Ispravan odnos prema papi

Živimo u uzbudljivim vremenima koja od nas traže stalno zauzimanje stavova pred novim izazovima. Mediji to olakšavaju, ali i otežavaju jer se većina ljudi jednostavno prepusti vladajućoj struji, a da se uopće ne trudi osobno prosuditi.

Ako u nekim stvarima to može proći – kao što je prognoza vremena ili prometa – u nekim životnim pitanjima ne može je dogodi da odgovornost za svoj svjetonazor delegiramo malom broju moćnika koji su vlasnici tih istih medija.

Mi im onda dopuštamo da oni određuju ne samo naše razmišljanje nego i naše odluke, odnosno izručujemo im svoj život u ruke. TO pasivno povinjavanje stvorilo je jedan pasivni konformizam, koji se održava i na vjernike koji su dio ovoga svijeta, a svjetovnu logiku preslikavaju na vjeru.

Konkretno, sve što dolazi od pape, a pogotovo ako je prihvaćeno i preporučeno od svjetovnih medija prihvaća se bez uključivanja vlastitog rasuđivanja pravdajući taj izostanak POSLUŠNOŠĆU, a neki i slijepo. No pri tome se zaboravlja da se od nas ne očekuje poslušnost neživih automata, robota ili životinjska poslušnost, koja nema razuma – nego ljudska koja uključuje razum i slobodnu volju po kojima smo drugačiji od drugih živih bića na zemlji.

Pred Bogom smo mi odgovorni za sebe i ne možemo tu odgovornost prebaciti na nikoga. Zato je izuzetno važno da katolici imaju ispravno izgrađen stav prema papi kako bi se znali suprotstaviti manipulacijama i prikladno se postaviti, pogotovo u prijepornim situacijama kojih ima sve više.

Prvo, treba razlikovati djelovanje.

NAMJESNIK KRISTOV

Papa je Rimski biskup i nasljednik svetog Petra kojeg je Isus učinio stijenom svoje Crkve, predao mu ključeve i postavio ga Pastirom svoga stada, kako kaže Katekizam. Kao takav „ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti“ Zato mu pripada poštivanje, ljubav, od strane svih katolika. Slušajući njega u onome što ima pravo tražiti od vjernika sluša se samog Krista koji ga je postavio na čelo svoje Crkve. No, njegova vlast ima i svoja ograničenja.

ON JE, NAIME NAMJESNIK KRISTOV, A NE VLASNIK CRKVE I KRISTU ĆE KAO TAKAV POLAGATI RAČUN ZA OBAVLJANJE SLUŽBE KOJU OBNAŠA.

Svi, jasno imamo svoju odgovornost za koju ćemo polagati račun, ali papa u Crkvi ima najveću odgovornost i zato će se od njega i najviše tražiti.

To ujedno znači i da poslušnost vjernika prema papi ima svoje granice. KATOLICI SU GA DUŽNI SLIJEDITI DOK JE VJERAN KRISTU, A AKO U NEČEM ODSTUPI OD ONOGA ŠTO TRAŽI KRIST, DUŽNI SU TO PREPOZNATI I NE SLIJEDITI GA U TOME.

Krist je Glava Crkve, kaže sveti Pavao. Krist kao Bog može postojati  i postojao je i bez Crkve međutim, za nas na zemlji, Krist je htio da se mi ne možemo spasiti ni bez Njega – Glave, ni bez Crkve – tijela.

Jedan od naslova pape je i „sluga slugu Božjih“ što ukazuje da njegova vlast mora biti u znaku služenja, a ne smije se nikad izroditi u tiraniju. ON kao i svi biskupi i prezbiteri posvećuje Crkvu ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada, kako kaže Petar u svojoj poslanici.

CRKVENI POGLAVAR

Osim što je Kristov namjesnik papa je i CRKVENI POGLAVAR. Katekizam kaže: „Božji zakon povjeren Crkvi vjernicima se naviješta kao put Života i Istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima, koje pročišćuju prosudbu te po milosti ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. (KKC 2037)

Očito je, dakle, Crkvi povjeren Božji zakon kako bi ga naviještala, a vjernici imaju pravo biti u njemu poučeni kako bi im to omogućilo snalaženje u svijetu i olakšalo spasenje. Crkvene odredbe, pa i kad su samo disciplinske naravi, ne mogu biti u protivnosti sa Božjim zakonom, nego su njegova izvedenica, vjernici su dužni obdržavati sa poučljivosti i u ljubavi.

