poletjela s nožem na nju i ona je tada, iz straha za svoj život, prvi put progovorila uzviknuvši:

 „Ajme meni!"

 Nakon povratka kući u Kamenu, Gospa joj se ukazala još samo jednom i rekla da neće više imati videnja jer je progovorila. Ukazanja su sveukupno trajala nekih mjesec dana.

Župnik mučenik

Fra Honorije Čilić pok. Nikole rođen je 24. siječnja 1910. u Medugorju i bio je župnik u Blagaju od listopada 1945 do ožujka 1947.5 Tadašnje vlasti prije čile su svećenicima redovito pastoralno djelovanje. 

Fra Kamilo Milas koji je bio župnik od 1965. do 1978. piše:

OPROŠTAJNA EMISIJA "SJAJ ISTINE" don Josipa Mužića

 

Hodočašce u Italiju

 

Poratna ukazanja u Kamenoj (I)

 Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj - Buna) Tereziji koja je tada imala 10 godina.

(Terezija je sestra biskupa u miru, Želimira Puljića. Zanimljivo, biskup Želimir je u propovijedi na Bleiburgu govorio o Ivanu koji je također bio u toj davnoj "koloni smrti"... ne navodeći Ivanovo prezime, te da je to zapravo njegov otac (!)  Ivan je imao petoro djece, a među njima je i spomenuta Terezija. 

******************

Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj – Buna) Tereziji koja je tada imala deset godina

Unastavku slijedi tekst o poratnim ukazanjima u Kamenoj. Kompletan tekst će biti objavljen u reviji Svjetlo riječi u tri dijela

Obitelj Puljić Vlahić

Prezime je Puljić a Vlahić je obiteljski nadimak koji potječe od pretka Vlahe koji je imao pet sinova. Najstariji sin Mato nastanio se u Luci kod Nevesinja i njegovih potomaka je tu do početka Drugoga svjetskog rata bilo petnaestak obitelji s osamdesetak žitelja, a nakon rata nije bilo više nikoga. Vlahin sin Martin odselio se u Dubrave. Tri Vlahina sina – Nikola, Filip i Vidoje Miško – ostali su u Kamenoj. Do Drugoga svjetskog rata njihovih potomaka je u Kamenoj bilo šest obitelji s oko devedeset žitelja. Vidoje Miško (ubijen od partizana 1944.) imao je šest sinova od kojih su dvojica (Stanko i Niko) nestala u Drugom svjetskom ratu a Martin i Nikola, skupa sa sinom jedincem Markom, bili su ubijeni od partizana 1944. Preostala su samo dvojica: Vido i Stjepan.[1]

„Ivan Puljić sin je Stjepana i Lucije, rođ. Jarak. Rođen je 1908. u Kamenoj, a 1934. vjenčao se s Anom Raguž s kojom je imao petero djece.”[2] Ana je imala izvrstan sluh i lijepo je pjevala a Ivan je bio vrstan svirač gusli i frule koji je znao narodne pjesme napamet.[3] Obitelj Puljić živjela je skupa u domaćinstvu s Ivanovim bratom Jozom koji je svaku večer predvodio molitvu, za Božić blagoslivljao kuću, štalu i njive te mirio ljude.[4] Imali su sveukupno dvanaest članova.

Ivan je kao civil, skupa s drugim muškarcima, u strahu od komunista, jer su u obitelji imali jednoga člana koji je bio u Hrvatskim oružanim snagama, pobjegao i završio u Austriji.[5] Njegov sin nadbiskup Želimir Puljić je u propovijedi na Bleiburgu 2003. godine spomenuo njegovo iskustvo.[6] „U toj koloni smrti bio je među ostalima i Ivan, koji je u svojoj bilježnici zapisao kako je preživio pokolj u Bleiburgu, izdržao muke i glad na Križnom putu te kako je dospio u Istočni logor u Mostaru. Ondje se svakoga jutra prozivalo skupinu zarobljenika koji su potom nestajali. Među logorašima se govorilo kako vjerojatno idu na rad u druga mjesta. A njih je zapravo noć gutala. Ivan je jednoga jutra u srpnju 1945. godine sa skupinom prozvanih zatvorenika imao biti likvidiran. Kad je njegov rođak Vido prepoznao vodnika, bivšega četnika, koji je prozivao zatvorenike toga jutra, upitao je kamo to vode njegova rođaka Ivana. A kad mu je ovaj drsko odgovorio: ‘Ta valjda on zna u kakvoj su ga vojsci zarobili’, Vido mu je odvratio da mu je poznato kakvu je kokardu on (vodnik) nosio prije nego što se preodjenuo u partizane. Tada je vodnik vratio Ivana i on je ostao živ.

