Najopsežniji odlomak o braku u cijeloj Bibliji nalazimo kod Pavla kada piše Efežanima (Ef 5,21-33). Ovdje se objavljuje Božji naum za supružnike i zato ga treba pravo razumjeti kako bi ga se moglo dobro živjeti. Zaustavit ćemo se samo na prvom retku: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! (Ef 5,21). Ovo je opće načelo koje bi trebalo rukovoditi svim odnosima među kršćanima, a posebno vrijedi za obiteljski život. Obično se preskače i previđa jer kao da ne odgovara nikome budući da je toliko drukčije od logike kojom se svijet rukovodi. Podložnost se doživljava kao nužno zlo koje ako se već ne može izbjeći u društvenom životu i poslu, svakako treba izbjeći u privatnom životu.Božji poziv
Obitelj je najprirodnije i najbolje mjesto za volju Božju koja traži i podložnost kao sastavni dio puta svetosti. Zato je obitelj temeljni i najrašireniji Božji poziv za ogromnu većinu vjernika u kojem trebaju pronaći svoje ostvarenje i postići vječno spasenje. To mora biti prioritet čemu je sve drugo podređeno: i posao i studij i karijera i mjesto stanovanja... Danas su pak stvari izokrenute pa se nametnulo uvjerenje da je život u svijetu izvan obitelji jedino ostvarenje te da svatko treba misliti samo na sebe. U takvom naopakom shvaćanju obitelj je tek privremeni dodatak, ostatak prošlosti i nepotreban teret koji treba zaobilaziti. U konačnici, posao je najvažniji i sebi podređuje sve ostalo.
Za privatni život potrošačko društvo umjesto obitelji nudi nadomjestak u takozvanoj zabavi čiji je sastavni dio i brzo mijenjanje veza. U skladu s time odgaja se ljude da budu podijeljene osobe. S jedne strane savjesni radnici koji se na poslu rukovode razumom i voljom, a u privatnom životu da budu nezrele pubertetlije koje se povode samo za osjećajima. Takve osobe, kojih je nažalost sve više, ako se uopće odluče na brak, ne shvaćaju i ne prihvaćaju svoju ulogu u obitelji, ne preuzimaju odgovornost, ne uspijevaju nadići svoju sebičnost i darivati se drugima.
Služenje
Podložnost je stanje onoga koji se nalazi pod nečijom vlasti, podčinjava mu se. Priznaje mu vlast i dragovoljno se njoj podvrgava iz uvjerenja bez ikakve prisile. Kao svjesni i slobodni izbor u skladu je s dostojanstvom čovjeka i bitno je različita od pokornosti roba kojemu je njegovo stanje silom nametnuto. Svi smo nekom podređeni bilo da se radi o vlastima, nadređenima ili starijima u obitelji. No podložnost je više od toga jer prihvaća podređenost i pretvara je u krepost poslušnosti Bogu čija se volja očituje u legitimnim traženjima ljudskih autoriteta. Podložnost ne znači slagati se u svemu s drugim niti odreći se korištenja svoga razuma. Ne znači ne pokušati savjetovati ili utjecati na drugoga ili živjeti i djelovati u strahu. Podložnost nije ni stavljanje volje drugoga ispred volje Božje.
Pravu podložnost Isus pokazuje svojim primjerom i naukom. Apostolima koji i pred navještajima muke ostaju usredotočeni na to tko će među njima biti prvi Isus kaže: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji, i svima poslužitelj!" (Mk 9,30). Daje im praktičnu pouku za nasljedovanje kada im pere noge na posljednjoj večeri što je bio jedan od najnižih poslova koji su činili sluge i robovi (Iv 13,12-17). A uz to im ostavlja uzor trideset godina svoga skrovita života u kojima je bio podložan Josipu i Mariji (Lk 2,51).
Sukladno Kristovu nauku vjernici se ne trebaju natjecati tko će imati bolji položaj, nego tko će bolje služiti iz ljuba vi prema Bogu i bližnjemu. Kad bismo tako činili, većina naših problema u međuljudskim odnosima bi nestala. Doista, glavni čimbenik remećenja odnosa je povrijeđena taština jer osoba doživljava da je bila umanjena u važnosti i tako ponižena. Varijanta na istu temu je zavist, ako je drugi u nečemu bolji, i ljubomora na tuđe dobro. Velika moć kreposne podložnosti ogleda se u činjenici da je ona bila jedan od čimbenika kojim je kršćanstvo uspjelo ukinuti robovlasništvo.
