Bolesničko korizmeno hodočašće u Sinj, propovijed don Josip Mužić

16.3.

U TEŠKOĆAMA I RADOSTIMA - ZAHVALIMO BOGU

Druga korizmena nedjelja, evanđelje o Isusovu preobraženju na gori - Na vrhu brda Isus se preobrazio; Što su tu učenici vidjeli? Djelić slave koju ima kao Bog - vide da nije samo učitelj, prorok nego sam BOG - To dolazi dok Isus MOLI - Isus to ne čini pred mnoštvom (kod umnažanja kruha 5000 ... 10 000 ljudi to bi izazvao oduševljenje... ali on to nije prihvatio... kao što nije prihvatio ni onu kušnju Zloga, (da se baci pa da ga anđeli uhvate) - da svi vide... Nije htio da ljudi budu sigurni da je Bog nego ostavlja prostor za VJERU Zli dusi znaju tko je - ali su se okrenuli protiv Njega Zašto izabire tu trojicu; oni su i u Maslinskom vrtu - i tamo moli - tamo se ne vidi slava već sva slabost... u jadnom izdanju... na križu nije bila vidljiva duševna patnja, to je bilo već u Maslinskom vrtu I u našem životu imamo trenutke kad nam se sve čini lijepo i lako a imamo trenutaka kad padnemo, kad nam se čini da je Bog daleko a u vjeri znamo da nas On ne napušta, no osjećamo se suhi i jadni Kako dalje? I jedno i drugo stanje je za naše dobro - i stanje milosti - i to je potrebno, pohraniti i prebirati to nas osvjedočuje da smo nezasluženo primili Božje darove, da nas Bog voli kad dođu teški trenuci to nam da snage.... - S druge strane moramo računati i na križ Duhovni život nije samo traženje vlastitog zadovoljstva, osjećaja... kad Bog da zahvalimo, primimo i idemo dalje - da je Bog to pripustio za naše dobro ... koje dobro? Bog nas uči da se ne vežemo na darove nego da tražimo Darovatelja da se naučimo nesebičnoj ljubavi, nešto podnosit za Gospodina pokazat mu da Ga doista ljubimo da je naša ljubav spremna da se da razapet sv Ivan uspoređuje sliku majke i dojenčeta kojeg majka privikava na tvrdu hranu To je za dijete bolno ali je to za njegovo dobro Bog kao dobar roditelj - stalo mu je do nas više nego nama do sebe Ona molitva koju izričemo u suhoći ima veću vrijednost nego kad nam je dana utjeha i imamo zadovoljstvo u tome Tko voli Boga Bog mu sve okreće na dobro Tražimo Božju brižnu ljubav i gore srca Patnje naših bolesnika služe za neko veće dobro Bog izrađuje svoju Crkvi i danas Patnici čine da Bog drži na životu ovaj svijet odvraća Božju srdžbu i kaznu Budimo zahvalnu onima koji za nas prikazuju svoje patnje jer to je blago neprocjenjive vrijednosti... Neka nas zagovor Majke Božje prati ...i da ono što nam je dano bude blagoslov za nas i naše bližnje. Amen

Izvor videa: facebook Čudotvorna Gospa Sinjska -

O IVANU MUŽIĆU & knjiga SVJETLO U BEZAKONJU

Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

S BOLESNIČKOG HODOČAŠĆA U VEPRIC

 I ove godine organizirano je bolesničko hodočašće u Vepric, za osobe sa invaliditetom,

 a već 20ak godina ide se i u LURD. 

Ovdje je kratka snimka od prošle godine, hodočašće u Vepric, kod Makarske. 

Ove godine hodočašće u Vepric bilo je danas, 16.2.2025. 

(snimka: Darko, 2024)

HODOČAŠĆE - IZLET 8. i 9.2. u LIKU

PLITVIČKA JEZERA

KORENICA - Crkva sv. Jure

..

