I ove godine organizirano je bolesničko hodočašće u Vepric, za osobe sa invaliditetom,
a već 20ak godina ide se i u LURD.
Ovdje je kratka snimka od prošle godine, hodočašće u Vepric, kod Makarske.
Ove godine hodočašće u Vepric bilo je danas, 16.2.2025.
.png)
Druga je nedjelja kroz godinu i slavimo spomen na čudo koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj. To je bilo Isusovo prvo javno čudo. Ne znamo je li činio čuda prije, ali na početku njegova javnog djelovanja ovo je prvo čudo. Ono što je znakovito jest to da se to događa, mogli bi reći protiv njegove volje, jer On nije imao namjeru činiti čudo. Išao je na svadbu s Marijom, sa učenicima, za njega se već čulo, ljudi znaju da ima moćnu riječ i da propovijeda na poseban način, ali nije želio čudo. To se se događa posredstvom njegove majke. Ona jednostavno konstatira: "Vina nemaju!“ Tu je sadržana cijela jedna poruka. Tom konstatacijom ga poziva da učini čudo. Ona zna da on to može riješit, zna da je on Bog, ima vjeru u njega, i traži da počne javno djelovat i to zato jer treba pomoći tim dvoje slavljenika. Isus to čini na jedan prirodan način. Kad kaže: "Nije još došao moj čas!", ona se na to ne obazire, nego kaže: "Sve što vam rekne - učinite! Što god vam rekne. Može izgledati čudan, nepriličan, ali – evo traži se povjerenje u Njega, iako ga ne poznate, iako držite da je običan uzvanik, traži se od vas da tu date više od sebe. Isus traži jednu stvar koju su navikli činit, da napune posude vodom, kao sluge, bili su zaduženi za takve poslove, ne traži se ništa novo od njih. No nakon toga, kad vidi da su to učinili, traži da to zagrabe i odnesu ravnatelju stola. Onome koji je zadužen da se sve odvija dobro i sve bude u redu. I to je nešto što od njih traži vjeru. Znaju da njemu voda ne treba pa mi mogao pomisliti da ga ne poštuju ili čak i vrijeđaju. No kako vidimo oni to čine, a kad se točno dogodilo čudo mi ne znamo. Možda tek kad su vodu stavili na stol. Oni idu s vjerom i ispunjaju što se od njih traži. Događa se da se voda jednostavno pretvara u vino ne samo prividno nego i u materiji i formi.
Kako vidimo, drugo čitanje govori o tome da svi u Crkvi imamo različite funkcije. Bog nije učinio da svi budemo jednaki, da da imamo jednake darove, učinio nas je različitima prirodno ali isto tako, milosno – da svatko dobije darove odozgo i na taj način smo upućeni prirodno, društveno i milosno jedni na druge, da slupa činimo jednu cjelinu, jedno Mistično tijelo.
Zato se kaže da je Crkva mistično tijelo kojoj je Glava Krist.
Na temelju te vjere događa se i krštenje
Prva Crkva nije običavala krstiti mali djecu već se tražilo
se da osobe budu kadre prihvatit Krista. No, kako se događalo da je dosta djece
umiralo nakon rođenja radi nedostatne zdravstvene skrbi onda se postavlja pitanje
što se događa s njima, jer bez krštenja se
ne možemo spasiti. Crkva se nije izjasnila po tom pitanju već je rekla da ta djeca
ne idu u pakao ali kako će ući u raj to ne znamo. Bilo je jedno rješenje da
djeca idu u limb, kao jedno među-stanje prije raja, i nije čistilište nego
posebno stanje za njih, i tu čekaju da Bog nađe načina da ih Bog izbavi iz tog stanja.
Crkva je radi toga spustila dobnu granicu i rekla da se
krštenje daje maloj djeci, nakon rođenja baš sa sviješću da treba imat na umu da
treba olakšat odlazak u raj, i život s Bogom, no ostaje pitanje kako riješiti
to što mala djeca ne mogu ispovjediti vjeru. To je onda ono što se traži da
roditelji kum i kuma koji donose na krštenje da oni ispovijedaju vjeru. To znači da oni preuzmu odgovornost da će oni tu djecu
odgajat i podizat u vjeri. Ako toga nema ako ne daju garanciju onda se
jednostavno krštenje ne može dati. Oni daju garanciju da će podizati dijete da
postane pravi kršćanin, pravi vjernik, Kako vidimo roditelji se trude da osiguraju
ono materijalno, da mu daju odgoj, da mu ostave nasljedstvo, da mu riješe
stambeni problem, ali ako se oni ne potrude da prenesu vjeru na svoje dijete, postoji mogućnost da postane potpuni bezvjerac, bez obzira što je primilo
krštenje.