Evo jedan primjer iz povijesti.

Papa Klement XIV, pod političkim pritiskom, i bez utemeljenih vjerskih i moralnih razloga, ukinuo je isusovački red koji je tada imao 23 000 članova. I oni su ga poslušali, jer iako su pobude bile loše to je spadalo na njegovu vlast i nije bilo grijeh. Nakon što su isusovačkog generalu Ricciu pročitali upitali su ga prihvaća li to, a on je odgovorio: „Što papa odredi mora svakome biti sveto. Njegove privole tu nipošto ne treba.“ Isusovcima bi zabranjeno obavljati bilo kakvu funkciju do daljnje naredbe. Odmah sutradan general Ricci biva odveden na engleski kolegij i tamo zatvoren. Osam dana nisu smjeli isusovci iz kuća dok im se ne naprave odjela svjetovnih svećenika. Biskupima crkvene države biva zabranjeno davati isusovcima dopuštenja za katehezu i druge crkvene funkcije. Tadašnji isusovci, ako su bili zaređeni za svećenike, mogli su prijeći u dijecezanski red ili u neki drugi red i tako obavljati svećeničku službu. No, oni isusovci, posebno stari i bolesni koji nisu uspjeli naći neko zaposlenje našli su se u nezavidnoj situaciji. Mnogi su doslovno umirali od gladi. Ivan Jager, isusovac koji piše o toj temi kaže: Nije moguće zamisliti koliku je štetu nanijela pasivnost 12 000 svećenika kojima nije manjkalo ni revnosti ni znanja. Koliku je štetu nanio katoličkom školstvu manjak od 15 000 učitelja koji su vodili preko 800 škola svih vrsta. A tek u misijama? Tu je zavladalo grozno rasulo i pustoš. U Aziji nije bilo nasljednika. Novicijati rastjerani, nisu više slali novih i svježih radnika. Na pitanje: „Kako je Gospodin dopustio toliku nepravdu i štetu?“ Ivan Jager kaže: „Gospodina Boga više slavi naše trpljenje nego sav naš rad. Krist je zapravo svojom mukom i smrću otkupio svijet. Družbi Isusovoj najveća je slava što smije biti dionicom imena nego i križa svojega kralja i vođe.“

 

Imamo i slučaj svetog Alfonsa Marije Liguorija:

Koji je već u poodmakloj dobi od 83 godine bio oklevetan od jednog svog redovnika. Papa ga je smijenio sa mjesta poglavara i istjerao ga iz družbe koju je on osnovao. Sveti starac je pred oltarom molio: „Papa ima pravo. Tako on hoće, tako hoće Bog. Pred smrt pape došao je u bilokaciji kod njegove samrtničke postelje i asistirao mu je u prijelazu u vječni život.

Ovo su primjeri prihvaćanja velikih žrtvi i nepravdi, ali koji ne uključuju nikakvo prihvaćanje grijeha.

Kad bi papa tražio od ovih istih DA SAGRIJEŠE PROTIV NEKIH OD DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ne bi ga poslušali – jer bi znali da je to PROTIV BOŽJE BOLJE I DA TO NITKO OD NJIH NE MOŽE TRAŽITI.

Jedan teolog piše: „Kao zakonodavac papa je vezan božanskim pravom koje mu nameće da koristi papinsku moć samo u svrhu izgradnje Crkve. Prema misli sv. Pavla u Korinćanima u drugoj poslanici: Gospodin nam je dao moć za vašu izgradnju, a ne za vašu propast.

DRŽAVNIK

Uza sve papa je i državnik iako jedne od najmanjih država na svijetu i kao takav ima političku službu i odgovornost. U tome može i mora donositi političke odluke u kojima vjernici mogu imati svoja drugačija mišljenja.

Papa Pavao VI je 9. ožujka 1971. primio u službeni državni posjet komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je izvršio genocid nad našim narodom i tom prigodom dao mu odlikovanje. To je politički čin koji se može razumjeti nastojanjem da se olakša život katolicima pod komunizmom u Jugoslaviji i drugdje, ali sa kojim se vjernici, a pogotovo žrtve komunizma, nisu dužni slagati. Štoviše, mogu biti i protiv. Drugi primjer je okončan proces za proglašenje svetim kardinala Stepinca, a papa ga ne proglašava svetim, iako samo to nedostaje - iz čisto političkih razloga, odnosno da se ne zamjeri Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja, kako znamo, ne podnosi Stepinca i koja sve Srbe u Jasenovcu proglašava mučenicima, pa i one koji nisu kršteni.

