CJEPIVO – DA ILI NE?
Moralno rasuđivanje u vrijeme
korone
SADRŽAJ
UVOD
Otvorilo se mnoštvo tema
Problem je slojevit te obuhvaća ove
dimenzije:
Gdje je bit problema?
Instrumentalizacija cjepiva protiv
bolesti Covid-19 u nemoralne svrhe!
1.
«Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv Covida-19»
2.
«Bilješka o pitanju cijepljenja u Italiji»
a.
Vremenska udaljenost i moralna okaljanost zbog materijalne suradnje u zlu
b.
Suradnja u zlu (materijalna) nije moralno relevantna?
Zaključno: katolička vjera – moral – glas
savjesti
2.
RAZUM – BIOMEDICINSKE ZNANOSTI I ZDRAVSTVENA STRUKA
Razum u «pandemijskom» vremenu
Znakovi (ne)vjerodostojnosti biomedicinskih
znanosti i zdravstva
Čitanje znakova
Znakovi
u biomedicinskim znanostima i u zdravstvu koji pozivaju na oprez!
Zaključak o vjerodostojnosti biomedicinskih
znanosti i zdravstvenog sustava
«STATUS
PRAESENS» BIOMEDICINSKA ZNANOST – CJEPIVA PROTIV COVID-19. KLINIČKA IMUNOLOGIJA I RANO LIJEČENJE
PRIMJER KAMO VODI SLIJEPA VJERA, BEZ PROVJERE, U ZNANOST I ZNANSTVENE AUTORITETE
3.
VOLJA – SLOBODA IZBORA – ODLUKA
Dar slobodne volje
Odluka o cjepljenju treba biti osobna
Prisila na cijepljenje i predstavnici vlasti
UVOD
Autor knjige naglašava da svaka osoba za sebe treba odlučiti za ili protiv
cijepljenja, odnosno donijeti ispravnu odluku pred Bogom, po svojoj savjesti, a
da bi to mogla mora primiti svu potrebnu pomoć, kako bi njezino moralno
rasuđivanje bilo u skladu s istinom i ljubavi. Ova knjiga želi, bez nametanja,
jasno i argumentirano mnogim izvorima, kako crkvenog učiteljstva tako i
znanstvene i stručne literature, pomoći svakome čovjeku da po svojem moralnom
rasuđivanju, koje je lišeno varljivog subjektivizma i relativizma, dođe do
ispravne i oslobađajuće odluke.
Autor je također duboko svjestan dubljih implikacija
čitave pandemijske problematike koja je instrumentalizirana u svrhu nametanja
jedne totalitarne paradigme, jednoumlja i diktature, koja je globalna,
zahvaćajući čitav svijet, i pogađajući svakog čovjeka u njegovoj temeljnoj ljudskosti
i dostojanstvu djeteta Božjega. Zato knjiga želi biti doprinos osvješćivanju tog cjelokupnog
stanja, koje je već odavna izašlo iz okvira medicine i javnoga zdravstva.
U ovom prikazu i osvrtu na knjigu dajem svoj doprinos u
njezinom predstavljanju, izdvajajući one teme i probleme, koje su sržne za
razumijevanje navedene problematike, a ujedno i
okosnica za donošenje odgovorne odluke, pred Bogom i ljudima, cijepiti se ili
ne cijepiti se, a povrh svega – ostati slobodnim čovjekom, u milosti Božjoj.
I. CIJEPITI SE ILI NE CIJEPITI? – to je pitanje!
I
zaista, za mnoge je to pitanje postalo – pitanje
svih pitanja! Dapače, univerzalno, jer tiče se gotovo svakoga čovjeka na
kugli zemaljskoj. Ključno je to pitanje,
o kojemu puno toga ovisi, i na kojemu se toliko toga prelama: pitanje je to
slobode ili neslobode, dostojanstva ili poniženja, prihvaćenosti ili
odbačenosti, poželjnosti ili nepoželjnosti, naprednosti ili nazadnosti,
odgovornosti ili neodgovornosti, ljubavi ili mržnje, posluha ili neposluha,
pravovjerja ili krivovjerja, pitanje života ili smrti!
To
je pitanje koje je pogodilo čitavo društvo, Crkvu u njezinom poslanju i
jedinstvu, obitelji i njihovo zajedništvo, unijelo nemir i pomutnju u srca velikog broja ljudi.
Ono
je u društvu i Crkvi toliko rašireno, da živo podsjeća na jednu davnu povijesnu
situaciju, u doba velike arijanske hereze u prvim stoljećima Crkve, za koju se
govori, da su čak i piljarice na «placu» raspravljale o učenim riječima, što i
danas opisuju ili tumače bit, pravu ili lažnu, Isusa Krista, Sina Božjega: nije
li On homousios (istobitan) ili homoios (sličan) u odnosu na Boga Oca?
Dvije naizgled jednake riječi, što se razlikuju u tek nekoliko slova, o kojima
ovisi istinitost ili neistinitost cijele katoličke vjere i čitave povijesti
spasenja!
Kao
nekada pitanje o Kristovoj biti, danas je sličnog značaja pitanje: Cjepivo
(protiv Covida-19) – da ili ne? Možda takva tvrdnja izgleda pretjerano, no
dubljim poniranjem u problematiku,
zamjećuje se ipak suptilnost i dalekosežnost teme, koja u svojim
temeljima dodiruje samu čovjekovu bit!
Otvorilo se mnoštvo tema
Kako to da se
toliko bitnih tema skriva u jednoj tako običnoj riječi «cjepivo», ili sintagmi
«cijepiti se ili ne cijepiti»? Zašto je baš ta riječ ili medicinski postupak
postao tolikom razdjelnicom, poput «zida razdvajanja» – civilizacija i kultura,
kao neka odrednica ili potvrda čovječnosti ili nečovječnosti, kulture ili
nekulture?
Sve
se to povrh svega događa u ovom, 21. stoljeću, kojeg se općenito drži
znanstveno-tehnološki vrlo naprednim, ali po «kulturi srca» vrlo nazadnom. U
stoljeću, u kojem se naša civilizacija umnogome gubi, gradeći od sebe „kulu Babilonsku”, umišljajući si mnogo toga,
koristeći često znanost i medicinu (ekonomiju, kulturu, sport,
zabavu...), ne u svrhu
proslave Boga, zaštite života i potvrde ljudskog dostojanstva, nego u svrhu
postizanja svojih interesa – moći, kontrole, nagomilavanja bogatstva i življenja
bez ikakvih moralnih obzira – želeći biti bog bez Boga!
Cjepivo
i cijepljenje, zapravo čitava ova pandemija, očito je nekima poslužila kao dobar okidač i
«savršeno» sredstvo, okvir za ostvarenje cilja koji se zove Novi svjetski
poredak, «Great reset», odnosno izgradnja totalitarnog i autoritarnog društva,
u kojemu za Boga neće biti mjesta, ne samo u svratištu («betlehemskom»
gostinjcu), nego niti u „špilji”.
A ako čovjek rasproda svoju
slobodu i dostojanstvo, čak ni u njegovu srcu!
II. GDJE JE PROBLEM S CJEPIVIMA ILI
CIJEPLJENJEM PROTIV BOLESTI COVID-19?!
Kako shvatiti
problem s cjepivima ili cijepljenjem protiv bolesti Covid-19?
Kako ga
raščlaniti, staviti u određene, svima razumljive, tematske okvire, oko kojih bi
se morao pokrenuti, i to što hitnije, jedan temeljiti, istinski dijalog na svim
razinama – znanstvene i stručne zajednice, Crkve, i svih sastavnica društva? –
Jer krajnji je čas!