LIČKI OSIK, 

Nedjeljna sv. misa u crkvi sv. Josipa

KARMEL Presvetog Srca Isusova

UDBINA - Crkva hrvatskih mučenika

SVIJEĆNICA

 Pozvani smo nositi svjetlo vjere u srcu 

i prenositi to svijetlo drugima

- rekao je u zaključku propovijedi don Josip Mužić.

O KRŠTENJU DJECE - propovijed

 

Druga je nedjelja kroz godinu i slavimo spomen na čudo koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj. To je bilo Isusovo prvo javno čudo. Ne znamo je li činio čuda prije, ali na početku njegova javnog djelovanja ovo je prvo čudo. Ono što je znakovito jest to da se to događa, mogli bi reći protiv njegove volje, jer On nije imao namjeru činiti čudo. Išao je na svadbu s Marijom, sa učenicima, za njega se već čulo, ljudi znaju da ima moćnu riječ i da propovijeda na poseban način, ali nije želio čudo. To se se događa posredstvom njegove majke. Ona jednostavno konstatira: "Vina nemaju!“ Tu je sadržana cijela jedna poruka. Tom konstatacijom ga poziva da učini čudo. Ona zna da on to može riješit, zna da je on Bog, ima vjeru u njega, i traži da počne javno djelovat i to zato jer treba pomoći tim dvoje slavljenika. Isus to čini na jedan prirodan način. Kad kaže: "Nije još došao moj čas!", ona se na to ne obazire, nego kaže: "Sve što vam rekne - učinite! Što god vam rekne. Može izgledati čudan, nepriličan, ali – evo traži se povjerenje u Njega, iako ga ne poznate, iako držite da je običan uzvanik, traži se od vas da tu date više od sebe. Isus traži jednu stvar koju su navikli činit, da napune posude vodom, kao sluge, bili su zaduženi za takve poslove, ne traži se ništa novo od njih. No nakon toga, kad vidi da su to učinili, traži da to zagrabe i odnesu ravnatelju stola. Onome koji je zadužen da se sve odvija dobro i sve bude u redu. I to je nešto što od njih traži vjeru. Znaju da njemu voda ne treba pa mi mogao pomisliti da ga ne poštuju ili čak i vrijeđaju. No kako vidimo oni to čine, a kad se točno dogodilo čudo mi ne znamo. Možda tek kad su vodu stavili na stol. Oni idu s vjerom i ispunjaju što se od njih traži. Događa se da se voda jednostavno pretvara u vino ne samo prividno nego i u materiji i formi. 

Kako vidimo, drugo čitanje govori o tome da svi u Crkvi imamo različite funkcije. Bog nije učinio da svi budemo jednaki, da da imamo jednake darove, učinio nas je različitima prirodno ali isto tako, milosno – da svatko dobije darove odozgo i na taj način smo upućeni prirodno, društveno i milosno jedni na druge, da slupa činimo jednu cjelinu, jedno Mistično tijelo.

Zato se kaže da je Crkva mistično tijelo kojoj je Glava Krist. Na temelju te vjere događa se i krštenje

Prva Crkva nije običavala krstiti mali djecu već se tražilo se da osobe budu kadre prihvatit Krista. No, kako se događalo da je dosta djece umiralo nakon rođenja radi nedostatne zdravstvene skrbi onda se postavlja pitanje što se događa s njima, jer bez krštenja se ne možemo spasiti. Crkva se nije izjasnila po tom pitanju već je rekla da ta djeca ne idu u pakao ali kako će ući u raj to ne znamo. Bilo je jedno rješenje da djeca idu u limb, kao jedno među-stanje prije raja, i nije čistilište nego posebno stanje za njih, i tu čekaju da Bog nađe načina da ih Bog izbavi iz tog stanja.

