Propovijed na Okitu, pred Božić 2025., 2. dio

Često puta kad razmíšljamo ljudski, možemo se pitat - kojeg smisla ima ova borba u ovome svijetu, kojeg smisla ima borba s neprijateljima koji su višestruko jačí, organizirani, imaju sve na svojoj strani, imaju banke i lože, imaju  političare, sve živo. A što mi imamo? Nemamo ništa… imamo evo zidove crkava imamo, župe imamo strukturu crkvenu, ali u biti to je nedostatno i nedovoljno da se borimo s neprijatelji koji je višestruko, stostruko jači.

Dakle, ono što može odnijeti prevagu i učiniti razliku je  - ako računamo na Boga. On je onaj koji čini razliku. Evo to je ono pitanje: "Vjerujem li ja?" Ako vjerujem onda znam da je najkorisnije što mogu učiniti da se povežem s Bogom i da Bog bude moje oružje, jer onda one moje nule, naše nule skupa…  Dakle, ako nas ovdje sad ima koliko 300… 400 nula… i kad tome dodamo jednu jedinicu, ako dodamo Boga ispred – onda je to velika brojka.

Dakle Bog čini razliku i zato mi nemamo što tu šta zdvajat, predavat se nekoj malodušnosti, nego moramo činiti ono što možemo činiti, a onda Bog čini razliku. 

Bog dakle donosi prevagu i on donosi daje pobjedu onda kad on odluči. Borba služi da se ne uspavamo, da ne omlitavimo, da ne postanemo kapitulanti, da se ne predajemo kompromisima. To nas čini drži budnima i živima. 

00:19 

Zato su protivštine dobrodošle. U  ovim protivštinama koje svatko prolazi u svom životu i koji prolazimo kao narod, kako vidimo u tim protivštinama - ako se čovjek drži Boga ostaje dakle uspravan, ostaje Božji i postaje sve više Božji. Kad gledamo danas naše obitelji, primjećujem sve više kako one obitelji koje su više u Bogu su više i kušane.

Koga će Sotona napadati?

Neće napadat one obitelji koje su razorene rastavom braka, pobačajima i slično. Dakle, nema tu šta više napadat. To je već potpuno rasulo. Komu će Bog pripustiti kušnje? Dakle, ako su ti tamo već rasuti, prosuti izgubljeni, onda Bog ima sućuti za njih i onda ih pušta na miru. Dovoljno su sebi kazni i muka natovarili na glavu svojim grijesima.

I onda Sotona upire sve svoje sile prema onima koji su ostali vijeni Bogu i Bog to dopušta da onda preko tih kušnji, koje sotona daje, da onda njihove duše postaju svete i da se spašavaju druge duše, da se spašavaju druge obitelji. Zato su kršćanske obitelji danas pod posebnim napadom napadnute kao nikad više i ne moramo se tome čuditi. Ne smijemo se tome čuditi, to je tako.

I tako isto i kod svećenika, oni svećenici koji mole Boga, koji vjeruju u Boga, dakle oni imaju problem. Oni koji nemaju problema, oni su se suobličili u ovome svijetu. Evo, kad gledate televiziju - kojega našeg biskupa, posebno mediji hvale? Svi znamo kojega, a zato jer govori ono što se njima sviđa. Ne govori ono što uči evanđelje. Prema tome, dakle, ne treba tu biti posebno pametan da vidimo koja se tu politika vodi. Vodi se politika da se unese podijela unutar Crkve, da se suprotstavi jednog biskupa većini drugih biskupa i to je ono što je evo, dakle nešto što se sve više širi. Dakle, svaku našu razliku, svaku našu slabost, neprijatelj koristi da okrene protiv nas, ali evo to je tako. To smo vidjeli da se to događalo u komunizmu, događalo sve u ovoj župi u Vodicama, kad su imali imali župnika kojega su podržavali komunisti, a čiji on bio župnik jer je bio župnik, katoličke Crkve ili je bio župnik Komunističke partije? Svaki svećenik se obvezuje na poslušnost svome biskupu. I Svetoj stolici, ne obvezuje se na poslušnost nikakvom političaru niti stranci.

Dakle, tu se onda stvorila podjela i tako se stvara podjela i danas u našem narodu. Tako se stvara podjela i na razini cijele Crkve.

To je nešto što moramo prepoznati i moramo moliti za takve ljude koji možda u svojoj gluposti, u neznanju u naivnosti ne vide da se njima služe da se unese podjela u Crkvu. Za te ljude treba molit, ali evo njihove krive postupke, njihove grijehe treba imenovat i treba odbaciti i osuditi. I to je tako. Tako je i u našem životu.