Zanimljiv je detalj iz Ivanovih bilježaka kako su se ponašali ‘osloboditelji’ koji su preostale Hrvate oslobađali od svega što su imali, otimajući im stoku i imovinu i odvodeći ih na prisilne radove. Ivan se prisjeća kako je jednoga dana pošao s ocem u grad tražiti pravo glasa. Kad je to obrazložio jednomu oficiru kojega je otprije poznavao, čuo je ‘utješan’ odgovor: ‘Da ti tko glavu skine, nemaš pravo pitati pravo glasa!’ Ivan je tada shvatio u čemu se sastojalo to ‘oslobođenje’.”[7] Godine 2003. nadbiskup Želimir nije naveo prezime Ivana niti da se radi o njegovu ocu, nego je tek 2021. prigodom tiskanja iste propovijedi u jednoj bilješci, na nagovor svojih suradnika, otkrio o kome je riječ. Kako objasniti ovu šutnju koja traje kod tolikih Hrvata još sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata te više od trideset godina nakon dolaska demokracije? Komunisti, prerušeni u demokrate i antifašiste, nastavljaju veličati svoje zločince pa tako Tito, diktator i masovni ubojica, i dalje ima svoje ulice i trgove. A žrtve i njihova djeca, svjesni svoje obespravljenosti, odustali su od traženja pravde te i danas gromoglasno šute ili se ustručavaju govoriti o svojim stradanjima podržavajući tako ispisivanje izokrenute povijesti koja dobro proglašava zlim a zlo dobrim.

Ivan i Ana Puljić imali su petero djece: Fabijana, Tereziju, Maricu, Iliju i Želimira.[8] Marica je umrla 1947., iste godine kada se rodio njezin brat Želimir (nadbiskup zadarski u miru), najstariji brat Fabijan je poginuo 1983. u prometnoj nesreći, brat Ilija (rođen 26. srpnja 1941.) bio je franjevac koji je preminuo u Chicagu 2024.[9]

Događanja

Za vrijeme rata od 1941. godine Terezija Puljić Vlahić (r. 1937.) bila je u Križevcima s drugom manjom djecom koja su tu bila sklonjena po obiteljima i ostala je tu do završetka rata.[10] Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj – Buna) Tereziji koja je tada imala deset godina. Ona se nije hranila s drugim članovima obitelji, nije jela ili je sasvim malo jela i drukčije od drugih.[11] U proljeće 1947. teško se razboljela pa 24. ožujka župnik dolazi ispovjediti „umiruću bolesnicu”.[12]

U obiteljskoj kući Puljićevih partizani su 14. lipnja 1944. ubili Terezijina prastrica Martina, koji je bio u Ustaškoj vojnici, pradjeda Miška i rođaka Marka koji je bio sin jedinac.[13] Ukazanja su bila na mjestu njihova ubojstva i kada bi na tom mjestu Terezija stavila sličicu, ona bi ostala stajati uspravno. Fra Kamilo Milas pak prenosi kako je Terezija „pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[14] Moguće je da su ukazanja bila na oba mjesta odnosno u kući na početku, kada je bilo malo ljudi, a kasnije, s porastom broja sudionika, izvan kuće.

Rođak Ante Puljić, sin Vide, rođen 1942. bio je njezin glasnogovornik. [15] Nije pričala ni s kim nego preko Ante, koji je tada imao pet godina, ili tek pokoju riječ preko brata Ilije koji je tada imao šest godina. Preko Ante bi obznanjivala samo što treba raditi, kada moliti, kada Gospa dolazi.[16] U vrijeme teških tadašnjih komunističkih progona vjere ovo je bilo vrlo korisno i mudro jer su na taj način svi stariji bili zaštićeni, a djeca nisu mogla krivično odgovarati.

Znalo se točno vrijeme molitve i Terezija bi cijelo vrijeme od početka do kraja ukazanja gledala gore.[17] Ovakav čvrsto upravljen pogled uvis, prema Gospi, koju samo vidjelica može vidjeti karakterističan je i za ukazanja na drugim mjestima. Razumljiv je jer se tako uspostavlja vizualni kontakt dvoje sugovornika, a ujedno je pokazatelj drugima što se događa. Majka Božja bi tražila često od okupljenih da se ide na brdo, na groblje ili na druga mjesta u procesiji moleći „preporuke”.[18] To su bile molitve na nakane koje su ljudi molili inače po kućama a koje je poslije zamijenila krunica. Radi se o čisto vjerskim sadržajima, ali svejedno vlast se toga bojala jer je smatrala da to može imati političku dimenziju koja ih može ugroziti.