Crkva je radi toga spustila dobnu granicu i rekla da se krštenje daje maloj djeci, nakon rođenja baš sa sviješću da treba imat na umu da treba olakšat odlazak u raj, i život s Bogom, no ostaje pitanje kako riješiti to što mala djeca ne mogu ispovjediti vjeru. To je onda ono što se traži da roditelji kum i kuma koji donose na krštenje da oni ispovijedaju vjeru. To znači da oni preuzmu odgovornost da će oni tu djecu odgajat i podizat u vjeri. Ako toga nema ako ne daju garanciju onda se jednostavno krštenje ne može dati. Oni daju garanciju da će podizati dijete da postane pravi kršćanin, pravi vjernik, Kako vidimo roditelji se trude da osiguraju ono materijalno, da mu daju odgoj, da mu ostave nasljedstvo, da mu riješe stambeni problem, ali ako se oni ne potrude da prenesu vjeru na svoje dijete, postoji mogućnost da postane potpuni bezvjerac, bez obzira što je primilo krštenje.

Da, događa se čudo da se briše Istočni grijeh, posljedice istočnoga grijeha, da dijete postaje dijete Božje, ali Bog traži da surađujemo s njegovom milošću, da roditelji obave svoj dio, da kum/a obavi svoj dio, da cijela Crkva bude mjesto gdje se to dijete podiže u vjeri. U životu na selu nekad su svi vodili računa o djeci. Iako to nisu bila njihova djeca. Vodili su računa da se djeca opomenu, da se ukaže roditeljima ako djeca čine nešto neprimjereno, tako je cijela mala zajednica sudjelovala svatko na svoj način, u odgoju djece. Djeca nisu rasla na ulici nego u zajednici. 

Na dan krštenja male djevojčice (Melani) sjetimo se onih koji su se potrudili nama prenijeti vjeru… i odgovornosti za one koji su nama povjereni.

Uzajamna podložnost u braku - Svjetlo riječi

Najopsežniji odlomak o braku u cijeloj Bibliji nalazimo kod Pavla kada piše Efežanima (Ef 5,21-33). Ovdje se objavljuje Božji naum za supružnike i zato ga treba pravo razumjeti kako bi ga se moglo dobro živjeti. Zaustavit ćemo se samo na prvom retku: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! (Ef 5,21). Ovo je opće načelo koje bi trebalo rukovoditi svim odnosima među kršćanima, a posebno vrijedi za obiteljski život. Obično se preskače i previđa jer kao da ne odgovara nikome budući da je toliko drukčije od logike kojom se svijet rukovodi. Podložnost se doživljava kao nužno zlo koje ako se već ne može izbjeći u društvenom životu i poslu, svakako treba izbjeći u privatnom životu.

Božji poziv

Obitelj je najprirodnije i najbolje mjesto za volju Božju koja traži i podložnost kao sastavni dio puta svetosti. Zato je obitelj temeljni i najrašireniji Božji poziv za ogromnu većinu vjernika u kojem trebaju pronaći svoje ostvarenje i postići vječno spasenje. To mora biti prioritet čemu je sve drugo podređeno: i posao i studij i karijera i mjesto stanovanja... Danas su pak stvari izokrenute pa se nametnulo uvjerenje da je život u svijetu izvan obitelji jedino ostvarenje te da svatko treba misliti samo na sebe. U takvom naopakom shvaćanju obitelj je tek privremeni dodatak, ostatak prošlosti i nepotreban teret koji treba zaobilaziti. U konačnici, posao je najvažniji i sebi podređuje sve ostalo.

Za privatni život potrošačko društvo umjesto obitelji nudi nadomjestak u takozvanoj zabavi čiji je sastavni dio i brzo mijenjanje veza. U skladu s time odgaja se ljude da budu podijeljene osobe. S jedne strane savjesni radnici koji se na poslu rukovode razumom i voljom, a u privatnom životu da budu nezrele pubertetlije koje se povode samo za osjećajima. Takve osobe, kojih je nažalost sve više, ako se uopće odluče na brak, ne shvaćaju i ne prihvaćaju svoju ulogu u obitelji, ne preuzimaju odgovornost, ne uspijevaju nadići svoju sebičnost i darivati se drugima.

