27.1. PROPOVIJED – Isusovo uskrsnuće (Petar i Ivan kod praznog groba)

U ovom evanđelju Ivan piše sam o sebi. Ne donosi svoje ime nego kaže: „drugi učenik kojeg je Isus ljubio“. Bio je prisan i blizak Gospodinu i što mu je Gospodin pokazao ljubav. To je ono što ga je obilježilo, to mu je važnije nego li njegovo ime ili rod i potomstvo. Mi danas vidimo da se gleda kako nastaviti prezime, da bi na neki način ostao trag iza nas. Ivan želi biti zapamćen po onom što mu je najvažnije, a to je da ga Isus ljubi. I vidimo da on kako je mlađi dolazi prvi do groba, iz poštovanja prema Petru jer Petar ima prvenstvo, on čeka da Petar dođe. Sagne se i ugleda povoje gdje leže. Nije ušao, vidi ono što se vidi izvana. To je bio njegov prvi susret sa praznim grobom. I onda Petar uđe, pogleda, vidi detaljno gdje se nalaze ubrus koji mu je bio na glavi i povoje koji su obavijali njegovo tijelo. I tek nakon toga uđe Ivan i kaže se: vidje i povjerova. Nije prvi put ništa vidio, a drugi put je vidio iste stvari sa više detalja, ali je na temelju toga povjerovao, došao do zaključka i to mu je otvorilo oči vjere.
I on je dao vjersko objašnjenje za ono što je vidio. Mi puno toga vidimo svojim očima, ne vidimo sve, vidimo dio stvarnosti. Orao ili sokol vidi više. Bog nam je dao vid i puno toga vidimo, a opet je pitanje koliko je u našem gledanju prisutna vjera. Koliko motrimo svijet oko sebe, one stvari koje nam je Bog ostavio kao putokaze za svakog ponaosob, koliko motrimo s razumijevanjem, što nam to pokazuje. Što to znači za moj život. Koliko nas vid duše i očiju utvrđuju u vjeri? Prije su ljudi živjeli bez elektronskih medija, bez televizije, bez interneta, i priroda im je govorila o Bogu. Oni su živjeli od prirode, stalno u kontaktu s njom i tu su prepoznavali Božji rukopis. Vidjeli su da Bog stoji iza toga. Poznavali su tako Boga stvoritelja. Evo kad su nas naši komunisti doveli u grad i moderni kapitalisti isto čine da žive okruženi samo djelima ljudskih ruku. Šta mogu vidjet u gradu: beton, nebodere, sa vrlo malo zelenila. Nemaš prostora ni dovoljno za život a kamoli da ćeš uspjet vidjet nebo, prozor ili nešto drugo. I to nam jednostavno odvlači pogled od onoga što je bitno. I plus toga imamo industriju potrošnje i reklame, to nam upravlja pogled prema onome što nam žele prodat, pa na svakom kantunu vidimo izloge, reklame i slično… Onda imamo za slušanje sve moguće sadržaje, i mi stalno živimo u biti otuđeni od stvarnosti. Živimo u paralelnom svijetu. Ljudskom, proizvedenom od ljudskih ruku i uma. Ide se tako daleko da se želi pustiti u masovnu upotrebu i oćale koje će nas ujedno držat i u virtualnom i u stvarnom svijetu. Vidjet sve ono što nam žele pokazat u stvarnom svijetu oko nas, ali moći ćemo vidjeti i stvarni svijet. I zar to ne sliči na jedan podvojeni pogled, na podvojenu dušu, a to je u biti već vrlo blisko onome što zovemo šizofrenija. Dakle, kad je čovjek podijeljen u sebi, ako već imamo to da već imamo potpuno podijeljen pogled, sluh i slično, stalno nam nešto odvlači pažnju od onoga što je Bog zamislio da bude njegov govor ljubavi upravljen svakome od nas, mi se jasno preko toga sve više otuđujemo i od Boga i od sebe. Sami sebi postajemo stranci, ne možemo više boraviti sami sa sobom. Ne znamo šta ćemo sami sa sobom. Šta ću ja sad ako nemam nešto za slušat, nešto za čitat, evo moram biti sam sa sobom. Što ću sad radit na ovim duhovnim vježbama? Šta su radili pustinjaci? Što je radio sveti Jere 35 godina u Betlehemu blizu špilje Isusova rođenja. Čitao je sveto pismo, prevodio, istina. Ali to mu je mjesto govorilo. Otkrijmo Boga pored nas. Otkrijmo Boga u stvarnosti koja nas okružuje. Otkrijmo Boga u svojoj povijesti, u događajima svog života, u svojim željama, u neispunjenim očekivanjima svoga srca jer i to su bile potrage za Bogom, često puta krive. Ne bojmo se pogledat u svoju dušu koliko god to bilo bolno.
 
 
 
Nedavno sam susreo se jednim slučajem kad je momak se zaljubio preko interneta u djevojku koju nikad uživo nije vidio, dnevno su govorili i po 10-12 sati, na kraju odlučio ostaviti dobro plaćen posao, ostaviti obitelj, zemlju, otići s njom živjeti u Ameriku, kupio već vjenčano odijelo, međutim, njegova braća su posumnjala da tu nešto nije u redu jer ako je on s tom djevojkom virtualno hoda 5-6 mjeseci pa nisu čak imali ni on-line poziv da može vidjeti drugi osobu, nisu ni to ostvarili, posumnjali su da je po srijedi neka prevara. Iznajmili su privatnog detektiva koji je otkrio da je sve to bila laž. Ta mu je djevojka izvukla neke novce, vjerojatno mu je mislila izvući još i više jer je on i vlasnik stana, i kad su ga suočili s dokazima, on nije imao kud nego prihvatit da je stvarno bio prevaren i svijet mu se srušio. Sve mu se porušilo u jednom trenutku. I sad je problem kako se suočit s tom istinom, priznati sebi, svojim najbližima, i nastaviti normalno živjet.       U Italiji je bio još tragičniji slučaj da je tako momak koji se ima ljubavnu vezu on line otkrio da ta djevojka ne postoji nego da iza te djevojke, u biti se krije muškarac od 63 godine koji je uživao u tome da ga pravi budalom i da ga tako zavlači godinu dana. I na kraju je taj momak sam sebi presudio, izvršio samoubojstvo. A zašto nam je to potrebno? Zašto je potrebno bježat od stvarnosti u koju nas je Bog stavio, u jednu umjetnu, virtualnu stvarnost, tražimo sreću u njoj i onda završimo u potpunom otuđenju.
Molimo Gospodina da nam da milost da otkrijemo ljepote svijeta kojeg je on stvorio i da u tome pronađemo svoju radost i da pronađemo Njega. Amen.