00:23

Nemojmo se bojat nazvat svoje grijeh imenom, imenovati svoje grijehe i reći: Evo moj grijeh je taj taj, evo zato dolazim na ispovijed. Ne dolazi na ispovijed da se hvalim: evo molio sam, učinio sam to i to. Dobro mi sve ide, dobro sam, sa svima sam u miru, ništa nisam napravio loše… A što je to, to nije ispovijed, to je onda samohvala, dakle na ispovijed dolazimo da Bogu rečemo šta sam sagriješio. Imenuj grijeh, ako se i često ispovijedaš, ako se redovito ispovijedaš svaki tjedan ili svaki dan ko sveti Leopold. Dođeš sa konkretnim grijesima za koje se kaješ. Ako nemaš to nemoj dolazit, što ćeš dolazit ako se ne kaješ. Bog ti nema što oprostiti. Ostani doma! Dakle, moramo pronaći konkretne grijehe i reći:  je, to je moj grijeh, kajem se za to - imenovat ga osudit ga, odbacit ga. 00:24

To je ono što nam je pokazao dobri razbojnik na križu gdje je dakle, nadmašio sve one pravednike svoga vremena kad je u tom istom svome pokajanju imenovanje sebe kao grešnika, i kad je priznanjem Isusa kao Boga dakle postigao raj. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Dakle, tu vidimo kolika je snaga pokajanja, kolika je snaga kad iskreno rečemo svoje grijehe. Dakle, ne moramo se, ne smijemo se bojati toga da prokažemo svoj grijeh, da rečemo, evo to je to. Jer ako ga imenujem, ako ga donesem pred Boga onda mi Bog oprašta, a ako ga skrivam ako ga opravdavam ako ga umanjujem ako ga uljepšavam, onda to nije to. Onda mi Bog oprašta dio, ali ne oprašta mi sve, a onda zašto sam dolazio na ispovijed.

Zato shvatimo ispovijed ozbiljno. Sakramenti nisu da se s njima poigravamo nego su sakramenti pogonsko gorivo da od njih živimo, da postanemo pravi kršćani, da postanemo svetci i svatko je od nas, pozvan da bude svet. Dakle nitko nije od toga izuzet i onaj koji ne postane svet neće se spasiti.

00:25 Ko dolazi u raj, ko se nalazi u raju? U raju se nalaze sveti. Prema tome, ako ne postanemo sveti na ovoj zemlji, dakle čeka nas čistilište, gdje ćemo onda puno težim putem doći do svetosti gdje jednostavno možemo onda dakle provesti mjesto 70 godina, 80 ovoga života na zemlji, možemo provesti 8000 godina u čistilištu, pa dakle sa mukama i tjelesnim i nutarnjim i svakakvima i onda nema popusta, nego je to to. Prema tome idimo do kraja. Nemojmo se štediti.

Propovijed na Okitu pred Božić, 1. dio

Živimo u vremenu koji teško razumije evanđelje, zato jer smo duboko uronjeni u grijeh, između ostalog i u grijeh nečistoće, a onda zamisliti da netko može biti djevica - to je već ludost i sablazan možemo reći u današnjem svijetu. A još da djevica može začeti po Duhu Svetomu, to je dvostruka ludost koja kojoj se ovaj svijet odupire. I doista kako netko koji je u grijehu može mislit da mu razum funkcionira normalno. Ne može. Razum je kako učí Crkva - kad je u teškome grijehu, onda je pomračen, onda ne može spoznati istinu. Zaslijepljen je.

Prema tome da bi mogli razumjeti evnđelje, trebali  bi se očistiti grijeha i trebali bi za to činiti pokoru znači da možemo jednostavno ući u jednu drugu dimenziju, u jednu drugu sferu. Ta druga sfera i ta druga dimenzija nije protiv čovjeka nego je za čovjeka.

Čovjek nije stvoren samo za zemaljsko, nego je stvoren i za nadzemaljsko stvoren je za ono onostrano, stvoren je za Božje. Prema tome, kadri smo da se degradiramo i živimo kao životinje, potpuno po osjetilima tijela ili kadri smo također da živimo kao poput anđela, kao djeca Božja, da živimo u milosti Božjoj i da onda

naše razumijevanje bude sasvim drugačije. Marija je prihvatila da bude Majka Božja. Josip se suočio sa činjenicom i sa istinom sa objavom koliko nikad nije dotad imao prije njega - da djevica može začeti po Duhu Svetom.

Pošto je bio pravedan, pošto je živio u milosti Božjoj, nije mogao to do kraja razumjeti, ali je mogao to prihvatit i on je to prihvatio s vjerom i to je bio njegov blagoslov. I to je naš blagoslov jer je po tome Isus dobio poočima i mi smo dobili zaštitnika duhovnog života.

Nemojmo htjeti da sve držimo pod svojom kontrolom razuma.

Naš razum je ograničen i jednostavno Božja otajstva ne možemo mi iscrpiti svojim razumom, možemo ih do neke mjere razumjeti, ali ne možemo ih iscrpiti. Ne možemo ih potpuno razumjeti i zato je potrebno da čovjek u svome pristupu životu, u svom pristupu svijetu, svome pristupu Bogu sačuva poniznost razuma da reče: evo.

“Moj razum je ograničen. Bože, daj mi da ono što ne mogu spoznat, da mogu prihvatiti kao sveti Josip u vjeri. Vjera nije protiv razuma, vjera nadograđuje razum.  