Da, događa se čudo da se briše Istočni grijeh, posljedice istočnoga grijeha, da dijete postaje dijete Božje, ali Bog traži da surađujemo s njegovom milošću, da roditelji obave svoj dio, da kum/a obavi svoj dio, da cijela Crkva bude mjesto gdje se to dijete podiže u vjeri. U životu na selu nekad su svi vodili računa o djeci. Iako to nisu bila njihova djeca. Vodili su računa da se djeca opomenu, da se ukaže roditeljima ako djeca čine nešto neprimjereno, tako je cijela mala zajednica sudjelovala svatko na svoj način, u odgoju djece. Djeca nisu rasla na ulici nego u zajednici.
Na dan krštenja male djevojčice (Melani) sjetimo se onih
koji su se potrudili nama prenijeti vjeru… i odgovornosti za one koji su nama
povjereni.
Božji poziv
Obitelj je najprirodnije i najbolje mjesto za volju Božju koja traži i podložnost kao sastavni dio puta svetosti. Zato je obitelj temeljni i najrašireniji Božji poziv za ogromnu većinu vjernika u kojem trebaju pronaći svoje ostvarenje i postići vječno spasenje. To mora biti prioritet čemu je sve drugo podređeno: i posao i studij i karijera i mjesto stanovanja... Danas su pak stvari izokrenute pa se nametnulo uvjerenje da je život u svijetu izvan obitelji jedino ostvarenje te da svatko treba misliti samo na sebe. U takvom naopakom shvaćanju obitelj je tek privremeni dodatak, ostatak prošlosti i nepotreban teret koji treba zaobilaziti. U konačnici, posao je najvažniji i sebi podređuje sve ostalo.
Za privatni život potrošačko društvo umjesto obitelji nudi nadomjestak u takozvanoj zabavi čiji je sastavni dio i brzo mijenjanje veza. U skladu s time odgaja se ljude da budu podijeljene osobe. S jedne strane savjesni radnici koji se na poslu rukovode razumom i voljom, a u privatnom životu da budu nezrele pubertetlije koje se povode samo za osjećajima. Takve osobe, kojih je nažalost sve više, ako se uopće odluče na brak, ne shvaćaju i ne prihvaćaju svoju ulogu u obitelji, ne preuzimaju odgovornost, ne uspijevaju nadići svoju sebičnost i darivati se drugima.
Služenje
Podložnost je stanje onoga koji se nalazi pod nečijom vlasti, podčinjava mu se. Priznaje mu vlast i dragovoljno se njoj podvrgava iz uvjerenja bez ikakve prisile. Kao svjesni i slobodni izbor u skladu je s dostojanstvom čovjeka i bitno je različita od pokornosti roba kojemu je njegovo stanje silom nametnuto. Svi smo nekom podređeni bilo da se radi o vlastima, nadređenima ili starijima u obitelji. No podložnost je više od toga jer prihvaća podređenost i pretvara je u krepost poslušnosti Bogu čija se volja očituje u legitimnim traženjima ljudskih autoriteta. Podložnost ne znači slagati se u svemu s drugim niti odreći se korištenja svoga razuma. Ne znači ne pokušati savjetovati ili utjecati na drugoga ili živjeti i djelovati u strahu. Podložnost nije ni stavljanje volje drugoga ispred volje Božje.
Pravu podložnost Isus pokazuje svojim primjerom i naukom. Apostolima koji i pred navještajima muke ostaju usredotočeni na to tko će među njima biti prvi Isus kaže: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji, i svima poslužitelj!" (Mk 9,30). Daje im praktičnu pouku za nasljedovanje kada im pere noge na posljednjoj večeri što je bio jedan od najnižih poslova koji su činili sluge i robovi (Iv 13,12-17). A uz to im ostavlja uzor trideset godina svoga skrovita života u kojima je bio podložan Josipu i Mariji (Lk 2,51).
Sukladno Kristovu nauku vjernici se ne trebaju natjecati tko će imati bolji položaj, nego tko će bolje služiti iz ljuba vi prema Bogu i bližnjemu. Kad bismo tako činili, većina naših problema u međuljudskim odnosima bi nestala. Doista, glavni čimbenik remećenja odnosa je povrijeđena taština jer osoba doživljava da je bila umanjena u važnosti i tako ponižena. Varijanta na istu temu je zavist, ako je drugi u nečemu bolji, i ljubomora na tuđe dobro. Velika moć kreposne podložnosti ogleda se u činjenici da je ona bila jedan od čimbenika kojim je kršćanstvo uspjelo ukinuti robovlasništvo.