PROBLEM CJEPIVA PROTIV COVID-19?
1. Povezanost
cjepiva s namjernim abortusima – moralna okaljanost cjepiva (većine njih),
2. Cjepivo
(cijepljenje) kao sredstvo prisile – nasilje nad čovjekom i njegovim
svetinjama, koje nije formalno propisano zakonom, ali se neizravno vrši mnogim
ucjenama i mobingom,
3. Masovno
cijepljenje – cijepljenje svih skupina populacije, bez individualnog pristupa,
s posebnim inzistiranjem na cijepljenju mladih i djece svih uzrasta, bez
ikakvog znanstvenog, zdravorazumskog temelja ili opravdanja,
4. (Nemoralna)
instrumentalizacija znanosti – znanost koja postaje «sluškinja» farmaceutske
industrije, ekonomije, politike i medija, na štetu njezinog vlastitog
dostojanstva odnosno istine!
5. Primjena
mRNA tehnologije u humanoj medicini, za masovno cijepljenje opće populacije, po
prvi puta u povijesti – s nepoznatim srednjoročnim i dugoročnim posljedicama.
Iz gore
navedenog proizlazi, da čak i kada ne bi postojao taj, sasvim dovoljan, i
svakako preveliki problem povezanosti većine spomenutih cjepiva s namjernim
abortusima, i njihove posljedične moralne okaljanosti, problem s cjepivima
protiv Covid-19 bio bi daleko od
rješenja!
Gdje je bit problema?
Postavlja se,
dakle, pitanje: koja od gore navedenih 5 dimenzija ima najveću težinu?
Koja je
predmet najvećeg prijepora?
Na
to pitanje mogli bismo odgovoriti: teško je izdvojiti samo jednu dimenziju, ali
bismo za sve njih mogli pronaći makar jedan zajednički nazivnik: ugrožavanje ili zatiranje dostojanstva
ljudske osobe!
Sve
te dimenzije uistinu zatiru život i dostojanstvo ljudske osobe – kako nevinog i
nerođenog ljudskog bića (namjerni abortusi), tako i život i dostojanstvo svakog
rođenog, kojeg se čini žrtvom prisile i manipulacije, medijske indoktrinacije i
straha, žrtvom primanja moralno okaljanih cjepiva, te neželjenih i
nepredvidivih medicinskih posljedica cijepljenja, k tome još masovnoga,
cjepivima nedovoljno neprovjerene i, realno moguće, visoko rizične mRNA
tehnologije.
Pojavljuje
se još jedno pitanje, nevezano za samo cjepivo, nego za bolest Covid-19, a to
je dostojanstvo i samog ljudskog leša, beživotnog ljudskoga tijela, nakon smrti
osobe od bolesti Covid-19.
Nerazumne
mjere ne pogađaju, dakle, samo žive ljude nego i mrtve i njihove obitelji.
Naime, s tijelima preminulih od Covida ili s Covidom postupa se krajnje
nehumano, ne poštujući nikakve znanstvene činjenice. Ako Covid pozitivna osoba
umre u bolnici, bolničko osoblje (golo) tijelo najprije stavi u jednu vreću (to
su mrtvačke vreće za zatvaranje). Zatim se ta vreća dekontaminira
(dezinficira). Potom dolazi pogrebnik koji tijelo u toj vreći stavlja u još
jednu istu takvu vreću. Sve zajedno se zatim stavlja u limeni lijes koji se na
licu mjesta zalemi, a potom se ovaj, još jednom, stavlja u drveni lijes s
piljevinom. Nadalje, takav lijes "kompleks" se ne smije dovoziti u
mrtvačnicu, nego se samo 1 uru prije sprovoda doveze u vanjski prostor, pred
mrtvačnicu. Nitko ne smije prilaziti blizu lijesa. I onda je sprovod.
Ovo
su postupci koji bi imali smisla kada bi se radilo o nekim drugim zaraznim
bolestima, ali kod Covida je to nerazumno i neljudski. Ovaj virus se širi
prvenstveno aerosolom, nije postojan u vanjskim uvjetima. Bilo bi, dakle,
sasvim dovoljno staviti ga u drveni lijes uz prethodnu dezinfekciju tijela i
nakon toga cijelog lijesa. Ovo što se radi, neznanstveno je te predstavlja
iživljavanje nad ljudskim kadaverima. U našoj katoličkoj tradiciji uvijek smo
imali poštovanje prema tijelima preminulih, oblačili smo ih dostojno i u
svečanu odjeću za ukop. I Isusa su pobožne žene dostojno pripremile za ukop.
Danas, pod krinkom zaštite od bolesti, potpuno neznanstveno, izgubili smo
poštovanje i prema tijelima naših preminulih.
Instrumentalizacija cjepiva protiv bolesti Covid-19 u
nemoralne svrhe!
Cjepivo kao
medicinsko sredstvo u službi plemenite preventive fizičkoga zla (u našem
slučaju, zarazne bolesti Covid-19), zadnje dvije godine postaje sinonim za
sredstvo prisile, (kao i prilika «neograničene» zarade određenih farmaceutskih
kompanija, članova različitih fondacija, i drugih...), a time, u nečasnoj službi
generiranja duhovnoga zla, daleko opasnijeg od onog fizičkog – tjelesne bolesti ili smrti koja se želi
spriječiti.
I zaista, upravo se o tome radi – pitanje cjepiva postalo je toliko
aktualno, jer ono nažalost preuzima ulogu sredstva za zadiranje, za nasilni
upad u čovjekove svetinje – u vjeru i vjerski život, u autonomiju razuma i
volje, u samu savjest čovjeka, i na koncu, u tijelo čovjeka, koje je
Božji hram!
To
je razlog zašto je cjepivo protiv bolesti Covid-19 pokrenulo snažnu reakciju
ili je kod velikog broja ljudi makar pobudilo snažno nepovjerenje, sumnju i
strah. Jer, postalo je sredstvo koje se koristi u nemoralne svrhe! (Možda se
može u zagradi spomenuti da je i sama bolest Covid-19 instrumentalizirana,
pogotovo zahvaljujući pogrešnom pristupu zdravstvenih vlasti mnogih zemalja
svijeta njezinom suzbijanju ili liječenju, potpuno zanemarujući bogato znanje i
iskustvo mnogih znanstvenika i liječnika kliničara u čitavom svijetu, kao i
zbog zatvaranja službene medicine slobodnom dijalogu i znanstvenoj raspravi u
svojim krugovima).
Dakle,
kada netko čini nasilje ili napada samu «jezgru» ljudskog dostojanstva – glas
savjesti, te obmanjuje razum i pokušava na sve načine oduzeti slobodu ljudskog
bića na sliku Božju stvorena, drugačija se reakcija ne može ni očekivati!
Obrana, glasna ili tiha, jača ili slabija, sasvim je
normalna stvar!
III. KAKO DONIJETI
ISPRAVNU ODLUKU O CIJEPLJENJU PROTIV COVIDA-19?
Ako
nam se postavlja temeljno pitanje: Cjepivo: da ili ne?, svaki čovjek
ima tada, ne samo pravo, već i dužnost na njega osobno odgovoriti! Ne na način mentaliteta «kolektiva» ili «stada», nego po
svom osobnom promišljanju, za koje treba ispuniti i određene preduvjete.
Naime,
to promišljanje mora biti: svjesno,
imajući na raspolaganju sve potrebne, relevantne informacije o cjepivu,
njegovim koristima i rizicima, o lijekovima te o samoj bolesti Covid-19; a
zatim se u potpunoj slobodi, bez pritiska i zastrašivanja, donosi odluka, za
koju svaka osoba preuzima i odgovornost.