Gospa na brigu 1945. (III.dio)

 DON JOSIP MUŽIĆ

Nadnaravna očitovanja su se nastavila. Neposredno nakon spaljivanja tijelesa širokobrijeških mučenika narod je primijetio da "miriše meso fratarsko". Miris se osjećao, kako svjedoče očevici, više dana i bio praćen dimom. "Peti dan dim je bio poseban, bijeli kao snijeg, kao vuna. I oko 9 sati otprilike izlazio je iz bunkera na malu rupicu pa se gori sve širilo i išlo u krug. Kad je to došlo gori, meni se učinilo blizu neba, to se raširilo kao... livak. I to je nestalo. Recimo, gori se širilo, širilo ko livak. Ovako je bilo bijelo. I najedanput se rastavi od bunkera. Rastavi se dim i ode, ode, ode... I mi smo gledali. I onda smo samo rekli ovako: Odoše u nebo." Miris mrtvih tijela poznata je pojava po kojoj Bog potvrđuje svetost dotičnih osoba. Dim je neuobičajeni fenomen, ali u ovom slučaju jasan znak nebeske proslave mučenika.

Čudesni znaci nad grobovima mučenika

"U toku tri mjeseca, dvaput tjedno, svake srijede i subote, kad je crkvu ponovno posvetio mostarski biskup dr. Petar Čule, mogli su se vidjeti ogromni plamenovi, što su izbijali ispred crkve." Drugi pak preciznije kažu: „Dolaze vijesti da se na grobovima mučenika već događaju čudesa. Zakleti svjedoci su potvrdili, da su nad skloništem u Širokom Brijegu vidjeli više puta stup svijetla, nad grobom spaljenih žrtava. Tada su se viđenja dogodila i u samoj širokobriješkoj crkvi i drugdje. Svjedoci govore o plamenovima odnosno vatri i o svjetlosti na grobovima.

Fra Mario Karamatić objašnjava za što se događaji sa svjetlom zbivaju uvijek u ista dva dana u tjednu. Na Širokom Brijegu uistinu čuda se događaju i to svake srijede i subote stup svjetla do neba. U srijedu fratri sprženi u bunkeru, a u subotu i jest Marijin dan. Drugi kažu da se svaki prvi petak duže vremena iz bunkera vidjelo svjetlo. "Nije to upaljeno, ni smo mi to svjetlo upaljivali, to je s neba svjetlo. To je se punim ustima pričalo."

Plamenovi ili stupovi svjetla bili su znak budućega Božjeg suda kojemu neće nitko umaći, upozorenje zločincima da odustanu od svojih opakih nauma i da se obrate. Koliko ih je to shvatilo ozbiljno i vratilo se otačkoj vjeri ne znamo, ali sigurno nije bilo bez učinka. Ujedno, imajući na umu vrijeme i mjesto događanja, ovo je javna rehabilitacija franjevaca koji su pogubljeni kao zločinci, da su nevini i da je njihova žrtva Bogu ugodna. „Bog običaje odlikovati takove svoje junake i na zemlji. Neće nam biti teško vjerovati, ako čujemo, da ih zbilja i odlikuje nadnaravnim znakovima kao što je čudesni stup svjetla nad mjestom, gdje su izgorjeli za svetu vjeru ili iskazivanjem posebnih milosti onima, koji bi ih tražili po zagovoru ovih fratara."

Vjerni puk je bio svjestan da su širokobriješki franjevci posvjedočili svojom smrću ljubav prema Bogu i da sada Bog njih proslavlja čudesnim znamenjima. To je razlog zbog kojega su se ljudi vrlo brzo počeli okupljati oko mjesta gdje su bili zakopani zemni ostaci njihovih pastira.

Vidjevši veliki broj ljudi koji je pridolazio iz cijele okolice komunisti su mnoge uhitili i odveli u zatvor. Jedan dobronamjerni partizan je tada dao narodu savjet: "Sada samo vi recite da niste, da ne znate i gotovo, jer što se bude više govorilo, oni će više ubiti." Ljudi su to prihvatili i tako spašavali živote. No nastavili su se sve usrdnije utjecati njihovu zagovoru i bivali su uslišani. Vicepostulatura postupka mučeništva "Sluge Božjeg fra Andrije Topića i 49 braće", čuva svjedočanstva o duhovnim zvanjima, ozdravljenjima, riješenim bračnim problemima. osnaženju u životnim protivštinama, mir i olakšanje. 

Gospa na Brigu 1945. (II.)

O ovome se nije pričalo među partizanima kao ni o drugim neobjašnjivim fenomenima koja su doživjeli vjerojatno zbog srama i straha od negativnih posljedica. No zato puk nije šutio. „Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari."

Za Svijetlo riječi  - piše don Josip Mužić

M. B., ravnatelj tvornice Divna u Trpnju na Pelješcu, povjerio je jednoj svojoj djelatnici da su on i njegova Dalmatinska brigada kada su došli do širokobriješke crkve s nakanom da je sruše vidjeli iznad vrata crkve Gospu s djetešcem Isusom u naručju i svu u svjetlu. I oni su se tada bez riječi vratili", odnosno bez ikakva dogovora složno odustali od svoga nauma. Majka Božja svojom je pojavom zaštitila svoje svetište od uništenja.

Prvi susreti

O ovome se nije pričalo među partizanima kao ni o drugim neobjašnjivim fenomenima koja su doživjeli vjerojatno zbog srama i straha od negativnih posljedica. No zato puk nije šutio. „Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari. Naime, da su mnogi noću ili u zoru vidjeli kako oko crkve, samostana i perivojem Širokog Brijega hodi žena u bjelini. Partizani su u crkvi pravili pijanke i druge razvratnosti. Pili su iz crkvenog posuda i igrali svoje kolo. Ova ukazanja nisu ni ispred ni u crkvi nego u njezinoj okolini i vezuju se za mjesta stradanja franjevaca. Gospa je tako odala priznanje mučenicima, tješila preživjele i pozivala zločince na obraćenje. Vjernici su to primili srcu, a nevjernici nisu marili i nastavili su sa svojim svetogrđem i nemoralom.

