O ovome se nije pričalo među partizanima kao ni o drugim neobjašnjivim fenomenima koja su doživjeli vjerojatno zbog srama i straha od negativnih posljedica. No zato puk nije šutio. „Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari."
Za Svijetlo riječi - piše don Josip Mužić
M. B., ravnatelj tvornice Divna u Trpnju na Pelješcu, povjerio je jednoj svojoj djelatnici da su on i njegova Dalmatinska brigada kada su došli do širokobriješke crkve s nakanom da je sruše vidjeli iznad vrata crkve Gospu s djetešcem Isusom u naručju i svu u svjetlu. I oni su se tada bez riječi vratili", odnosno bez ikakva dogovora složno odustali od svoga nauma. Majka Božja svojom je pojavom zaštitila svoje svetište od uništenja.Prvi susreti
O ovome se nije pričalo među partizanima kao ni o drugim neobjašnjivim fenomenima koja su doživjeli vjerojatno zbog srama i straha od negativnih posljedica. No zato puk nije šutio. „Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari. Naime, da su mnogi noću ili u zoru vidjeli kako oko crkve, samostana i perivojem Širokog Brijega hodi žena u bjelini. Partizani su u crkvi pravili pijanke i druge razvratnosti. Pili su iz crkvenog posuda i igrali svoje kolo. Ova ukazanja nisu ni ispred ni u crkvi nego u njezinoj okolini i vezuju se za mjesta stradanja franjevaca. Gospa je tako odala priznanje mučenicima, tješila preživjele i pozivala zločince na obraćenje. Vjernici su to primili srcu, a nevjernici nisu marili i nastavili su sa svojim svetogrđem i nemoralom.
„Bijela Gospa"
Okorjelost srdaca bezbožaca dovela je do treće faze ukazanja. Gospa se sada očituje izravno progoniteljima u samoj crkvi. Fra Mario Karamatić u pismu svome subratu navodi: „Kad su partizani došli prvi put u širokobriješku crkvu ukazalo se svijetlo na glavnom oltaru, a onda na sporednim. Zatim od velikog oltara pošla žena u bijelom odijelu prema partizanima. Svi su od straha popadali na zemlju. Dvojica su poludjeli." Prvo se u crkvi pojavilo neobjašnjivo svjetlo na svakom žrtveniku počevši od glavnoga. Kao da se tako obavilo svojevrsno očišćenje obeščašćenih oltara i dala svojevrsna najava ukazanja koje je slijedilo nakon toga. Nakon toga se na glavnom oltaru ukazała Gospa odjevena u bijelo, što je znak djevičanstva i čistoće, te se uputila prema bezbošcima dajući im i tako do znanja da je tu došla radi njih. Partizan očevidac dodaje da ih je dotična gospoda" jednostavno pogledala. Pričalo se da je tada i plakala. Tada su zločinci na neizravan način u susretu sa svetošću bili suočeni sa zlodjelima koja su učinili i shvatili da se oni nisu borili samo protiv ljudi nego protiv samoga Boga. Razumljivo je da je njihova reakcija bila ogroman strah zbog kojega su popadali po podu slično kao vojnici u Maslinskom vrtu kad im se Isus obratio. Dvoje od nazočnih su odmah na licu mjesta doživjeli živčani slom odnosno poludjeli kako potvrđuju i drugi izvori.
Što je slijedilo nakon toga nalazimo u drugim svjedočanstvima. „Za 10 minuta svi su se pokupili i pobjegli. Širokobriježani pripovijedaju da su jedne noći polovicom veljače svi pobjegli s Brijega i iz crkve niz Grabovinu u Široki Brijeg. Puni straha i bez daha pričali su o ženi u bijelom koju su odjednom vidjeli na oltaru." Ukazanje se dakle zbilo po noći kada su se partizani zabavljali" u crkvi. Don G. Masucci, izaslanik Svete Stolice za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, bilježi 26. lipnja 1945.: „Jednog dana, za vrijeme plesa, opažen je ogroman vatren stup, što se dizao u visinu, dok se na oltaru pojavila najkrasnija gospoda, obučena u bijelo, gledajući žalosno. Dva plesača su poludila od straha." Marijan Mikac, hrvatski književnik i filmski djelatnik, 1954. o tome je napisao i novelu Bijela Gospa gdje donosi iste podatke koje je najvjerojatnije preuzeo od Masuccija." Ove podatke potvrđuje i proširuje fra
Dominik Mandić koji u pismu Mikacu 28. srpnja 1954. navodi da su partizani u strahovitoj panici bježali iz crkve ne radi požara nego radi Gospina viđenja, kako su partizani to i pričali kasnije" te su tada „dva, pa i više njih poludila od straha." Narod je pričao i da je jedan od sudionika tada umro."
Bezbošci ovo nadnaravno iskustvo koje su doživjeli nisu mogli pomiriti sa svojom nevjerom. Dogodilo im se slično kao babilonskom kralju Baltazaru dok je na razuzdanoj gozbi obijesno pio iz posuđa otetoga iz Jeruzalemskog hrama želeći se tako narugati Jahvi (Dn 5,1-4). Upravo tada je vidio, skupa sa svojim uzvanicima, kako ljudska ruka na zidu is pisuje riječi koje prorokuju njegovo skoro tragično skončanje koje se zbilo te iste noči (Dn 5,25-30). Moćni i bahati kralj koji se usudio izazivati Boga tada se ispunio strahom do te mjere da problijedje, misli ga uznemiriše, zglobovi njegovih kukova popustiše i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo" (Dn 5,6). Nešto slično se dogodilo i partizanima koji mjesto da se obraduju kad su se susreli s Gospom svjesni svojih zločina, prestravili su se i bezglavo pobjegli. Sjećanje na vjeru od koje su se odmetnuli davalo im je dostatno razumijevanje doživljenoga i probudilo im savjest. Neki do njih su toliko bili potreseni da su poludjeli. Nisu se mogli nositi sa svojom krivicom jer nisu imali dovoljno poniznosti da se raskajana srca uteknu Božjem milosrđu. Nakon toga partizanima nije više padalo na pamet da dalje obeščašćuju baziliku. Sve se to događalo u danima neposredno nakon pada Širokog Brijega, odmah nakon počinjenih zločina."