Treće, migranti su ne samo humanitarno nego i političko pitanje o kojemu stoga imamo pravo na svoje mišljenje koje može biti drugačije od papina bez ikakva osjećaja krivice.

 Sveta Katarina Sijenska je posebno voljela Svetog Oca i zvala ga Slatki Krist na zemlji. ali jednako tako ga je znala koriti, ispravljati i koriti posebno u njegovoj podložnosti francuskom kralju za vrijeme Avignonskog sužanjstva. I njenoj jakosti možemo zahvaliti to što se papa vratio u Rim i napustio Francusku.

ČOVJEK

Papa je i čovjek, a to kao da se zaboravlja. Aleksandar VI Borgia je papa poznat po nepotizmu te raskošnom i nemoralnom osobnom životu koji je bio na sablazan mnogima. Logično da su vjernici znali i tada i sada odvajati osobni život od službe, kao što to odvajaju i kod svojih svećenika.

Uostalom i Krist je na to upozorio kad je pozvao da se čini ono što farizeji ispravno naučavaju a ne nasljeduje njihov krivi život. Na taj način vjernici se nisu poveli za sablažnjivim primjerom i sačuvali su vjeru.

Stefano Maneli piše: Ni jedan papa i nijedan svetac nije nikad bio bezgrešan, odnosno imun na bilo koji grijeh. Naslovi: „Sveti Otac“ ili „Svetosti“- to ne opovrgavaju jer se odnose na posebnu Kristovu prisutnost u Kristovu namjesniku koja je uvijek sveta i bezgrešna unatoč papinih ljudskih slabosti.

Evo ovdje smo vidjeli kako možemo razlikovati papino djelovanje kao čovjeka, državnika, Kristova namjesnika i poglavara Crkve. Međutim možemo napraviti razliku i u njegovu naučavanju.

U prvom redu nezabludivost. (…)

O Gospinu ukazanju u Roškom polju (blizu Tomislavgrada)

Sloboda pričešćivanja

Posluh u doba korone - 25.04.2020.

I. Dvije krajnosti
U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete Mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti. Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njena nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme. Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete Mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrešivosti, kod nekih vjernika neslaganje je na žalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.
Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te se neopazice završi u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun samodopadne oholosti jer sam u pravu) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje kazne. Želi se ispraviti ono što se vidi krivim po kratkom postupku, odstranjujući krivce. Iza toga može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).

PO MARIJI K ISUSU

 Po Mariji k Isusu (i po Isusu k Mariji);

*Evanđelje: “… Evo ti sina… Evo ti Majke…”
*Ivan Pavao II govori da se svatko može prepoznati u Ivanu;
*Isus nam je svima Mariju ostavio za majku;
*Predlaganje nove dogme – soutkupiteljica;
*Marijanska pučka pobožnost kao polazište za dublje otkrivanje istina vjere;
*drugi pristup: perspektiva pastira -polazište je naučavanje, pa se to onda želi primjeniti u praksi;
*franjevac Karlo Balić;
*štovanje svetaca prije proglašenja svetim;
*uzori za nasljedovanje; primjer Dive Grabovčeve – ozdravljenje na grobu;
*čuda koja su predhodila štovanju od strane naroda;
*čuda na grobu svećenika među Hrvatima u Janjevu;
običan puk i bez teološkog znanja prepoznaje gdje djeluje milost Božja;
*”Tko želi napadati Crkvu ima na ciljaniku Mariju”
*Nekada – odlasci na svetu misu svaki dan;
svođenje molitve na minimum – (prije ručka ili večere);
Gospino svetište – Olovo – jaka euharistijska pobožnost; …
(…)

HODOČAŠĆE - U RUMUNJSKU

 Lijepo je doći u Rumunjsku i naći tamo Hrvate koji pričaju hrvatski, na svetoj misi mole na hrvatski, pjevaju na hrvatski. Malo ih je, al ih ima. Naselja u Rumunjskoj gdje žive  baš Hrvati - su: Karaševo, (gdje imaju i udrugu "Zajedništvo Hrvata", a koja se trudi oko očuvanja hrvatskog identiteta), Lupak, Klokotići, Ravnik, Vodnik, Jablače i Nermiđ.  (Njih oko 6000, u sedam sela, a dvije općine). Mnogi ipak u potrazi za poslom  napuštaju ta sela i odlaze preko granice. Bili smo na kratko dio te male katoličke zajednice u iseljeništvu, u molitvi, na ručku i u pjesmi. Želja nam je da ustraju u očuvanju svoje katoličke vjere i svog katoličkog i hrvatskog identiteta. Neka im u tomu Gospa (Marija Radna) kojoj rado hodočaste, bude na pomoći!