„Bijela Gospa"

Okorjelost srdaca bezbožaca dovela je do treće faze ukazanja. Gospa se sada očituje izravno progoniteljima u samoj crkvi. Fra Mario Karamatić u pismu svome subratu navodi: „Kad su partizani došli prvi put u širokobriješku crkvu ukazalo se svijetlo na glavnom oltaru, a onda na sporednim. Zatim od velikog oltara pošla žena u bijelom odijelu prema partizanima. Svi su od straha popadali na zemlju. Dvojica su poludjeli." Prvo se u crkvi pojavilo neobjašnjivo svjetlo na svakom žrtveniku počevši od glavnoga. Kao da se tako obavilo svojevrsno očišćenje obeščašćenih oltara i dala svojevrsna najava ukazanja koje je slijedilo nakon toga. Nakon toga se na glavnom oltaru ukazała Gospa odjevena u bijelo, što je znak djevičanstva i čistoće, te se uputila prema bezbošcima dajući im i tako do znanja da je tu došla radi njih. Partizan očevidac dodaje da ih je dotična gospoda" jednostavno pogledala. Pričalo se da je tada i plakala. Tada su zločinci na neizravan način u susretu sa svetošću bili suočeni sa zlodjelima koja su učinili i shvatili da se oni nisu borili samo protiv ljudi nego protiv samoga Boga. Razumljivo je da je njihova reakcija bila ogroman strah zbog kojega su popadali po podu slično kao vojnici u Maslinskom vrtu kad im se Isus obratio. Dvoje od nazočnih su odmah na licu mjesta doživjeli živčani slom odnosno poludjeli kako potvrđuju i drugi izvori.

Što je slijedilo nakon toga nalazimo u drugim svjedočanstvima. „Za 10 minuta svi su se pokupili i pobjegli. Širokobriježani pripovijedaju da su jedne noći polovicom veljače svi pobjegli s Brijega i iz crkve niz Grabovinu u Široki Brijeg. Puni straha i bez daha pričali su o ženi u bijelom koju su odjednom vidjeli na oltaru." Ukazanje se dakle zbilo po noći kada su se partizani zabavljali" u crkvi. Don G. Masucci, izaslanik Svete Stolice za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, bilježi 26. lipnja 1945.: „Jednog dana, za vrijeme plesa, opažen je ogroman vatren stup, što se dizao u visinu, dok se na oltaru pojavila najkrasnija gospoda, obučena u bijelo, gledajući žalosno. Dva plesača su poludila od straha." Marijan Mikac, hrvatski književnik i filmski djelatnik, 1954. o tome je napisao i novelu Bijela Gospa gdje donosi iste podatke koje je najvjerojatnije preuzeo od Masuccija." Ove podatke potvrđuje i proširuje fra 

Dominik Mandić koji u pismu Mikacu 28. srpnja 1954. navodi da su partizani u strahovitoj panici bježali iz crkve ne radi požara nego radi Gospina viđenja, kako su partizani to i pričali kasnije" te su tada „dva, pa i više njih poludila od straha." Narod je pričao i da je jedan od sudionika tada umro."

Bezbošci ovo nadnaravno iskustvo koje su doživjeli nisu mogli pomiriti sa svojom nevjerom. Dogodilo im se slično kao babilonskom kralju Baltazaru dok je na razuzdanoj gozbi obijesno pio iz posuđa otetoga iz Jeruzalemskog hrama želeći se tako narugati Jahvi (Dn 5,1-4). Upravo tada je vidio, skupa sa svojim uzvanicima, kako ljudska ruka na zidu is pisuje riječi koje prorokuju njegovo skoro tragično skončanje koje se zbilo te iste noči (Dn 5,25-30). Moćni i bahati kralj koji se usudio izazivati Boga tada se ispunio strahom do te mjere da problijedje, misli ga uznemiriše, zglobovi njegovih kukova popustiše i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo" (Dn 5,6). Nešto slično se dogodilo i partizanima koji mjesto da se obraduju kad su se susreli s Gospom svjesni svojih zločina, prestravili su se i bezglavo pobjegli. Sjećanje na vjeru od koje su se odmetnuli davalo im je dostatno razumijevanje doživljenoga i probudilo im savjest. Neki do njih su toliko bili potreseni da su poludjeli. Nisu se mogli nositi sa svojom krivicom jer nisu imali dovoljno poniznosti da se raskajana srca uteknu Božjem milosrđu. Nakon toga partizanima nije više padalo na pamet da dalje obeščašćuju baziliku. Sve se to događalo u danima neposredno nakon pada Širokog Brijega, odmah nakon počinjenih zločina."

Gospa na Brigu 1945. (I.)

Kulturocid se odvijao u dvije faze: prva je bila odmah 1945. nakon pada Širokog Brijega, a druga početkom 1947. Uništavanje je išlo dotle da su neprijatelji zaslijepljeni mržnjom otukli i kameni natpis nad samostanskim ulazom koji je bio spomen na utemeljenje 1846. godine.