Takvo, dakle,
promišljanje uključuje ove bitne čimbenike:
1. katolička
vjera – glas savjesti,
2. razum –
biomedicinske znanosti
3. (slobodna)
volja,
Tako za dobru,
ispravnu odluku: trebam li se cijepiti ili ne, moramo vidjeti:
1. što nam o
cjepivu kaže naša katolička vjera, s posebnim naglaskom na savjest, koja je
Božji glas u nama,
2. što nam
kaže naš razum, te medicina i srodne znanosti, uz kritičku provjeru i usporedbu
svih informacija, te otkrivanje logičkih (ne)dosljednosti ili znakova
(ne)vjerodostojnosti;
3. osim toga,
moramo sačuvati svoju volju slobodnom pod svaku cijenu (svim dopuštenim
naravnim i nadnaravnim, duhovnim sredstvima), kako bismo mogli učiniti ispravni
izbor: prihvatiti ili odbiti cjepivo.
KORACI K ODGOVORNOJ ODLUCI
1. KATOLIČKA
VJERA – GLAS SAVJESTI
Crkva nam po
Svetom pismu, svojoj Tradiciji i Učiteljstvu osvjetljava moralnu stranu cjepiva
protiv Covid-19 i proglašava sva, s namjernim abortusima povezana cjepiva,
moralno okaljanima. To čini zbog svoje brige za očuvanje svetosti i
nepovredivosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, držeći namjerni i
izravni abortus «užasnim zločinom» (Evangelium
vitae), kao i sve zahvate i pokuse na ljudskim embrijima koji neizbježno
dovode do njihova ubojstva, uključujući tu i nedopuštene zahvate za dobivanje
fetalnih staničnih linija, koje se upotrebljavaju za dizajn, proizvodnju i/ili
testiranje samih cjepiva (usp. Dignitas
personae, Donum vitae, Bilješka o
moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv Covid-19).
Pri tom Crkva
uzima u obzir sljedeće znanstvene činjenice: cjepiva protiv Covid -19 povezana
su s namjernim abortusima, jer su u njihovom razvoju, proizvodnji i testiranju,
ili samo u testiranju korištene fetalne stanične linije porijeklom od namjerno
pobačene djece. Slijedom toga, učiteljstvo Crkve u svojim dokumentima na
temelju Svetog pisma i Predaje (Evangelium
vitae, Donum vitae, Dignitas personae, Bilješka o moralnosti korištenja nekih
cjepiva protiv Covid-19) proglašava ta cjepiva moralno okaljanima, a
neizravno i sva druga cjepiva za primjenu u humanoj medicini koja su povezana s
namjernim abortusima (cjepiva za rubelu, vodene kozice, polio, hepatitis A).
Druge važne točke crkvenoga nauka o cjepivima i njihovom
primanju:
a. Vjernik katolik ima pravo i dužnost prizvati se na
savjest te odbiti primanje moralno okaljanih cjepiva, uz obvezu pridržavanja
svih razumnih mjera kako bi zaštitio sebe i druge od širenja zaraze.
b. Vjernik smije, privremeno i u izvanrednim okolnostima,
primiti takva okaljana cjepiva, a da mu to nije pod grijeh, samo ako su ispunjeni svi
uvjeti koje je Crkva proglasila za moralnu prihvatljivost (dopuštenost) takvih
cjepiva.
Tih uvjeta ima
6, uz naglasak da moralna prihvatljivost za primanje takvih cjepiva vrijedi
samo privremeno i u izvanrednim okolnostima, te da svi uvjeti od Crkve proglašeni moraju biti ispunjeni, a to su:
1.
Nedostupnost alternative
2. Razmjerni
razlog za upotrebu moralno okaljanih cjepiva (veća korist od štete)
3. Ozbiljna
opasnost po zdravlje
4.
Obaviješteni pristanak
5.
Dobrovoljnost
6. Djelatna
borba za moralno okaljana cjepiva
c. Cijepljenje nije moralna obveza i treba biti
dobrovoljno.
IZJAVE U NEKIM
CRKVENIM DOKUMENTIMA
KOJE TREBA
OZBILJNO PREISPITATI
Svaki crkveni
dokument treba čitati polagano, s poštovanjem i dubokom ljubavlju prema Crkvi,
promišljajući svaku riječ i poruku koju nam prenosi, radosni što možemo crpsti,
kao s izvora, neizmjerno blago Svetog pisma i Tradicije, dano nam na duhovni
rast, izgrađivanje te pronalaženje Božjega puta, Božje volje za svaku situaciju
u kojoj se, kao pojedinci i Crkva u svijetu, nađemo.
U
ovom odlomku izdvajamo neke dijelove dvaju dokumenata, Kongregacije za nauk
vjere i Papinske akademije za život, čija obrada tema moralnosti primanja
cjepiva okaljanih pobačajima pokazuje svu složenost i suptilnost zadatka,
naročito kada se u jednom crkvenom, teološkom dokumentu, pojavljuje značajno
preklapanje i uska povezanost s područjima koja pripadaju biomedicinskim
znanostima, a koje pokazuju eksponencijalni rast novih znanstvenih spoznaja s
jedne strane, a s druge strane imaju određenu tendenciju odvajanja od
katoličkih principa medicinske etike, izravno ili neizravno.
Zato
iznosimo neke izjave iz tih dokumenata koje bi trebalo preispitati, naročito
zbog određene vrste manjkavosti, određenog stupnja nepreciznosti ili nedovoljne
informiranosti na području biomedicinskih znanosti, te nam se čini kao da ne uzimaju
dovoljno u obzir veoma
otežavajući kontekst upotrebe takvih cjepiva, a to je ozračje «kulture smrti» u
današnjemu svijetu, dapače «zavjere protiv života», kako navodi u enciklici
Evangelium vitae papa Ivana Pavao II. S obzirom na složenost cijelog fenomena i nova gotovo svakodnevna nova
otkrića o istom, takvo preispitivanje je razumljiva potreba i posve u službi
veće vjernosti Učiteljstvu Crkve.
Radi se
konkretno o dva dokumenta:
1. «Bilješka o
moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv Covida-19» - 21.12.2020.
2. «Bilješka o
pitanju cijepljenja u Italiji»
1. «Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv
Covida-19»
Postoje
određene točke iznesene u dokumentu Kongregacije za nauk vjere «Bilješka o
moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv Covida-19» od 21.12.2020., koje bi
trebalo pomnije razmotriti, a po potrebi i ispraviti (aktualizirati).
Naime, u istom se
dokumentu (Bilješka o moralnosti) navodi:
a. Fetalne stanične linije dobivene su iz dva pobačaja, u
prošlome stoljeću:
«...stanične linije uzete iz
tkiva dobivenoga iz dva pobačaja
koja su se dogodila u prošlome stoljeću”
(naglašavanje autora ovoga teksta).
Nasuprot tom
broju od dva pobačaja, prof. dr. sci. don Josip Mužić u svojoj knjizi CJEPIVO:
DA ili NE?, na temelju izvora implicira drugačije. Naime, navodi da broj kod
naziva stanične linije HEK-293 (koja je inače povezana s nekim od cjepiva
protiv Covid-19 – op. a.) nije slučajno stavljen, nego označava broj obavljenih
eksperimenata da bi se dobio rezultat. Broj ne znači da je napravljeno 293
pobačaja, ali znači da nije po srijedi samo jedan pobačaj, nego da ih je bilo
vjerojatno stotinu. To nije ništa novo jer je za proizvodnju cjepiva protiv
rubeole bilo potrebno više od osamdeset pobačaja.
