.jpg)
Unastavku slijedi tekst o poratnim ukazanjima u Kamenoj. Kompletan tekst će biti objavljen u reviji Svjetlo riječi u tri dijela
Obitelj Puljić Vlahić
Prezime je Puljić a Vlahić je obiteljski nadimak koji potječe od pretka Vlahe koji je imao pet sinova. Najstariji sin Mato nastanio se u Luci kod Nevesinja i njegovih potomaka je tu do početka Drugoga svjetskog rata bilo petnaestak obitelji s osamdesetak žitelja, a nakon rata nije bilo više nikoga. Vlahin sin Martin odselio se u Dubrave. Tri Vlahina sina – Nikola, Filip i Vidoje Miško – ostali su u Kamenoj. Do Drugoga svjetskog rata njihovih potomaka je u Kamenoj bilo šest obitelji s oko devedeset žitelja. Vidoje Miško (ubijen od partizana 1944.) imao je šest sinova od kojih su dvojica (Stanko i Niko) nestala u Drugom svjetskom ratu a Martin i Nikola, skupa sa sinom jedincem Markom, bili su ubijeni od partizana 1944. Preostala su samo dvojica: Vido i Stjepan.[1]
„Ivan Puljić sin je Stjepana i Lucije, rođ. Jarak. Rođen je 1908. u Kamenoj, a 1934. vjenčao se s Anom Raguž s kojom je imao petero djece.”[2] Ana je imala izvrstan sluh i lijepo je pjevala a Ivan je bio vrstan svirač gusli i frule koji je znao narodne pjesme napamet.[3] Obitelj Puljić živjela je skupa u domaćinstvu s Ivanovim bratom Jozom koji je svaku večer predvodio molitvu, za Božić blagoslivljao kuću, štalu i njive te mirio ljude.[4] Imali su sveukupno dvanaest članova.
Ivan je kao civil, skupa s drugim muškarcima, u strahu od komunista, jer su u obitelji imali jednoga člana koji je bio u Hrvatskim oružanim snagama, pobjegao i završio u Austriji.[5] Njegov sin nadbiskup Želimir Puljić je u propovijedi na Bleiburgu 2003. godine spomenuo njegovo iskustvo.[6] „U toj koloni smrti bio je među ostalima i Ivan, koji je u svojoj bilježnici zapisao kako je preživio pokolj u Bleiburgu, izdržao muke i glad na Križnom putu te kako je dospio u Istočni logor u Mostaru. Ondje se svakoga jutra prozivalo skupinu zarobljenika koji su potom nestajali. Među logorašima se govorilo kako vjerojatno idu na rad u druga mjesta. A njih je zapravo noć gutala. Ivan je jednoga jutra u srpnju 1945. godine sa skupinom prozvanih zatvorenika imao biti likvidiran. Kad je njegov rođak Vido prepoznao vodnika, bivšega četnika, koji je prozivao zatvorenike toga jutra, upitao je kamo to vode njegova rođaka Ivana. A kad mu je ovaj drsko odgovorio: ‘Ta valjda on zna u kakvoj su ga vojsci zarobili’, Vido mu je odvratio da mu je poznato kakvu je kokardu on (vodnik) nosio prije nego što se preodjenuo u partizane. Tada je vodnik vratio Ivana i on je ostao živ.