Stručan povijesni osvrt na ova mjesta i na naše hodočašće s nama je podijelio Petar Hategan,  profesor hrvatskog jezika koji nam je bio vodič po temišvarskim ulicama. Ako nam svi ti podaci i ne ostanu u sjećanju jedno će nam sigurno ostati - a to je primjer služenja, (u posluživanju nakon svete mise, za zajedničkim ručkom.)  Takav isti primjer imali smo i nakon svete mise u bazilici Marije Radne. Među onima koji posluživaju bio je - svećenik koji nam je objašnjavao povijest svetišta. A u istom tom služenju često smo mogli vidjeti i našeg voditelja puta - don Jozu. Takva svjedočanstva su dragocjena za našu vjeru. Stoga, hvala!

..............................................................................................................................................................

Evo Petrova osvrta:

U organizaciji crkve Svetog Filipa Nerija iz Splita, u pohode su nam stigli hodočasnici iz Lijepe naše: Dalmacije, Slavonije i ostalih krajeva.

MARIJA RADNA

Prvog su dana, u petak, 15. ožujka stigli do, za Hrvate najvećega hodočasničkog mjesta, svetišta Marije Radne (od 1992, basilica minor).

U ovoj je papinskoj bazilici (gradnja započinje 1772. i traje do 1828., pa 1911., te nove obnove okončane 2015.) povodom 350. obljetnice najstarijeg pisanog spomena čudotvorne slike Blažene Djevice Marije, na blagdan Gospe od brda Karmela, 16. srpnja 2018. svečanu je Euharistiju slavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tada su uz kardinala Vinka Puljića koncelebrirali: temišvarski biskup mons. Martin Roos i novoimenovani biskup mons. József-Csaba Pál, biskup zrenjaninski i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Nemet te oko 40 svećenika temišvarske Biskupije. Bazilika Majke Božje Milosti omiljeno je mjesto hodočašća karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, koji već stoljećima (prvi ih se put spominje 1333.) žive i rade u Karaš-severinskoj županiji (treća po veličini: površine 8.520 km²; 3,6 % Rumunjske, 218.616 stanovnika).  Izvor

   

  

TEMIŠVAR

Popodne istoga dana stigli su hodočasnici i do središta Banata, do Temišvara.

.