Stradanja Širokog Brijega za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća prilično su poznata zahvaljujući zauzetosti hercegovačkih franjevaca koji ih istražuju i drže budan spomen na svom subraću mučenika. Manje je poznato ili bolje reći praktički nepoznato koje su svetogrđa partizani činili u crkvi odmah po osvajanju Širokog Brijega. U isto vrijeme nakon prisilne šutnje zaborav je također prekrio sjećanja na ukazanja Gospe u istoj crkvi koja je odigrala ključnu ulogu u prestanku svetogrđa i obnovi bogoslužja.

Želja nam je da ovaj tekst, podijeljen u dva nastavka, doprinese osvjetljavanju ovoga dijela naše mučeničke baštine kako bismo osim naravnih događanja imali pred očima i onu nadnaravnu. Količina i okrutnost komunističke mržnje na vjeru, iskazana u Širokom Brijegu, ne može se objasniti samo ljudski i iza nje se nazire jasno djelovanje samoga đavla. S druge strane, bez Božje pomoći očito je da se, na ovom mjestu natopljenom krvlju i suzama nevinih žrtava, vjerski život ne bi održao i obnovio.

Napadi na baziliku

Bitan dio plana partizanskoga osvajanja Širokog Brijega bili su franjevci, njihove zgrade i crkva. U brigadnoj odluci precizirano je da će artiljerija u početku napada tući samostan u Širokom Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanske postrojbe. Iz navedene zapovijedi jasno je da je glavni cilj napada bio franjevački samostan i njegove zgrade, a zadatak likvidacije samostana dobio je bataljun 11. brigade.

Imajući u vidu da su težišne otporne točke bile Suškov i Burića brig, onda je jasno da samostan i crkva nikako nisu mogli biti legitimni vojni ciljevi, nego je riječ o klasičnom političkom cilju. Potvrdu daje i partizan dr. Savin, zapovjednik jednoga haubičkog bataljuna koji je bio smješten u Šarića Dubravi: „Od položaja nismo ništa mogli vidjeti. Dobili smo krive elemente za gađanje. Pucali smo puno. Čudili smo se u što to pucamo toliko, a da se ne obara. Nismo znali točan cilj. Kad sam došao – pričao mi je – vidio sam da smo pucali u crkvu.“

Fra Mirko Ćosić je, prema oštećenima, nabrojio 304 topovska pogotka koji su oštetili pročelja crkve. Britanska zračna podrška partizanima i jedan od zrakoplova, koji su dolazili iz Italije, bili su s talijanskim posadom. Pogodio je i srušio južni toranj zvonika crkve ujutro 7. II. 1945. Samostan je u dva dana bio izravno pogođen 296 puta. Umjetnički vitraji na crkvi, postavljeni početkom dvadesetoga stoljeća, tom su prigodom također bili oštećeni.

Po dolasku partizana sve franjevačke zgrade bile su opuštene, bogata knjižnica i svi dokumenti spaljeni, a pljačkanje je trajalo sve do proljeća 1947. Samo je knjižnica brojila više od 80 000 naslova. 

Kulturocid se odvijao u dvije faze: prva je bila odmah 1945. nakon pada Širokog Brijega, a druga početkom 1947. kada su spalili sve što je preostalo. Uništavanje je išlo dotle da su neprijatelji zaslijepljeni mržnjom otukli i kameni natpis nad samostanskim ulazom koji je bio spomen na utemeljenje 1846. godine.

Godine 1953. čak preminuli komunistički funkcionari nisu mogli odoljeti da se vrijedne kamene ploče ne ugrade u privatne objekte, a tek nakon pada komunizma iste su vraćene natrag u 21. stoljeće.

Zanimljivo je spomenuti i sudbinu velikog oltara od talijanskog kamenoklesara Didaka 1935. godine. On je bio naručen za crkvu u Zagrebu, ali su nakon prijetnje rezervacije izrađivača ipak odlučili oltar prebaciti u Široki Brijeg. Kada su Talijani pobjegli u prvom svjetskom ratu, oltar je ostao nedovršen. Fra Didak je potom uspio uvjeriti kiparu i klesaru da se oltar prenese u Široki Brijeg. Nakon rata oltar je bio postavljen u baziliku, ali partizani nisu imali milosti ni prema njemu. Razbili su ga u sitne dijelove i time počinili novo svetogrđe.

Svetogrđa

Partizani su odmah po dolasku pristupili pljački, što potvrđuju svjedoci: "Vidio sam kamione koji su se vraćali u NOB-e tovarili suhomesnate proizvode. Sve se to stavljalo u kola: krevete, stolovi, sve je tako pljačkano."

Mudraci i Herod - BOŽJI ZNAKOVI U SVIJETU KOJI UBIJA DJECU

POBJEDA NAD ISKUŠENJIMA (Traženje raja na zemlji...)

 Evo Isus naviješta svoju muku u više navrata u više puta i svaki put se učenici povlače zatvaraju u sebe jer jednostavno ne žele čuti tu riječ. 