Zanimljiv je detalj iz Ivanovih bilježaka kako su se ponašali ‘osloboditelji’ koji su preostale Hrvate oslobađali od svega što su imali, otimajući im stoku i imovinu i odvodeći ih na prisilne radove. Ivan se prisjeća kako je jednoga dana pošao s ocem u grad tražiti pravo glasa. Kad je to obrazložio jednomu oficiru kojega je otprije poznavao, čuo je ‘utješan’ odgovor: ‘Da ti tko glavu skine, nemaš pravo pitati pravo glasa!’ Ivan je tada shvatio u čemu se sastojalo to ‘oslobođenje’.”[7] Godine 2003. nadbiskup Želimir nije naveo prezime Ivana niti da se radi o njegovu ocu, nego je tek 2021. prigodom tiskanja iste propovijedi u jednoj bilješci, na nagovor svojih suradnika, otkrio o kome je riječ. Kako objasniti ovu šutnju koja traje kod tolikih Hrvata još sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata te više od trideset godina nakon dolaska demokracije? Komunisti, prerušeni u demokrate i antifašiste, nastavljaju veličati svoje zločince pa tako Tito, diktator i masovni ubojica, i dalje ima svoje ulice i trgove. A žrtve i njihova djeca, svjesni svoje obespravljenosti, odustali su od traženja pravde te i danas gromoglasno šute ili se ustručavaju govoriti o svojim stradanjima podržavajući tako ispisivanje izokrenute povijesti koja dobro proglašava zlim a zlo dobrim.
Ivan i Ana Puljić imali su petero djece: Fabijana, Tereziju, Maricu, Iliju i Želimira.[8] Marica je umrla 1947., iste godine kada se rodio njezin brat Želimir (nadbiskup zadarski u miru), najstariji brat Fabijan je poginuo 1983. u prometnoj nesreći, brat Ilija (rođen 26. srpnja 1941.) bio je franjevac koji je preminuo u Chicagu 2024.[9]
Događanja
Za vrijeme rata od 1941. godine Terezija Puljić Vlahić (r. 1937.) bila je u Križevcima s drugom manjom djecom koja su tu bila sklonjena po obiteljima i ostala je tu do završetka rata.[10] Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj – Buna) Tereziji koja je tada imala deset godina. Ona se nije hranila s drugim članovima obitelji, nije jela ili je sasvim malo jela i drukčije od drugih.[11] U proljeće 1947. teško se razboljela pa 24. ožujka župnik dolazi ispovjediti „umiruću bolesnicu”.[12]
U obiteljskoj kući Puljićevih partizani su 14. lipnja 1944. ubili Terezijina prastrica Martina, koji je bio u Ustaškoj vojnici, pradjeda Miška i rođaka Marka koji je bio sin jedinac.[13] Ukazanja su bila na mjestu njihova ubojstva i kada bi na tom mjestu Terezija stavila sličicu, ona bi ostala stajati uspravno. Fra Kamilo Milas pak prenosi kako je Terezija „pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[14] Moguće je da su ukazanja bila na oba mjesta odnosno u kući na početku, kada je bilo malo ljudi, a kasnije, s porastom broja sudionika, izvan kuće.
Rođak Ante Puljić, sin Vide, rođen 1942. bio je njezin glasnogovornik. [15] Nije pričala ni s kim nego preko Ante, koji je tada imao pet godina, ili tek pokoju riječ preko brata Ilije koji je tada imao šest godina. Preko Ante bi obznanjivala samo što treba raditi, kada moliti, kada Gospa dolazi.[16] U vrijeme teških tadašnjih komunističkih progona vjere ovo je bilo vrlo korisno i mudro jer su na taj način svi stariji bili zaštićeni, a djeca nisu mogla krivično odgovarati.
Znalo se točno vrijeme molitve i Terezija bi cijelo vrijeme od početka do kraja ukazanja gledala gore.[17] Ovakav čvrsto upravljen pogled uvis, prema Gospi, koju samo vidjelica može vidjeti karakterističan je i za ukazanja na drugim mjestima. Razumljiv je jer se tako uspostavlja vizualni kontakt dvoje sugovornika, a ujedno je pokazatelj drugima što se događa. Majka Božja bi tražila često od okupljenih da se ide na brdo, na groblje ili na druga mjesta u procesiji moleći „preporuke”.[18] To su bile molitve na nakane koje su ljudi molili inače po kućama a koje je poslije zamijenila krunica. Radi se o čisto vjerskim sadržajima, ali svejedno vlast se toga bojala jer je smatrala da to može imati političku dimenziju koja ih može ugroziti.