Uzajamnost
Uzajamna podložnost izgleda proturječno i neostvarivo jer je obično jedan u većoj poziciji od drugoga sukladno naravnom hijerarhijskom poretku. Ovakva podložnost ukazuje na jednako dostojanstvo muža i žene u braku koje se nadovezuje na ono Pavlovo: „Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3,28). U Kristu se ukida bilo kakva nejednakost i diskriminacija: nacionalna, klásna i spolna. Vjera ne smije biti izli- ka za omalovažavanje žena a uzvisivanje muškaraca ili obrnuto.
Jednako tako uzajamna podložnost ukazuje na potrebu uvažavanja komplementarnosti muža i žene koji u braku imaju različite uloge, sposobnosti i područja djelovanja. Bit odnosno glavna poruka je ista za oboje da se podlože jedno drugome, odnosno da umru sebi što se posebno primjenjuje u odupiranju želji da sve kontroliramo i budemo glavni. Najbolje ostvarenje toga imamo u Svetoj obitelji u kojoj se isprepliće skladno međusobna podložnost Isusa, i Josipa.
Podložiti se znači biti svjestan svojih sposobnosti, darova i s njima povezanom moći te izabrati ne zloupotrebljavati ih i koristiti ih dobro. Veću tjelesnu snagu muškarac neće koristiti da nadjača svoju ženu, nego da je štiti i pomaže joj. Bolje razumijevanje međuljudskih odnosa žena neće koristiti za manipulaciju mužem, već da ga osnaži i pomogne mu da bude što bolji u vođenju obitelji, služenju u svijetu i Crkvi. Međusobno služenje ispunjava radošću jer proizlazi i izgrađuje ljubav.
Uspjeh
Svijet umjesto podložnosti nudi uspjeh koji se predstavlja kao potvrđivanje sebe, a u stvari se svodi na uzdizanje iznad drugih. U tome je uključeno podređivanje drugih sebi jer što mi više ljudi služi to bolje. Tako se završava opet u neizravnom opetovanju pobunjeničkoga usklika palog anđela: neću služiti!
Prava istina je da se tada više ne služi Bogu, ali se služi svijetu koji je daleko zahtjevniji i nudi samo kratkotrajna i prividna zadovoljstva. Svjetovni se uspjeh svodi na izrabljujući i iscrpljujući rad motiviran strahom za egzistenciju i egoizmom koji se hrani častima, slavom, novcem i užitkom. Kršćanski uspjeh se pak sastoji u požrtvovnom i spokojnom služenju bližnjemu, prvenstveno u obitelji, motiviranom ljubavlju i altruizmom koji se očituje u nesebičnosti i traženju tuđe sreće.
Duhovni napredak na koji nas Bog zove je neusporedivo važniji od materijalnoga u kojem se zgrće „blago na zemlji" jer donosi „život u izobilju" (Iv 10,10) i nadasve njime se zgrće „sebi blago na nebu" (Mt 6,19-20). Preko življenja kreposti, među kojima je podložnost jedna od najkorisnijih, čovjek surađuje s milošću u svom duhovnom rastu. Tako je upravo Isusova podložnost Josipu i Mariju bila jedan od važnih čimbenika koji je pogodovao njegovu ljudskom napredovanju „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 51-52).
U strahu Kristovu
Na koncu od kršćana se traži da njihova uzajamna podložnost ne bude bilo kakva, nego da se vrši u strahu Kristovu. Kako je uopće spojiv strah s Kristom koji je ljubav? Sjetimo se da je on Bog kojemu pripada najveće poštovanje moguće i zato je strah Božji dobar jer nas čuva, ako zakaže ljubav, da vrijeđamo Boga grijehom. Kristu je uz to pri- držan i sud nad svakim čovjekom nakon smrti i nad cijelim čovječanstvom na kraju svijeta.
Ne može se živjeti kršćanski brak bilo kako, nego kao otajstvo prema kojemu se ophodimo kao sa svetim što on i jest jer je sakrament. Zato tu dolazi do izražaja i strahopoštovanje koje čuva od banaliziranja i grijeha te štiti i promiče ljubav.