Nakon što su se smjestili, kratki obilazak grada pripomogao je hodočasnicima da ponešto saznaju o gradu u kojemu su 16. prosinca 1989. započele prve političke, društve i godspodarske promjene u Rumunjskoj. Ovaj grad, čije ime potječe rijeke Tamiš (rum. Timis), lat. -Tibisis/Tibiscus -
administrativno je i sveučilišno središte županije Tamiš, čija je površina 8.697 km², to jest 3,6 %
cjelokupne površine Rumunjke (jedna od najvećih županija od njih ukupno 41 plus Bukurešt koliko ih Rumunjska ima; podjela nastala 1968.), s ukupno 679.848 stanovnika (sam Temišvar ima - prema popisu stanovništva iz 2011 - 319.279 stanovnika; najviše ih je imao 1990: 350.000 stanovnika). Budući da smo se iz hotela “Central”; veoma brzo našli na trgu Opere (rum. Piaţa Operei), iskoristili smo priliku spomenuti da su u gradu otkrivena neolitska (6000 godina prije Krista) i rimska (4000 godina prije Krista) naselja te da se prvi dokumentirani zapisi o gradu pod nazivom castrum Temesiensis spominju 1212. godine, zatim da su u 13 stoljeću Tatari razorili utvrdu, citadelu, koju je kasnije, nakon niza godina obnavljanja, koristio kao rezidenciju, a i sam je 1307. naredio da se sagradi kraljevska palača, Karlo I. Robert Anžuvinac (1309. - 1342.) Ovaj napuljski kraljević, sin Karla II. Anžuvinca i Marije Arpadović, kojega su Šubići 1301. doveli na ugarsko-hrvatsko prijestolje i okrunili kao Karla I. Anžuvinca, puno je priznanje kraljevske vlasti stekao tek 1309. godine, poslije obračuna s drugim pretendentima na krunu svetog Stjepana, eto, ponovno, kroz povijesne činjenice povezuje vrijeme i prostor.
Treba spomenuti da su administrativno središte Tamiša, koji će kasnije biti poznato kao Banat, bilo u Urbs Morisena, kasnije Čanad (rum. Cenad.) U Čanadu je bila i prva naša Biskupija, a biskup je bio sveti Gerard.), osvojili Mađari 1030. godine i pripojili Mađarskoj kraljevini. Dolaskom Karola I. Roberta Anžuvinca u Temišvar 1307., ubrzo će ga pretvoriti u glavni grad mađarske kraljevine od 1316 do 1323. Palaču će kasnije nadograđivati hrvatskougarski kraljevi Janko Hunjadi i Matija Korvin. No ovaj će močvarski kraj sa svojim utvrdama ubrzo potpasti pod tursku vlast, a osmanlije će u njemu ostati od 1552. pa sve do 1716. kada će slavni princ, austrijski vojskovođa i državnik Eugen Savojski osloboditi Temišvar iz turske ruke i pripojiti ga Habsburškoj monarhiji. Vjerojatno je to doba kada započinje pretvaranje Temišvara u višeetnički i višekulturni grad. Temišvar će 1848. izdržati 107. dnevnu opsadu mađarskih revolucionara; a nakon Prvog svjetskog rata vojska će Srbije okupirati Temišvar 1919. sve do Trijanomnskoga mirovnog ugovora 1920., kada ga predaje Rumunjskoj kraljevini.
Moderni, ali ugnjetani, Temišvar obilježile su revolucionarne promjene koje su krenule iz Temišvara 16. prosinca 1989., prilikom pokušaja evakuacije mađarskoga pastora Laszloa Tökesa. Od subote, 16. prosinca do petka, 22. prosinca, u Tamiškoj županiji i nadasve u Temišvaru je za vrijeme Revolucije ubijeno 119 ljudi, 485 ih je ranjeno, a preko 800 ih je uhapšeno i maltretirano.
Na spomenutom trgu Opere, zdesna smo imali Rumunjsku državnu operu iz Temišvra, koja je
osnovana 1946. dekretom kralja Milje I., a njezina izgradnja kao Palača kulture, počela je 1871.
Arhitekti su bili Bečani Ferdinand Feller i Hermann Helmer, a završena je 1875. Prve predstve: 22. rujna 1875, na mađarskom jeziku, a 25. rujna 1875. na njemačkom jeziku. Požari 1880. i 1920., iziskuju popravke i obnovu; a danas se u zgradi nalaze čak četiri institucije: Rumunjska opera, Narodno kazalište „Mihai Eminescu”, Njemačko državno kazalište i Mađarsko kazalište “Csiky Gergely”; slijeva Pravoslavna katedrala, koja je sagrađena između 1934. i 1946., a mješavina je bizatskoga i sjevernomoldavskog koji se zvonicima nastoje spojiti s oblacima, dok je ispred nas, u parku, stršio podsjetnik na romansku pripadnost rumunjskoga naroda: spomenik Romulu i Remusu. Ispred pravoslavne prvostolnice (Sveta Tri kralja) bio je podignut spomenik palim junacima za vrijeme Rumunjske revolucije iz 1989.  Nastavili smo priču putem preko trga Slobode (Piaţa Libertaţii; spomenik Majci Božjoj i svetomu Ivanu Nepomuku) prema trgu Jedinstva (rum. Piaţa Unirii), odgovarajući na pitanja vezana za broj stanovnika Temišvara, broj Hrvata u Temišvaru (oko 100), broj drugih manjina vidi u prilogu) i slično, stigli smo tako do spomenutog trga, naveli da se na njemu nalaze razni stilovi, Muzej umjetnosti, naša rimokatolička katedrala Svetoga Jurja (rum. Domul din Timisoara), (barokni stil, gradnja: 1737. - 1773.), Srpska pravoslavna katedrala (1744. - 1748.), Srednja njemačka škola; Nikolaus Lenau; i dr.
Na putu prema bedemovima, pogledali smo i nacrt Temišvara, zatim biskupske dvore i onda se polako uputili u pravcu parkova i Temišvarskoga sveučilišta, ističući kako je prije dvije godine otvoren i Lektorat hrvatskoga jezika i književnosti, gdje se može slušati o hrvatskoj kulturi i civilizaciji te učiti hrvatski jezik i književnost.