Služenje

Podložnost je stanje onoga koji se nalazi pod nečijom vlasti, podčinjava mu se. Priznaje mu vlast i dragovoljno se njoj podvrgava iz uvjerenja bez ikakve prisile. Kao svjesni i slobodni izbor u skladu je s dostojanstvom čovjeka i bitno je različita od pokornosti roba kojemu je njegovo stanje silom nametnuto. Svi smo nekom podređeni bilo da se radi o vlastima, nadređenima ili starijima u obitelji. No podložnost je više od toga jer prihvaća podređenost i pretvara je u krepost poslušnosti Bogu čija se volja očituje u legitimnim traženjima ljudskih autoriteta. Podložnost ne znači slagati se u svemu s drugim niti odreći se korištenja svoga razuma. Ne znači ne pokušati savjetovati ili utjecati na drugoga ili živjeti i djelovati u strahu. Podložnost nije ni stavljanje volje drugoga ispred volje Božje.

Pravu podložnost Isus pokazuje svojim primjerom i naukom. Apostolima koji i pred navještajima muke ostaju usredotočeni na to tko će među njima biti prvi Isus kaže: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji, i svima poslužitelj!" (Mk 9,30). Daje im praktičnu pouku za nasljedovanje kada im pere noge na posljednjoj večeri što je bio jedan od najnižih poslova koji su činili sluge i robovi (Iv 13,12-17). A uz to im ostavlja uzor trideset godina svoga skrovita života u kojima je bio podložan Josipu i Mariji (Lk 2,51).

Sukladno Kristovu nauku vjernici se ne trebaju natjecati tko će imati bolji položaj, nego tko će bolje služiti iz ljuba vi prema Bogu i bližnjemu. Kad bismo tako činili, većina naših problema u međuljudskim odnosima bi nestala. Doista, glavni čimbenik remećenja odnosa je povrijeđena taština jer osoba doživljava da je bila umanjena u važnosti i tako ponižena. Varijanta na istu temu je zavist, ako je drugi u nečemu bolji, i ljubomora na tuđe dobro. Velika moć kreposne podložnosti ogleda se u činjenici da je ona bila jedan od čimbenika kojim je kršćanstvo uspjelo ukinuti robovlasništvo.

Uzajamnost

Uzajamna podložnost izgleda proturječno i neostvarivo jer je obično jedan u većoj poziciji od drugoga sukladno naravnom hijerarhijskom poretku. Ovakva podložnost ukazuje na jednako dostojanstvo muža i žene u braku koje se nadovezuje na ono Pavlovo: „Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3,28). U Kristu se ukida bilo kakva nejednakost i diskriminacija: nacionalna, klásna i spolna. Vjera ne smije biti izli- ka za omalovažavanje žena a uzvisivanje muškaraca ili obrnuto.

Jednako tako uzajamna podložnost ukazuje na potrebu uvažavanja komplementarnosti muža i žene koji u braku imaju različite uloge, sposobnosti i područja djelovanja. Bit odnosno glavna poruka je ista za oboje da se podlože jedno drugome, odnosno da umru sebi što se posebno primjenjuje u odupiranju želji da sve kontroliramo i budemo glavni. Najbolje ostvarenje toga imamo u Svetoj obitelji u kojoj se isprepliće skladno međusobna podložnost Isusa, i Josipa.

Podložiti se znači biti svjestan svojih sposobnosti, darova i s njima povezanom moći te izabrati ne zloupotrebljavati ih i koristiti ih dobro. Veću tjelesnu snagu muškarac neće koristiti da nadjača svoju ženu, nego da je štiti i pomaže joj. Bolje razumijevanje međuljudskih odnosa žena neće koristiti za manipulaciju mužem, već da ga osnaži i pomogne mu da bude što bolji u vođenju obitelji, služenju u svijetu i Crkvi. Međusobno služenje ispunjava radošću jer proizlazi i izgrađuje ljubav.

Uspjeh

Svijet umjesto podložnosti nudi uspjeh koji se predstavlja kao potvrđivanje sebe, a u stvari se svodi na uzdizanje iznad drugih. U tome je uključeno podređivanje drugih sebi jer što mi više ljudi služi to bolje. Tako se završava opet u neizravnom opetovanju pobunjeničkoga usklika palog anđela: neću služiti!