Bogobojaznost osim na sveti način življenja međusobnih odnosa ukazuje i na važnost motiva da se ne svede samo na supružničku ljubav, nego da bude radi Krista kako bi se nadnaravna ljubav nadograđivala na naravnu. Bitno je također da podložnost u strahu Kristovu upućuje na potrebu da se, preko duhovnoga života, uzajamni odnosi razvijaju po Kristu, odnosno da se aktivno računa na njegovu pomoć koja osposobljava za međusobnu savršenu ljubav. |
Kad sve ljudsko zakaže u Crkvi, od udruga do institucija, od župnika do biskupa, kad nam obeščaste i oduzmu mjesta bogoslužja, te iskrive i ukinu sakramente najvažnije nam neće moći oduzeti. Isus je doista svojima obećao: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20)
Zlo je vrlo glasno i na svaki način sebi pravi promidžbu bilo samohvalom ili pokudom. Zato je potrebno ukazivati na dobro i tražiti rješenja. Stanje Crkve je porazno kao nikad do sada u povijesti i to je jasno svakome tko je imalo informiran. Rušenje se događa združenim napadima izvana i iznutra a nadasve sa samoga vrha. I ovo je zadnje jedinstvena pojava u povijesti Crkve odnosno da mnogi kardinali i biskupi, koji imaju najveću odgovornost za povjereno im stado, aktivno rade protiv svoga poslanja čuvanja pologa vjere. I to tako da jedan dio promiče svakovrsne hereze dok ogromna većina njihove subraće to šutke promatra.
Zašto se to događa? Bog doista nije uzrok zla, nego čovjek i đavao, no On je jedini svemoguć i ništa se ne zbiva bez Njega. Stoga, zbog čega Bog to dopušta? U traženju rješenja, treba krenuti od Pavlove tvrdnje: „onima, koji ljube Boga, sve okreće Bog na dobro” (Rim 8,28). Pravo pitanje je koje se dobro krije u ovoj tragediji za one koji hoće ostati katolici? Više je mogućih odgovora.
Opredjeljenje
U prvom redu da se očituje tko kamo pripada. Proroštvo Šimuna bogonosca o Isusu vrijedi i danas: „Ovaj je evo postavljen (…) za znak osporavan (…) da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Mržnja na Krista sve više raste pa smo svjedoci svih mogućih pogrda, blasfemija, izrugivanja, svetogrđa i istodobnoga veličanja okultnoga, magije i samoga sotone. Osnivači raznih religija i sekti se toleriraju ili blagonaklono gledaju dok se samo Isusa ne podnosi. Ovo je prilika za da se iziđe iz obmana i jasno razlikuje prijatelje i neprijatelje Kristove. Jednako vrijedi i unutar Crkve gdje treba razlučivati žito od kukolja. Svi oni koji kritiziraju, osporavaju ili čak i napadaju Krista, teoretski i praktično, očitovali su se kao njegovi neprijatelji i njih treba kao takve prepoznati i protiv njih ustati. Ovo je novina jer u Crkvi je uvijek bilo grešnika, ali sada su mnogi od njih iznevjerili svoje poslanje branitelja vjere i postali otvoreni zagovaratelji hereze. Za shvatiti o čemu se radi ne treba biti teolog. Dovoljno je koristiti zdrav razum i znati osnovne vjerske istine. Najjednostavniji i najučinkovitiji pokazatelji pravovjerja su euharistija i štovanje Bogorodice koje vjerni puk danas nanovo otkriva.
Razaranje Crkve služi i tome da se neopredijeljeni opredijele. Zlo je toliko ojačalo, i brojčano i ustrojbeno, da je postalo arogantno i nema se potrebu više kriti pa nastupa otvoreno. Vjerni ostatak ostataka koji nije podlegao poganstvu sada se želi ukloniti izravno silom bezbožnih zakona, represije i cenzure. Nitko više neće moći sjediti na dvije stolice i služiti dvojici gospodara, već će se morati svrstati na jednu stranu i zauzeti stav. Ovo se stanje preslikava i unutar Crkve gdje su pravovjerni postali manjina koju se sve više progoni. Svatko mora izabrati između širokoga puta koji vodi u propast i uskoga koji vodi u nebo. Jasno, velika većina će se prikloniti trenutnim zemaljskim pobjednicima, kao što se to uvijek događalo u povijesti. No jedan, istina manji, dio, spoznavši drskost đavla, posve će raskrstiti sa zlom i opredijeliti se za dobro. To znači prekinuti kontakt sa svećenicima koji rovare i istupaju protiv Krista i izolirati ih koliko je moguće. Ovdje se doista radi o smrtonosnoj zaraznoj bolesti koja je najopasnija moguća jer dovodi u pitanje sam vječni život i zato zaražene treba staviti u karantenu dok ne ozdrave. Oslonac treba tražiti u osobnom odnosu s Kristom, vjernim katolicima i u pravovjernim svećenicima bez obzira na to što su u drugoj župi, mjestu, pokrajini pa čak i državi.