Razvidno
je, dakle, da nisu posrijedi samo dva pobačaja, nego njih oko pedeset puta
više, što je, kako kaže autor knjige, ogromna razlika preko koje se ne može
olako prijeći (usp. J. MUŽIĆ, Cjepivo: Da
ili Ne? Moralno rasuđivanje u doba korone, Kyrios, Split, str. 42).
Dokument kaže da su se
abortusi dogodili “u prošlome stoljeću”.
Nasuprot tome, prof.
Mužić, na osnovu referenci tvrdi da “dobivene stanične linije nisu besmrtne... imaju ograničen vijek trajanja..., s
vremenom postaju kancerogene, pa ih zato treba obnavljati odgovarajućim, novim
staničnim linijama, što se već i dogodilo. Najnovija je, izgleda, WALVAX-2,
napravljena 2015. godine i za nju je upotrijebljeno devet pobačaja... Svaka
nova stanična linija traži i novo žrtvovanje nerođene djece ... mnogi
se tješe da se to dogodilo samo jednom. No nije bilo riječi o samo jednoj nego
desecima njih koje su upotrijebljene u izradi samo jedne stanične linije
HEK-293. Djeca su tu brutalno žrtvovana i podvrgnuta vivisekciji (izvođenje
kiriurškog postupka na živom organizmu) što je samo dio masovne trgovine
organima djece koja se provodi širom svijeta.” (Isto, str. 48).
Ovom gore
navedenom tvrdnjom don Josipa Mužića problematizira se izjava u navedenom
dokumentu Kongregacije za nauk vjere da se radi o abortusima koji su se
dogodili u “prošlome stoljeću”, jer postoji
opravdana sumnja da se namjerni abortusi za obnavljanje, tj. dobivanje
novih fetalnih staničnih vrše ili su se već vršili i u ovom stoljeću, s
tendencijom vršenja novih, zbog fenomena starenja fetalnih staničnih linija.
Ako stanične linije
zaista stare, to jest nisu besmrtne, to povlači za sobom brojna pitanja i
nedoumice: zar to ne implicira ili bar ne budi osnovanu sumnju da nova cjepiva
protiv Covid-19 već sada koriste ili će u (bližoj ili daljnjoj) budućnosti
koristiti neke nove stanične linije, do kojih će se dolaziti vršenjem novih
namjernih abortusa?
Tada ove riječi u
“prošlom stoljeću” nemaju na sebi pečat “velike (vremenske) udaljenosti od izvornoga
zla” kakav im se po svemu sudeći
takvim izričajem u navedenom dokumentom pridaje.
Postavljamo si pitanje:
Nismo li stoga u sadašnjoj situaciji kao Crkva previše pasivni i površni u
sagledavanju težine cjelokupne situacije? Ima li Crkva, preko svojih stručnjaka
i znanstvenika s kojima surađuje i koji ju savjetuju, uistinu potpuni uvid u
sve relevantne znanstvene činjenice?
Možemo također utemeljeno pretpostaviti da Kongregacija za nauk vjere za
gore navedene činjenice (koje citira knjiga “Cjepivo: Da ili ne”, don Josipa
Mužića) nije znala pa ih zbog toga nije uzela u obzir. Činjenica da se čitava
problematika oko cjepiva protiv Covid-19 prikazuje u jednom omanjem dokumentu
ukazuje na ograničenost dostupnih informacija i zasigurno potiče sve katolike,
a osobito stručnjake u predmetnim područjima, na iskreni i zauzeti napor
daljnjeg istraživanja u svrhu doprinosa potpunijem vrednovanju problema.
Nadalje Bilješka navodi:
b. «Ne namjeravamo suditi o
sigurnosti i učinkovitosti ovih cjepiva, iako je to etički bitno i nužno, budući
da je ta procjena odgovornost biomedicinskih istraživača i agencija za lijekove.
Naš je cilj ovdje samo razmotriti moralne vidove korištenja cjepiva protiv
COVID-19 razvijenih od staničnih linija iz tkiva dobivenih od dva fetusa koja
nisu spontano pobačena.»
Tu se može prepoznati
bitno ograđivanje Kongregacije od vrednovanja kliničke sigurnosti i
učinkovitosti cjepiva, čime na potencijalnim primateljima i promicateljima
cjepiva ostaje velika odgovornost,
da informiranom savješću razluče te čimbenike. Ovo područje traži prilično
zahtjevni i odgovorni napor da bi se u sadašnjim kontroverznim okolnostima –
obilježenim velikim interesima, sukobom interesa, krizom istinoljubivosti,
prenaglašenim strahom i panikom, manjkom kritičnosti te posljedičnom
povodljivošću – mogla dogoditi dovoljna informiranost savjesti.
Kongregacija
za nauk vjere čitavo, dakle, područje prepušta znanstvenoj i stručnoj zajednici
te agencijama za lijekove.
S obzirom na kontroverznost okolnosti jasno je da se u
njih ne možemo bezpridržajno pouzdati niti im slijepo vjerovati. Nužno je
provjeravati njihovu vjerodostojnost, prisutnost raznih (pa i sukobljenih)
interesa i tražiti dodatna jamstva te u konačnici ugraditi to istraživanje u
puno dublje duhovno razlučivanje.
Naročito
zbog toga što postoje mnogi očiti znakovi koji upućuju na veliku nevjerodostojnost znanstvene i stručne zajednice, u njihovim
“službenim” verzijama, kao i samih agencija za lijekove!
Dužni smo naime sve propitivati! “Sve provjeravajte, dobro
zadržite”, kaže sv. Pavao (1 Sol 5,21).
c. Dokument, nadalje,
navodi šest uvjeta koji trebaju biti
ispunjeni da bi moralno okaljana cjepiva bila moralno dopuštena (prihvatljiva).
U njemu se izričito ne tvrdi ispunjenost (ostvarenost) svih tih uvjeta, ali se
ona neizravno sugerira.
Prof.
Mužić u spomenutoj knjizi brojnim referencama pokazuje da, u uvjetima prisutnim u Republici Hrvatskoj u trenutku
nastajanja njegovog teksta, ni jedan od uvjeta koji bi opravdao primanje
moralno okaljanih cjepiva, a koje je Kongregacija navela, nije ispunjen (usp. isto, str. 27- 40), što nas navodi na
sljedeći zaključak:
Uvjete koje navodi Kongregacija potrebno je opetovano
vrednovati na osobnim, regionalnim i nacionalnim razinama, ali općenitije i na
globalnoj razini - s obzirom na novu situaciju na terenu, naročito u svjetlu
(ne)ostvarenja istih. Jer, ako ti uvjeti nisu ispunjeni, a o njima ovisi
moralna prihvatljivost cjepiva okaljanih pobačajem, tada smo u velikom
problemu, pred Bogom i svojom vlastitom savješću!
Autor stoga na
kraju zaključuje:
«Od traženih
uvjeta dovoljno je da jedan nije ispunjen da primanje moralno okaljanih cjepiva
bude nemoralno i grješno. Zaključak je višestruko nedvojben: teški
grijeh je uzimati takvo cjepivo ili ga davati drugima.» (Isto,
str. 39)
2. «Bilješka o pitanju cijepljenja u Italiji»
Drugi
dokument čije naglaske treba dodatno osvijetliti jest „Bilješka o pitanju cijepljenja u Italiji“ iz
2017. godine. Taj dokument je izradila Papinska akademija za život zajedno s
Uredom za pastoral zdravstva Talijanske biskupske konferencije i Udrugom
talijanskih katoličkih liječnika. Papinska akademija za život, važno je
napomenuti, nije dio Crkvenoga magisterija, i stoga njezini dokumenti nemaju
istu razinu vrijednosti, istu težinu, kao dokumenti Crkvenoga magisterija, npr.