Oni su pošli za Isusom, ostavili sve, ali su onda stvorili jednu svoju zamisao kako će dalje izgledati njihov život. Kad Ivan i Jakov angažiraju svoju majku da intervenira kod Isusa po rodbinskoj liniji i da oni dobiju dva glavna mjesta u njegovu budućem kraljevstvu onda vidimo da oni očekuju da će Isus jednostavno osnovati jedno novo zemaljsko kraljevstvo da će postati jedan moćnik svjetovni i da će im to biti od koristi, materijalne, društvene i svake druge. 

A da će Isus završit na križu to im nije ni na kraju pameti. Jer ako on završi na križu šta će biti s njima. Nisu oni krenuli za njim zato da odu na križ. Oni su krenuli za njim jer su povjerovali, ali tu toj vjeri ima još puno onoga ljudskoga, sebičnoga. T o se treba pročistiti. Nakon uskrsnuća, o silasku Duha Svetoga oni bivaju osposobljeni da mogu svjedočiti do krvi i da mogu svjedočiti svojim životom, da mogu život položiti za Krista, da nisu vezani grčeviti za ovaj zemaljski život, da su ga spremni žrtvovati. To je ono u što upadamo svi mi. Svi mi znamo da ako idemo za Isusom da će nam se to isplatit – Isus kaže: „ dobit nećete samo život vječni nego stostruko već ovdje na zemlji.. „ ali bi onda htjeli ovdje na zemlji napraviti jedan mali raj tako da nam križ mimoiđe da bude samo dobro, da nam se dogodi samo ono što je dobro, ali i križ je dobar. 

Križ je muka ali po križu dobiva otkupljenje duša, spasenje duša. Vidimo se u odgoju djece, žrtvujete se, date im sve što im treba, materijalno, školovanje, pažnju, vrijeme, potrošite život u tome i onda na kraju oni budu nesretni. Zašto su nesretni? Nisu Boga našli. Sigurno možemo reći da smo svi tu nešto propustili jer je takvo okruženje trebalo učiniti puno više nego prije. Ali, tu se događa da nam osim što ljudski možemo učiniti da nam treba više žrtava, da se treba žrtvovati za tu djecu, činiti pokoru. Ako želimo da spase dušu. Ne ide drugim putem. Molit i činit pokoru. I kad oni postanu punoljetni onda vidimo da nam nije drugo preostalo. Moramo se boriti na taj način. Ali to su najmoćnija oružja . 

I svi na kraju moramo umrit. Ovako ili onako. Prije ili kasnije. I evo, da tu mogućnost smrti tu sigurnost gledamo na taj način da će to biti popraćeno patnjama da to jednostavno moramo iskoristiti za dobro, da to budu otkupiteljske patnje, to je ono za što je potrebno da u svakom trenutku budemo spremni za vječni dom. Možemo iskoristiti i one bolne trenutke života i preobraziti i iskoristiti na dobro. Posebno taj pokornički život u našem životu danas je manji. 

TIŠINA koja PRIBLIŽAVA BOGU - Šutnja sv. Josipa (Don Josip Mužić)

• SABRANOST - možemo postići vanjsku sabranost (ugasiti smetnje...) biti izvana u šutnji, ali zašutjeti U SEBI - to je malo teže...
• Korist šutnje na duhovnim vježbama... Čovjek se ne može odjednom prebaciti na šutnju...
• Jedna od kura za rak: autofagija - gladovanje a da se naudi organizmu 40 dana - troši zalihe

ALI kad se vraća na hranu ne smije odjednom prijeći na redovitu hranu - inače ga to može ubiti... (neki ljudi koji su se vratili s robije gdje su bili izgladnjivani - jeli nekontrolirano pa stradali od toga; slučaj dječaka koji je gladovao, seljaci upozoreni da mu ne daju da se najede - dijete umrlo istog dana)

• Napraviti prijelaz...
• SABRANOST nije nešto što padne s neba - treba se za to izabrati
• Gospa je hranila u svom srcu ... to nije jedna praznina nego je zabavljena velikim djelima u njenom životu.. preko toga razgovara s Bogom....
• Svatko od nas može se baviti tim ili medijima: što je danas bilo u vijestima
• Osloboditi nutarnji prostor za dobre stvari - birati informacije: ići ciljano na određene portale...
• Internet ti pojede vrijeme koje bi iskoristio za puno dobrih stvari

kad čovjek vidi da je uzalud potrošio vrijeme proradi lijenost, tromost, i čini nam loše

• ČIME MI SEBE HRANIMO... Čime hranimo dušu
• Što se može na društvenim mrežama učiniti - Koje dobro mogu učiniti a koliko vremena potrošim (iz osobnog iskustva - zatvorio facebook zbog gubitka vremena - Kad čovjek vidi i odmjeri je li više dobiti ili gubitka
• Josi i Marija bili su koncentrirani na odnos s Isusom i međusobni odnos, radili obične poslove;

Nutarnji život je bio ispunjen.

• Naši ljudi su bili zemljoradnici i ljudi su odlazili na polja i radili teže poslove , krčili, a iako su teški poslovi - čula se pjesma s polja

Tko danas ide na posao i pjeva?

• Prava tajna svete obitelji je da su živjeli međusobnu ljubav i to je maksimum... mali raj na zemlji: međusobna ljubav i ljubav prema Bogu i ničemu dopustiti da nam to oduzme
• Crkveni oci su hvalili šutnju sv. Josipa...
• U životu svete obitelji - ..