Prava istina je da se tada više ne služi Bogu, ali se služi svijetu koji je daleko zahtjevniji i nudi samo kratkotrajna i prividna zadovoljstva. Svjetovni se uspjeh svodi na izrabljujući i iscrpljujući rad motiviran strahom za egzistenciju i egoizmom koji se hrani častima, slavom, novcem i užitkom. Kršćanski uspjeh se pak sastoji u požrtvovnom i spokojnom služenju bližnjemu, prvenstveno u obitelji, motiviranom ljubavlju i altruizmom koji se očituje u nesebičnosti i traženju tuđe sreće.

Duhovni napredak na koji nas Bog zove je neusporedivo važniji od materijalnoga u kojem se zgrće „blago na zemlji" jer donosi „život u izobilju" (Iv 10,10) i nadasve njime se zgrće „sebi blago na nebu" (Mt 6,19-20). Preko življenja kreposti, među kojima je podložnost jedna od najkorisnijih, čovjek surađuje s milošću u svom duhovnom rastu. Tako je upravo Isusova podložnost Josipu i Mariju bila jedan od važnih čimbenika koji je pogodovao njegovu ljudskom napredovanju „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 51-52).

U strahu Kristovu

Na koncu od kršćana se traži da njihova uzajamna podložnost ne bude bilo kakva, nego da se vrši u strahu Kristovu. Kako je uopće spojiv strah s Kristom koji je ljubav? Sjetimo se da je on Bog kojemu pripada najveće poštovanje moguće i zato je strah Božji dobar jer nas čuva, ako zakaže ljubav, da vrijeđamo Boga grijehom. Kristu je uz to pri- držan i sud nad svakim čovjekom nakon smrti i nad cijelim čovječanstvom na kraju svijeta.

Ne može se živjeti kršćanski brak bilo kako, nego kao otajstvo prema kojemu se ophodimo kao sa svetim što on i jest jer je sakrament. Zato tu dolazi do izražaja i strahopoštovanje koje čuva od banaliziranja i grijeha te štiti i promiče ljubav.

Bogobojaznost osim na sveti način življenja međusobnih odnosa ukazuje i na važnost motiva da se ne svede samo na supružničku ljubav, nego da bude radi Krista kako bi se nadnaravna ljubav nadograđivala na naravnu. Bitno je također da podložnost u strahu Kristovu upućuje na potrebu da se, preko duhovnoga života, uzajamni odnosi razvijaju po Kristu, odnosno da se aktivno računa na njegovu pomoć koja osposobljava za međusobnu savršenu ljubav. |

POKORNOST ŽENA, Sjaj istine, don Josip Mužić, 23.11..2024.

UZAJAMNA PODLOŽNOST, Sjaj istine, don Josip Mužić, 26.10.2024.

Vjernički progon čuda - don JM, Svijetlo riječi

 Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143). 

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja. Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina... Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Bolesničko hodočašće, Primošten

 ...

OBITAVANJE, 2. DIO, don Josip Mužić, duhovna obnova, Postira, Brač

OBITAVANJE -don Josip Mužić, duhovna obnova, Postira, Brač

KADA KRISTU OKRENEMO LEĐA - don Josip Mužić, propovijed

Grčka - Aeropag, ...

ČUDO I VJERA, Sjaj istine, don Josip Mužić, 28.9.2024.

ČUDESNA FILOMENA, Don Josip Mužić, Sjaj istine, 25.5.2024

IZBORI - Don Josip Mužić, Sjaj istine, 27.4.2024.

Najveći dokaz demokracije su i dalje izbori i zato su oni okruženi svečarskim ugođajem, koji je pojačan neradnim danom i medijskom pozornošću. To je izgleda zadnje što je ostalo od demokracije kao što se zorno može vidjeti u Hrvatskoj

 

Zloupotrebe

Sama pravila glasovanja napravljena su tako da se uvjetuje ishod. Dijaspora od 4 milijuna ima pravo na 3 zastupnika, a manjine, kojih je sveukupno 240 079, imaju 8 zastupnika. D’Hondtovom metodom obračuna glasova po kojem se treba proći prag od 5 posto birača po- goduje se većinskim strankama i nečasnim koalicijama. Izborne jedinice prekrajaju se prema procjenama vladajuće stranke. Tolerira se sumnjivo i interesno financiranje političkih stranaka i njihovih kampanja, posebno iz inozemstva kao u slučaju stranke Možemo. Ovo su konstitutivne nepravde koje dovode u pitanje smisao ovakvih izbora.