Kongregacije za nauk vjere.
U
tom je dokumentu najavljena, u svjetlu novijih znanstvenih spoznaja i
medicinskog napretka, «revizija i
posadašnjenje» stavova Papinske akademije za život (iz 2005.) o problematici
fetalnih staničnih linija i njihove povezanosti s cjepivima, odnosno o
moralnosti primanja moralno okaljanih cjepiva protiv ospica, rubeole, vodenih
kozica i hepatitisa A, navodeći kao razloge za reviziju vremensku udaljenost i
(nove – op. a.) tehničke karakteristike proizvodnje cjepiva, koje bitno
mijenjaju značaj materijalne suradnje u zlu.
a. Vremenska udaljenost i moralna okaljanost zbog
materijalne suradnje u zlu
Tako dokument
kaže:
«Stanične
linije koje se trenutno koriste veoma su
udaljene od izvornih pobačaja i više
ne podrazumijevaju onu svezu moralne suradnje prijeko potrebnu za etički
negativnu ocjenu njihove uporabe» (naglasio autor ovog članka).
Drugim
riječima, dokument proglašava da veoma velika vremenska udaljenost (veliki
protok vremena) od izvornih pobačaja poništava grešnost primanja moralno
okaljanih cjepiva zbog njihove povezanosti s pobačajima.
Prof.
Mužić to komentira na sljedeći način: «Nepobitno je da je prošlo više
desetljeća od počinjenih pobačaja koji su omogućili dobivanje stanica za
cjepivo, ali to ne znači da njihova upotreba nije više moralno problematična» (Isto, str. 20). Linija povezanosti i
dalje ostaje, iako je udaljena.
Kao
primjere (razloge) protiv takvog načina argumentacije, pomoću velike
(vremenske) udaljenosti od izvornih pobačaja, prof. Mužić navodi:
1.
uzmimo u obzir hipotetski slučaj
da nacistički liječnik Josef Mengele u Auschwitzu uzme neko židovsko dijete,
namjerno ga zarazi i onda ga ubije
kako bi koristio njegove stanice kao podlogu za razvoj staničnih linija koje će
služiti u proizvodnji učinkovita cjepiva protiv neke smrtonosne bolesti. «Zar u
tom slučaju javnost ne bi s gnušanjem odbacila takva cjepiva kao neetična bez
obzira na vremenski odmak veći od pola stoljeća i bez obzira na zdravstvenu
dobrobit koju donose?» (Isto, str.
20)
2.
Također prof. Mužić naglašava da je čudno proglašavati moralnu zastaru za
zlodjelo, a u isto vrijeme i dalje od njega izvlačiti korist cijepljenjem – to
je kao da se proglasi da krivotvorena novčanica nakon duže upotrebe postaje
prava. (usp. isto, str. 20)
b. Suradnja u zlu (materijalna) nije moralno relevantna?
Na koncu u
istom dokumentu Papinska akademija za život kaže:
„Tehničke
karakteristike proizvodnje cjepiva najčešće korištenih u djetinjstvu
navode nas da isključimo postojanje moralno relevantne suradnje između onih
koji danas koriste ta cjepiva i prakse dobrovoljnog pobačaja” te da stoga „sva
klinički preporučena cjepiva mogu biti korištena mirne savjesti“. (naglasio
autor članka)
Prof. Mužić
gornje retke komentira:
«Materijalna
suradnja, dakle, postoji, ali se kaže da nije moralno značajna i stoga se može
zanemariti. To je prilično dvojben sud»
(Isto, str. 20).
Taj sud je
dvojben jer relativizira teške posljedice korištenja moralno okaljanih cjepiva,
odnosno materijalne suradnje sa zlom prilikom njihova primanja, a one su
sljedeće:
1. potiču se
novi abortusi (jer stanične linije stare),
2. potiču se
nova istraživanja koja se zasnivaju na uništavanju fetusa,
3. gubi se
osjećaj za grijeh – iznimka se proglašava normalnom, doprinosi se općem
društvenom pristajanju uz djelovanje farmaceutske industrije koja ih pripravlja
na nemoralni način, stručna terminologija se mijenja u tom smjeru, tako da se
pobačeno dijete naziva «biološki materijal», vršitelj pobačaja «opskrbljivač»,
a naručitelj cjepiva «dobavljač», i tako se ljudi desenzbiliziraju s obzirom na izvorni zli čin.
4. sablazan
zbog pogrešnog vrednovanja pobačaja i opasnost od povećanog prihvaćanja
pobačaja u javnosti,
5. oni koji svjesno i dobrovoljno primaju takva
cjepiva ulaze u neku vrstu, iako vrlo udaljenoga, ulančavanja s procesom
industrije pobačaja, koja predstavlja dvostruko razaranje Božjeg reda
stvaranja, samim pobačajem i groznim poslom komercijalizacije tkiva pobačenog
djeteta. Usp. isto, 21-25)
Te posljedice
korištenja moralno okaljanih cjepiva su višestruke i umnažajuće:
1. tiču se
prošlosti – povezivanja s prošlim zlima pobačaja i istraživanja na fetusima,
2. zatim se
tiču sadašnjosti – povezivanja sa sadašnjim zlom pobačaja i istraživanja na
fetusima; i na koncu,
3. tiču se
budućnosti, jer potiču nove abortuse i nova istraživanja na fetusima!
Dokument,
dakle, navodi da materijalna suradnja sa zlom zbog današnjeg načina dobivanja
cjepiva (zbog tehničkih karakteristika proizvodnje cjepiva) nije moralno
relevantna za primatelje moralno okaljanih cjepiva, što predstavlja, uz veliku
vremensku udaljenost od izvornih pobačaja, drugi razlog (opravdanje) da se sva
klinički preporučena cjepiva mogu koristiti mirne savjesti.
Takvo
kvalificiranje materijalne suradnje sa zlom (primatelja moralno okaljanih
cjepiva) kao nešto što nije moralno relevantno i da ljudi mogu prihvatiti
«mirne savjesti» takva cjepiva, vrlo je antipastoralno i kontraproduktivno, jer
uopće
ne uzima u obzir kontekst današnjega vremena: kontinuirani rast
industrije pobačaja i nečovječnih fetalnih tehnologija u zastrašujućem,
apokaliptičnom scenariju. (Usp. isto,
23-25)
Zaključno: katolička vjera – moral – glas savjesti
Crkva jasno
naučava da je pobačaj zločin ubojstva nedužnoga djeteta.
Postoje etičke
alternative za stanične linije pobačene djece, tako da je
svaka proizvodnja i trgovanje cjepivima koja su dobivena uz upotrebu stanica
pobačene djece moralno neprihvatljiva, jer je formalna suradnja sa zlom pobačaja uvijek moralno neprihvatljiva.
Pasivna i daleka materijalna suradnja u ovom
slučaju može biti iznimno i privremeno dopuštena kod korisnika cjepiva kada
nemaju drugu alternativu, i to kao manje zlo. No i tada svatko ima pravo odbiti
takvo cjepivo pozivajući se na priziv savjesti.