LUPAK, KLOKOTIĆI, KARAŠEVO – HRVATSKA SELA

Neke predivne, ali neobnovljene zgrade, očito čekaju pravednija politička razdoblja i svoju obnovu. No, hrvatski kraj, i hrvatska manjina (oko 6000 karaševskih Hrvata živi u dvjema općinama, u sedam hrvatskih sela), dočekali su naše drage goste najprije u mjestu Lupaku,

.                         

u crkvi Svetoga Mateja, apostola i evanđelista (izgrađena 1841. - 1842.), župe Lupak, koja pripada općini Lupak (u sastavu su još mjesta Klokotić, Ravnik i Vodnik) i pod koju spada još filijala Ravnik sa svojom crkvom Svetoga Petra i Pavla. Župnik je Marjan Tinkul (u Rumunjskoj su trenutno 13 svećenika Hrvati) srdačno pozdravio hodočasnike iz Domovine, i bio ugodno iznenađen darom: originalnom rođendanskom čestitikom (70 godina) - predivnim zajedničkim pjevanjem.

Crkva Svetoga Filipa i Jakova (a slavi i Ime Marijino) u Klokotiću, najveća katolička crkva u Karaš- severinskoj županiji i njezin župnik Petar Dobra, koji brine i o filijali Vodnik (crkva Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela), otvorili su svoja vrata služenju Svete mise. Misu je služio vlč. Josip Mužić, a koncelebrirali su spomenuti vlč. Petar Dobra, vlč. Marjan Tinkul, vlč. Petar Rebedžila iz Karaševa te vlč. Petre Muţiu iz Făgeta. Malobrojni su vjernici mjesta Klokotić uživali u Svetoj misi i u propovijedi, a misao kako se u ove krajeve stiglo zbog “žive Crkve”, uistinu je obradovala i dodatno zadužila da se ustraje u čuvanju bića svoga, vjere rimokatoličke, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika.

Nakon Mise, stigli smo i do najvećega hrvatskog mjesta - Karaševo - gdje su hodočasnici posjetili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (sagradio ju je isusovac Mijo Lovinić, koji je pokopan u mjesnoj crkvi), uočili Centar blaženoga Ivana Merza, pozdravili župnika Petra Rebedžilu (drži još filjale Nermiđ i Jabalče - istoimena mjesta sastavni su dio druge općine, općine Karaševo, u kojoj žive Hrvati u Rumunjskoj, knjižničar Mihai Jakob Domaneanc, a kasnije načelnik/knez Petar Bogdan i dr. Milja Vatav, koreograf KUD-a Klokotić.

Druženje se nastavilo u obližnjem restoranu, čije će zidine, i čiji će posjetitelji, dugo pamtiti zvuke
recitiranih domoljubnih pjesama, pjevanih dragih hrvatskih melodija - pridružila se i ljupka mjesna učenica Ana Marija Iovanak - i predivnih uspomena: uistinu su hodočasnici zračili nekom posebnom toplinom i srdačnošću, a njihov vođa otmjenošću, dubokom i širokom erudicijom i svetošću.
Drage goste držimo za riječ: jedva čekamo novi susret!

Karaševo, 22. ožujka 2019.
Petar Hategan

...

 

(fotografije s hodočašća: M.G., G.K., V.D, D.P.)

..............................................................................................................................................................

Dodatak - o stanovništvu u Temišvaru:

20 octombrie 2011
TOTAL POPULAŢIE : 319279
Români 259754
Maghiari 15564
Germani 4193
Rromi (ţigani) 2145
Ucrainieni 556
Ruşi Lipoveni 70
Turci 102
Sârbi 4843
Tătari 14
Slovaci 385
Bulgari 859
Evrei 176
Cehi 124
Croaţi 101
Polonezi 51
Greci 63
Armeni 23
Ruteni 14
Italieni 199
Albanezi 26
Macedoneni 24
Altă etnie 1314
Nedeclarată 28679

.........................................................................

Vidi također i -

Gospa Tekijska (Gospa Snježna na Tekijama) kod Petrovaradina (blizu Novog Sada)

Zemun, katolička župa, propovijed o narodu i pobačaju

IVAN PAVAO II, manje poznate fotografije