. Šutnja je nosivi stup duhovnog života

I MEĐU NAMA SU ŽIVJELI NEPOZNATI SVECI Razmatranje 2) Rođenje Isusovo - Don Josip Mužić

Toliko puta smo se susreli s tim otajstvom. Nekako smo navikli i vezuju nas uspomene iz djetinjstva: jaslice, bor i slično. Ali evo često nam dubina tog otajstva prolazi mimo nas , da nas zaobilazi. Jer, ovako kako današnji svijet mijenja kršćanske sadržaje u poganske tako se događa i sa Isusovim rođenjem. Tko se više za Božić sjeća da slavimo Isusovo rođenje?  Više se ne govori sretan Božić nego se kaže: Sretni blagdani! 

Vidimo kako su nam jednostavno ukrasili Božić. Čovjek se treba drugačije organizirati, da se vrati na ono izvorno. Na ono pravo. Maknut se od ove karikature koju nudi svijet i pokušati pronaći ono pravo, pronaći Boga.

I to je na neki način ono s čim su se susreli Marija i Josip. 

Oni su došli u Betlehem da se podlože popisu stanovništva, da ispune zakon, došli su s uvjerenjem da će naći smještaj, da će biti primljeni.  Josip je rođenjem otud, ima rođake, ima poznate, i kako vidimo - to se nije ostvarilo , to je izjalovilo. Josip obija pragove vrata i nitko ga ne prima , posebno kad znaju da je Marija trudna. Imaju opravdanje: to je malo mjesto, došlo je puno ljudi odjednom, svi moraju doći u rodno mjesto, tu se popisati, i onda objektivno nemaju mjesta, a primiti trudnu ženu znači dodatnu skrb i više prostora za intimu i sl, i oni jednostavno na kraju se nalaze prisiljeni da odu daleko od naselja , da odu tamo gdje se sklanjaju pastiri i da se porodi tu, gdje se čuvaju životinje. 

Dakle, Isus se na neki način Isus se rađa kao izopćenik iz ovog društva. No, to nije umanjilo radost Božića, radost Kristova rođenja. Nama bi to trebao biti putokaz, da pokažemo da vidimo da se Isusa može pronaći izvan ovoga što nudi ovaj svijet i da je potrebno uložiti malo truda, malo odricanja.

Zadnjih godina organiziram hodočašće pred Božić, vikendom sa subote na nedjelju u Vodicama, gdje je na Okitu bilo Božje čudo . Tu se točno u ponoć svake tri godine događalo da stablo klena prolistalo i procvjetalo točno u ponoć, sa 24.-og na 25.-i prosinca. točno kad se Isus rodio. 

To je jedinstvena stvar, koliko je meni poznato, da na svijetu da je Bog tu proslavio rođendan svoga Sina.  To je trajalo sve tamo do početka 50.-ih godina kad su komunisti sasijekli stablo jer im se jednostavno smetalo, okupljalo je ljude, podržavalo je vjeru , i to je jednostavno trebalo uništiti. A to je trajalo nekih 40 - 50 godina. I to je ljude utvrđivalo u vjeri . 

Jedno Božićno otajstvo koje je bilo duboko proživljeno . Kako? 

Oni bi svake godine, kad bi znali da će se događati čudo, prošao bi bubnjar kroz selo, oko tri-četiri sata, okupio ljude i onda su oni išli u procesiji na brdo. Možda sat vremena hoda. I onda bi čekali ponoć. Proveli bi u molitvi sve ostalo vrijeme. 

Kad bi se dogodilo čudo onda bi zahvalili u molitvi, radovali se, otkinuli jednu grančicu, sa cvijetom i lišćem, odnijeli je u crkvu i bila bi jutarnja misa u 4 sata i tada bi grančicu odložili na oltar, slavili bi svetu misu, i onda bi išli svojim kućama i tako su dočekali Božić. 

Od 16 do 24 sata to je 8 sati bilo je u molitvenom ozračju, i još plus 4 sata do mise + misa , znači još 5-6 sati. Znači oni su to provodili više od 13 sati u molitvenom ozračju.  (!) To je bio stvarni doček Božića. 

Idemo na to hodočašće, iz Splita. Krenemo u 6 (18h), molimo u autobusu, idemo tamo istim putem u procesiji, u 11 h (23h) bude misa, u ponoć završi, i onda se vratimo kući i to je na neki način kako čovjek može pobjeći iz ovog poganskog dočekivanja Božića, izolirati se iu sabranosti, molitvi okusiti stvarno otajstvo Božića. I svatko se može na taj način organizirati. Da jednostavno ne dopusti da nam taj blagdan promakne . Ono što je važno je da to vrijeme bude jedno vrijeme za obitelj i jedno vrijeme za Boga. 

Da se obnovi ljubav prema novorođenom Isusu koji je pokazao da je svojim rođenjem i svojim biranjem proveo d evedeset posto svoga života unutar jedne obitelji - pokazao je da je obitelj put svetosti za ogromnu većinu kršćana . 