Uz
to svi kršćani su dužni svim zakonitim sredstvima nastaviti borbu da
im se omogući etički prihvatljiva alternativa cijepljenja. To je
posebno važno u našem vremenu koje gubi osjećaj za grijeh i banalizira pobačaj.
Tolerirati
sporna cjepiva ili ih čak preporučivati u ime brige za zdravlje drugih a
zaboravljati na obranu života nerođenih, veliki je grijeh propusta kojega se
kršćani trebaju kloniti. (Isto, 26)
2. RAZUM – BIOMEDICINSKE ZNANOSTI I ZDRAVSTVENA STRUKA
Razum u «pandemijskom» vremenu
U ovom
«pandemijskom» vremenu često se može čuti da trebamo imati povjerenja u znanost
i zdravstvenu struku (ali i u svijet medija, politike, farmaceutske
industrije), i kao da nam se sugerira da isključimo razum i slijepo se predamo,
gotovo naivno, ljudima koji se bave znanošću, posebno biomedicinskim
znanostima, bez ikakvog propitivanja ili provjere!
Taj
poziv na bezuvjetno povjerenje u zdravstvenu struku i u znanstvenike, imao bi
možda neki smisao, da živimo npr. u svijetu prije istočnoga grijeha, ali opet,
i tada bi to bilo upitno, jer razum kao Božji dar treba koristiti, a ne ga
zakopati u zemlju, kao zli sluga iz Evanđelja svoj talent. U medicini je
poznato i uvažava se oduvijek pravilo drugog mišljenja. Zašto se danas agresivno nameće jedno mišljenje i sputava
svako kritičko promišljanje i provjeravanje?
Znakovi (ne)vjerodostojnosti biomedicinskih znanosti i
zdravstva
Koliko su u
našem životu važni znakovi – istinske ljubavi, prihvaćanja, opraštanja,
prijateljstva, i mnogi drugi – jer po znakovima se usmjeravamo i iščitavamo
stvarnost koju ne vidimo.
Kao
što u crkvenim odgojnim ustanovama odgojitelji otkrivaju pokazuje li osoba
znakove Božjega poziva i pomažu odgajaniku u prihvaćanju i razvijanju istoga,
kao što vjernici traže od svojih pastira znakove vjerodostojne svetosti i
ljubavi, da bi im mogli povjeriti svoje osobne probleme, svoje duše, a pastiri
im bili na oduševljenje, ohrabrenje, poticaj i izgradnju, i da uzmognu
odlučnije prionuti uz evanđeoski nauk, tako je i na drugim područjima života:
obiteljskog, profesionalnog i stručnog! To isto očekujemo od drugih i drugi od
nas – znakove vjerodostojnosti: muž od žene i obratno, djeca i roditelji jedni
od drugih, i tako redom.
Očekujemo
i tražimo znakove koji nas upućuju, poučavaju i vode k istini i povjerenju, te
nam pomažu u ispravnom djelovanju, ljubavi prema Bogu, prema sebi i prema
bližnjemu. Gospodin Isus u Evanđelju opominjući nas poziva da učimo čitati
znakove. Tako na jednom mjestu kaže: "Uvečer govorite: `Bit će vedro, nebo
se žari.` `Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo.` Lice neba znadete
rasuditi, a znakove vremena ne znate. (Mt 16,2-3).
Razumom u
današnjem svijetu otkrivamo, pogotovo na području biomedicinskih znanosti,
zdravstva, farmaceutske industrije, medija i politike, uz one dobre, još više
znakove koji su zabrinjavajući, znakove koji u nama bude zdravu sumnju i
nepovjerenje. To su znakovi koji pokazuju da u tim područjima ljudskoga
djelovanja ima mnogo propusta, nenamjernih i (zlo)namjernih.
Čitanje znakova
Zato danas na
poseban način trebamo znati čitati znakove, znakove vjerodostojnosti i znakove
nevjerodostojnosti, koji pozivaju na opravdani oprez i zdravu sumnju.
Primjećujemo ih najčešće putem službenih medija, na primjeru određenih
globalizacijskih tijekova i istaknutih ličnosti u politici, gospodarstvu i u
društvu, na različitim odgovornim položajima.
Sažimajući, mnogi se predstavljaju kao filantropi,
dobrotovori, da sve čine zbog očuvanja i zaštite zdravlja i života ljudi od
Covida-19, a paralelno, zbiva se na čitavom svijetu nepregledno zatiranje života, od abortusa do eutanazije, te
promicanje perverzija i nemorala svake vrste, a oni uglavnom ne čine ništa i
šute, ili pak govore, ali odobravajući takva zla!
Gospodin Isus
lijepo je rekao: «Dakle, po plodovima ćete ih njihovim prepoznati!» (Mt 7,20)
Znakovi u
biomedicinskim znanostima i u zdravstvu koji pozivaju na oprez!
Postoji čitav
niz znakova koji pobuđuju zdravu sumnju i potiču na opravdani oprez, u
sadašnjem stanju pandemije bolesti Covid-19, na području biomedicinskih
znanosti i zdravstva, a to su:
1. Potpuni
izostanak znanstvenih rasprava, dijaloga i dijaloškog propitivanja modela za
rješavanje pandemije. Nema otvorenog dijaloga, rasprava i slobodnog
sučeljavanja različitih mišljenja i pogleda na Covid-19 (koji bi se odvijao na
seminarima, simpozijima, tribinama, ali i u medijskim kućama, pogotovo sekularnim
i većini crkvenih: novine, TV, internet portali, radio postaje) kako u Crkvi,
tako i u društvu. Taj dijalog, što je začuđujuće, nedostaje pogotovo u znanstvenoj i
stručnoj zajednici, u kojoj se može osjetiti zatvorenost prema
znanstvenicima i stručnjacima, koji misle drugačije i čiji se stručni pogledi i
klinička iskustva ne poklapaju s onima «većine», ili sa «službenim izjavama
znanstvenih institucija ili opet različitih komora stručnjaka», koje, ili šute,
ili su svojim bezuvjetnim, uniformnim stavom ili izjavama zatvorile mogućnost
slobodnog istupa, koji će odmah biti popraćen prijetnjom sankcija, zbog povrede
kodeksa časti ili «(u)zbunjivanja javnosti».
2. Ugroženost
slobode govora – progon, prijetnje i zastrašivanje neistomišljenika koji
progovore, ili njihovo smjenjivanje – drugim riječima, nameće se jednoumlje i
«službena istina»,
3.
Podijeljenost u znanstvenoj i stručnoj zajednici – ima uvaženih znanstvenika i
stručnjaka u domovini i svijetu koji misle drugačije, koji imaju valjane
argumente. Sama činjenica podijeljenosti pokazuje da znanstvena i stručna
zajednica nema toliko pouzdan odgovor, što pogotovo dobiva na težini, kada se
se samo jedan odgovor nameće kao službena istina, bez ravnopravnog uvažavanja
druge strane, koja se potiskuje, ucjenjuje ili zastrašuje,
4. Atmosfera
straha ili pritiska u znanstvenim i strukovnim ustanovama,
5.
Neuvažavanje znanstvenih radova koji upućuju na postojanje dugotrajnog
imuniteta po preboljenju, na rizik i nuspojave cijepljenja, i pogotovo masovnog
cijepljenja,
6.
Neuvažavanje mnogih pozitivnih kliničkih iskustava, kliničkih ispitivanja i
studija u korištenju prenamijenjenih lijekova («repurposed drugs») u liječenju
Covid-19, pogotovo u ranom liječenju,
7. Nestručno,
manjkavo prikazivanje i neuvažavanje klasičnih postulata imunologije (prirodni
imunitet, humoralni – serologija, i stanični imunitet) u određivanju mjera za
sprečavanje širenja zaraze – za uvođenje i opravdavanje kovid potvrda,
opravdavanje potrebe cijepljenja i sl.