Kod mnogih glasača je upitna sloboda izbora jer su egzistencijalno uvjetovani od određene stranke. Neki poslodavci čak traže i slikanje vlastitoga glasačkog listića kao dokaz da se glasovalo po njihovoj želji. Određenim nacionalnim manjinama plaća se autobus i daje dnevnica da bi došli na glasovanje iz drugih država. Tako imamo primjerice općine, poput Kistanja, gdje su Hrvati stvarno većina ali su Srbi većina nominalno jer su prijavljeni iako tu ne žive i kao takvi drže vlast.

Da ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, izbori se mogu namještati, prema potrebi, u većoj ili manjoj mjeri. Već se odavno zna da „nije važno tko glasa nego tko broji glasove”. Ako navedena izjava i nije Staljinova, ipak je istinita. Hrvatska ima tako pola milijuna fan- tomskih glasova i po tome je jedinstvena država na svijetu. To je izuzetno pogodna okolnost koja se znalački koristi za utjecaj na ishod glasovanja. Uz to idu još i uobičajene nepravilnosti kod biračkih odbora i izbornih povjerenstava te mogućnosti informatičkih zloupotre- ba kod prebrojavanja. Kada su razlike u ishodima glasovanja malene i neznatne, manipulacije su presudne.

No ako ustreba, nema problema da se organizira i velika prevara kao u slučaju izbora 2020. u SAD-u kad je bilo toliko brojnih nepravilnosti da mnogi drže da je Trump bio pokraden. Ako se to događa u zemlji koja cijeli svijet uči demokraciji, daleko je lakše ostvarivo u drugim zemljama. Kod nas se dovoljno prisjetiti dva poništena referenduma gdje se otvoreno izigrala i prezrela volja naroda.

Na koncu, ako sagledamo stvari s motrišta ponuđenih političkih stranaka, onda je jasno da je istinska politička alternativa skoro nemoguća misija. Tako u Hrvatskoj prava domoljubna opcija ne može nikako doći na vlast pokraj sluganskih medija, banaka i tajnih službi.

Sadržajno nema bitnih razlika između glavnih stranaka jer sve one imaju iste „vrijednosti” (protukršćanstvo, pobačaj, rodna ideologija, zelena agenda..) i promiču globalizam. Prava moć je već unaprijed raspodijeljena i grešne strukture javno i tajno kontroliraju uglavnom sve. Jedan političar, čak i kao predsjednik vlade, stvarno može vrlo malo jer je uvjetovan na razne načine.

Ako ustane u obranu konstitutivnih interesa svoga naroda, što je izuzetno rijedak slučaj jer zato treba imati karakter, može biti preko noći ocrnjen medijima, a ako zatreba, Bruxelles može zemlji obustaviti dotok novca, bojkotirati turizam, uvesti sankcije i sl.

Održavanje privida

Zašto je vladajućima stalo da se izbori održavaju ako već sve kontroliraju?

Zašto su komunisti držali izbore gdje se moglo glasovati za kandidate unutar samo jedne stranke, a i to su mogli po volji namještati kako im se htjelo? Sjećam se da sam jednom kad sam glasovao u Jugoslaviji, i to je bio prvi i zadnji put, dobio olovku za zaokruživanje. Logika je ista.

Što je veći totalitarizam to je i veća potreba stvaranja privida slobode izbora.

Samo se prije govorilo radničkom samoupravljanju, a danas o građanskim pravima.

Izbori služe i tome da vladajući dobiju legitimitet. Za bilo koju grešku koju počine mogu onda prebaciti odgovornost na narod kazavši:

vi ste nas izabrali nemate se što buniti.