Znači, malo je onih koji su pozvani na duhovni poziv. Većina je pozvana na obiteljski poziv. Tu većina mora postići svetost. Pozvani su da postignu svetost preko naravne, međusobne ljubavi, naravne ljubavi prema djeci – i da žive zajedno s Bogom. To onda dovede ljude do svetosti. Kao što vidimo – roditelji svetaca – roditelji male Terezije su službeno proglašeni svetima. Oni su prenijeli tu ljubav prema Bogu na svoju djecu. Roditelji Katarine Sijenske nisu proglašeni svetima. Katarina Sijenska bila je 25.o dijete. U oskudici toga vremena iu siromaštvu i imati 25 djece - što je to njegova svetost?  Podignuti ih da budu dobri ljudi, dobri kršćani. Postupci za proglašenje svetih su skupi. Računa se da ne to oko pola milijuna eura. Nekoga morate platiti ako ćete 4-5 godina prikupljati dokumente , sastaviti jednu knjigu koja se zove pozicija – dakle, gdje se sve sabire na jednom mjestu gdje se na temelju toga može pokrenuti postupak za nečije proglašenje blaženim ili svetim. Redovničke zajednice, biskupije i sl. imaju novaca za proglasit nekog svećenika, časnu sestru svetim. Ali obitelji nemaju novaca za pokrenut postupak za proglašenje nekog svetim. 

Da moja baka ili tvoja baka bude proglašena svetom – tko će nam dati novac za to?

 I onda to prolazi mimo radara. To je ona stvarna prisutnost, stvarni trag svetosti, koji, kad malo bolje začeprkamo, tu je, nije nestao, oni su ostavili trag. To je već u Starom zavjetu - Bog kaže da kažnjava do trećeg naraštaja, ali blagoslivlje do 1000 naraštaja. I svojim grijehom, zlom koje činimo do trećeg naraštaja se osjete posljedice, a ako činimo dobro Bog zna da je dobro skučeno, da je pritisnuto sa svih strana i onda ga blagoslivlja tisuću puta, da svojom milošću i pojačanom toga dobra istinito zlo. Mi baštinimo baštinu naših koji su prolazili puno toga, koji su bili mučeni , koji su stradavali za vjeru, koji su se patili, i mi smo baštinici toga i zahvaljujući tome smo sačuvali vjeru. 

Zato, treba i poznavati svoju obitelj. 

Kad sam kod jednog karmelićanina koji je proučavao vjerske običaje u Bosni i Hercegovini , napisao je o tome rad, on kaže kad je došao u Olovo, koje je bilo na Balkanu naše najveće Gospino svetište , i sad više tu nema katolika, on kaže da mu je jedna žena rekla kako je ona trebala izgubiti dijete u trudnoći i zavjetovala se da će dijete dati Bogu ako se rodi zdravo. Dijete se rodilo zdravo, p ostalo fratar, međutim nikad nije čulo od majke da je plod čudesnog zagovora Gospinog. I ovaj karmelićanin kad je to čuo od nje pitao je sina. On kaže da nikad nije čuo za to.

Mi se na neki način ustručavamo govoriti o onim čudesnim stvarima koje je Bog učinio u našem životu i što je činio u našim obiteljima. Tu se Bog proslavio , ostavio trag koji može biti nadahnuće i inspiracija kasnije u životu.

 „Marija porodi sina, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu… 

„Nije tu bilo ništa posebno. Znamo da su okolnosti Isusova rođenja u krajnjoj oskudici, napuštenosti, ali i ovo što se spominje Prvorođenca  - to ne znači da je imala djece nakon Isusa. Spomen imamo u Svetom Pismu i drugdje da se spominje Prvorođenca, npr. na nadgrobnoj ploči piše kako je žena rodila sina prvorođenca i umrla. Prvorođenac je bio onaj koji je bio nositelj loze … 

" povi ga"

- Imamo milost da u svojoj Domovini čuvamo povoje Isusove povila Isusa. Čuvaju se u riznici Dubrovačke katedrale. Tu se čuvaju Isusovi povoji. Jedan manji dio bio je darovan crkvi svete Marije Velike u Rimu jer je papa tamo svojedobno dao da se tamo rekonstruira špilja u kojoj je Isus bio rođen, tu su preneseni ostaci jaslica, i tu se čuvaju ti povoji tj. dio koji je darovao dubrovački biskup. Zanimljivo da je sveta Marija Velika napravljena da bude svetište jer se tada više nije moglo ići u Svetu zemlju, da bude svetište Isusova rođenja, da bude kao drugi Betlehem u Rimu, a bazilika koja se nalazi niže, svetog Križa Jeruzalemskog kojeg je podigla sveta Jelena koja je (po predaji) bila sa Škripom, na Braču, majka Konstantinova, radi kojega se on obratio i postao kršćanin. Podignuto je da bude svetište Golgote, Isusove muke. I evo, sveti Jeronim koji je posebno bio zaslužan za obnovu štovanja Isusova djetinjstva, on je proveo zadnje 34 godine u Betlehemu , blizu špilje Isusova rođenja i onda je njegovo tijelo bilo preneseno i sahranjeno opet u baziliku svete Marije velike. Blaženi kardinal Stepinac je svoju prvu mladu misu rekao baš u bazilici svete Marije Velike, ne samo iz pobožnosti prema Gospi, ne samo jer je bio pobožan prema Gospi nego i prema Isusovu djetinjstvu, i htio je na taj način počastiti to otajstvo. (.....................)