8. Nekritičko
slijeđenje i nametanje odozgo smjernica i protokola liječenja, bez slobode
odgovorne inovacije, utemeljene na kliničkom iskustvu i znanju,
9. (Prešutno)
uvjerenje da je istina na strani većine, a ne na strani koja ima razložne i
snažne argumente,
10. Marginaliziranje
znanstvenika i stručnjaka koji zastupaju drugačije mišljenje. Kod nas u
RH tim su na poseban način pogođeni: akademik Krešimir Pavelić, prof. dr. sci.
Gordan Lauc, prof. dr. sci. Tomislav Domazet Lošo, prof. dr. sci. Valerije
Vrček, dr. med. Lidija Gajski, dr. sci. Srećko Sladoljev, akademik Goran
Radman, kao i grupa liječnika protiv kojih se vodi stegovni postupak od strane
Hrvatske liječničke komore.
Tako
u svakoj zemlji svijeta postoji određena hrabra manjina koja ima drugačije
mišljenje, snažne argumente na kojima ih temelji, ali nisu prihvaćeni kao
ozbiljni sugovornici od «većine», neki od njih su i kažnjeni zbog svojih
istupa, optuženi da krivo govore, smijenjeni sa svojih odgovornih položaja, ili
im se time prijetilo.
11. Primjer
marginaliziranja na svjetskoj razini: dr. Robert Malone, jedan
je od najpoznatijih zastupnika drugačijeg mišljenja. Njemu se dogodilo ono što
baca veliku sumnju na vjerodostojnost znanosti, struke. Naime, kao začetnik
mRNA tehnologije i vrsni znalac, virolog, nedavno je blokiran na Twitteru, i na internetu je etiketiran kao širitelj neprovjerenih
informacija i uzročnik masovne psihoze. Dr. Robert Malone, začetnik tehnologije
mRNA cjepiva, javno iznosi podatke koji dovode u pitanje pouzdanost rada
regulatornih tijela i njihove kontrole nad puštanjem cjepiva na tržište, čime
se opravdano postavlja pitanje: Donose li tako važne odluke o odobrenju cjepiva
neovisni stručnjaci ili ljudi koje plaća farmaceutska industrija? Jesu
li uslijed toga cjepiva za COVID-19 veliki eksperiment na ljudima? Tko
će odgovarati?
12. O
medicinskim i zdravstvenim temama često
ne govore stručne osobe, npr. u Stožeru civilne zaštite RH.
Zaključak o vjerodostojnosti biomedicinskih znanosti i
zdravstvenog sustava
Možemo li se
onda nakon svega navedenog odlučiti na bezrezervno povjerenje?, sasvim je
legitimno pitanje, a odgovor se «nameće» sam po sebi!
«STATUS PRAESENS»
BIOMEDICINSKA ZNANOST – CJEPIVA PROTIV COVID-19, KLINIČKA
IMUNOLOGIJA I RANO LIJEČENJE
Kakvo je
sadašnje stanje znanstvenih činjenica i postulata o cjepivima protiv Covid-19?
Koja je cjelovita provjerena znanstvena istina o
cjepivima i liječenju bolesti Covid-19?
Istina o
cjepivima i liječenju bolesti Covid-19, koju ne možemo kao cjelovitu naći u
«srednjostrujaškim» medijima te u izvješćima, na službenim web stranicama i u
javnim stavovima predstavnika službene medicine jest sljedeća:
Znanstvene činjenice o mRNA i vektorskim cjepivima
- smanjuju hospitalizacije i smrtnost
- ne sprječavaju zaražavanje niti daljnje širenje virusa
- mogu doprinijeti povećanim mutacijama virusa
- mogu izazvati kratkoročne nuspojave, uključujući smrt -
učestalost ne znamo
- moguće dugoročne nuspojave – ne znamo
Postupanje utemeljeno na znanosti bilo bi sljedeće
(no “službena” ga tijela ne
prihvaćaju):
- započeti vrlo rano liječenje, (ako zanemarimo ivermektin),
budesonidu i fluvoksaminu se ne može osporiti djelotvornost u sprječavanju
težih oblika bolesti
- provjeriti protutijela (serologija) i staničnu imunost
- nikako ne cijepiti one koji su
preboljeli te imaju protutijela odnosno stanični imunitet
- nikako ne cijepiti djecu i mlade
- poticati (ali ne nametati ili prisiljavati) starije, ugrožene
ljude da se cijepe,
- prednost dati klasičnim inaktiviranim cjepivima jer stvaraju
cjelovitiji (širi) i jači imunitet.
Napomena: S obzirom na preglednost članka nismo
navodili reference, ali iza donesenih tvrdnji stoji popis literature koja se po
potrebi može navesti.
Zaključak: razum – znanost – struka
Temeljno pravo
svakog čovjeka je da može koristiti svoj razum. Kao vjernici vjerujemo da ga je
Bog stvorio i da smo upravo po njemu i po svojoj slobodnoj volji najviše slika
Božja. U ozračju straha od pandemije dovedeni smo u stanje da je postalo prijeporno
uopće postavljati pitanja i nepoželjno je misliti svojom glavom. Puno je lakše jedonostavno poslušati i
činiti ono što ti se kaže, no to nije bolje niti to Bog želi.
Nismo
stvoreni da budemo bezumne životinje, nego razumni ljudi, i štoviše, slobodna
djeca Božja. Pavao poručuje Solunjanima: «Sve provjeravajte: dobro zadržite» (1
Sol 5, 21). Pavao ovdje ne kaže delegirajte nekoga tko će misliti za vas, a vi
isključite mozak. Dužnost nam je misliti svojom glavom bez obzira koliko to
nekad bilo zahtjevno. Bog nas neće pitati što su ti drugi govorili, nego jesi
li koristio svoj razum, odnosno jesi li ispravno rasuđivao na osnovi dostupnih
informacija.
U
ovom slučaju, kad se uz to radi o pitanju zdravlja, svećenici, bez obzira na
službu koju obnašaju u Crkvi, ne mogu pojedinu osobu zamijeniti u razmišljanju i
razlučivanju jer oni nisu stručnjaci za medicinu i javno zdravstvo nego za
moral i vjeru. Na tom području treba slijediti znalce u skladu s autonomijom
svjetovnih stvarnosti. Nitko ne smije pristati na medijsko zaglupljivanje.
Presudni trebaju biti argumenti – provjerljivi i
dokazivi. Katolik laik ima pravo ne samo misliti drugačije u vremenitim
stvarima nego i ispravljati ili podučavati klerike u vezi njih. (Isto, str. 81-82)
Nekritično prihvaćanje donesenih mjera za suzbijanje korona virusa, bilo odobravanjem
bilo gromoglasnom šutnjom kada je potrebno govoriti, od strane crkvenih pastira
je neprilično a za mnoge vjernike i bolno. (Isto, str. 82)
Načelo
kršćanskog razlučivanja koje se pripisuje svetom Augustinu veli: In
necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas, što znači: „U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav."