Uzajamnost
Uzajamna podložnost izgleda proturječno i neostvarivo jer je obično jedan u većoj poziciji od drugoga sukladno naravnom hijerarhijskom poretku. Ovakva podložnost ukazuje na jednako dostojanstvo muža i žene u braku koje se nadovezuje na ono Pavlovo: „Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3,28). U Kristu se ukida bilo kakva nejednakost i diskriminacija: nacionalna, klásna i spolna. Vjera ne smije biti izli- ka za omalovažavanje žena a uzvisivanje muškaraca ili obrnuto.
Jednako tako uzajamna podložnost ukazuje na potrebu uvažavanja komplementarnosti muža i žene koji u braku imaju različite uloge, sposobnosti i područja djelovanja. Bit odnosno glavna poruka je ista za oboje da se podlože jedno drugome, odnosno da umru sebi što se posebno primjenjuje u odupiranju želji da sve kontroliramo i budemo glavni. Najbolje ostvarenje toga imamo u Svetoj obitelji u kojoj se isprepliće skladno međusobna podložnost Isusa, i Josipa.
Podložiti se znači biti svjestan svojih sposobnosti, darova i s njima povezanom moći te izabrati ne zloupotrebljavati ih i koristiti ih dobro. Veću tjelesnu snagu muškarac neće koristiti da nadjača svoju ženu, nego da je štiti i pomaže joj. Bolje razumijevanje međuljudskih odnosa žena neće koristiti za manipulaciju mužem, već da ga osnaži i pomogne mu da bude što bolji u vođenju obitelji, služenju u svijetu i Crkvi. Međusobno služenje ispunjava radošću jer proizlazi i izgrađuje ljubav.
Uspjeh
Svijet umjesto podložnosti nudi uspjeh koji se predstavlja kao potvrđivanje sebe, a u stvari se svodi na uzdizanje iznad drugih. U tome je uključeno podređivanje drugih sebi jer što mi više ljudi služi to bolje. Tako se završava opet u neizravnom opetovanju pobunjeničkoga usklika palog anđela: neću služiti!
Prava istina je da se tada više ne služi Bogu, ali se služi svijetu koji je daleko zahtjevniji i nudi samo kratkotrajna i prividna zadovoljstva. Svjetovni se uspjeh svodi na izrabljujući i iscrpljujući rad motiviran strahom za egzistenciju i egoizmom koji se hrani častima, slavom, novcem i užitkom. Kršćanski uspjeh se pak sastoji u požrtvovnom i spokojnom služenju bližnjemu, prvenstveno u obitelji, motiviranom ljubavlju i altruizmom koji se očituje u nesebičnosti i traženju tuđe sreće.
Duhovni napredak na koji nas Bog zove je neusporedivo važniji od materijalnoga u kojem se zgrće „blago na zemlji" jer donosi „život u izobilju" (Iv 10,10) i nadasve njime se zgrće „sebi blago na nebu" (Mt 6,19-20). Preko življenja kreposti, među kojima je podložnost jedna od najkorisnijih, čovjek surađuje s milošću u svom duhovnom rastu. Tako je upravo Isusova podložnost Josipu i Mariju bila jedan od važnih čimbenika koji je pogodovao njegovu ljudskom napredovanju „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 51-52).
U strahu Kristovu
Na koncu od kršćana se traži da njihova uzajamna podložnost ne bude bilo kakva, nego da se vrši u strahu Kristovu. Kako je uopće spojiv strah s Kristom koji je ljubav? Sjetimo se da je on Bog kojemu pripada najveće poštovanje moguće i zato je strah Božji dobar jer nas čuva, ako zakaže ljubav, da vrijeđamo Boga grijehom. Kristu je uz to pri- držan i sud nad svakim čovjekom nakon smrti i nad cijelim čovječanstvom na kraju svijeta.
Ne može se živjeti kršćanski brak bilo kako, nego kao otajstvo prema kojemu se ophodimo kao sa svetim što on i jest jer je sakrament. Zato tu dolazi do izražaja i strahopoštovanje koje čuva od banaliziranja i grijeha te štiti i promiče ljubav.
Bogobojaznost osim na sveti način življenja međusobnih odnosa ukazuje i na važnost motiva da se ne svede samo na supružničku ljubav, nego da bude radi Krista kako bi se nadnaravna ljubav nadograđivala na naravnu. Bitno je također da podložnost u strahu Kristovu upućuje na potrebu da se, preko duhovnoga života, uzajamni odnosi razvijaju po Kristu, odnosno da se aktivno računa na njegovu pomoć koja osposobljava za međusobnu savršenu ljubav. |
.png)