Ante Puljić kaže da je Terezija „znala sve”.[19] Kao primjer navodi kako partizanske kape, takozvane „titovke”, nije voljela a otjerala je nekoliko mladića koji su ih nosili. Isti mladići su stoga došli drugi put kada je bilo vrijeme molitve, ali su prethodno sakrili kape u žito i onda ušli u kuću da se pridruže drugima u molitvi. No Terezija se tada skočila, izišla vani, pronašla kape, pobacala ih niz strminu i nakon toga je još bacala kamenje po njima.[20] Može se zaključiti da je u viđenjima dobivala uvide i saznanja koja su joj bila potrebna a redovitim putem nedostupna. Uz to Ante navodi da je Terezija „viđala sve naše mrtve”.[21] Što bi značilo da je u stanju zanosa mogla uspostaviti komunikaciju s dušama pokojnih iz svoje obitelji među kojima su vjerojatno posebno mjesto zauzimali ubijeni od partizana. Ne čudi stoga što je ona znala i pohodila mjesta gdje su stradali i bili pokopani.
Gospa je Tereziju naučila molitvu Očenaš na nepoznatom jeziku na kojem ju je molio Isus.[22] Ta je molitva bila zapisana onako kako se izgovara i kružila je unutar obitelji Puljić. Razvidno je da je u ukazanjima Terezija dobivala savjete, upute i pouke odnosno jednu vrstu duhovnoga vodstva. Zahvaljujući tome, iako maloljetna vidjelica, imala je izoštren moralni osjećaj za raspoznavanje dobra i zla. Tako ne bi dozvoljavala da joj dolaze žene koje su nosile imalo kratke suknje pa su se one stoga prije susreta s njom pokrivale i zamotavale.[23]
Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com
[1] O rodu Puljića napisana je i knjiga: Ivica Puljić, Hrvatski rod Puljići, Crkva na kamenu, Mostar, 2025.
[2] Ines Grbić, „Predstavljanje knjige ‘Djeliteljima svetih tajni – prigodne propovijedi’ mons. dr. Želimira Puljića”, IKA, 18. lipnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/predstavljena-knjiga-djeliteljima-svetih-tajni-prigodne-propovijedi-mons-dr-zelimira-puljica/, (25. ožujka 2025.).
[3] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstva”, LaudatoTV, 28. prosinca 2022., 12:6-13:38, na:
https://www.youtube.com/watch?v=TFM6t8q02lo, (25. ožujka 2025.).
[4] Ibidem, 4:54-10:15.
[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.
[6] I. Grbić, nav. dj.; Želimir Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, u: Tomislav Markić (ur.), Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje. Zbirka biskupskih propovijedi iz Bleiburga 2003.-2020., Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 2021., 34.
[7] Ž. Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, 34-35.
[8] Franjo Bertović, „Od Blagaja do Amerike: pastirski put fra Ilije Puljića”, Hrvatska matica iseljenika, 2. lipnja 2021., na: https://matis.hr/novosti/od-blagaja-do-amerike-pastirski-put-fra-ilije-puljica/, (24. ožujka 2025.).
[9] „Razgovor glavnog urednika Zadarskog lista s nadbiskupom Želimirom Puljićem”, IKA, 21. siječnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/razgovor-glavnog-urednika-zadarskog-lista-s-nadbiskupom-zelimirom-puljicem/, (24. ožujka 2025.); „Preminuo fra Ilija Puljić”, Katolička Tiskovna Agencija, 18. veljače 2024., na: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/preminuo-fra-ilija-puljic/118366, (24. ožujka 2025.).
[10] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.
[11] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.
[12] Kamilo Milas, Od sjetve do žetve. Uspomenički zapisi, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., 60.
[13] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025. Markova oca Nikolu, skupa s hodžom Fazlićem, partizani su ubili dalje od sela.
[14] K. Milas, nav. dj., 60.
[15] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.
[16] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.
[17] Ibidem.
[18] Ibidem.
[19] Ibidem.
[20] Ibidem.
[21] Ibidem.
[22] Ibidem.
[23] Ibidem.
.jpg)