Ovo je također izuzetna prilika da se Crkva očisti od unutarnjih neprijatelja koji rade na njezinu uništenju. Nisu upitni grešnici jer njih će uvijek biti nego heretici i jude koji gledaju kako će unovčiti izdaju našega Gospodina. Oni sada izlaze masovno „iz ormara” i natječu se tko će veću izopačenost naučavati ili napraviti, a svijet ih bodri i odobrava. Trenutno su zvijezde dana i kada obave svoju prljavu zadaću do kraja, a to je za njih uništenje one mjesne Crkve koja im je povjerena, postat će beskorisni. Već sada žele proglasiti bankrot Crkve i što više zaraditi kao stečajni upravitelji. Nedavno je njemački biskup Franz-Josef Overbeck iz Essena, jedan od trojice njemačkih delegata na Sinodi, konstatirao da je u trinaest godina svoje službe zaredio samo 13 svećenika dok mu je tijekom toga vremena 300 svećenika umrlo, a da sad nema nijedno zvanje. On i takvi kao rješenje vide ređenje žena i blagoslov istospolnih zajednica misleći time odgoditi neizbježnu propast. No kad se više ne bude moglo ništa prodavati i zarađivati i kada ostanu bez vjernika koji će ih izdržavati, samovoljno će napustiti Crkvu i ponuditi svoje usluge drugdje.
Buđenje
Daljnji razlog zašto Bog dopušta razaranje Crkve jest da se vjerni probude i postanu revni. Vjerojatno je to i glavni cilj jer nas mlakost ubija. Grijeh treba pobijediti prvo u sebi i izgarati iz ljubavi prema Bogu. Obraćenje je neprestani proces u kojem uvijek možemo dati više. Sad je stanje takvo da moramo dati sve od sebe ako mislimo opstati u vjeri. Po uzoru na katolike u Kini, koji su progonjeni od građanskih i crkvenih vlasti, katolici moraju biti spremni živjeti danas kao podzemna Crkva koja nema nikakvu zaštitu u zakonu niti sigurnost materijalnih dobara i sve svoje pouzdanje stavlja u Boga. Naravni život jednostavno nije više moguć bez nadnaravnoga. Čuda se događaju redovito i što stanje bude gore to će biti i veće Božje intervencije. Kao što su Židovi primali manu u pustinji četrdeset godina, dobivali vodu, odjeća im se nije trošila tako i mi danas moramo vjerovati i živjeti od Providnosti. Svetost je prava revolucija za osobu i svijet.
Bog u svojoj Providnosti dopušta sadašnji trijumf zla da se tako što više ljudi spasi. Toliko smo se udaljili od Njega da nas jedino kušanje krajnjih posljedica otpada i grijeha mogu dovesti pameti. Golgota nije kraj nego novi početak, a u posebno izazovnim vremenima Bog daje i posebne milosti. Treba ostati postojan za vrijeme muke da bi se dočekalo uskrsnuće. Kad sve ljudsko zakaže u Crkvi, od udruga do institucija, od župnika do biskupa, kad nam obeščaste i oduzmu mjesta bogoslužja, te iskrive i ukinu sakramente najvažnije nam neće moći oduzeti. Isus je doista svojima obećao: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). I što su teža vremena to je on svojima više oslonac. Zato treba živjeti u svjesnosti njegove prisutnosti i brižne ljubavi. Odnosno, kako kaže Pavao: „Radujte se u Gospodinu uvijek!” (Fil 4,4).
Pobjeda dobra
Zadnji mogući razlog ovoga žalosnog stanja je što Bog hoće tako pripraviti duše na konačnu pobjedu dobra. Isus je svojim uskrsnućem porazio zlo i zato kaže: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). To vrijedi kako za one vanjske neprijatelje tako i za one koji su se uvukli u Crkvu. I to je potkrijepio još dodatnim obećanjem za Crkvu: „I vrata paklena neće je nadvladati!” (Mt 16,18). Uz to znamo da onda kada bude najgore dolazi sam Krist ponovno na zemlju u slavi da konačno porazi zlo. Stoga pred poplavom bezboštva u Crkvi treba se ispuniti se nadom. „Kad se ovi događaji počnu događati, uspravite se i podignite glavu, jer vaše je oslobođenje blizu!” (Lk 21,28). „Uspravite se” je poziv na zahvalni ponos, a „podignite glave” znači budite hrabri i srčani, svjesni da će Bog uskoro „otrti svaku suzu s očiju” (Otk 21,4) i kazniti zločince.
Izvor:
https://www.svjetlorijeci.ba/zasto-bog-dopusta-razaranje-crkve/