Kod
mjera i stvorene psihoze za suzbijanje ovoga virusa radi se i više nego o
dvojbenim stvarima. Dakle u ovom slučaju je poželjan argumentirani pluralizam i
dijalog kako bi se što prije došlo do pravih rješenja. (Isto, str. 82)
PRIMJER KAMO VODI SLIJEPA VJERA,
BEZ PROVJERE, U ZNANOST I ZNANSTVENE AUTORITETE
Kao dodatak
donosimo izvrstan uvodnik u tekst s naslovom Kako su mediji veličali šarlatana
regenerativne medicine autorice,
gospođe Mie Elez, na stranici www.liberal.hr, kao primjer kamo vodi slijepa vjera, bez provjere, u
znanost i znanstvene autoritete.
«Povijest je
učiteljica života, a ljudi su često nezainteresirani učenici koji odbijaju
usvojiti vrijedne lekcije. Da je ciklička, uočilo se još u antici, no evo, na
koncu 2021. godine mnogi i dalje ne vide ponavljajuće uzorke; stoga smo i
danas, po tko zna koji put, na dionici vremena u kojima se medijske izjave,
religijski pristup znanosti i autoritet ne dovode u pitanje. Štoviše, s
obzirom da je čovjek prije svega društveno biće, nitko ne želi biti jedan od onih
koji propitkuju popularna mišljenja i time se – podsjećajući se da ne valja svemu
slijepo vjerovati, bez provjere i nužnog zahtjeva za
transparentnošću, kao i da je na čelu svake spoznaje čovjek koji je
uvijek potencijalno koruptivan – odmetnuti u nepoželjne društvene redove.
U današnjem
kontekstu tu skupinu čine takozvani antivakseri, koji odbijaju na agresivne
pozive medija pohrliti "na pravu stranu", ogorčeni i nepovjerljivi
cenzurom nepodobnih mišljenja, te bonus-činjenicom da ih na isto pozivaju
znanstvenici i mainstream promicatelji znanstvenog autoriteta čiji su argumenti
daleko od stručnih, s obzirom da je riječ o fizičarima, novinarima,
političarima...
Priklanjanje
nestručnim stavovima iznimno je opasno i bezglavo, no ništa bolje nije ni
neupitno kimanje glavom u znak slaganja sa stručnjacima koji se često ne mogu
ni usuglasiti sa samima sobom i koji su, kao što je i ranije rečeno, na koncu
samo ljudi. I upravo zato što je čovjek samo čovjek – podložan
utjecajima, potplativ, gladan ugleda, društvene validacije i moći, motiviran
vlastitim interesima, kvarljiv – mnogi biraju biti liberali koji vjeruju
provjerljivim činjenicama, vodeći se već viđenim primjerima iz ljudske
prošlosti, čiji su ishodi mogli biti uvelike bolji da nismo iz srama i straha,
bez puno pitanja odlučili pojesti ono što nam se sa svih strana servira na
žlicu.
Ostavimo
sadašnjost, ipak, na trenutak sa strane i prisjetimo se slučaja iz
"davne" 2011., odnosno otkrića nove tehnologije koja je naočigled
trebala zauvijek promijeniti svijet, revolucionarnim otvaranjem puta ka novoj
eri regenerativne medicine.
Sjetimo
se i ljudi diljem Zemlje koji su se, prije desetak godina, gorko razočarali povjerenjem
danim u ruke svjetski poznatog, iznimno uglednog "celebrity
znanstvenika", kirurga Paola Macchiarinija, talijanskog inovatora,
liječnika, sveučilišnog profesora i istraživača regenerativne medicine,
kasnije upamćenog kao jednog od najvećih svjetskih šarlatana.
I
najvažnije od svega, ne zaboravimo na medijske salve pohvala
istom "stručnjaku" i samouvjerene, opasne tvrdnje novinara da od
postupka presadnje sintetičkog organa ovog velebnog stručnjaka nema nikakve
opasnosti, popraćene svesrdnim preporukama za djecu kojoj se ne može
naći odgovarajući donor.»
Čitav članak
možete pročitati ovdje:
https://www.liberal.hr/paolo-macchiarini-znanost-medicina-mediji-942
3. VOLJA – SLOBODA IZBORA – ODLUKA
Dar slobodne volje
Slobodna
volja, uz razum, jest ono po čemu smo najviše slika Božja.
Nakon što smo
se dobro informirali o cjepivima, njihovoj moralnoj okaljanosti, crkvenim
uvjetima za njihovu moralnu prihvatljivost, rizicima i koristima cijepljenja,
tada po daru kreposti razboritosti, odvagujemo argumente za i protiv te
donosimo odluku koja omogućava ostvarenje najvećega dobra za nas i za naše
bližnje.
Odluka o cijepljenju treba biti osobna
Naš cilj je
dobro i dužni smo opredijeliti se za ono što smo sigurni da nam donosi više
koristi nego štete, imajući pred sobom sve kratkoročne i dugoročne posljedice.
Odluka bi
trebala biti uvijek osobna i ne može biti ista za sve jer se uzimaju u obzir
različita stanja i okolnosti. Stoga, ako bi neki pojedinac bio dužan cijepiti
se, to ne vrijedi za druge koji se ne nalaze u njegovoj situaciji, a nikako to
ne može biti obveza za sve.
Svaki
pojedinac ima odgovornost prema savjesti te moralnim i vjerskim načelima. U
svemu što govori ili čini, čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je
ispravno i istinito (ćudoredna kakvoća). Po sudu vlastite savjesti čovjek
razabire i prihvaća zapovijedi Božjeg zakona... (KKC, br. 1777).
Prisila na cijepljenje i predstavnici vlasti
Ne
podvrći se cijepljenju je dopušteno i službeni predstavnici vlasti nemaju pravo
takvima nametati osjećaj krivice ili, još gore, vršiti bilo kakvu izravnu ili
neizravnu prinudu nego su im dužni podastrijeti sve objektivne prednosti i
mane. Svatko ima pravo i na priziv savjesti kod moralno okaljanih cjepiva preko
pobačaja. Protivno je ljudskom dostojanstvu odreći se svoga razuma a grijeh je
ići protiv svoje savjesti.
Etika
nije moguća bez slobode. Zato španjolski bioetičar A. Polaino Lorente kaže:
„Bez slobode ne može biti kreposti a bez kreposti čovjek se ne može
samoodređivati i poboljšavati, jednako kao što bez slobode ne bi se mogao niti
samoodrediti da čini zlo.“[1]
Sloboda je jedan od najvećih darova koje smo primili od Boga i zato se svim
dopuštenim sredstvima moramo za nju boriti i po cijenu najvećih žrtvi. U
protivnom postat ćemo moderni robovi i ugroziti spasenje svoje duše. (Isto,
str. 95)
ZAKLJUČAK
Umjesto
zaključka, kao sintezu svih koraka u ovome članku, a to su koraci: katoličke vjere,
razuma i slobodne volje; koji nas nepogrešivo vode do ispravne odluke, čiji
glavni cilj jest i uvijek bi trebao biti – očuvanje duhovnog i tjelesnog života
svakog čovjeka, njegovog dostojanstva i istinske slobode kao djeteta Božjeg,
kao i zaštita dostojanstva tijela pokojnih,
donosimo uvijek aktualnu pjesmu našeg poznatog hrvatskog pjesnika Ivana
Gundulića:
HIMNA SLOBODI
„ O liepa, o
draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva
blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini
od naše sve slave,
uresu jedini
od ove Dubrave,
sva srebra,
sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit
plata tvôj čistoj lipoti!”
Fr. Nikola
Leopold Noso, svećenik i dr. med.
[1] Aquilino Polaino-Lorente, „La
Ética como propuesta, pretensión y proyecto“, u: Aquilino Polaino-Lorente
(ur.), Manual de Bioética general,
Rialp, Madrid, 1994.2,154.
Nema komentara:
Objavi komentar