Ante Puljić kaže da je Terezija „znala sve”.[19] Kao primjer navodi kako partizanske kape, takozvane „titovke”, nije voljela a otjerala je nekoliko mladića koji su ih nosili. Isti mladići su stoga došli drugi put kada je bilo vrijeme molitve, ali su prethodno sakrili kape u žito i onda ušli u kuću da se pridruže drugima u molitvi. No Terezija se tada skočila, izišla vani, pronašla kape, pobacala ih niz strminu i nakon toga je još bacala kamenje po njima.[20] Može se zaključiti da je u viđenjima dobivala uvide i saznanja koja su joj bila potrebna a redovitim putem nedostupna. Uz to Ante navodi da je Terezija „viđala sve naše mrtve”.[21] Što bi značilo da je u stanju zanosa mogla uspostaviti komunikaciju s dušama pokojnih iz svoje obitelji među kojima su vjerojatno posebno mjesto zauzimali ubijeni od partizana. Ne čudi stoga što je ona znala i pohodila mjesta gdje su stradali i bili pokopani.

Gospa je Tereziju naučila molitvu Očenaš na nepoznatom jeziku na kojem ju je molio Isus.[22] Ta je molitva bila zapisana onako kako se izgovara i kružila je unutar obitelji Puljić. Razvidno je da je u ukazanjima Terezija dobivala savjete, upute i pouke odnosno jednu vrstu duhovnoga vodstva. Zahvaljujući tome, iako maloljetna vidjelica, imala je izoštren moralni osjećaj za raspoznavanje dobra i zla. Tako ne bi dozvoljavala da joj dolaze žene koje su nosile imalo kratke suknje pa su se one stoga prije susreta s njom pokrivale i zamotavale.[23]

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com

---

[1] O rodu Puljića napisana je i knjiga: Ivica Puljić, Hrvatski rod Puljići, Crkva na kamenu, Mostar, 2025.

[2] Ines Grbić, „Predstavljanje knjige ‘Djeliteljima svetih tajni – prigodne propovijedi’ mons. dr. Želimira Puljića”, IKA, 18. lipnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/predstavljena-knjiga-djeliteljima-svetih-tajni-prigodne-propovijedi-mons-dr-zelimira-puljica/, (25. ožujka 2025.).

[3] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstva”, LaudatoTV, 28. prosinca 2022., 12:6-13:38, na:

https://www.youtube.com/watch?v=TFM6t8q02lo, (25. ožujka 2025.).

[4] Ibidem, 4:54-10:15.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[6] I. Grbić, nav. dj.; Želimir Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, u: Tomislav Markić (ur.), Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje. Zbirka biskupskih propovijedi iz Bleiburga 2003.-2020., Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 2021., 34.

[7] Ž. Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, 34-35.

[8] Franjo Bertović, „Od Blagaja do Amerike: pastirski put fra Ilije Puljića”, Hrvatska matica iseljenika, 2. lipnja 2021., na: https://matis.hr/novosti/od-blagaja-do-amerike-pastirski-put-fra-ilije-puljica/, (24. ožujka 2025.).

[9] „Razgovor glavnog urednika Zadarskog lista s nadbiskupom Želimirom Puljićem”, IKA, 21. siječnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/razgovor-glavnog-urednika-zadarskog-lista-s-nadbiskupom-zelimirom-puljicem/, (24. ožujka 2025.); „Preminuo fra Ilija Puljić”, Katolička Tiskovna Agencija, 18. veljače 2024., na: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/preminuo-fra-ilija-puljic/118366, (24. ožujka 2025.).

[10] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[11] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[12] Kamilo Milas, Od sjetve do žetve. Uspomenički zapisi, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., 60.

[13] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025. Markova oca Nikolu, skupa s hodžom Fazlićem, partizani su ubili dalje od sela.

[14] K. Milas, nav. dj., 60.

[15] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[16] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[17] Ibidem.

[18] Ibidem.

[19] Ibidem.

[20] Ibidem.

[21] Ibidem.

[22] Ibidem.

[23] Ibidem.

Izvor: SVIJELTO RIJEČI . BA